semper contra
ponedjeljak, 10.03.2014.
Svijet bez ljudi?
Završih s 'Običnim čovjekom' Ivana Goluba. Tu podeblju knjigu od preko 800 stranica na mom stolu zamijenio je almanah SF priča i novela „Titan 1“, također pozamašna knjiga, preko 630 stranica. Jedna od priča je i 'The Darfsteller' Waltera M. Millera, jr. za koju je autor 1955. godine dobio, po prvi put dodijeljenu, nagradu Hugo.
Priča govori o tome kako su glumce u kazalištu zamijenile robot - lutke vođene centralnim računalom Maestro. On upravlja lutkama u skladu sa scenarijem ali istovremeno temeljem reakcije publike korigira u pojedinostima tijek predstave. U takvom kazalištu radi ostarjeli glumac Thorny kao čistač koji je prije uvođenja lutaka glumio glavnog junaka u predstavi koja se priprema za ponovno izvođenje. Na probi se lutka glavnog lika pokvari i on koristi priliku da zamijeni lutku a da to u početku nitko ne primjećuje. Kad su shvatili da je glumac zamijenio lutku bilo je kasno da se išta napravi i producentica je pristala da on odigra ulogu.
Predstava je privedena kraju, no publika a posebno kritičari ipak su shvatili da glavni lik nije glumila lutka što je predstavljalo 'herezu'. Unatoč katastrofalnim kritikama, predstava će se i dalje izvoditi jer je sticajem okolnosti na njega glavna junakinja (lutka) pucala pravim metkom i na pozornici je potekla istinska krv, a to će zaraditi novac.
Za ovu moju priču, međutim, važan je dijalog kojeg na kraju priče vode glavni operater Maestra Rick i glumac Thorny.
Rick kaže Thorny-u:
„Pretpostavljam da će uvijek postojati pušioničar koji će trčati u toj trci.“
„U trci?“ Thorny se namrštio.“
„Aha. U prošlom stoljeću bila je to utrka između kineskog operatera na abaku i IBM-ovog kompjutora. Uistinu su održali utrku, znaš.“
„Ma čekaj malo…“
„A stoljeće prije toga, bila je utrka između dugoruke tajnice i pisaćeg stroja.“
„Ako si došao ovamo kako bi „
„A prije toga švelje protiv tkalačkog stana.“
„Lijepo je vidjeti te, Richarde. Molim te, na odlasku pitaj sestru…
„Razbij tkalačke stanove, uništi strojeve, napuni urede pisaćim strojevima, nastavi dodavati strojeve iz Kine! I što onda? P
kušj biti bolji alat od alata?“
„U redu. Pogriješio sam. Što želiš? Naslađivati se? Zašto?“
„Ne. Samo sam znatiželjan. To se i dalje događa – stručnjak se pokušava natjecati sa stručnijim alatom. Zašto?“
„Stručnijim?
„Polako, starče“, rekao je Rick tiho. „Oprosti. Htio sam reći, s višom organizacijskom razinom.“
Tako je pisao W. M. Miller 1955. godine.
* * *
Osvrnuo sam se na tu priču pročitavši u najnovijem broju mjesečnika (list po mom ukusu) „Le Monde diplomatique“ članak „Domovina fast fooda“, autora Thomas Frank-a, novinara i publiciste, kako bih pokazao kako W.M. Miller uopće nije pisao SF priču. Barem ne za daleku budućnost.
U spomenutom članku autor piše o industriji brze prehrane po mnogočemu „tipične“ za američki kapitalizam: međunarodna prepoznatljivost i sveprisutnost njezinih najuspješnijih franšiza ide ruku pod ruku s krajnje standardiziranom hranom i uslugom, ali i notorno niskim plaćama radnika u tom sektoru. Autor piše:
„Kada kažu (radnici u fast food restoranima, op.s.c.) „ne možemo živjet' od sedam i dva'est pet“ to misle sasvim doslovno – oni ne mogu preživjeti na minimalnoj plaći, pogotovo ako žele „poboljšati perspektivu svoje obitelji“ tako što će je prehraniti. Tu velikodušno uskače država i nadoknađuje razliku novcem poreznih obveznika, sve kako uprave tvrtke ne bi morale radnicima davati plaće od kojih mogu – preživjeti.“
U daljnjem tekstu opisuje pokušaj sindikalnog organiziranja radnika zaposlenih u toj industriji i organiziranja štrajka. Iako je taj štrajk prema štrajkovima u Europi sve samo ne štrajk (štrajkaši dozvoljavaju rad restorana, pače štrajkali su na smjenu – jedni su prosvjedovali ispred a drugi su u međuvremenu radili u restoranu) „lobistički bijesni pas industrije Rick Berman odmah je počeo režati: na dan štrajka, njegov Institut za politiku zapošljavanja platio je u Wall Street Journalu cijelu stranu oglasa s velikom fotografijom japanskog kuhinjskog robota. Prosvjedi u industriji brze hrane 'nisu nikakva borba protiv uprave', tvrdi se u oglasu, već 'borba protiv tehnologije'. Ako će radnici nastaviti zahtijevati masne i prenapuhane plaće, mogli bi ih u potpunosti zamijeniti novim sjajnim robotima, čime bi nezadovoljni lako mogli postati višak. Ako će ti nezadovoljnici nastaviti galamiti, plemenite kompanije će napraviti ono što su se dosad velikodušno ustručavale učiniti. 'Marljiv rad' i 'poštena plaća' ne znače ništa u ovom svijetu, kapital znači sve. Gledajte moju tehnologiju, vi bespomoćnici, i očajavajte!“
Razmišljajući o tome što je rekao 'bijesni pas' autor članka razmišlja o noćnoj mori automatizacije pa piše: „Novinare su zamijenili blogeri i crowdsourcing, tvorničke radnike zamijenili su roboti, sveučilišne profesore zamjenjuju honorarci i online tečajevi. Koje bismo još vještine mogli žrtvovati u čast svete Efikasnosti?“
* * *
Postavit ću na kraju dva pitanja.
Prvo, što mislite je li priča iz 1955. godine trebala dobiti nagradu Hugo? Prošlo je tek 60 godina a ostvaruje se ono o čemu ona priča.
I drugo: kad će jednom sve raditi i proizvoditi roboti čime će ljudi kupovati to što oni proizvode? Ili pak u budućnosti ljudi neće ni biti? Kapital ih, naime, neće trebati!
