semper contra
srijeda, 30.06.2010.
Godinu dana kasnije…
U očekivanju Godota (poziv za početak ciklusa zračenja), a da bi se supruga, pa makar na kratko, i ove godine smočila u „lijepom plavom Jadranu“ usprkos njezinom „da se ne isplati ići samo za deset dana“, odlučismo se ipak uputiti na jug. Brza odluka, kratko pakiranje i drugo jutro „put pod kotače“! Pravac Biograd, kao uostalom već preko četrdeset godina!
Je li tome kriva kriza, nestašica para ili svjetsko nogometno prvenstvo, ali autocesta je bila sablasno pusta. Vozeći u krajoliku kao da sam na Mjesecu razmišljah: sagradili smo (su) autocestu računajući na môre turista iz srednje Europe. Vjerojatno je i kalkulacija ekonomičnosti bila rađena na osnovu planiranog priljeva turista, naročito kada se radi o „cesti sunca“. Ne vjerujem da je u kalkulaciju ušlo kako će turista biti od 15. srpnja do Velike Gospe. A to znači: porezni obveznici čeka vas otplata kredita za autoput slijedećih ohoho godina. I ne samo ovu generaciju.
No vratimo se na gradske teme.
Dolazak, raspremanje, prozračivanje prostorija ispunjenih vlagom zbog proteklog neuobičajenog kišnog vremena, skidanje paučine, skupljanje uginulih životinjica raznih vrsta, uključivanje vode i struje i onda šok: TV prijamnik nema scart priključak za priključenje digitalnog prijamnika kojeg smo kupili upravo za tu svrhu. No o tome u drugom postu. Onako umorni, brzo smo se zavukli u krevete, pokrili s dvije deke i prepustili se zasluženom odmoru.
Kako nas tijekom boravka vrijeme baš nije služilo: kiša, bura, hladno, pa malo sunca i nešto topline (supruga se okupala svega tri puta, ali ja ne ulazim u more ako mu temperatura nije barem 24 stupnjeva i ako se cvrči ne raspuknu od svirke) odlučih prošetati Gradom i vidjeti što ima novo.
I evo kratkog raporta u riječi i slici.
Već pri ulazu u Grad (o tome sam dobio informacije i od kolega iz bivše firme) uočio sam novoizgrađeni trgovački centar „Plodina“. Posjet centru otkrio je kako je sve odrađeno prema poznatom hrvatskom modelu: „brzo, kvalitetno i jeftinu“. Prilazna cesta je predviđena samo za automobile (a i ona je takva da je mogu svladati samo vozači iznad prosječne vještine upravljanja), dok pješaci trebaju „cipelariti“ po neasfaltiranoj površini. Ista cesta vodi i u postojeći opskrbni centar „Bure“ (sada iznajmljen „Merkatoru“) i na gradilište novog stambeno poslovnog centra. Vjerujem da će se u konačnosti ipak riješiti prilaz tim objektima, ali za sada to izgleda ovako.
Jedni od „krivaca“ za taj krkljanac su i „trudbenici“ koji su se nakon „napornog“ rada postrojili na zasluženi odmor u iskopanoj rupi buduće podzemne garaže već spomenutog stambeno poslovnog objekta (nekada je tu bila tvornica mreža, preseljena srećom samo na drugu lokaciju izvan Grada)...
...i ovaj "monstrum"...
...odmor je trajao nekoliko dana, pa su opet krenuli u akciju: „nema odmora dok traje obnova“!
Nadam se da će rekonstrukciju tog raskršća uraditi ipak kvalitetnije, a ne da se Biograd na moru, nakon prve kiše pretvara u Biograd na 1000 jezera!
Ima još novosti u Gradu.
Na plaži na kojoj se i mi kupamo instalirani su super moderni tuševi s automatom na kovanice: 30 sekundi tuširanja za dvije kune (ima jedna Dedićeva pjesma: „imam trideset sekundi da kažem što mi je…“). Od sada će posjetioci trebati nositi „kupalke“ s ugrađenim džepićem s plastičnim zatvaračem i u njemu kovanice od po dvije kune, e da bi se mogli tuširati. Genijalno!
