semper contra
četvrtak, 20.02.2014.
Restaurant u Frankopanskoj
Još uvijek mi je pri ruci knjiga 'Običan čovjek' svećenika Ivana Goluba. Ima na tih preko osamstotina stranica mnogo tema koje čovjeka mogu inspirirati da napiše nešto slično iz svog života. Evo jednog ulomka koji me podsjetio na moje studentske dane.
„Hranio sam se najvećma u „Restoranu Frankopan“ u Frankopanskoj ulici. Kako je to ugostiteljska škola gdje se uče učenici kuhati i posluživati, hrana je uvijek svježa, cijena pristupačna jer ustanova kao škola nema nametnut porez, podvorba je dobra osim kad je učenik dršćući s pladnja sve stresao gostu u krilo (meni se to ni jednom nije desilo, možebitno jer ipak nisam bio čest gost, op.s.c.). Tu su dolazili profesori i akademici na objed. Obrok je izdašan, raznolik, svjež. Jedan akademik mi reče da je to najbolji restoran u gradu. (…) Učitelji/profesori nadziru za vrijeme obroka učenike koji poslužuju. Prisjećam se zgode zapravo nezgode, kako su upala dvojica-trojica u restoran, bučno prostačila. Nadzornik blagovaonice, profesor škole im je rekao:
„Ovdje se ovako ne razgovara. Ovo je škola. Možete ići.“
Jedan od njih reče, da su pojeli juhu a nisu platili. Nadzornik im je rekao da mogu svejedno otići.“
Navodim ovaj odlomak zbog toga što sam i sam navraćao na ručak u taj restoran za vrijeme studentskih dana. Naravno ne „najvećma“ kao što je to činio autor knjige. To se ponekad događalo nakon položenog teškog/težeg ispita kad sam se osjećao ponosnim i smatrao da zavrjeđujem, kao nagradu, počastiti se ručkom u jednom takvom restoranu.
Nakon ručka obavezno sam popio pravu tursku kavu; fildžan, džezva, kocka šećera (moglo se birati pa umjesto kocke šećera zatražiti rahatluk), mala čaša vode sve na bakrenom pladnju. Uz kavu izvadio bih cigaretu, bijela kutija s natpisom 'Velebit' ispisanog zlatotiskom, također kupljenu samo za taj svečani čin. U to vrijeme sam pušio, a smjelo se pušiti i u restoranu bez obzira što se posluživalo jelo. O tempora o mores!
Kad je 'svečanost' završila zatražio bih račun. Mladi konobar/učenik donio ga je na tanjuriću prekrivenog bijelom salvetom, upitavši me je sam li bio zadovoljan. Na moj potvrdan odgovor nakloni se i udalji. Pogledavši račun, stavih krupnu novčanicu ispod salvete i pozvah da platim. Ovaj put je došao konobar/učitelj. I on je podigao salvetu, pogledao račun i sve odnio. Nakon minutu, dvije vratio se noseći tanjurić s ostatkom novca prekrivenog salvetom. Unatoč studentskom standardu uvijek sam ostavio koji dinar. Plativši, podigao sam se od stola i pošao prema vješalici za kapute. Tu se odmah stvori drugi konobar/učenik da mi pridrži kaput i doda kišobran ako sam ga imao. Otvorivši vrata, uz mali naklon ljubazno me otpravio uz pozdrav: „Doviđenja, hvala na posjetu!“ Inače sam se hranio u restoranu Studentskog centra ili pak u onda vrlo popularnim samoposluživanju u Šubićevoj, zatim 'Risnjaku' a ponekad u 'Mosoru'.
I danas se ponekad sjetim tog ozračja i ljudi koji su tu dolazili na ručak ili razgovor uz kavu. Premda u njemu nisam bio otkako sam završio studij. Posebice mi navire sjećanje kad na TV-u gledam vrhunske igrače snooker-a. Ozračje u tom restoranu u odnosu na restoran u Studentskog centra pa i spomenutim 'hranilištima' bilo je otprilike kao ozračje u dvorani gdje se igra vrhunski/takmičarski snooker u odnosu na ozračje na nogometnom stadionu (naročito ako igra 'Dinamo').
