semper contra
subota, 01.03.2014.
Kako sam prestao pušiti
Prolog
U komentaru na prethodni post @valcer je napisala:
„Nije valjda da si pušio, ccccc?“
Na moj odgovor dodala je:
„Odlična priča o ostavljanju cigareta. A da je umjesto komentara staviš kao post?“
Kako sam 'slab' na dame, odgovorih:
„Mislio sam, a nakon tvoje ću podrške to i učiniti. Samo da se vratim iz Samobora gdje sam u ulozi vau-vau.“
Danas se vratih. Nema druge nego prionuti poslu i dami uslišiti molbu.
Početak
Da bi prestao s pušenjem, prirodno, trebao sam početi. Bilo je to davno, kad se još nije ni sanjalo da bi taj porok mogao izazivati rak. U to vrijeme među najpoznatijim markama, ili kako bi se to danas reklo brendovima, bio je „Camel“ i „Marlboro“.
„Camel“ je reklamirao istraživač pustinja i prašuma…
…a „Marlboro“ mačo kauboj. Davno sam negdje pročitao da je taj 'kauboj' umro od raka pluća, no to za ovu priču nije bitno.
Nisam počeo ni s jednim od ta dva brenda. Niti ih je bilo na tržištu niti bi ih si mogao priuštiti obzirom na cijenu. Počeo sam domaćim proizvodom TDZ (Tvornica duhana Zagreb) - „Opatija“.
Desilo se to jednog ljetovanja. Pod šatorima u Martinščici, negdje u sedmom ili osmom razredu osnovne škole, početkom druge polovice dvadesetog vijeka. Bilo nas je četvorica u jednom šatoru. Obični vojnički, bez podloge. Spavali smo na slami i dekama. Zajednički smo kupili kutiju cigareta i nakon 'povečerja' pušili ispod šatora. Dobro da nismo zapalili slamu! Od nas četvorice, meni je cigareta najmanje smetala. Malo mi se vrtjelo u glavi, no barem sam lakše zaspao na neudobnom ležaju. I tako je počelo.
Do gimnazije rijetko sam pušio. Tijekom gimnazijskih dana bivalo je sve češće. Tomu je doprinijela i okolnost da sam u školu putovao vlakom iz Č. u V. pa sam se do dolaska kući mogao 'izvjetriti', često uz pomoć nekoliko pepermint bombona. U to vrijeme jedino je bilo bitno da te ne 'skuže' roditelji. Mojoj majci je dodatno otežavalo otkrivanje 'duhanskog vonja' to što je i sama pušila.
Odlazak na faks otvorio je sve ventile. Sad me više nitko nije kontrolirao pa sam mogao 'fumati' do mile volje. Došla vojska. Tu sam 'duvanio' što mi je došlo pod ruku: cigarete, cigarilose, lulu. Cijelo to vrijeme glavni problem je bio – novac. Majka, prirodno, nije u 'mjesečnu gebiru' uračunavala trošak za nikotin. Ni u vrijeme faksa ni u vojsci. No ovisnik se uvijek nekako snađe, a kad sam počeo raditi više nije bilo problema ni s novcem.
Nekako u to vrijeme počelo se stidljivo pričati o štetnosti pušenja. I sâm sam sve više uviđao da to što radim ne valja. Toliko mi je, primjerice, usna šupljina bila 'impregnirana' da sam mogao bez problema u ustima rastopiti dvije, tri tablete C vitamina i ne osjetiti ništa. Počeo me mučiti jutarnji kašalj. Sve je to doprinijelo da započnem 'krvavu' borbu protiv te loše navike. Neću pričati o svim 'taktičkim' potezima koje sam primjenjivao i događaje vezane uz to jer bi onda ovaj post trebao pisati u nastavcima kao M.J. Zagorka 'Gričku vješticu'. Pripomenut ću samo jedno: svaki put kad sam prestajao pa ponovo započeo, dnevna količina cigareta je neprestano rasla.
Borba
Evo ipak, kao ilustacija, nekoliko kratkih opisa pokušaja odvikavanja.
Navečer, ispunjen nikotinom kao šipak koščicama, uzeo bih par preostalih cigareta i izrezao ih na sitne komadiće i s nakanom da više neću pušiti bacio u pepeljaru. Drugo jutro probrao bih duhan i zamotao ga u najprikladniji komad papira i zapalio. Važno je da ima 'duvana'.
Ponekad bi gotovo puna kutija – naravno navečer – odletjela kroz prozor u dvorište da bi drugo jutro bila pokupljena, a ja bio sretan da te noći nije padala kiša.