Kako turistima na toj istoj plaži ne bi bilo dosadno gradski su oci davno dozvolili izgradnju, a sada odobrili i proširenje radionice za remont i održavanje jahti. Jedino mi nije jasno kako se onda plaža s takvim okruženjem može dičiti plavom zastavom čistog mora (na slici bi trebala biti sasvim desno, ali mi je pobjegla iz kadra).
Da bi spriječili nesavjesne vozače parkirati svoje limene ljubimce na pločnike postavljeni su betonski stupići. Čini mi se da su ipak malo pretjerali u količini i poziciji pa ih postavili i na pješači prijelaz!
Ima nešto što je ostalo i iz prošle godine.
Rupa po pločnicima (na jednoj od takvih saplela se supruga i opružila se koliko je duga i široka, udarivši pri tome glavom po kanalizacijskom poklopcu, srećom osim kvrge, bez posljedica), neasfaltirane površine ostale od prošlogodišnjeg kopanja za priključak kanalizacije…
…nedovršeni pločnik koji ovako stoji godinama, a da nitko ne zna zbog čega tih dvadesetak metara ne dovrše…
...lupa kanalizacijskih poklopaca, noćno/dnevni lavež pasa, škripa guma kod ulijetanja u zavoje, trubljene sirenama ako netko, po procjeni nervoznog vozača, dovoljno brzo ne starta nakon što kolona krene ili onako „za pozdrav“; kako bi se reklo „na zapadu ništa novo, na istoku sve po starom“. To vam ne mogu prikazati, nisam imao kameru, a i ne znam kako se to prebacuje na post.
Ima toga još, no neću više, jer bih opet trebao pisati u nastavcima. A za to baš nemam volje. Ipak za kraj malo romantike (sve je slikano mobitelom pa noćne slike nisu baš super).
Mjesec nad Gradom
Trajekt u sutonu
I na krajun „Starac“ koji bi mogao ispričati puno više toga od mene samo kad bi znao pričati. A možda je i bolje što šuti! 
utorak, 29.06.2010.
Tako je govorio Lesar
Evo opet nešto od Lesara (s njegovog bloga) dok ne napišem i ja nešto o svom desetodnevnom boravku na "lijepom plavom Jadranu" koji ugošćuje turiste od 15. srpnja do Velike Gospe. To je dobro: bitno se smanjuje onečišćenje priobalja i mora. Zato na našoj obali na svakih kilometar obale dolazi po jedna "plava zastava"!
I po jedan turist! 
Koji Ustav ?
Šeks kaže: prikupljanje potpisa za referendum započelo je prije ustavnih promjena pa će se referendum održati po "starom" ustavu (izlazna kvota 50%+1).
Ja pitam: pregovori o ulasku RH u EU započeli su prije ustavnih promjena. Hoće li se i EU referendum održati po "starom" ustavu ( ZA ulazak potrebno 50%+1 od upisanih birača)?
četvrtak, 17.06.2010.
Prije male stanke
Došla neka čudna vremena. Najprije dugotrajne kiše, poplave, odroni. Onda vrućina paklena, sparina, teško disanje na škrge. Pogotovo ovakvi kao što sam ja, s „pokrpanim“ srcem. Dave se ribe, ugibaju u rijekama jer i njima nedostaje kisik.
Napaćeni ljudi jedva dočekaše da se voda povuče i da vide u što se pretvori njihova muka i trud. I ne bi dosta, pa se sruči oluja, tuča, i pohara ono što ne uništi poplava. A sada će opet kiša, kažu meteo-vračevi. Što je to? Tko ima u tome prste i tko nas to kažnjava za sve naše nestašluke, zločine, krađe, mržnje, prijevare?
Ali ni to nije sve.
Evo i naših nam „milih i dragih političara“ na čelu s „malom od kužine“ što nam priprema poparu koja će nam prisjesti. Ukidaju se sva prava radnicima koja su kroz ovih dvadesetak godina stekli. Uvode se novi porezi i uvjerava puk da će dobiti više nego do sada. Naravno kapitaliste „bumo još ostavili na miru“! Oni su „naša snaga“, naše „ufanje“, „motori“ razvoja, oni će nas izvući iz govana. Opravdanje? Kriza je! A tko nas je doveo u tu krizu? Upravo ti i takvi političari i kapitalisti.