Volim gledati snooker i ručati u restoranima kakav je 'Restoran Frankopan'.
Oznake: Restaurant Frankopan
utorak, 18.02.2014.
In memoriam profesorici
Na današnji dan, ima tome godina dana, oprostili smo se mi, generacija varaždinske Gimnazije 1958/62., od naše profesorice hrvatskog jezika B.P. Na ovom blogu napisao sam tim povodom post pod nazivom Oproštaj. Ispričao sam jednu od mnogih anegdota o toj divnoj osobi. Ispričat ću danas, povodom prve godišnjice njezine smrti, još jedan doživljaj kako bih ponovo ukazao na njezinu osebujnost, stručnost i njeno razumijevanje i poštovanje nas učenika.
Nisam spadao u učenike kojima je bio jedini način 'zaraditi' dobru ocjenu naučivši, mi bismo govorili 'nabiflavši', ono što je profesor govorio tijekom tumačenja nekog gradiva. Uvijek sam imao 'drugačiji stav', pokušavao odgovarati 'svojim riječima'. Valjda otuda i današnji 'semper contra'. U spomenutom postu prepričao sam jedan od događaja opisavši u njemu kakve posljedice može imati pristup učenju kod kojeg se odgovaranje svede na prezentaciju ('verglanje') nečeg naučenog ('nabiflanog'). Nastavak tog događaja je tekao ovako.
Nakon što je zamro smijeh koji sam isprovocirao svojom upadicom, upitala me profesorica:
„Dobro a kako bi ti odgovarao?“
Imao sam spreman odgovor na pitanje jer sam o toj temi mnogo razmišljao ('dumao') pa sam promptno odgovorio:
„Profesorice, potrudio bih se da to učinim svojim riječima, a ne ponavljanjem vaših. Mišljenja sam da bi vaša predavanja trebala govoriti više o tome kako treba djelo čitati, na što kod toga treba obratiti pozornost nego da nam vi govorite o tome što je 'pisac htio reći'“
„A kako bi na taj način proradili temu?“ priupita profesorica kao nehajno, tobože ne osobito zainteresirano. Da se u pitanju krije zamka, otkrio sam malo kasnije.
„Pa recimo, vi nekom učeniku date u zadatak da pročita knjigu, da razmisli o njoj koristeći metodologiju analize kojom ste nas podučili, potom učenik održi kratko predavanje a zatim vi ukažete na dobre i loše strane njegovog prikaza.“
Samo na trenutak je profesorica šutjela – kao da razmišlja - a onda joj se na licu pojavio, upravo tako, vragolasti osmjeh. Znala je ona kako da se ponese s 'pjetlićem' - nadobudnim učenikom.
„U redu, D., naša slijedeća tema po nastavnom planu je Ivo Andrić i njegov roman „Na Drini ćuprija“. Prihvaćam tvoj prijedlog pa ti lijepo za dva tjedna pročitaj knjigu i pripremi kratko predavanje o njegovom djelu onako kako ga ti doživljavaš. Možeš ti to i bez 'dubljeg' poznavanja metodologije čitanje knjiga.“
Naravno, ja baš nisam zamišljao da će moj prijedlog profesorica prihvatiti odmah, a pogotovo ne da ću sam biti 'pokusni kunić'. No sad nisam imao kud nego prihvatiti izazov i primiti se posla.
Nakon dva tjedna održao sam to predavanje. Ne mogu reći da je bilo 'briljantno', profesorica je imala primjedbe koje su se odnosile prvenstveno na moje mišljenje o Andrićevom stilu pisanja, a bilo je tu još ponečeg, no sve u svemu dobio sam pohvalu za svoj trud. Nakon mog 'izlaganja' uz profesoričino vođenje diskusije temu smo obradili 'kako valja'.
Ipak najveća mi je nagrada bila kad mi je profesorica, u ulozi predsjednice ispitne komisije za hrvatski jezik na maturi, nakon pismenog dijela ispita, postavila pitanje:
„D. analiziraj nam u kratkim crtama djelo „Na Drini ćuprija“.
U njezinim očima samo sam ja vidio šeretski osmijeh. A članovi komisije bili su vrlo (danas bi se reklo 'užasno') zadovoljni onim što sam rekao.
