semper contra
četvrtak, 27.03.2014.
Dobri stari Ezop
Čitajući tiskovine – između ostalog i post Zorana Ostrića "Tko će formirati iduću vladu" - i slušajući o najnovijem istraživanjima o kretanju rejtinga naših 'dičnih' političkih stranaka po kojima ona trenutačno na vlasti gubi na popularnosti iz mjeseca u mjesec, a sve zato što je totalno nespremna došla na vlast, padne mi na um malčice zaviriti u moj Direktorij Ezopovih basni da vidim što bi nam na tu temu, a u svom stilu, mogao kazati čuveni basnopisac da kojim slučajem živi danas i piše svoj blog. On se tom aktivnošću, sukladno ondašnjim komunikacijskim sredstvima, bavio još tamo u šestom stoljeću prije Krista. Mnoge njegove basne, ako ne i sve, su bezvremenske. Evo jedne koja ima potku i u današnjem vremenu i koja se baš lijepo uklapa u pojašnjenje uzroka 'pada u bunar' tzv kukuriku koalicije.
Lisica i jarac
Upala lisica u bunar pa je morala ondje i ostati, ne znajući kako da izađe. Jarac, nagnan žeđu, dođe do toga istog bunara pa, opazivši lisicu, stade je ispitivati je li voda dobra. A ona, prikrivajući svoju nevolju, rasprede silnu pohvalu o vodi, govoreći kako je ukusna i potičući ga da i sam siđe. Žudeći jedino za vodom, jarac siđe u bunar, a kad je ugasio žeđ, poče zajedno s lisicom razmišljati o izlasku iz bunara. Lisica tada reče da je smislila kako će se oboje izbaviti: “Ako se ti prednjim nogama upreš o zid i osloniš rogovima o njega, ja ću se preko tvojih leđa uspeti gore, a onda ću i tebe izvući.”
Nakon ponovnoga nagovaranja, on joj spremno učini po volji, a lisica mu skoči preko nogu i uspne mu se na leđa, pa uprijevši se o jarčeve rogove, stiže do otvora bunara i poče se udaljavati. Kada joj jarac stade prigovarati da je prekršila obećanje, osvrnu se i reče: “E, moj pametnjakoviću, da si imao toliko pameti koliko dlaka na bradi, ne bi bio sišao u bunar, a da prije ne promisliš kako ćeš iz njega izaći.”
Pouka:
Tako i razboriti ljudi treba da najprije razmotre kako će završiti ono što rade, a tek onda da se toga prihvate.
Ključ:
Lisica – HDZ prije Karamarka
Jarac – SDP&Co
Bunar – hrvatska zbilja
Žeđ – želja za vlašću
P.S.
Nažalost nitko iz HDZ-a na čelu s Karamarkom i njegovom kamarilom sigurno nije pročitao tu basnu, pa se trude iz petnijeh žila da u slijedećem mandatu zamijene uloge u ovoj priči.
Oznake: Ezopova basna
utorak, 25.03.2014.
Još jedna kratka…
Najnovija odluka splitskog suda na čelu sa sucem Zoranom Kežićem zvuči mi kao ona poznata Lj.Č. Rojsa: „Tko je jamio, jamio!“
Nikada mi nije bilo, nije mi ni danas i nikada mi neće biti jasno 'Pravo' kad kroji 'Pravdu'. Ne mogu nikako dokučiti kako ljudi koji su završili iste škole, bave se istom strukom i drže se istih zakona mogu donositi dijametralno suprotne odluke. Tužilaštvo sastavljeno od pravnika podastire materijale (namjerno ne spominjem dokaze) da je netko počinio neko nedjelo temeljem određenih zakonskih regula (namjerno ne spominjem kazneno djelo) da bi onda sudsko vijeće sastavljeno također od pravnika koji su možebitno završili škole na istom fakultetu i kod istih profesora temeljem istih zakonskih regula reklo: „Puj, puj ne važi!“ To bi bilo kao da, primjerice, jedan inženjer elektrotehnike temeljem Ohmovog zakona uz poznate vrijednosti napona i otpora izračuna jednu vrijednost struje a drugi temeljem istih parametara drugu vrijednost.
