semper contra
ponedjeljak, 28.04.2014.
45 godina
Ponovo u svom brlogu.
Nije me bilo preko tjedan dana! Razlog?
Obiteljska proslava uskršnjih blagdana. Ovog puta odlučeno je da to bude u stanu obitelji starijeg sina u Samoboru. Najavljen je veliki skup i nije nam preostalo drugo nego u auto i pravac Samobor. Naravno u automobil se nismo smjestili samo supruga i moja malenkost već i pripadajući provijant: kolači, šunka, jaja i što već treba za dostojnu proslavu Uskrsa.
Bili smo gotovo svi. Stariji sin, snaha i njihove tri curice (11, 9 i 2 godine), punica, šogor, šogorica i njihova curica Lana (4,5 godina) - svi iz susjedne nam dežele. Obitelj mlađeg sina nije bila nazočna. Oni već tradicionalno uskršnje praznike provode na moru – Zadar, hotel u sastavu obiteljskih hotela tvrtke Falkensteiner koju radije nazivam Frankestein obzirom da pravo ime nikako ne mogu upamtiti (i za ovo napisati trebao sam pitati suprugu).
Najveća prednost ovolikog skupa za moju malenkost je bila što nakon 45 godina redovitog 'farbanja' jaja ove godine to nisam trebao raditi. Bilo je dovoljno djece, mama i baka pa sam se ja za to vrijeme odmarao u našem samoborskom stanu i pripremao psihički i fizički za nastupajuće napore.
Jutarnje blagovanje uz obavezno 'tucanje' jaja kod kojeg se svatko trudi da njegovo ostane što dulje neoštećeno. Ovog puta u tome je bila najuspješnija najstarija unuka Hana. Toliko uspješna da nisam sasvim siguran da je na kraju pojela i jedno jaje budući da se ni jedno njezino nije razbilo. Šunkica, mladi luk, rotkvice, hren (kojeg je ribala i nad njim plakala punica), jaja i naravno na kraju nešto slatko bez obzira na šećer. Pa jednom godišnje je Uskrs, kaj ne?
Nismo još probavili ni doručak i već smo pozvani da opet pristupimo stolu. „Ruuučaaak“ – viče srednja unuka Vita, a najmlađa – Flora suflira: papa, papa. Da me sada ubijete ne mogu se više sjetiti što sam sve jeo no jednog se sjećam. Fina, kuhana govedina, a možebitno i junetina, toliko je bila mekana. Nakon bezbroj pojedenih pilića ovo mi je bio melem za dušu i tijelo. Naime, rijetko kuhamo govedinu obzirom na stanje naših staračkih uređaja za mljevenje hrane pa mi je ovaj slučaj ostao u pamćenju.
I na uskrsni ponedjeljak se nastavilo na jednak način. Onda je došla večer, opraštanje, Slovenci u deželu, mi u naš stan, a domaćini na zasluženi odmor.
* * *
Supruga i ja smo produžili boravak i nakon uskršnjih praznika. Nažalost vrijeme nam nije bilo naklonjeno za šetnju i boravak na svježem zraku. Prvobitni razlog našeg produženog boravka u Samoboru bila je želja supruge da svi zajedno, familijarno, proslovimo našu 45. godišnjicu braka (zlobnici bi rekli – mraka). No 'tako to u životu biva kad se previše sniva a malo se toga zna' (Balašević). Čovjek – u ovom slučaju žena – snuje a Bog određuje. Kad je supruga izložila svoj plan za subotnju proslavu (26. travnja) na trenutak je zavladao muk a onda je sin svečano objavio kako, nažalost, to neće biti moguće jer njih oboje imaju već od ranije za taj dan ugovoren poslovni skup s kojeg niti mogu biti odsuti niti ga mogu prebaciti na neki drugi dan. Odvijat će se, naime, preko skajp veze na relaciji Hrvatska – Australija.
„Ali bilo bi nam drago da ostanete i pričuvate djecu obzirom da ćemo oboje biti cijeli dan okupirani poslom“, dodao je sin uz svoj, standardno, razoružavajući osmjeh.
I što smo mogli nego se prihvatiti onog što nam najbolje leži i za što uglavnom bake i djedovi postoje – čuvanje unuka. U subotu ujutro najprije je otišla baka a onda za njom i deda i cijeli smo dan na svoju godišnjicu braka proveli čuvajući dvije unuke, Vitu i Floru. Najstarija, Hana, ipak je otišla s roditeljima.
