Marketing
Ti veze nemaš
„Ti veze nemaš!“
Odbrusio sam to kolegi s fakulteta u njegovom stanu, nazovimo ga Marko, negdje na prvoj ili drugoj godini. On mi je nešto rekao, ne sjećam se više što, no sjećam se tog mog odgovora. A vidjet ćete i zašto.
Bilo je to predvečer. Pakirao je posljednje stvari u svoj kovčeg spremajući se na put u Split. Četvorica nas s fakulteta došli smo ga ispratiti. Sa svima njima upoznao me moj susjed i prijatelj iz djetinjstva koji se negdje u prvim razredima osnovne škole s roditeljima preselio iz Čakovca u Zagreb. On i njegovi prijatelji s kojima sam se te večeri našao u stanu bili su učenici, i to svi redom izvrsni, poznate zagrebačke, sedme Gimnazije u Križanićevoj.
Marko je na trenutak zastao u pakiranju, pogledao me i rekao:
„Ti veze nemaš!“
Na to sam ja zastavši malo, mrtvo ladan, odgovorio:
„Ti veze nemaš!“
On je nastavio pakiranjem i rekao:
„Ti veze nemaš!“,
Slijedio je moj jednaki odgovor:
„Ti veze nemaš!“
„Ti veze nemaš!“ reče i zatvori kofer.
„Ti veze nemaš!“ nisam odustajao.
Ostala trojica su nakratko zastala, pogledala u nas dvojicu, i onda nastavila svoj razgovor kao da nas uopće nema. Ni mi se nismo obazirali na njih, pogotovo ne ja, nego smo nastavili svoj duel uvijek jednim te istim riječima.
„Ti veze nemaš!“
„Ti veze nemaš!“
Marko je završio pakiranje, uzeo kofer i svi smo izašli iz stana. Hodajući niz stepenice, po nogostupu do tramvajske stanice, čekajući tramvaj uporno smo i dalje izmjenjivali – 'ti veze nemaš'. U tramvaju, vozeći se prema željezničkoj stanici, smjestili smo se u kut i naslonjeni na zid tramvaja drvili – 'ti veze nemaš' praćeni povremenim čudećim se pogledima rijetkih putnika. Ostala dvojica, zajedno s mojim prijateljem, stajali su podalje od nas i pravili se kao da nas uopće ne poznaju. To se nastavilo i na peronu željezničke stanice ispred kompozicije za Split. Ja sam se naslonio na stup koji podupire nadstrešnicu, Marko je spustio kofer pokraj nogu, prekrižio ruke i na svako moje „Ti veze nemaš!“, odgovarao na isti način. Trajalo je to naše nadmudrivanje već više od dva sata i ni jedan nije odustajao.
A onda mi je Marko, nekih pet šest minuta prije nego što bi vlak po voznom redu trebao krenuti, na moje ponovljeno „Ti veze nemaš!“, pružio ruku i rekao:
„Čestitam ti D. Primljen si u 'Klub bezveznjaka'“
Ja sam gotovo automatski htio nastaviti s 'ti veze nemaš' ali sam ipak zastao na pola rečenice i, što bi se reklo, zinuo.
„A kakav je to klub?“
„Objasnit će ti dečki, ja sad moram u vlak.“
Pozdravili smo se, on se popeo u vagon, pojavio na prozoru i u tom je trenutku čovjek s crvenom kapom podigao palicu/lopaticu, oglasio se zviždaljkom i vlak je krenuo. Mahnuli smo si, a on je uz osmjeh dodao dok je vlak sve više ubrzavao:
„Ti veze nemaš!“
Nisam mu odgovorio. Vjerojatno me više ne bi ni čuo a nije ni bilo potrebe. Postao sam član „Kluba bezveznjaka!“ 7. Gimnazije u Križanićevoj. Nemam pojma postoji li još ili pak se raspao.
Kasnije su mi prijatelji pojasnili cijelu stvar. Oni su odmah još u stanu shvatili da sam ja podvrgnut 'ispitu' za prijam u Klub i zato su se držali tako rezervirano. Da bi bio primljen u Klub – osnovan baš u toj gimnaziji - morao si u duelu s predsjednikom Kluba, a Marko je trenutačno to bio, kroz izvjesno vrijeme raditi nešto što izgleda potpuno – besmisleno, bezvezno. Kao primjerice izmjenjivanje rečenica „Ti veze nemaš“. Saznao sam još mnogo toga u svezi 'aktivnosti' članova iz tog Kluba no to nije bitno za ovu priču. Marko je 'stolicu predsjednika' osvojio kad su kao maturanti išli na ekskurziju i kad je u vlaku cijelim putem protiv tadašnjeg predsjednika i njegovog zamjenika od večeri do ranog jutra, kad su stigli u Split, izmjenjivao neku sličnu 'misao'.
„Sva sreća da nisam trebao s njim putovati. Tko zna kad bi zaključio da sam zaslužio prijam u Klub“, našalio sam se kad su mi sve objasnili.
Saznavši za moje članstvo prijatelji su mi godinama, a i dan danas članovi moje obitelji, uvijek ostavljali poslove za koje bi se moglo reći da su bez veze riječima: „To će napraviti član kluba bezveznjaka“. Kao što je primjerice tucanje oraha ili pranje prozora, jedan zaista bezvezni posao; najprije pereš prozore da se kroz njih vidi, a onda navlačiš zavjese da se kroz njih ne vidi, etc., etc.
* * *
Sjetih se ovog događaja zahvaljujući našem dragom, milom i nadasve revnosnom 'virusu'. Da je kojim slučajem on bio na mojem mjestu uvjeren sam da bi bez konkurencije i sasvim lako preuzeo funkciju predsjednika „Kluba bezveznjaka“. Jer kakvom on upornošću u svoje komentare na moje tekstove unosi uvijek jedan te isti tekst - a koji nema ama baš nikakve veze s onim što je u tekstu napisano - kojeg pak ja jednakom upornošću brišem – imam opravdanje ipak sam oficijelni član Kluba – to u svakom slučaju zavređuje ne samo članstvo u klubu, već barem kandidaturu za Predsjednika ako već ne i automatsko postavljanje na tu funkciju.
Sve nešto razmišljam da mu ukažem čast i prestanem brisati komentare jer zaista nema smisla nekome koji ima veće predispozicije da bude član „Kluba bezveznjaka“ od mene činiti tako bezveznu stvar i brisati njegovog uma djelo.
Post je objavljen 01.04.2014. u 15:08 sati.