Tu nekaj ne štima! Ili su zakoni (namjerno) pisani tako da ih se može tumačiti različito (da ne kažem kako je kome volja) i temeljem toga donositi različite odluke ili pak ih ljudi (pravnici) koji se na njih pozivaju krivo tumače bez obzira je li to čine zbog neznanja, osobne koristi, vanjskog pritiska i što ti ga ja znam još kojeg razloga. Ako su krivi zakoni treba ih mijenjati, ako su krivi pravnici treba ih smijeniti.
utorak, 18.03.2014.
Jedna kratka…
Piše danas Jurica Pavičić na posljednjoj stranici J.L.
„Jednog dana današnju će Hrvatsku ljudi moći proučavati kao avangardni, prijelazni oblik političkog organiziranja. Iz zemlje kojom preko svojih predstavnika vlada suvereni narod ona se, naime, pretvara u zemlju kojom vladaju konzultanti.
Hoće li se i kako koncesionirati autoputovi? Ili aerodromi? Koji će se odjeli bolnica ukinuti? Odluke o tim pitanjima u Hrvatskoj više ne donose niti politički predstavnici, niti brojni stručnjaci u ministarstvima i agencijama. Donose ih konzultanti tvrtke čije studije plaćamo apsurdnim milijunskom iznosima.“
Evo nekih, po mom subjektivnom mišljenju, uzroka zašto je tome tako.
Ne znamo vladati svojom državom.
O tome je početkom dvadesetog stoljeća u svojim političkim esejima pisao M. Krleža, a još ranije A.G.M. čiju stogodišnjicu smrti skromno obilježavamo ovog mjeseca.
Nemamo povjerenja u svoju pamet, točnije u pamet naših ljudi koji unatoč i usprkos tomu u tuđini polučuju sasvim pristojne rezultate u svom radu.
Nesposobni smo da sami nešto smislimo. Što je posljedica činjenice da ne vjerujemo u pamet naših ljudi već ih puštamo da smišljaju nešto pametno za druge, nažalost opet – tuđince.
Nekadašnje gospodare zamjenjuju konzultanti. Gospodarima smo plaćali danak, konzultantima plaćamo apsurdne milijunske iznose. Oni prvi nam nisu donijeli dobro, ovi drugi neće.
Zbog nesigurnosti, javašluka, nesposobnosti krijemo se iza tuđih odluka kako bi mogli reći, u slučaju da stvar ne uspije, nismo to mi rekli već konzultanti. Oni su krivi. (Sve učestaliji slučaj pozivanje na odluke EU kad treba donijeti neku 'nezgodnu' odluku).
Ako se slučajno i nađe netko sposoban i pametan onda mu oni koji ne znaju odmah podmeću klipove pod noge samo da ne bi ispalo kako netko zna a oni ne.
Opaska
Nemojte se čuditi/uvrijediti zašto pišem u prvom licu množine. Sve to vrijedi za nas veliku većinu a ne samo one koji su na vlasti. Jer, tko ih je na vlast doveo?
* * *
Ako se sjetite još kojeg razloga slobodno ga dopišite u komentarima 
!
ponedjeljak, 10.03.2014.
Svijet bez ljudi?
Završih s 'Običnim čovjekom' Ivana Goluba. Tu podeblju knjigu od preko 800 stranica na mom stolu zamijenio je almanah SF priča i novela „Titan 1“, također pozamašna knjiga, preko 630 stranica. Jedna od priča je i 'The Darfsteller' Waltera M. Millera, jr. za koju je autor 1955. godine dobio, po prvi put dodijeljenu, nagradu Hugo.
Priča govori o tome kako su glumce u kazalištu zamijenile robot - lutke vođene centralnim računalom Maestro. On upravlja lutkama u skladu sa scenarijem ali istovremeno temeljem reakcije publike korigira u pojedinostima tijek predstave. U takvom kazalištu radi ostarjeli glumac Thorny kao čistač koji je prije uvođenja lutaka glumio glavnog junaka u predstavi koja se priprema za ponovno izvođenje. Na probi se lutka glavnog lika pokvari i on koristi priliku da zamijeni lutku a da to u početku nitko ne primjećuje. Kad su shvatili da je glumac zamijenio lutku bilo je kasno da se išta napravi i producentica je pristala da on odigra ulogu.
