Marketing
45 godina
Ponovo u svom brlogu.
Nije me bilo preko tjedan dana! Razlog?
Obiteljska proslava uskršnjih blagdana. Ovog puta odlučeno je da to bude u stanu obitelji starijeg sina u Samoboru. Najavljen je veliki skup i nije nam preostalo drugo nego u auto i pravac Samobor. Naravno u automobil se nismo smjestili samo supruga i moja malenkost već i pripadajući provijant: kolači, šunka, jaja i što već treba za dostojnu proslavu Uskrsa.
Bili smo gotovo svi. Stariji sin, snaha i njihove tri curice (11, 9 i 2 godine), punica, šogor, šogorica i njihova curica Lana (4,5 godina) - svi iz susjedne nam dežele. Obitelj mlađeg sina nije bila nazočna. Oni već tradicionalno uskršnje praznike provode na moru – Zadar, hotel u sastavu obiteljskih hotela tvrtke Falkensteiner koju radije nazivam Frankestein obzirom da pravo ime nikako ne mogu upamtiti (i za ovo napisati trebao sam pitati suprugu).
Najveća prednost ovolikog skupa za moju malenkost je bila što nakon 45 godina redovitog 'farbanja' jaja ove godine to nisam trebao raditi. Bilo je dovoljno djece, mama i baka pa sam se ja za to vrijeme odmarao u našem samoborskom stanu i pripremao psihički i fizički za nastupajuće napore.
Jutarnje blagovanje uz obavezno 'tucanje' jaja kod kojeg se svatko trudi da njegovo ostane što dulje neoštećeno. Ovog puta u tome je bila najuspješnija najstarija unuka Hana. Toliko uspješna da nisam sasvim siguran da je na kraju pojela i jedno jaje budući da se ni jedno njezino nije razbilo. Šunkica, mladi luk, rotkvice, hren (kojeg je ribala i nad njim plakala punica), jaja i naravno na kraju nešto slatko bez obzira na šećer. Pa jednom godišnje je Uskrs, kaj ne?
Nismo još probavili ni doručak i već smo pozvani da opet pristupimo stolu. „Ruuučaaak“ – viče srednja unuka Vita, a najmlađa – Flora suflira: papa, papa. Da me sada ubijete ne mogu se više sjetiti što sam sve jeo no jednog se sjećam. Fina, kuhana govedina, a možebitno i junetina, toliko je bila mekana. Nakon bezbroj pojedenih pilića ovo mi je bio melem za dušu i tijelo. Naime, rijetko kuhamo govedinu obzirom na stanje naših staračkih uređaja za mljevenje hrane pa mi je ovaj slučaj ostao u pamćenju.
I na uskrsni ponedjeljak se nastavilo na jednak način. Onda je došla večer, opraštanje, Slovenci u deželu, mi u naš stan, a domaćini na zasluženi odmor.
* * *
Supruga i ja smo produžili boravak i nakon uskršnjih praznika. Nažalost vrijeme nam nije bilo naklonjeno za šetnju i boravak na svježem zraku. Prvobitni razlog našeg produženog boravka u Samoboru bila je želja supruge da svi zajedno, familijarno, proslovimo našu 45. godišnjicu braka (zlobnici bi rekli – mraka). No 'tako to u životu biva kad se previše sniva a malo se toga zna' (Balašević). Čovjek – u ovom slučaju žena – snuje a Bog određuje. Kad je supruga izložila svoj plan za subotnju proslavu (26. travnja) na trenutak je zavladao muk a onda je sin svečano objavio kako, nažalost, to neće biti moguće jer njih oboje imaju već od ranije za taj dan ugovoren poslovni skup s kojeg niti mogu biti odsuti niti ga mogu prebaciti na neki drugi dan. Odvijat će se, naime, preko skajp veze na relaciji Hrvatska – Australija.
„Ali bilo bi nam drago da ostanete i pričuvate djecu obzirom da ćemo oboje biti cijeli dan okupirani poslom“, dodao je sin uz svoj, standardno, razoružavajući osmjeh.
I što smo mogli nego se prihvatiti onog što nam najbolje leži i za što uglavnom bake i djedovi postoje – čuvanje unuka. U subotu ujutro najprije je otišla baka a onda za njom i deda i cijeli smo dan na svoju godišnjicu braka proveli čuvajući dvije unuke, Vitu i Floru. Najstarija, Hana, ipak je otišla s roditeljima.
Svo troje se vratilo navečer. Sin je baki i dedi donio po jedan sladoled, a kad je baka rekla neka ode i kupi jednu sladoled-tortu Hana je prosvjedovala:
„Ne treba, ja ću vam ispeći tortu“, i odmah se prihvatila posla.
Skeptični deda je, kako to uvijek biva, u sebi pomislio: samo će potrošiti namirnice, gdje će dijete od 11 godina samo ispeći tortu. Hana je, naime, naglasila da će je ispeći sama.
Ipak, torta je bila brzo gotova. Evo je dolje na slici.
…dvije svijeće predstavljaju baku i djeda a ne možebitno godine života ili godine braka.
„Deda, hoćeš tortu?“ pita Hana. Prihvatio sam, no sumnjajući u kvalitetu rekao sam: „Hoću, ali samo mali komad“. Nema smisla da rastužim unuku ne probavši njezin uradak. Pojevši mali komad, naručih još dva komada, ali malo veća. Torta je bila super.
Sad se pojavio problem. Vita je počela plakati zašto joj Hana nije dala da pomaže kod izrade torte jer i ona želi baki i dedi ispeći tortu. Kako je već bilo kasno da čekamo Vitinu tortu, baka je našla salomonsko rješenje: ona neka je ispeče a mi ćemo sutra ujutro, prije nego otputujemo, doći po nju.
I zaista, drugo jutro Vita je donijela svojih ruku djelo. Uz malu maminu pomoć evo što je napravila devetogodišnja djevojčica.
Tortu smo ponijeli kući i danas je nakon ručka kušali. Bila je umumumum!
Post je objavljen 28.04.2014. u 16:29 sati.