Svo troje se vratilo navečer. Sin je baki i dedi donio po jedan sladoled, a kad je baka rekla neka ode i kupi jednu sladoled-tortu Hana je prosvjedovala:
„Ne treba, ja ću vam ispeći tortu“, i odmah se prihvatila posla.
Skeptični deda je, kako to uvijek biva, u sebi pomislio: samo će potrošiti namirnice, gdje će dijete od 11 godina samo ispeći tortu. Hana je, naime, naglasila da će je ispeći sama.
Ipak, torta je bila brzo gotova. Evo je dolje na slici.
…dvije svijeće predstavljaju baku i djeda a ne možebitno godine života ili godine braka.
„Deda, hoćeš tortu?“ pita Hana. Prihvatio sam, no sumnjajući u kvalitetu rekao sam: „Hoću, ali samo mali komad“. Nema smisla da rastužim unuku ne probavši njezin uradak. Pojevši mali komad, naručih još dva komada, ali malo veća. Torta je bila super.
Sad se pojavio problem. Vita je počela plakati zašto joj Hana nije dala da pomaže kod izrade torte jer i ona želi baki i dedi ispeći tortu. Kako je već bilo kasno da čekamo Vitinu tortu, baka je našla salomonsko rješenje: ona neka je ispeče a mi ćemo sutra ujutro, prije nego otputujemo, doći po nju.
I zaista, drugo jutro Vita je donijela svojih ruku djelo. Uz malu maminu pomoć evo što je napravila devetogodišnja djevojčica.
Tortu smo ponijeli kući i danas je nakon ručka kušali. Bila je umumumum!
petak, 18.04.2014.
Uskrs
utorak, 15.04.2014.
Povijesno otkriće
Pažljivim proučavanjem dostupne mi literature pronašao sam senzacionalnu novost: podatak o dalekom pretku našeg ministra financija Slavka Linića.
...Salvko Linić kao ministar financija
Gledajući seriju 'Sulejman Veličanstveni' (mea culpa) zaintrigirao me Veliki vezir Rustem-paša. O dotičnom do ove serije, skrušeno priznajem, nisam nikada ništa čuo (za razliku od samog sultana Sulejmana, Mehmed-paše Sokolovića i Hajreddina Barbarosse, kapetana turske armade) to sam se dao u potragu za spomenutim Pašom. Prvo sam, kao svaki normalan korisnik kompjutora, konzultirao Nj.V. Internet. Našavši natuknicu ustanovio sam da je spomenuti Paša zaista postojao i da je bio udan, pardon, oženjen za Sultanovu kćerku i da se preko te udaje, ovaj, ženidbe domogao položaja Velikog vezira sa svim prinadležnostima koje tom položaju pripadaju. To je sve u skladu sa radnjom serije, tako da ovim putem pohvaljujem kreatore serije što su se držali povijesnih činjenica. Barem kad je u pitanju osoba Velikog vezira.
Kako baš ne vjerujem u sveznajuću Wikipediju - iskustvo me uči da se na Mreži voli muljati i to ne samo Wikipedija - posegnuo sam za Enciklopedijom Leksikografskog zavoda i u njoj našao slijeće članak o Rustem-paši.
„RUSTEM-PAŠA (oko 1500-1561), turski državnik. Prema tur. kritičarima, vjerojatno iz naših krajeva („Hrvat“; ključna informacija, op. s.c.). Oženjen Sulejmanovom jedinicom, postao je 1544. veliki vezir. Upravljao je čitav niz godina Osmanlijskim carstvom i omogućio mu svojom financijskom, upravnom i vojnom politikom velika osvajanja. Posjedovao je golem imutak. (…) Rustem-pašina kronika Osmanlijskog carstva, koja seže do 1561., ima važnih podataka i za našu historiju.“
…na Internetu misle da je tako izgledao slika Rustem paše
E sad kad sam se uvjerio da su podaci iz dva neovisna izvora manje više u suglasju prihvatio sam kao vjerodostojnu ključnu informaciju za ovaj moj članak o senzacionalnom otkriću koju spomenuta Wikipedija donosi a koja glasi:
„Uglavnom, lijepe riječi o Rustem-paši Hrvatu svele su se samo na njegovu snalažljivost i sposobnost da bilo kojim sredstvima napuni carsku blagajnu. Sulejmanu je za to i bio potreban.“
Iz ove dvije rečenice nepobitno slijedi neoboriv zaključak, pače dokaz, da je naš ministar financija Slavko Linić direktni potomak Velikog vezira, Rustem-paše, glavnog skupljača dukata za financiranje Sulejmanovih ratova i time naravno indirektni sudionik i zaslužnik svih njegovih pobjeda. Spoznavši ovu nepobitnu istinu smatram da je nužno, bez zadrške, da naš Divan, oprostite, Sabor donese odluku o dodjeli nove titule našem ministru – Veliki vezir, Linić-paša.