Eto, takva je bila moja (naša) profesorica hrvatskog jezika iz varaždinske Gimnazije. Hvala joj na svemu.
Oznake: profesorica
nedjelja, 16.02.2014.
Kitim se tuđim perjem
Ljubomoran sam na blogere koji putuju bijelom svijetu i onda me/nas bombardiraju divnim fotografijama. Kako se meni ni u snu neće dogoditi nešto takvo odlučih iskoristiti priliku da slike, koje mi je poslala prijateljica predočim i vama i da se, kako se to lijepo kaže, 'okitim tuđim perjem'. Mislim da bi bila šteta ne podijeliti ih s vama. Slike je snimio njezin sin koji se zna ponekad javiti svojim komentarom kao @gordianwolf (u zadnje vrijeme sve rjeđe što i nije čudno ako se uobziri gdje se sve 'mota') za vrijeme svog boravka u Hanoi-u i Bangkok-u. Prijateljica mi u popratnom tekstu javlja da nastavlja put u Sajgon – možda će i otuda neka bizarna slika – a njezin komentar slika je bio:
„Evo malo egzotičnih slika iz Hanoia (Vijetnam) i Bangkoka. G. je već neko vrijeme tamo. Danas kreće za Saigon. Što kažeš za kabele? Imaju 3 puta veći BDP od Hrvatske“ (misli na države, ne na kabele 
!).
Na što sam joj odgovorio:
„Ne znam koliko je puta BDP SAD-a veći od našeg no siguran sam da je i više od tri puta. Kako i oni po svojim gradovima, gradićima i selima imaju ne samo ovakve kabele već i najobičnije gole 'drote' zaključujem da je izgled NN mreže u obrnuto proporcionalnom odnosu s BDP-om. Što gora NN mreža to bolji BDP.“
Da ipak ne bude sve u 'sivom tonu' naše svakodnevnice, te da i sam u nečemu doprinesem svojim skromnim prilogom, slike sam opremio vlastitim komentarima. Nadam se da će vam se svidjeti.
Test pitanje: Što pripada drvu a što su strujni vodovi?
Fantazija u punom sjaju
Na vrh 'brda' vrba mrda!
Kad pada kiša sklone se ispod zračnih kabela i ostanu suhi.
Molim, gledajte samo cvijeće!
Sve se pitam zašto me ova slika asocira na neka sela u zaleđu Dalmacije?
Tako joj i treba kad je 'smutila' Adama!
Oznake: Hanoi i Bangkok
ponedjeljak, 10.02.2014.
'55 lakih komada'
Eto i ja se dokopah '55 lakih komada' autora Darka Milošića, poznatijeg u blogosferi kao 'gospon profesor'. Kao uporni pas tragač gotovo sam svakodnevno, otkako čuh da je knjiga izašla, otvarao na Internetu portal Gradske knjižnice u Čakovcu da vidim da li se pojavila knjiga. Na dan kad je na blogu 'gospon profesor' izašla recenzija knjige Borisa Postnikova otvorio sam ga po ne znam koji put i gle, na popisu se pojavila spomenuta knjiga. Toliko sam uranio da je još nisu ni uveli u registar već samo podatke o knjizi. Odmah dohvatih mobitel koji mi je stalno pri ruci, nazvah knjižnicu i rezervirah knjigu.
Započevši čitanjem prvog 'lakog komada' brzopleto sam knjigu smjestio u kategoriju knjiga za koje mislim da bi ih i sam bio u stanju napisati ali ako i pokušam vidim redovito da to baš i nije tako lako. Nakon što sam u jednom dahu 'obradio' prvih '8 lakih komada' (satirični tekstovi) i započeo s prvim iz grupe od '11 lakih komada' koje je autor stavio pod zajednički naslov „kritike i recenzije“, uvidio sam da je prvi utisak skroz pogrešan. Možebitno bi mi to moglo uspjeti, kad bi se „jako“ potrudio, u kategoriji satiričnih tekstova. No kad je u pitanju područje kritike i recenzije ('11 lakih komada') i fenomenoloških tekstova ('33 lakih komada') sigurno bi moji tekstovi, kad bih ih i napisao, bili čisti 'mućak' jer za takvo pisanje treba nešto i znati i mnogo toga pročitati, a nadasve pamtiti. A tu 'gospon profesoru' nisam ni do koljena.
