Marketing
Restaurant u Frankopanskoj
Još uvijek mi je pri ruci knjiga 'Običan čovjek' svećenika Ivana Goluba. Ima na tih preko osamstotina stranica mnogo tema koje čovjeka mogu inspirirati da napiše nešto slično iz svog života. Evo jednog ulomka koji me podsjetio na moje studentske dane.
„Hranio sam se najvećma u „Restoranu Frankopan“ u Frankopanskoj ulici. Kako je to ugostiteljska škola gdje se uče učenici kuhati i posluživati, hrana je uvijek svježa, cijena pristupačna jer ustanova kao škola nema nametnut porez, podvorba je dobra osim kad je učenik dršćući s pladnja sve stresao gostu u krilo (meni se to ni jednom nije desilo, možebitno jer ipak nisam bio čest gost, op.s.c.). Tu su dolazili profesori i akademici na objed. Obrok je izdašan, raznolik, svjež. Jedan akademik mi reče da je to najbolji restoran u gradu. (…) Učitelji/profesori nadziru za vrijeme obroka učenike koji poslužuju. Prisjećam se zgode zapravo nezgode, kako su upala dvojica-trojica u restoran, bučno prostačila. Nadzornik blagovaonice, profesor škole im je rekao:
„Ovdje se ovako ne razgovara. Ovo je škola. Možete ići.“
Jedan od njih reče, da su pojeli juhu a nisu platili. Nadzornik im je rekao da mogu svejedno otići.“
Navodim ovaj odlomak zbog toga što sam i sam navraćao na ručak u taj restoran za vrijeme studentskih dana. Naravno ne „najvećma“ kao što je to činio autor knjige. To se ponekad događalo nakon položenog teškog/težeg ispita kad sam se osjećao ponosnim i smatrao da zavrjeđujem, kao nagradu, počastiti se ručkom u jednom takvom restoranu.
Nakon ručka obavezno sam popio pravu tursku kavu; fildžan, džezva, kocka šećera (moglo se birati pa umjesto kocke šećera zatražiti rahatluk), mala čaša vode sve na bakrenom pladnju. Uz kavu izvadio bih cigaretu, bijela kutija s natpisom 'Velebit' ispisanog zlatotiskom, također kupljenu samo za taj svečani čin. U to vrijeme sam pušio, a smjelo se pušiti i u restoranu bez obzira što se posluživalo jelo. O tempora o mores!
Kad je 'svečanost' završila zatražio bih račun. Mladi konobar/učenik donio ga je na tanjuriću prekrivenog bijelom salvetom, upitavši me je sam li bio zadovoljan. Na moj potvrdan odgovor nakloni se i udalji. Pogledavši račun, stavih krupnu novčanicu ispod salvete i pozvah da platim. Ovaj put je došao konobar/učitelj. I on je podigao salvetu, pogledao račun i sve odnio. Nakon minutu, dvije vratio se noseći tanjurić s ostatkom novca prekrivenog salvetom. Unatoč studentskom standardu uvijek sam ostavio koji dinar. Plativši, podigao sam se od stola i pošao prema vješalici za kapute. Tu se odmah stvori drugi konobar/učenik da mi pridrži kaput i doda kišobran ako sam ga imao. Otvorivši vrata, uz mali naklon ljubazno me otpravio uz pozdrav: „Doviđenja, hvala na posjetu!“ Inače sam se hranio u restoranu Studentskog centra ili pak u onda vrlo popularnim samoposluživanju u Šubićevoj, zatim 'Risnjaku' a ponekad u 'Mosoru'.
I danas se ponekad sjetim tog ozračja i ljudi koji su tu dolazili na ručak ili razgovor uz kavu. Premda u njemu nisam bio otkako sam završio studij. Posebice mi navire sjećanje kad na TV-u gledam vrhunske igrače snooker-a. Ozračje u tom restoranu u odnosu na restoran u Studentskog centra pa i spomenutim 'hranilištima' bilo je otprilike kao ozračje u dvorani gdje se igra vrhunski/takmičarski snooker u odnosu na ozračje na nogometnom stadionu (naročito ako igra 'Dinamo').
Volim gledati snooker i ručati u restoranima kakav je 'Restoran Frankopan'.
Post je objavljen 20.02.2014. u 19:11 sati.