...Slavno Linić kao Veliki vezir Linić-paša
(oprostite na ne baš kvalitetnoj montaži, početnik sam u tom poslu
)Šteta je samo što i našem Premijeru Divan, tj. Sabor ne može istovremeno dodijeliti titulu Sultan Zoran-Veličanstveni jer dotični unatoč i usprkos nastojanju njegovog Velikog vezira, Linić-paše i njegovim potezima u nametanju sve novih i novih poreza nikako da stabilizira gospodarstvo u svojoj državi, a nekmoli da bi mu to pošlo za rukom učiniti u barem polovici država EU, kao što je to Sulejman Veličanstveni, zahvaljujući trudu, agilnosti i pronicljivosti Rustem-paše, učinio u polovici tada poznatog svijeta.
nedjelja, 13.04.2014.
Cvjetnica
Prije deset godina manje osam dana napisao sam u svom „Dnevniku“:
„Osam dana prije Uskrsa je Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje. Njom započinje Veliki ili Sveti tjedan, kada u 8 dana slavimo najveće tajne kršćanstva: Isusovu muku, smrt, pokop i uskrsnuće. Cvjetnica je uvod u to slavlje. Sadržaj Cvjetnice otkriva svećenikov pozdrav kojim započinje vjernički susret u crkvi, a glasi: "Danas se skupljamo kako bi započeli slavlje vazmenog otajstva, to jest muke i uskrsnuća Kristova." Isus je zato i ušao u svoj grad Jeruzalem, spreman prihvatiti križ kako bi otkupio ljude od zla za slobodu sinova i kćeri Božjih.
Misa Cvjetnice ima i dva posebna obreda: prvi je povorka s blagoslovljenim palminim i drugim granama, koja spominje Isusov slavni ulazak u Jeruzalem, a drugi je izvještaj o Isusovoj muci. Ti obredi izražavaju dva glavna oblika vazmenog otajstva: Isusovo bolno umiranje i uskrsnu pobjedu. Običaj je nositi ove grančice u svoje domove da bi podsjećale kako je Isus svojom mukom, smrću i uskrsnućem stekao život s Bogom, život u milosti. Te graničice ostavljaju se u kući i nakon što su se osušile. Ovaj je običaj strogo kršćanski, a najvjerojatnije je stariji običaj kićenja cvijećem bunara na Cvjetnicu, posebno u dvorištima kuća gdje ima momak za ženidbu. Običaj je poznat u nekim dijelovima Slavonije, a označuje početak proljeća.“
Tako o Cvjetnici piše na Internet stranicama.
Na taj dan supruga i ja dolazimo u Varaždin u Pavlinsku crkvu (kraj parka), a sada Katedralu Varaždinske biskupije. Supruga kao vjernik, ja kao uzoran suprug, koji vodi računa o osjećajima svoje supruge. Naravno svatko od nas dvoje stvari gleda sa svog stajališta. (…)
Ceremonija je bila gotova za desetak minuta, a onda je uslijedila procesija do ulaza u crkvu (katedralu) uz prisutnost jednog jedinog fotoreportera. Na stolu, iza kojeg je stajao biskup, ostao je snop maslinovih grančica (kažu posvećenih). Vrli Hrvati su navalili na njih, iako su prije toga mogli uz dobrovoljni prilog, posvećene grančice dobiti i u katedrali. Ali ovo je bilo besplatno! (…)“
* * *
…puk se okupio u očekivanju Biskupa
I danas smo supruga i ja bili u Vž. I danas smo u skupini od stotinjak vjernika čuli kratku molitvu sadašnjeg biskupa – Mrzljaka, koji je naslijedio pokojnog biskupa Culea o kojem govorim u tekstu.
… biskup Mrzljak dolazi sa svećenicima
…Biskup drži misu
Samo obraćanje vjerničkom puku bilo je kraće nego tada prije deset godina. Nakon završetka molitve i posvećenja vjernici ovaj put nisu pojurili na preostale grančice. Svi su ih već imali u rukama i mirno su formirali povorku iza svećenika.