Predstava je privedena kraju, no publika a posebno kritičari ipak su shvatili da glavni lik nije glumila lutka što je predstavljalo 'herezu'. Unatoč katastrofalnim kritikama, predstava će se i dalje izvoditi jer je sticajem okolnosti na njega glavna junakinja (lutka) pucala pravim metkom i na pozornici je potekla istinska krv, a to će zaraditi novac.
Za ovu moju priču, međutim, važan je dijalog kojeg na kraju priče vode glavni operater Maestra Rick i glumac Thorny.
Rick kaže Thorny-u:
„Pretpostavljam da će uvijek postojati pušioničar koji će trčati u toj trci.“
„U trci?“ Thorny se namrštio.“
„Aha. U prošlom stoljeću bila je to utrka između kineskog operatera na abaku i IBM-ovog kompjutora. Uistinu su održali utrku, znaš.“
„Ma čekaj malo…“
„A stoljeće prije toga, bila je utrka između dugoruke tajnice i pisaćeg stroja.“
„Ako si došao ovamo kako bi „
„A prije toga švelje protiv tkalačkog stana.“
„Lijepo je vidjeti te, Richarde. Molim te, na odlasku pitaj sestru…
„Razbij tkalačke stanove, uništi strojeve, napuni urede pisaćim strojevima, nastavi dodavati strojeve iz Kine! I što onda? P
kušj biti bolji alat od alata?“
„U redu. Pogriješio sam. Što želiš? Naslađivati se? Zašto?“
„Ne. Samo sam znatiželjan. To se i dalje događa – stručnjak se pokušava natjecati sa stručnijim alatom. Zašto?“
„Stručnijim?
„Polako, starče“, rekao je Rick tiho. „Oprosti. Htio sam reći, s višom organizacijskom razinom.“
Tako je pisao W. M. Miller 1955. godine.
* * *
Osvrnuo sam se na tu priču pročitavši u najnovijem broju mjesečnika (list po mom ukusu) „Le Monde diplomatique“ članak „Domovina fast fooda“, autora Thomas Frank-a, novinara i publiciste, kako bih pokazao kako W.M. Miller uopće nije pisao SF priču. Barem ne za daleku budućnost.
U spomenutom članku autor piše o industriji brze prehrane po mnogočemu „tipične“ za američki kapitalizam: međunarodna prepoznatljivost i sveprisutnost njezinih najuspješnijih franšiza ide ruku pod ruku s krajnje standardiziranom hranom i uslugom, ali i notorno niskim plaćama radnika u tom sektoru. Autor piše:
„Kada kažu (radnici u fast food restoranima, op.s.c.) „ne možemo živjet' od sedam i dva'est pet“ to misle sasvim doslovno – oni ne mogu preživjeti na minimalnoj plaći, pogotovo ako žele „poboljšati perspektivu svoje obitelji“ tako što će je prehraniti. Tu velikodušno uskače država i nadoknađuje razliku novcem poreznih obveznika, sve kako uprave tvrtke ne bi morale radnicima davati plaće od kojih mogu – preživjeti.“
U daljnjem tekstu opisuje pokušaj sindikalnog organiziranja radnika zaposlenih u toj industriji i organiziranja štrajka. Iako je taj štrajk prema štrajkovima u Europi sve samo ne štrajk (štrajkaši dozvoljavaju rad restorana, pače štrajkali su na smjenu – jedni su prosvjedovali ispred a drugi su u međuvremenu radili u restoranu) „lobistički bijesni pas industrije Rick Berman odmah je počeo režati: na dan štrajka, njegov Institut za politiku zapošljavanja platio je u Wall Street Journalu cijelu stranu oglasa s velikom fotografijom japanskog kuhinjskog robota. Prosvjedi u industriji brze hrane 'nisu nikakva borba protiv uprave', tvrdi se u oglasu, već 'borba protiv tehnologije'. Ako će radnici nastaviti zahtijevati masne i prenapuhane plaće, mogli bi ih u potpunosti zamijeniti novim sjajnim robotima, čime bi nezadovoljni lako mogli postati višak. Ako će ti nezadovoljnici nastaviti galamiti, plemenite kompanije će napraviti ono što su se dosad velikodušno ustručavale učiniti. 'Marljiv rad' i 'poštena plaća' ne znače ništa u ovom svijetu, kapital znači sve. Gledajte moju tehnologiju, vi bespomoćnici, i očajavajte!“
Razmišljajući o tome što je rekao 'bijesni pas' autor članka razmišlja o noćnoj mori automatizacije pa piše: „Novinare su zamijenili blogeri i crowdsourcing, tvorničke radnike zamijenili su roboti, sveučilišne profesore zamjenjuju honorarci i online tečajevi. Koje bismo još vještine mogli žrtvovati u čast svete Efikasnosti?“
* * *
Postavit ću na kraju dva pitanja.