Na kraju balade, čitaj knjige, dano je '3 lakih komada' (nažalost samo tri) iz domene putopisnih tekstova. Ne mogu reći da nisam i sam putovao (primjerice jedanaest talijanskih gradova u sedam dana) ipak teško da bih o tome mogao napisati i jednog slovca. Naime, na tim sam putovanjima bio sa sinom, pače zbog njega sam i išao. I dok je on, zalijepivši se uz vodiča gutao svaku njegovu riječ, ja sam sjedio u hladovini palmi ili naranči uz 'pivce za živce'. Priznajem sad mi je pomalo žao čitajući utiske 'g.p.' Da sam bio pažljiviji možda bi i ja sada na blogu mogao napisati nekoliko 'lakih komada' na tu temu. Utjeha mi je da sam tim putovanjima ucijepio sinu želju za putovanjem.
Unatoč i usprkos zavodljivom naslovu '55 lakih komada' upozorio bih prosječnog čitatelja (u koje ubrajam i sebe) da pojedini komadi nisu „lagani kao perce“. Za njihovo čitanje treba strpljenja, koncentracije i i ponešto znanja iz područja o kojem autor piše. Ne pišem ovo da potencijalnog čitatelja otpravim od čitanja, već da ga pripremim da će se za 'osvajanje' ponekog 'lakog komada' morati potruditi. Ovo se prvenstveno odnosi na 'komade' iz područja kritike i recenzije. Osobno mi je bilo olakšano praćenje nekih od tih tekstova obzirom da sam, upravo zahvaljujući autorovim preporukama, neke od recenziranih knjiga pročitao.
Nije na odmet, a kao potvrda da su tekstovi izrazito zanimljivi, spomenuti činjenicu da sam, prateći blog/ove 'gospon profesor' od u knjizi objavljena '55 laka komada', već pročitao njih 47 (imam inače u mom računalu spremljeno preko 120 tekstova 'gospona profesora'). No to mi nije smetalo da u ponovnom čitanju jednako uživam u piščevim 'jezičnim bravurama' u opisivanju 'lakih komada'. Možda čak i više nego čitajući ih sa ekrana 'lapetopa', jer ne zaboravimo: čitati sam naučio ipak buljeći u listove papira a ne u ekran. A što se nauči u mladosti uvijek je ljepše nego što se spozna u starosti. Možebitno i zato što sam tada bio mlad.
Zato onima koji ne prate redovito tekstove 'gospon profesora' na Internetu toplo preporučujem knjigu u uvjerenju da će te, ako je započnete čitati, teško stati prije nego stignete do posljednje riječi, posljednje točke (ipak preporučujem čitanje s pauzama). Uostalom i sam bi je kupio, ali sam umirovljenik pa mi je svaka kuna dragocjena. No još važnije: imam toliko knjiga da ih više i nemam kamo spremati. Kad 'roknem' (riječi V. Devidea) ionako će to sve najvjerojatnije završiti u reciklažnom dvorištu. A taj dan i nije baš jako daleko, a ima se još toliko knjiga za pročitati
.Ah, da. Na kraju želim zahvaliti autoru što mi ovakvim tekstovima, koje pročitah u knjizi, koje sam čitao i koje ću, siguran sam, još čitati na Internetu (a možebitno i u nekoj novoj knjizi nazvanoj recimo '55 teških komada'
), proširuje horizonte znanja, podsjećajući da uvijek treba misliti svojom glavom („što danas – možda je oduvijek tako? – nije naročito popularna aktivnost“, citat iz eseja „Možemo li bez mitova“). I to radi na blizak način načinu kako su to u gimnazijskim danima uspješno radili moja profesorica hrvatskog jezika B.P. (upravo je 18. ovog mjeseca prva godišnjica njezine smrti) i profesor povijesti (nažalost samo jedan, posljednji razred) N.D.P.S. Ne mogu a da se u ovoj 'pripombi' ne osvrnem na jedan 'propust' autora. U već spomenutom eseju „Možemo li bez mitova“ on uz navođenje tumačenja riječi – mit - iz enciklopedija, navodi i niz uobičajenih mitova kao što su: mitovi o seksu u zreloj dobi, mitovi o maskari, mitovi o razvodu, mit o Jacku Trbosjeku, etc., etc. Po mom mnijenju izostavio je jedan zaista važan mit (barem za dobar dio građana Lijepe naše): „Mit i legenda o ulasku u EU“ koji govori kako će nam poteći „med i mlijeko“ čim uđemo u EU. I kako bi autor rekao: pogrešno. Jedino što je 'poteklo' to je rast zaduživanja i pad BDP-a, pa zato stoji njegova tvrdnja: „da moderno odbacivanje mitova kao produkta 'primitivne' svijesti nikako ne znači da (post)moderni čovjek i dalje nije duboko uronjen u mitsku svijest.“
petak, 07.02.2014.