…kolona vjernika na čelu sa svećenicima
…prošli smo uz najljepše vjesnike proljeća i Uskršnjih blagdana
Supruga i ja stali smo na kraj kolone i otpratili ih do Katedrale. Bila je dupkom puna, više nego prije deset godina. Vjerojatno danas ljudi imaju veću potrebu da se ufaju u spas Isusa Krista nego što je bilo to prije deset godina. Napustili smo kolonu i preko trga, koji je opet bio dupkom pun, premda je bilo prohladno a ne toplo kao desetljeće ranije, otišli do automobila.
Kavicu smo prije mise već popili s mojim kolegom s kojim se nisam vidio više od dvije godine. To sam shvatio kad sam parkirao automobil po dolasku u Vž. Iznenada se pojavio pokraj nas i rekao:
„Pa baš da parkiraš iza mog!“
Pogledao sam auto i vidjevši marku Opel, rekao:
„Što, nije više Mercedes u igri?“
„Promijenio sam ga prije dvije godine“.
To me, eto, podsjetilo da se sigurno nismo vidjeli više od dvije godine.
Kako vrijeme leti.
Oznake: CVJETNICA
utorak, 08.04.2014.
In memoarim „aprililili“
'Rudareći' po starim tekstovima na svom 'lape-topu' naletio sam na jedan koji sam prijateljici iz Vukovara poslao prije deset godina – drugog travnja dvije tisuće i četvrte. Evo ga!
„Prošao je aprili-li-li, a da se nitko nije ni pokušao našaliti. Najbolji je to odraz ozračja u društvu. Na HTV ni jedne domaće prave humoristične emisije (ovo „kreveljenje“, nekakav „Zlatni vrč“,koje se momentalno emitira na HRT ne računam u humor), nema humorističnog lista (nekada su bili „Jež“, „Kerempuh“, „Paradoks“, još 1862. godine u Varaždinu je tiskan prvi broj humoristično-satiričnog lista „Podravski jež“, a onda je slijedilo još devedesetak šaljivih listova: „Štefek z mustači“, „Zagorski zajec“, „Smola naroda“, „Filarka“, „Klafra“, „Fašinska metla“, „Zmotane novine“, „Aprilske novine“, „Tončovo hoblanje“, pa „Grabancijaš“ kojeg su prije trideset godina izdavali varaždinski novinari, itd.). A nekada smo imali i Dudeka, i Malo misto i Pozoršte u kući, pa Vruć vjetar, Kamionđije itd. Jedino što je smiješno, bolje tragi-komično, to su prijenosi zasjedanja saborskih sjednica. I da kojim slučajem ti „uvaženi zastupnici“ svojim umotvorinama ne kroje moju (našu) sudbinu, zaista bi ih bilo zgodno slušati. Ovako ih ne mogu ni vidjeti, a kamoli slušati. Usput, izgleda da se gospodin Šeks, nakon kratkotrajne apstinencije koja je uslijedila pošto je stupio u brak sa svojom dvadesetgodišnjom tajnom vezom, ponovo vratio svom omiljenom poslu: otkrivanju kako izgleda dno čaše, nakon što isprazni, u njoj sadržan alkohol. I takav je predsjednik Hrvatskog sabora! Jedino su još učenici donekle aktivni. Supruga mi je rekla da su pokušali s nekoliko neinventivnih štosova, tipa odvezana Vam je pertla na cipeli.
Uvijek se 1. aprila sjetim priče mog očuha, kako je njegov otac digao na štos cijeli kvart gdje su stanovali, kad je, došavši s jutarnje šetnje (bila je nedjelja) vrlo ozbiljnim glasom ispričao da se prevrnula lokomotiva na pruzi za Lendavu kod Učiteljske škole. Kako je bilo opće poznato da on nedjeljom šeće po tom dijelu Čakovca, svi su mu povjerovali, nasjeli na šalu i otišli da vide to čudo.“
* * *
Je li se nakon deset proteklih godina bilo što bitno promijenilo? Tek neke sitnice, ako ne računamo sve dublje poniranje u 'gospodarski bunar' bez dna. Recimo današnji predsjednik Sabora ipak je čovjek s više manira nego što je bio Šeks u istoj ulozi. No rekao bih: dvojac Milanović – Karamarko svojim nastupima uvelike nadoknađuju tu razliku između prve dvojice. Na HRT danas uopće nema humorističnih emisija. Sjednice Sabora su dalje jedino što se (tragi)komično prikazuje na HRT, ali zato imamo „ludog, zbunjenog, normalnog“ na Novoj TV. Ne gledam tu seriju pa se o njenim kvalitetama neću izjašnjavati.