Prvo, što mislite je li priča iz 1955. godine trebala dobiti nagradu Hugo? Prošlo je tek 60 godina a ostvaruje se ono o čemu ona priča.
I drugo: kad će jednom sve raditi i proizvoditi roboti čime će ljudi kupovati to što oni proizvode? Ili pak u budućnosti ljudi neće ni biti? Kapital ih, naime, neće trebati!
subota, 08.03.2014.
Semper blogerkama
Drage moje blogerke
S malim zakašnjenjem, ali zato ne s manjim zadovoljstvom, čestitam Vam svima 8. mart/ožujak, Međunarodni praznik žena, sa željom da osvane dan kad na taj dan više nećemo u novinama čitati, na radiju slušati i na TV gledati kako su žene u odnosu na muškarce u inferiornom položaju.
Sretno Vam bilo!
četvrtak, 06.03.2014.
Volimo li Druge i drugačije?
Ne kupujem 'Večernji'. Ponekad ga pročitam u gradskoj knjižnici. Danas sam ga kupio. U okviru reklame za dva DVD-a o hrvatskim kraljevima – snimku istoimene serije koju je emitirao HRT imam spremljenu u svojim DVD-ima - u današnjem broju bio je poster s kratkim natuknicama o hrvatskim kraljevima o kojima se u seriji govori. Od Borne oko 810. godine do posljednjeg Petra Svačića 1097. godine. Smanjio sam ga na prikladni format i zalijepio uz zastavu za koju smatram da bi trebala biti državna (crven-bijeli-plavi s grbom trojedne kraljevine H-S-D).
Kad sam novine već kupio, prolistah ih i naiđoh na dva članka.
U prvom, autor Gojka Drljače, pod nazivom „Maškare spaljuju gay djecu i novinare. Opa, baš pravi napredak!“ osvrće se na događaje u Omišu i Selcu. Kao što je poznato u Omišu su priredili spaljivanje fašnika, mesopusta u liku poznatog lokalnog novinara koji se drznuo pisati o marifetlucima političara (nije bitno kojeg profila). Onako kao se to radilo u srednjem vijeku spaljivanjem živih ljudi jer su se suprotstavljali ondašnjim 'političarima' (nije bitno koje konfesije) u njihovom tumačenju ustroja svemira ili pak su bivali optuživani od 'pravovjernih' da su 'coprali', tj. sazivali 'nečastivog' da svojim djelovanjem poništi sve ono što su 'pravovjerni' napravili (nameće se usporedba s 'komunjarama' u ulozi nečastivog koji poništavaju sve pozitivno što su napravili današnji 'pravovjerni').