Prvi jer ne znaju predviđati događaje niti uočavaju probleme kada ih vidi već i kumica s placa. Drugi jer ne znaju raditi, voditi tvrtke. A kada ne ide, onda prvo - otkazi radnicima. Kako to da „maloj od kužine“ ni je palo na pamet da najprije skuha poparu kapitalistima koji su upropastili sve ono što su otimačinom stekli. I još kritiziraju „komunjare“ za oduzimanje privatnog vlasništava. A što je ovo njihovo bilo, „kupnja“? Ma molim vas!
Tko nam to radi, tko je to amenovao, blagoslovio. Demo(n)kratska većina (cca 30% ukupne demokratske većine), koja već desetljeće i pol takve bira i drži na vlasti!
Čitam neki dan, Barroso, glavnokomandujući EU, strahuje od vojnih udara u zemljama koje su u najvećoj krizi: Grčka, Španjolska. Portugal. I boji se: doći će diktature (to je u tim zemljama tradicija, kaže on), ode demo(n)kracija za koju se oni svi tako zdušno bore. Legla im na dušu omogućujući život „lezi ljebe da te jedem“. A sada „ide vrijeme dođe rok, eto vraga skok na skok“! Došla naplata bezbrižnog života.
I? Udri po radnicima!
E pa moji radnici možda da se prisjetite one „proleteri svih zemalja ujedinite se!“ bez obzira na vjeru, rasu i krvna zrnca. Ili je to ipak samo još jedna moja fatamorgana.
P.S.
Jedno kraće vrijeme neće mi biti dostupan Internet. Možda će neki reći: hvala Bogu !
Upravo počinje grmljavina, dolazi i u moj Grad nevera .
utorak, 08.06.2010.
Radnici će opet ostati sami?
U lokalnom tjedniku Međimurske županije svoju kolumnu ima i Branko Vukšić pod naslovom „Pisma iz Zagreba“. Na jednoj od regionalnih TV postaja vodi emisiju „Vježbanje demokracije“. Koliko je autoru ovog posta poznato s Dragutinom Lesarom sudjelovao je u osnivanju nove političke stranke „Hrvatski laburisti - stranka rada“ u organizaciju koje sam se i sam u prvim počecima uključio, pa onda ipak odustao. Razlog? Morao bih promijeniti naziv bloga – „Semper contra“ !
S njegovim stavovima, kao uostalom i sa stavovima mnogih drugih, ponekad se slažem, ponekad ne. No u načelu gospodin Vukšić se manje-više drži jedne određene linije čiji je glavni smjer: da bi vlast, i ne samo ona, bila dobra treba je kritizirati. U svakom broju lista objavljuje poveći komentar, a u dodatku, kao BIS na koncertima ozbiljne ili popularne glazbe, doda i P.S.
Tako je u posljednjem broju tjednika objavio komentar pod naslovim „Krizu su skrivili nesposobna vlast i gramzivi kapitalisti, a ne radnici“. Temu komentara najbolje ćete sagledati ako citiram podnaslove: „Iz krize preko leđa radnika?!“, „Vlada čuje jedino glas ulice“, „Zajednički, a ne interes moćnika“, „Jedino su neosporna prava kapitalista“, „Put u moderno robovlasništvo“. Osobno i nemam baš puno toga dodati tom članku, osim eventualno jedne napomene: sve što vrijedi za kapitaliste u Hrvatskoj, vrijedi i za bjelosvjetske, posebno iz bankarskog sektora. Upravo potonji su proizveli ovu krizu svojom nezajažljivošću uz naravno naklonost političara koji počev od Regana i Tacherice drže štangu tzv liberalnom kapitalizmu. Pa sada imamo što imamo.
Mene ovaj puta više zanima BIS pod P.S. pa ga prenosim u cijelosti:
„O čemu se sve Kaptol nije izjašnjavao?! O prezervativima, umjetnoj oplodnji, (ne)radnoj nedjelji, glasovanju dijaspore, profilu predsjednika države….te koječemu drugom vodio je Kaptol prave medijske ratove. No, o namjeri vlasti da obespravi radnike te da pogoduje bogatima da budu još bogatiji, Katolička crkva u Hrvatskoj šuti. Zašto? Možda zato što su njezini najveći donatori upravo svetom vodom škropljeni tajkuni?! Ili, možda, zato što misli da su stečena radnička prava ostaci komunizma čije tragove treba zatrti? Crkva se miješa u izborni zakon, ali o pravima većine svoga stada ne želi ni zucnuti. Eto, primjerice, radnička će prava braniti i estradne zvijezde, ali ne i Crkva!?