Simptomatično je da je ona unatoč takvog naslova prvak po gledanosti serija na našim dalekovidnicama. Do prošle sezone nepobjedivi 'Sulejman Veličanstveni' više nije ni u prvih deset najgledanijih emisija pa ni u prvih pet najgledanijih serija. Je li tajna uspjeha te humoristične serije u njezinom naslovu? Izgleda da smo mi svi od ovih naših političara i njihovih 'mudrovanja', '(ne)djela', '(ne)djelovanja', 'lutanja po bespuću svakodnevnice', 'glavinjanja', 'muljanja' ludi i zbunjeni, a normalan je valjda samo onaj koji ne gleda, ne sluša i ne čita njihove 'umotvorine'.
Ipak ima neke nade da bi se situacija glede a u svezi humora mogla donekle promijeniti. S velikim nestrpljenjem očekujem nastup 'glumaca' u audiciji za novu TV seriju koja će se najvjerojatnije u tri različita oblika, ali sa istim akterima, prikazivati na našim dalekovidnicama kroz slijedećih gotovo pedeset dana. Ona bi po mom skromnom mišljenju mogla uvelike nadmašiti spomenutu prvoplasiranu humorističnu seriju L.Z.N. Vjerujem da već pogađate na koju to seriju mislim: „Kako osvojiti stolicu u EU parlamentu“.
Bit će to siguran sam - zanemarimo li da će nas izabrani 'glumci' zastupati u cirkuskoj areni zvanoj EU parlament i za to dobivati lovu koju naš prosječni zaposleni građanin može samo sanjati - emisija puna humora, gluposti, kopernikanskih obrata, laži, ulagivanja, obećanja ludom radovanja, etc. etc.
A potom slijede nove 'audicije' za ulogu u seriji 'Predsjednik' i na kraju za najvažnije uloge u seriji 'U boj u boj za Sabor moj'.
I to bi bilo sve 'kaj se humora na hrvatski način dotikavle'. Stojte mi dobro!
P.S.
U pokušaju da donekle smanjim neugodne i nepristojne komentare isključio sam mogućnost javljanja neregistriranih komentatora. Ispričavam se dobronamjernim neregistriranim komentatorima i molim ih, ako žele komentirati, da to učine na moju e-mail adresu a ja ću komentar prenjeti na blog. Hvala na razumijevanju.
utorak, 01.04.2014.
Ti veze nemaš
„Ti veze nemaš!“
Odbrusio sam to kolegi s fakulteta u njegovom stanu, nazovimo ga Marko, negdje na prvoj ili drugoj godini. On mi je nešto rekao, ne sjećam se više što, no sjećam se tog mog odgovora. A vidjet ćete i zašto.
Bilo je to predvečer. Pakirao je posljednje stvari u svoj kovčeg spremajući se na put u Split. Četvorica nas s fakulteta došli smo ga ispratiti. Sa svima njima upoznao me moj susjed i prijatelj iz djetinjstva koji se negdje u prvim razredima osnovne škole s roditeljima preselio iz Čakovca u Zagreb. On i njegovi prijatelji s kojima sam se te večeri našao u stanu bili su učenici, i to svi redom izvrsni, poznate zagrebačke, sedme Gimnazije u Križanićevoj.
Marko je na trenutak zastao u pakiranju, pogledao me i rekao:
„Ti veze nemaš!“
Na to sam ja zastavši malo, mrtvo ladan, odgovorio:
„Ti veze nemaš!“
On je nastavio pakiranjem i rekao:
„Ti veze nemaš!“,
Slijedio je moj jednaki odgovor:
„Ti veze nemaš!“
„Ti veze nemaš!“ reče i zatvori kofer.
„Ti veze nemaš!“ nisam odustajao.
Ostala trojica su nakratko zastala, pogledala u nas dvojicu, i onda nastavila svoj razgovor kao da nas uopće nema. Ni mi se nismo obazirali na njih, pogotovo ne ja, nego smo nastavili svoj duel uvijek jednim te istim riječima.