U Selcu su pak odlučili spaliti ne samo lutku koja simbolizira gay osobu, već i 'dijete iz epruvete', jer 'u ime obitelji' gay populacija ne može, ne smije, pače zabranjuje joj se i pomisao da odgaja djecu, a kamo li da ih usvoji. 'Hereza'! – s takvima na lomaču. Iz nekog, meni nepoznatog, razloga 'egzekucija' nije učinjena, pače našlo se neko nemušto objašnjenje kako je to „protiv nepotrebnog referenduma o braku i da se radi o lutki izvjesnog Katarina Katarinčića“. Ne znam tko je imenovana osoba, ne znam je li glasovala 'za' ili 'protiv', no ne vidim razloga zašto se uz tu osobu trebalo pridodati i 'dijete iz epruvete'. Ako pak je već trebalo spaljivati neki lik kao dokaz da se to radi 'protiv referenduma o braku' kao što je to učinjeno s likom novinara – apsolutno ne odobravam ni jedno ni drugo - moglo se to učiniti s likom neke od osoba za koje se zna da su bile 'za', pače su referendum pokrenule. To bi dano opravdanje učinilo vjerodostojnijim.
Opisujući događaj, autor članka piše: „Duboko se trebamo zapitati, ako se zabavljamo uz takve karnevale, u kakvom je to zapravo vrijednosnom rasulu Hrvatska? (…) Nadajmo se da ovakva ovogodišnja spaljivanja nisu zaista uvod u neko novo-staro doba spaljivanja knjiga, kuća, institucija, ljudi…(…)To nema nikakve veze s ekonomijom, recesijom i besparicom.“
No možebitno ima veze, ako ne direktne onda indirektne, s mišljenjem kakvo u svom članku istog broja V.L. iznosi Alen Brodar pod naslovom „Umjesto u Montevideo, bolje da idu Nedjeljom u 3, ovaj 2“.
Vjerojatno ste, ako gledate HTV ili samo emisija o kojima se u spomenutom članku govori, primijetili da se u posljednjih nekoliko dana na HTV pojavljuju osobe s 'drugačijim krvnim zrncima'. Autor se osvrće na facebook predsjednika županijske organizacije HDZ-a u kojem se između ostalog kaže: „Jučer u NU2 srpska novinarska zvijezda, navečer u Daminom Gambitu Lepa Brena…Večeras srpski filmski hit „Montevideo, Bog te video“…(…) Baš me zanima program srpske televizije u posljednja dva dana…možda oni emitiraju „Sokol ga nije volio“!? Ne! Jer se poštuju i onda kad ne vrijede. Smatram se čovjekom koji poštuje svakog čovjeka (sic!), svaku kulturu (2xsic!)…ali Bože moj, u kojoj mi to zemlji živimo i tko to vodi našu nacionalnu televiziju…Tko nas bre zavadi…“ govori status.
U nastavku teksta autor korektno objašnjava kako je stav kojeg iznosi autor statusa potpuno promašen. Pita se kako netko uspije „u političkoj i zabavnoj emisiji pronaći zajednički nazivnik i to kad ga pronađe on je – SRBIJA. (…) Ali predsjednik zagorskog HDZ-a ih je pronašao. (…) Kad će biti dosta borbe s ustašama, partizanima i četnicima?...kad će se prestati baviti temama koje narodu tako lako odvraćaju pozornost od njihove stvarnosti: nezaposlenosti, krize, uhljebljivanja…“
Možda mnogima od vas ova dva članka i nemaju neke veze. Za mene imaju. I prigovori izneseni na facebooku i spaljivanje u Omišu i pokušaj spaljivanja u Selcu imaju nešto zajedničko – svjetonazor kojemu je temelj - mržnja prema Drugima.
subota, 01.03.2014.
Kako sam prestao pušiti
Prolog
U komentaru na prethodni post @valcer je napisala:
„Nije valjda da si pušio, ccccc?“
Na moj odgovor dodala je:
„Odlična priča o ostavljanju cigareta. A da je umjesto komentara staviš kao post?“
Kako sam 'slab' na dame, odgovorih:
„Mislio sam, a nakon tvoje ću podrške to i učiniti. Samo da se vratim iz Samobora gdje sam u ulozi vau-vau.“
Danas se vratih. Nema druge nego prionuti poslu i dami uslišiti molbu.
Početak
Da bi prestao s pušenjem, prirodno, trebao sam početi. Bilo je to davno, kad se još nije ni sanjalo da bi taj porok mogao izazivati rak. U to vrijeme među najpoznatijim markama, ili kako bi se to danas reklo brendovima, bio je „Camel“ i „Marlboro“.