No, poziv da i estradnjaci poput Severine pomognu skupiti oko 450 tisuća potpisa za referendum kojem bi se reklo „ne“ nakaradnom Zakonu o radu, dvosjekli je mač. Što ako sindikate podupre, uz Severinu, primjerice, i Marko Prković Thomson ili neki drugi pjevač čija je imovina višestruko veća od one s plaćenim porezom? Mogu li zvijezde koje ni jedne sekunde ne dijele sudbinu s radnicima prati svoju savjest tobožnjom potporom obespravljenima? Mislim da su sindikati na čelu s Ozrenom Matijaševićem izabrali pogrešna sredstva hoteći se domoći većini radnika žuđenog cilja (ili svojih sinekura, napomena sempera).
Poštovani čitatelji, dajte svoj potpis za referendum jer ćete, u protivnom, uskoro postati tajkunskim robom. S, jasno, vlašću kakvu zaslužujete.“
Moj P.S.
Očigledno je ovaj tekst pisan prije najnovijih „događanja“ glede a u svezi, velikom pompom najavljenog, sakupljanja potpisa za referendum protiv novog Zakona o radu. Danas, kada vidimo kako „vrli i časni“ vođe raznoraznih sindikata odlaze na poklonstvo najprije Predsjedniku, pa onda od njega Premijerki iako su se samo dan, dva ranije kleli da na sastanke i razgovore ići neće, i to još bez predsjednice najvećeg sindikata koja je podnijela neopozivu (je li?) ostavku na funkciju zbog…., gledam i vidim da su radnici opet ostali sami na čistini brisanog prostora po kojem vlada i kapitalisti (tzv poslodavci) pucaju svim oružjima kao Maksim po diviziji.
petak, 04.06.2010.
Pet doktora znanosti contra Kreše Mišaka
Mojim čitateljima je vjerojatno poznata hajka koju je nekolicina znanstvenika pokrenula protiv emisije „Na rubu znanosti“ Kreše Mišaka. Sukus hajke je sažet u tvrdnji da je to pseudo znanstvena emisija koja svojim sadržajima može dovesti u zabludu neuke i neobaviještene gledatelje.
Recimo da je ta tvrdnja i točna. Ipak postavljam pitanje: koliko još takvih emisija ima na hrvatskoj televiziji koje dovode u zabludu neuke i neobaviještene gledatelje? Ima ih, od političkih, gospodarstvenih, preko zabavnih do vjerskih. Naravno protiv tih emisija „znanstvenici“ ne dižu glas. Zašto? Zato što ne diraju u njihovu nepovredivost za razliku od anatemizirane emisije „Na rubu znanosti“.
Osobno najčešće započinjem gledati emisiju pa ako mi se tema učini zanimljivom nastavim, ako ne prebacim na neku drugu ili ipak je odgledam do kraja uz završni komentar: „ne mora da je baš sve tako“. U slučaju prebacivanja na drugi kanal ni u snu mi ne bi palo na pamet da eventualno prebacim na sapunicu „ala Croata“ ili ako vam ljepše zvuči na tele-novu „Dolina sunca“ (u svom kućnom žargonu u komunikaciji sa suprugom imenujem je „Dolina suza“).
I evo danas (4.06.) u „J.L.“ naletim na člančić jednog od kolumnista toga lista (po mojem skromnom mišljenju najslabijeg) pod naslovom „Prebacite şDolinu suncaş u Znanstveni program“. Neću mu praviti reklamu spominjući njegovo ime i prezime.
Člančić počinje citiranjem dijaloga između dvoje protagonista serije:
- Ti su novinari prava gamad…- kaže Eva.
- Da, lešinari – dodao je Kristijan.