Vijest
Piše Večernji list: „Učenik usred nastave šakom udario profesora!“
Profesor Elektrotehničke škole u Zagrebu lakše je ozlijeđen u napadu kojeg je u petak na njega izvršio 17-godišnji učenik.
Mladić je profesora udario šakom u glavu za vrijeme održavanja nastave. Po učitelja je u Konavosku ulicu došla hitna pomoć koja ga je prevezla u bolnicu Rebro. Ustanovljene su mu lakše ozljede te je pušten na kućno liječenje.
Neš ti vijesti. Vijest bi bila da je profesor šakom udario učenika. Ovo je sasvim uobičajeni način, sve češći u našim školama, kako učenici tretiraju profesore koji im nisu po ćejfu. No za utjehu, imaju naši profesori još vremena doživjeti 'pravi' 'tretman kad učenici počnu upotrebljavati 'vaspitne palice', 'hladno oružje', a onda po ugledu na američke nezadovoljnike i 'vatreno oružje'. Za sada ovo potonje je kod nas izuzetna rijetkost iako je i toga bilo (primjerice u Varaždinu prije nekoliko godina).
Kako će tada naša žuta štampa ocijenjivati takav događaj: kao super vijest?
P.S. Nisam sklon prenositi ni pisati o takvim stvarima, no ovo me pogodilo u 'živac'. Piše naime da je nakon učinjenog mladac mirno izašao iz učionice, otišao u hodnik i pričekao da dođu po njega. Ne tvrdim, ali je moguće da mu je možebitno bila jedina želja pojaviti se u novinama, a onda naši novinari tipa 'faca s placa' to jedva dočekaju i omogućuju mu pojavljivanje u javnosti. Često mi pada na um metamorfoza našeg novinarstva: informativno, istraživačko, žuto a sad se sve više pretvara u lešinarsko.
Oznake: šakom u glavu
četvrtak, 06.02.2014.
Labud, rak i štuka
Jučer slušam i gledam, danas čitam u tisku: u punom su zamahu pripreme za osnivanje ekipa, saveza, udruga, stranaka, koalicija etc. koje će se druge godine boriti za zauzimanje pozicija s kojih bi mogle što uspješnije očerupati ono malo perja kokoši koju neki, već podosta operušanu kroz niz godina, još uvijek prepoznaju kao Hrvatsku.
Koliko se trenutačno može razabrati u igri su tri takve grupe.
Na prvo mjesto stavljam grupu poznatu pod imenom „Zna se“ koju vodi čuveni Crveni- marko. Ne zato što mislim da će ova udruga „čerupatelja“ sa sigurnošću zauzeti željeno mjesto, već zato što oni u tom poslu imaju najviše iskustva i njihove su nam metode dobro poznate. Njoj će se vjerojatno pridružiti neki sitni „sakupljači perja“ poput HSS, HSP AS, Bloka umirovljenika koji bi bez glavnog „čerupatelja“ teško dograbili i jedno perce a nekmoli čitavu perjanicu. No kako su metode „čerupanja“ koje primjenjuje spomenuta grupacija dobro poznate, bilo bi možebitno dobro da pobijede jer će se za njih lakše naći „protuotrov“, trenutačno poznat pod nazivom DORH (naravno ako i njemu ne „počupaju“ perje).