Odluka: kupit ću tri šteke mjesečno i svaki dan popušiti samo jednu. Trajalo je to jedno vrijeme, čak mi je znala po koja cigareta ostati u kutiji. No bilo je to mučenje. Stalo gledanje na sat da vidim je li mogu popušiti novu cigaretu. Rezultat: nakon propasti eksperimenta počeo sam 'dimiti' do dvije kutije na dan.
Novi pokušaj: kupio sam fotoaparat na šest rata. Rata je bila otprilike kao mjesečni trošak za cigarete. Izdržao sam dva ili tri mjeseca. Počeo sam 'žicati' cigarete od kolega s posla – samo uz kavu nakon pauze – no nakon nekog vremena količina 'izžicanih' cigareta postala je prevelika pa sam se vratio poroku i prije otplate kredita.
Bilo je još pokušaja. Nekih se sjećam, a nekih ne. No dobro se sjećam rezultata tih pokušaja: prije događaja kad sam zaista prestao pušiti, doguramo sam do četiri kutije na dan. Ne svaki, ali tri kutije dnevno bile su 'zabetonirane'.
Finale
A onda je osvanuo 17. ožujak 1973. godine. Predvečer, oko 17.30, sjedimo moj trogodišnji sin i ja u dnevnom boravku i gledamo telkač. Otvorim četvrtu kutiju tog dana i zapalim iako sam već bio dobro 'impregniran'. Ali kako propustiti užitak gledanja telkača bez cigarete. Sin je u to vrijem često imao bronhitis i ja sam uglavnom izbjegavao pušiti u njegovoj blizini. Čim sam ispustio dim on zakašlje. Pogledam ga i kažem sebi:
„Danas više neću, sutra ću“.
Dignem se, odem do regala i stavim cigarete i upaljač u regal.
Drugog dana, krenuh po kutiju, zastadoh i rekoh:
„Danas neću, sutra ću“, i odoh na posao bez cigareta. Taj dan je bio vraški težak. Doslovno nisam mogao stati na noge koliko su mi koljena klecala. Imao sam osjećaj da će mi očne jabučice iskočiti iz duplji. Neprestano sam ih prstima 'vraćao' natrag. Srećom nisam imao mnogo posla pa je nekako prošlo. Došavši kući, ručao sam i otišao spavati.
„Danas neću, sutra ću“, skupio sam hrabrost idućeg jutra i ponovo otišao bez cigareta. Taj dan je već bilo lakše.
I tako je to išlo iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec.
„Danas neću, sutra ću“.
Znali su doći susjedi i pitati imam li cigarete. Neki nisu znali da sam u fazi odvikavanja. Dao sam im jednu ili dvije cigarete. Kad je cigareta nestalo, kupio sam novu kutiju i stavio u regal. S vremenom su shvatili da iako ne pušim uvijek kod mene ima cigareta. A ja sam i dalje ponavljao 'mantru': „Danas neću, sutra ću“, kupovao kutiju i spremao u regal.
Bilo je to u godinama kad sam živio i radio u D. Nakon sedam godina vratili smo se u Č. 1980. godine sagradio sam vikendicu. U radionicu u podrumu smjestio sam stari kuhinjski kredenc. U njegovu ladicu stavih kutiju cigareta i upaljač. Neka se nađe ako se 'užasno' – tako se to danas kaže – zaželim 'zafumati'. Druga kutija je, prirodno, i dalje bila i u regalu u stanu. A ja uporno:
„Danas neću, sutra ću“.
Epilog
Prije šest mjeseci prodao sam vikendicu. Prazneći kredenc našao sam načetu kutiju cigareta. Bilo je davno kad sam je načeo zbog jedne naše rođakinje. Došla nam je u posjet. Popušila je svoje cigarete. Pušila je 'ko Turčin'. Kad me pitala imam li možebitno koju, načeo sam tu kutiju i ona je popušila tri komada. Više se na vikendici nismo vidjeli. Umrla je iznenada prije par godina od raka pluća.
Danas u regalu u stanu, umjesto kutije cigareta, imam u aluminijskoj tubi original Havana cigaru. Donijeli su mi kolege s putovanja na Kubu.
Ipak još uvijek govorim 'mantru', iako već davno ne osjećam potrebu za cigaretama, pače izbjegavam prostorije gdje borave pušači:
„Danas neću, sutra ću!“
A cigara? Miruje u tubi. Neka je, da se porok ponovo ne vrati.