„Camel“ je reklamirao istraživač pustinja i prašuma…
…a „Marlboro“ mačo kauboj. Davno sam negdje pročitao da je taj 'kauboj' umro od raka pluća, no to za ovu priču nije bitno.
Nisam počeo ni s jednim od ta dva brenda. Niti ih je bilo na tržištu niti bi ih si mogao priuštiti obzirom na cijenu. Počeo sam domaćim proizvodom TDZ (Tvornica duhana Zagreb) - „Opatija“.
Desilo se to jednog ljetovanja. Pod šatorima u Martinščici, negdje u sedmom ili osmom razredu osnovne škole, početkom druge polovice dvadesetog vijeka. Bilo nas je četvorica u jednom šatoru. Obični vojnički, bez podloge. Spavali smo na slami i dekama. Zajednički smo kupili kutiju cigareta i nakon 'povečerja' pušili ispod šatora. Dobro da nismo zapalili slamu! Od nas četvorice, meni je cigareta najmanje smetala. Malo mi se vrtjelo u glavi, no barem sam lakše zaspao na neudobnom ležaju. I tako je počelo.
Do gimnazije rijetko sam pušio. Tijekom gimnazijskih dana bivalo je sve češće. Tomu je doprinijela i okolnost da sam u školu putovao vlakom iz Č. u V. pa sam se do dolaska kući mogao 'izvjetriti', često uz pomoć nekoliko pepermint bombona. U to vrijeme jedino je bilo bitno da te ne 'skuže' roditelji. Mojoj majci je dodatno otežavalo otkrivanje 'duhanskog vonja' to što je i sama pušila.
Odlazak na faks otvorio je sve ventile. Sad me više nitko nije kontrolirao pa sam mogao 'fumati' do mile volje. Došla vojska. Tu sam 'duvanio' što mi je došlo pod ruku: cigarete, cigarilose, lulu. Cijelo to vrijeme glavni problem je bio – novac. Majka, prirodno, nije u 'mjesečnu gebiru' uračunavala trošak za nikotin. Ni u vrijeme faksa ni u vojsci. No ovisnik se uvijek nekako snađe, a kad sam počeo raditi više nije bilo problema ni s novcem.
Nekako u to vrijeme počelo se stidljivo pričati o štetnosti pušenja. I sâm sam sve više uviđao da to što radim ne valja. Toliko mi je, primjerice, usna šupljina bila 'impregnirana' da sam mogao bez problema u ustima rastopiti dvije, tri tablete C vitamina i ne osjetiti ništa. Počeo me mučiti jutarnji kašalj. Sve je to doprinijelo da započnem 'krvavu' borbu protiv te loše navike. Neću pričati o svim 'taktičkim' potezima koje sam primjenjivao i događaje vezane uz to jer bi onda ovaj post trebao pisati u nastavcima kao M.J. Zagorka 'Gričku vješticu'. Pripomenut ću samo jedno: svaki put kad sam prestajao pa ponovo započeo, dnevna količina cigareta je neprestano rasla.
Borba
Evo ipak, kao ilustacija, nekoliko kratkih opisa pokušaja odvikavanja.
Navečer, ispunjen nikotinom kao šipak koščicama, uzeo bih par preostalih cigareta i izrezao ih na sitne komadiće i s nakanom da više neću pušiti bacio u pepeljaru. Drugo jutro probrao bih duhan i zamotao ga u najprikladniji komad papira i zapalio. Važno je da ima 'duvana'.
Ponekad bi gotovo puna kutija – naravno navečer – odletjela kroz prozor u dvorište da bi drugo jutro bila pokupljena, a ja bio sretan da te noći nije padala kiša.
Odluka: kupit ću tri šteke mjesečno i svaki dan popušiti samo jednu. Trajalo je to jedno vrijeme, čak mi je znala po koja cigareta ostati u kutiji. No bilo je to mučenje. Stalo gledanje na sat da vidim je li mogu popušiti novu cigaretu. Rezultat: nakon propasti eksperimenta počeo sam 'dimiti' do dvije kutije na dan.