Drugu grupu sličnog ustroja (jedan veliki i niz malih) čini stranka koja sebe nadobudno naziva S(ocijalna) D(emokratska) P(artija) iako bi joj trenutačno mnogo bolje odgovarao naziv S(amo) D(aj) P(are). Uz nju su se prikrpale strančice tipa H(rvatska) N(epotrebna) S(tranka) za koju je upitno hoće li do slijedećih izbora „čerupatelja“ uopće opstati, regionalna stranka I(di) D(oma) S(pat) koja više nije sigurna da će dobiti glasove za „sakupljača“ perja ni u svojoj regiji i konačno „tiha“ stranka, H(rvatska) S(tranka) U(mornih) čije članove možemo prije uvrstiti u žrtve čerupanja nego u „čerupatelje“. U slučaju da ova grupacija dođe na vlast možemo samo reći: S(ve) O(staje) S(taro).
Kao treća, „udarna“, grupa pojavljuje se tzv „Savez za Hrvatsku“ kojeg bi prije nazvao „Rogovi u vreći“. Ovaj Savez komponiran od dosadašnjih „sakupljača perja“: HDSSB, Hrvatska zora, HRAST, Akcija za bolju Hrvatsku, HSP, AHSS, Obiteljska stranka Zavjeta za Hrvatsku trebao bi predstavljati harmonijsku snagu koja će trećim putem povesti Hrvatsku u „nove radne pobjede“. Ovako ujedinjeni vjeruju da će preći u viši rang – tj u „čerupatelje“. Jedino ne shvaćam zašto nam nude treći put kad je put naprijed slobodan. Naime prethodno navedene udruge nas već godinama vode – natrag.
Poznavajući, međutim, sudbine kojekakvih saveza koje su do sada sklapali razni „čerupatelji“, a kojih je u tim savezima bilo u mnogo manjem broju, bojim se da će se taj savez vrlo brzo pretvoriti u disharmoniju. Previše je tu rogova u vreći, a premalo premijerskih i ministarskih položaja a da bi se zadovoljili apetiti svih „čerupatelja“ koji su u tom Savezu u igri. Ako njima pribrojimo još i njihove Gazde iz „sjene“, šanse da taj savez „Rogova u vreći“ opstane, ako i pobjedi, su minimalne. Možda tek toliko da u Hrvatskoj provedu lustraciju, jer im je to kako navode, glavna preokupacija.
Naravno odmah nakon „čerupanja“.
Meni se ipak čini da će se, bez obzira na to koja grupa „čerupatelja“ odnese pobjedu, stvari odvijati prema „scenariju“ kojeg je u basni u stihu još početkom devetnaestog stoljeća napisao ruski basnopisac Ivan Andreljevič Krilov (1769.- 1844). Vjerojatno su je mnogi od vas pročitali, ali nije zgorega da to ponovo učine.
LABUD, RAK I ŠTUKA
Među drugovima kad nestane sloge,
Neprilike tada pojave se mnoge,
I namjesto rada iskrsne tek muka.
Jednom su se tako labud, rak i štuka
upregli da vuku nakrcana kola
Preko brda, dola.
Znoje se i muče, al' kola ni s mjesta,
Iako je njihov teret posve lak.
Rak unatrag vuče, labud pod oblak,
A štuka u vodu zaroni i nesta.
Tko je kriv, ja ne znam - nisu brige moje,
Ali kola tamo još i sada stoje.
P.S.
Sveobuhvatnosti radi moram spomenuti još jednu grupu, koja se još nije ni formirala (iz „objektivnih“ razloga) a nekmoli dobila ime, pa je nisam obuhvatio u osnovnoj analizi. Tu bi grupu nazvao "Sveta Tri Kralja".
Svaki od Tri Kralja drži jedan od tri vilajeta: Zagrebački, SZ Hrvatsku i Menadžerski. Njihovi planovi i metode za „čerupanje“ su za sada potpuna nepoznanica tako da se o toj grupi ne mogu izjašnjavati. Jedino što mogu reći: i na njih bi se lako mogla primijeniti citirana basna. I kod njih je, naime, u igri broj – tri.
