Marketing
Miris jelke
Pregledavajući blog @valcer naišao sam na post čiji sam naslov u prvom čitanju pročitao kao 'miris jelke' umjesto 'mis jelka' kako je autorica nazvala niz slika kojima prikazuje novogodišnje jelke. Odmah krenuh komentarom kako umjetne jelke ne mogu mirisati onim divnim mirisom koji je u mojoj mladosti ispunjavao hladnu sobu grijanu, tek za blagdane, s peći loženu drvima.
Da provjerim da li je samo autoričina jelka umjetna, ponovo se vratih na blog od početka i vidjeh da sam opet pročitao nešto krivo.
Slažem se sa @valcer da "dolazi vrijeme kad će nam jelke i dosaditi". Rekao bih, meni su već dosadile. Zaista ih ima svugdje. Bit će i s njom po onoj: otvorim paštetu iz nje ispadne jelka. I što je najtužnije - plastična. Kao što su na neki način i dani vezani uz Božić i Novu godinu postali 'plastični'.
Nekada smo ukrašavali pravu, prirodnu jelku. Svake godine drugačiju. Bila je to mala/velika svečanost kojoj smo se radovali i iščekivali je cijele godine. Na nju smo, u ta posna vremena, vješali samo tzv "salonske" bombone, šećerne kvadriće umotane u staniol i bijeli papir s nareckanim vrhovima i po koje malo licitarsko srce. Vata položena po granama bila je snijeg. I obvezatno prave svijeće. Još nije bilo lampica.
Jedne godine, bilo je to negdje sredinom prošlog stoljeća, okitili smo jednu veliku jelku. Možebitno mi se činila velikom jer bijah mali. Roditelji su otišli u kino. Bila su to vremena kad je u modi bio doček Nove u kinima uz dvostruki filmski program.U stanu nas je ostalo troje: jedna naša rođakinja, dovoljno stara da moj mlađi brat i ja možemo s njom ostati sami.
Došla je ponoć i počeli smo paliti svjećice. Više se ne sjećam točno kako se to desilo. Jesmo li mi, paleći svijeću, šibicom zapalili grančicu ili vatu na njoj, ili pak je to prouzročila već upaljena svijeća postavljena preblizu grane, no jelka je odjednom počela gorjeti. Rođakinja je, ako se ne varam, uzela deku i bacila je na nju, a ja sam odjurio u kuhinju, zgrabio lonac s vodom i kobasicama koje su se u njoj kuhale i, vrativši se u sobu, još uvijek pomalo goruću jelku zalio kobasicama i masnom vodom. Srećom, plamen se ugasio, sve je dobro završilo, samo što je majka, kad se vratila s 'dočeka' morala ribati masni brodski pod.
Onda su se javili 'zeleni' i u modu su počele dolaziti 'plastične jelke'. Prvotno su to bile loše imitacije da bi vremenom bivale sve vjernije prirodnim. Samo bez mirisa. Kasnije se mogao kupiti i umjetni ('plastični') miris. To nismo koristili. Kupili smo i mi jednu takvu koja je, u ono vrijeme bila vrlo skupa, ali kad smo je sastavili bila je gotovo kao prava. Čak i 'pravija' jer je, naravno, bila potpuno jednolika i simetrična. Kad smo sagradili vikendicu počeli smo kupovati 'ekološke' jelke u teglama. Preko godine smo ih nekoliko sezona držali na balkonu stana, a onda kad su porasle, sadili ih na 'gruntu'. Na gruntu ih ima šest, velikih i lijepih, no grunt više nije naš. Prodali smo i njega i vikendicu i jelke.
Sad smo 'stari i nemoćni'. Iako vrhunska, umjetna se jelka vremenom 'olinjala' pa smo je zamijenili jednom malom (na slici). Tek toliko da se vidi da su blagdanski dani. Ukrašavamo je ukrasima kojima smo ukrašavali mnogo veću jelku, pa sve skupa izgleda pomalo groteskno. Ali što se može, adekvatne ukrase nemao više volje kupovati. Dobro je i ovako.
Post je objavljen 06.12.2014. u 20:08 sati.