Na današnji dan, ima tome godina dana, oprostili smo se mi, generacija varaždinske Gimnazije 1958/62., od naše profesorice hrvatskog jezika B.P. Na ovom blogu napisao sam tim povodom post pod nazivom Oproštaj. Ispričao sam jednu od mnogih anegdota o toj divnoj osobi. Ispričat ću danas, povodom prve godišnjice njezine smrti, još jedan doživljaj kako bih ponovo ukazao na njezinu osebujnost, stručnost i njeno razumijevanje i poštovanje nas učenika.
Nisam spadao u učenike kojima je bio jedini način 'zaraditi' dobru ocjenu naučivši, mi bismo govorili 'nabiflavši', ono što je profesor govorio tijekom tumačenja nekog gradiva. Uvijek sam imao 'drugačiji stav', pokušavao odgovarati 'svojim riječima'. Valjda otuda i današnji 'semper contra'. U spomenutom postu prepričao sam jedan od događaja opisavši u njemu kakve posljedice može imati pristup učenju kod kojeg se odgovaranje svede na prezentaciju ('verglanje') nečeg naučenog ('nabiflanog'). Nastavak tog događaja je tekao ovako.
Nakon što je zamro smijeh koji sam isprovocirao svojom upadicom, upitala me profesorica:
„Dobro a kako bi ti odgovarao?“
Imao sam spreman odgovor na pitanje jer sam o toj temi mnogo razmišljao ('dumao') pa sam promptno odgovorio:
„Profesorice, potrudio bih se da to učinim svojim riječima, a ne ponavljanjem vaših. Mišljenja sam da bi vaša predavanja trebala govoriti više o tome kako treba djelo čitati, na što kod toga treba obratiti pozornost nego da nam vi govorite o tome što je 'pisac htio reći'“
„A kako bi na taj način proradili temu?“ priupita profesorica kao nehajno, tobože ne osobito zainteresirano. Da se u pitanju krije zamka, otkrio sam malo kasnije.
„Pa recimo, vi nekom učeniku date u zadatak da pročita knjigu, da razmisli o njoj koristeći metodologiju analize kojom ste nas podučili, potom učenik održi kratko predavanje a zatim vi ukažete na dobre i loše strane njegovog prikaza.“
Samo na trenutak je profesorica šutjela – kao da razmišlja - a onda joj se na licu pojavio, upravo tako, vragolasti osmjeh. Znala je ona kako da se ponese s 'pjetlićem' - nadobudnim učenikom.
„U redu, D., naša slijedeća tema po nastavnom planu je Ivo Andrić i njegov roman „Na Drini ćuprija“. Prihvaćam tvoj prijedlog pa ti lijepo za dva tjedna pročitaj knjigu i pripremi kratko predavanje o njegovom djelu onako kako ga ti doživljavaš. Možeš ti to i bez 'dubljeg' poznavanja metodologije čitanje knjiga.“
Naravno, ja baš nisam zamišljao da će moj prijedlog profesorica prihvatiti odmah, a pogotovo ne da ću sam biti 'pokusni kunić'. No sad nisam imao kud nego prihvatiti izazov i primiti se posla.
Nakon dva tjedna održao sam to predavanje. Ne mogu reći da je bilo 'briljantno', profesorica je imala primjedbe koje su se odnosile prvenstveno na moje mišljenje o Andrićevom stilu pisanja, a bilo je tu još ponečeg, no sve u svemu dobio sam pohvalu za svoj trud. Nakon mog 'izlaganja' uz profesoričino vođenje diskusije temu smo obradili 'kako valja'.
Ipak najveća mi je nagrada bila kad mi je profesorica, u ulozi predsjednice ispitne komisije za hrvatski jezik na maturi, nakon pismenog dijela ispita, postavila pitanje:
„D. analiziraj nam u kratkim crtama djelo „Na Drini ćuprija“.
U njezinim očima samo sam ja vidio šeretski osmijeh. A članovi komisije bili su vrlo (danas bi se reklo 'užasno') zadovoljni onim što sam rekao.
Eto, takva je bila moja (naša) profesorica hrvatskog jezika iz varaždinske Gimnazije. Hvala joj na svemu.
Post je objavljen 18.02.2014. u 17:40 sati.