Oznake: labud, rak i štuka
subota, 01.02.2014.
Asocijacija
Čitam, slušam, gledam ovijeh dana u tiskovinama (zašto ne novinama kad se kaže „istraživačko novinarstvo“), na radiovalovima i hrvatskoj dalekovidnici o događajima u trenutačnoj nam vladi.
Prvi potpredsjednik, uzdanica Premijera, na produljenom godišnjem odmoru u Istri. Njegova krvnica V.P. se nekako izgubila, ne vidim je i ne čujem baš često nakon izvršene egzekucije. Vjerojatno po terenu skuplja preostale članove stranke. Barem one koji ne bježe od nje ko vrag od tamjana.
Ministar gospodarstva, izvjesni I.V., nakon bombastične izjave da će 'Hrvatska biti mala Norveška' sad kad su nekakvi 'spektar'-kovci (valjda imaju spektar metoda za obmanjivane naivnih vlada pa zato ime 'Spektar) otkrili neizmjerne količine plina i nafte u našem plavom Jadranu koje samo čekaju da budu izvađene (pa da Jadran posljedično postane crn), također se sakrio u mišju rupu otkako su počele priče o mutnim poslovima dotičnog 'Spektra'.
Ministar zdravlja/zdravstva (nikako da zapamtim što je točno) pao u nemilost Nj.V.Z.M. i nad glavom mu visi Damoklov mač smjene. Za vratom mu puše glavnokomandujući u HZZO sa đavolskim osmjehom na licu: „Gotov si moj ministre!“ Unatoč tome što se ministar uspio na mjesec dana riješiti glavnog neprijatelja i oponenta, 'poslovnog' I.B., kojeg su poslali na kraći odmor u poznato lječilište Remetinec.
Zatim se, da li na sreću ili nesreću Premijerovu, pojavio izvjesni B.Š. na mjestu pomoćnika Ministra od love s nekakvim povlaštenim kreditom zajedno sa (sveprisutnim) sukobom interesa koji se kod nas, od kako smo dobili svoju državu, ponavlja kao mantra. No spomenuti ministar ga brani (kao što je svojevremeno Premijer držao štangu Prvom potpredsjedniku) i ne želi ga smijeniti.
Nj.V.Z.M. odlučio je biti principijelan i zadržati visoko postavljenu letvicu moralnosti u svojoj stranci (podignutu na tu visinu još za vrijeme bivše ministrice M.H.) i traži da spomenuti korisnik povoljnog kredita odstupi. Usput daje na znanje da ni s Ministrom od love nije više na 'Ti' i da se nada da će i on razmisliti treba li ostati na trenutačnom mu radnom mjestu. Ministar popušta, pomoćnik navodno ne želi odstupiti, pa će to Premijeru možebitno biti valjani razlog da jednim udarcem ubije dvije muhe. Sve u ime visoko postavljene letvice.
Obzirom na debakl prodaje HŽ Cargo rumunjskom tajkunu vlasniku Grampet grupe, nastao zbog slanja dotičnog u rumunjsko ljetovalište zbog nekakvih 'sitnih' marifetluka glede novčanih tokova kroz njegovu firmu, ne bi me iznenadilo da i ministar zadužen po tom pitanju S.H.D. dođe na red. Jer, uvjeren sam, Premijer je ulaskom u igru rumunjskog tajkuna mislio da je slučaj HŽ Cargo riješen - fertig. A jest vraga! Sad će morati tražiti novog 'mladoženju' a slobodnih 'mladoženja', i to još pri parama a da su pošteni za mladu kakva je HŽ Cargo, teško će se naći. I tko je kriv? Zna se, ministar, za kojeg oporba već traži da podnese ostavku. Nije valjda Nj.V.Z.M. To nije njegov posao.
Njegov je da drži visoko letvicu!
I tako malo pomalo otpadaju s Premijerovog stabla trule i 'trule' jabuke (tko je slijedeći, možebitno na proljeće kad se počnu buniti seljaci, T.J.) kao da je pred vratima jesen a ne proljeće i postavlja se pitanje tko će na kraju ostati. I onda se sjetih odgovora! Evo ga na slici.
Oznake: visko podignuta letvica