Novi pokušaj: kupio sam fotoaparat na šest rata. Rata je bila otprilike kao mjesečni trošak za cigarete. Izdržao sam dva ili tri mjeseca. Počeo sam 'žicati' cigarete od kolega s posla – samo uz kavu nakon pauze – no nakon nekog vremena količina 'izžicanih' cigareta postala je prevelika pa sam se vratio poroku i prije otplate kredita.
Bilo je još pokušaja. Nekih se sjećam, a nekih ne. No dobro se sjećam rezultata tih pokušaja: prije događaja kad sam zaista prestao pušiti, doguramo sam do četiri kutije na dan. Ne svaki, ali tri kutije dnevno bile su 'zabetonirane'.
Finale
A onda je osvanuo 17. ožujak 1973. godine. Predvečer, oko 17.30, sjedimo moj trogodišnji sin i ja u dnevnom boravku i gledamo telkač. Otvorim četvrtu kutiju tog dana i zapalim iako sam već bio dobro 'impregniran'. Ali kako propustiti užitak gledanja telkača bez cigarete. Sin je u to vrijem često imao bronhitis i ja sam uglavnom izbjegavao pušiti u njegovoj blizini. Čim sam ispustio dim on zakašlje. Pogledam ga i kažem sebi:
„Danas više neću, sutra ću“.
Dignem se, odem do regala i stavim cigarete i upaljač u regal.
Drugog dana, krenuh po kutiju, zastadoh i rekoh:
„Danas neću, sutra ću“, i odoh na posao bez cigareta. Taj dan je bio vraški težak. Doslovno nisam mogao stati na noge koliko su mi koljena klecala. Imao sam osjećaj da će mi očne jabučice iskočiti iz duplji. Neprestano sam ih prstima 'vraćao' natrag. Srećom nisam imao mnogo posla pa je nekako prošlo. Došavši kući, ručao sam i otišao spavati.
„Danas neću, sutra ću“, skupio sam hrabrost idućeg jutra i ponovo otišao bez cigareta. Taj dan je već bilo lakše.
I tako je to išlo iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec.
„Danas neću, sutra ću“.
Znali su doći susjedi i pitati imam li cigarete. Neki nisu znali da sam u fazi odvikavanja. Dao sam im jednu ili dvije cigarete. Kad je cigareta nestalo, kupio sam novu kutiju i stavio u regal. S vremenom su shvatili da iako ne pušim uvijek kod mene ima cigareta. A ja sam i dalje ponavljao 'mantru': „Danas neću, sutra ću“, kupovao kutiju i spremao u regal.
Bilo je to u godinama kad sam živio i radio u D. Nakon sedam godina vratili smo se u Č. 1980. godine sagradio sam vikendicu. U radionicu u podrumu smjestio sam stari kuhinjski kredenc. U njegovu ladicu stavih kutiju cigareta i upaljač. Neka se nađe ako se 'užasno' – tako se to danas kaže – zaželim 'zafumati'. Druga kutija je, prirodno, i dalje bila i u regalu u stanu. A ja uporno:
„Danas neću, sutra ću“.
Epilog
Prije šest mjeseci prodao sam vikendicu. Prazneći kredenc našao sam načetu kutiju cigareta. Bilo je davno kad sam je načeo zbog jedne naše rođakinje. Došla nam je u posjet. Popušila je svoje cigarete. Pušila je 'ko Turčin'. Kad me pitala imam li možebitno koju, načeo sam tu kutiju i ona je popušila tri komada. Više se na vikendici nismo vidjeli. Umrla je iznenada prije par godina od raka pluća.
Danas u regalu u stanu, umjesto kutije cigareta, imam u aluminijskoj tubi original Havana cigaru. Donijeli su mi kolege s putovanja na Kubu.
Ipak još uvijek govorim 'mantru', iako već davno ne osjećam potrebu za cigaretama, pače izbjegavam prostorije gdje borave pušači:
„Danas neću, sutra ću!“
A cigara? Miruje u tubi. Neka je, da se porok ponovo ne vrati.