„Ti veze nemaš!“
„Ti veze nemaš!“
Marko je završio pakiranje, uzeo kofer i svi smo izašli iz stana. Hodajući niz stepenice, po nogostupu do tramvajske stanice, čekajući tramvaj uporno smo i dalje izmjenjivali – 'ti veze nemaš'. U tramvaju, vozeći se prema željezničkoj stanici, smjestili smo se u kut i naslonjeni na zid tramvaja drvili – 'ti veze nemaš' praćeni povremenim čudećim se pogledima rijetkih putnika. Ostala dvojica, zajedno s mojim prijateljem, stajali su podalje od nas i pravili se kao da nas uopće ne poznaju. To se nastavilo i na peronu željezničke stanice ispred kompozicije za Split. Ja sam se naslonio na stup koji podupire nadstrešnicu, Marko je spustio kofer pokraj nogu, prekrižio ruke i na svako moje „Ti veze nemaš!“, odgovarao na isti način. Trajalo je to naše nadmudrivanje već više od dva sata i ni jedan nije odustajao.
A onda mi je Marko, nekih pet šest minuta prije nego što bi vlak po voznom redu trebao krenuti, na moje ponovljeno „Ti veze nemaš!“, pružio ruku i rekao:
„Čestitam ti D. Primljen si u 'Klub bezveznjaka'“
Ja sam gotovo automatski htio nastaviti s 'ti veze nemaš' ali sam ipak zastao na pola rečenice i, što bi se reklo, zinuo.
„A kakav je to klub?“
„Objasnit će ti dečki, ja sad moram u vlak.“
Pozdravili smo se, on se popeo u vagon, pojavio na prozoru i u tom je trenutku čovjek s crvenom kapom podigao palicu/lopaticu, oglasio se zviždaljkom i vlak je krenuo. Mahnuli smo si, a on je uz osmjeh dodao dok je vlak sve više ubrzavao:
„Ti veze nemaš!“
Nisam mu odgovorio. Vjerojatno me više ne bi ni čuo a nije ni bilo potrebe. Postao sam član „Kluba bezveznjaka!“ 7. Gimnazije u Križanićevoj. Nemam pojma postoji li još ili pak se raspao.
Kasnije su mi prijatelji pojasnili cijelu stvar. Oni su odmah još u stanu shvatili da sam ja podvrgnut 'ispitu' za prijam u Klub i zato su se držali tako rezervirano. Da bi bio primljen u Klub – osnovan baš u toj gimnaziji - morao si u duelu s predsjednikom Kluba, a Marko je trenutačno to bio, kroz izvjesno vrijeme raditi nešto što izgleda potpuno – besmisleno, bezvezno. Kao primjerice izmjenjivanje rečenica „Ti veze nemaš“. Saznao sam još mnogo toga u svezi 'aktivnosti' članova iz tog Kluba no to nije bitno za ovu priču. Marko je 'stolicu predsjednika' osvojio kad su kao maturanti išli na ekskurziju i kad je u vlaku cijelim putem protiv tadašnjeg predsjednika i njegovog zamjenika od večeri do ranog jutra, kad su stigli u Split, izmjenjivao neku sličnu 'misao'.
„Sva sreća da nisam trebao s njim putovati. Tko zna kad bi zaključio da sam zaslužio prijam u Klub“, našalio sam se kad su mi sve objasnili.
Saznavši za moje članstvo prijatelji su mi godinama, a i dan danas članovi moje obitelji, uvijek ostavljali poslove za koje bi se moglo reći da su bez veze riječima: „To će napraviti član kluba bezveznjaka“. Kao što je primjerice tucanje oraha ili pranje prozora, jedan zaista bezvezni posao; najprije pereš prozore da se kroz njih vidi, a onda navlačiš zavjese da se kroz njih ne vidi, etc., etc.
* * *
Sjetih se ovog događaja zahvaljujući našem dragom, milom i nadasve revnosnom 'virusu'. Da je kojim slučajem on bio na mojem mjestu uvjeren sam da bi bez konkurencije i sasvim lako preuzeo funkciju predsjednika „Kluba bezveznjaka“. Jer kakvom on upornošću u svoje komentare na moje tekstove unosi uvijek jedan te isti tekst - a koji nema ama baš nikakve veze s onim što je u tekstu napisano - kojeg pak ja jednakom upornošću brišem – imam opravdanje ipak sam oficijelni član Kluba – to u svakom slučaju zavređuje ne samo članstvo u klubu, već barem kandidaturu za Predsjednika ako već ne i automatsko postavljanje na tu funkciju.
Sve nešto razmišljam da mu ukažem čast i prestanem brisati komentare jer zaista nema smisla nekome koji ima veće predispozicije da bude član „Kluba bezveznjaka“ od mene činiti tako bezveznu stvar i brisati njegovog uma djelo.