I taman pomislim: samokritička opservacija na vlastiti račun kada u nastavku teksta slijedi nizanje „ljepota“ što ih donosi spomenuta serija: oduševljenje nepredvidljivim zapletima, dinamičnu radnju i nadasve napete dijaloge. Ima toga još, no ja ću poštedjeti čitatelje i preskočiti taj dio člančića i citirati autorov završni udarac, „coup dĽetat“:
„Stoga ne treba čekati potpisivanje peticije poput onih stotinjak znanstvenika koji su se okupili protiv emisije „Na rubu znanosti“. Termin u Znanstvenom programu mogao bi se osloboditi za „Dolinu sunca“ čiji je značajni dio ekipe sasvim sazrio za znanstveno promatranje.“
Mogao bih autora tog člančića počastiti s nekoliko epiteta koji se u pristojnim tekstovima pišu samo prvim slovom a nastavljaju s tri točkice. No neću, ne želim se spuštati na taj nivo. Postavio bih radije nekoliko pitanja koja se sama nameću iz citiranog odlomka:
Zar emisija ne nosi naziv „Na rubu znanosti“? Dakle, uopće ne pretendira da bude znanstvena. Dapače moj je osjećaj da autor želi biti alternativa znanosti i „znanosti“.
Naravno da sam naziv emisije „Na rubu…“ nije vezan uz vrijeme emitiranja, ali činjenica je da ta emisija nikada nije bila emitirana u „prime-timeu“ državne televizije, već „na rubu“ dnevnog (da ne kažem noćnog) programa. Prema autoru ispada da bi „Na rubu…“ trebalo staviti u vrijeme prije Dnevnika, a „Dolinu sunca“ u termin u kojem se do nedavno (je su li je ipak ukinuli?) emitirala proskribirana emisija – poslije dvadeset tri sata. Neka samo probaju pa će TV polučiti mnogo žešće prosvjede od onih koje je izazvao pokušaj (za sada neuspješan, ali tko zna?) devastiranja Varšavske ulice.
U posljednjoj rečenici citiranog odlomka „nabijenog“ vrlo „umnim“ tvrdnjama nalazim i ovo:“… čiji je značajni dio ekipe sasvim sazrio za znanstveno promatranje.“ Ne znam zašto, ali meni je prva pomisao, čitajući taj rečenični sklop, bila da se tu predlaže značajni dio ekipe poslati na znanstveno promatranje. Recimo u Vrapče! Asociraju li i vas te riječi na nešto takvo.
I na kraju tek mala opaska: odakle je autoru podatak o „stotinjak znanstvenika“ koji su prosvjedovali, kada sam ja u tim istim novinama („J.L.“ od 27. svibnja) pročitao imena petoro njih. Njih ću pak poimence navesti jer se, kako piše u „J.L.“, ipak radi o „pet mladih znanstvenika iz Instituta „Ruđer Bošković“ koji su u nedostatku pametnijeg posla odlučili zaigrati igru „besposlen pop i jariće krsti“.
To su: dr. Dario Hrupec, dr. Nikola Biliškov, dr. Tomislav Portada, dr. Vinko Zlatić i dr. Saša Ceci.
četvrtak, 03.06.2010.
Svaka sličnost je namjerna!
Tako to izgleda na atenskim ulicama...
...a ovako na zagrebačkim ulicama.
Posljednja stranica najnovijeg broja „Forbes“-a donosi nekoliko zanimljivih, za neke znakovitih a za poneke pametne poučnih, sentencija poznatih Grka vezano uz ekonomsku krizu (katastrofu) kojoj su izloženi.
Prenosim neke od njih tek toliko da podsjetim što bi trebali učiniti ako se želimo izvući iz krize (kažu da još nije katastrofa?). Naravno to će teško učiniti „mala od kužine“ sa svojim pomoćnicima, „priučenim“ kuharima, i koja je upravo pronašla glavni uzrok što Vlada nije, kako je obećala, do 1. lipnja namirila svoja dugovanja.
Kriv je, prema njezinim riječima, gospodin Bill Gates i njegov „Power Point“. Pa obzirom na to, evo ideje Ante Tomića kako naplatiti ta potraživanja, iz njegovog komentara u najnovijem „J.L.“:
„Ako imate neki račun, crno na bijelom da vam Hrvatska visi neke pare, nazovite lijepo Ameriku, u Redmond, u državi Washingtonu. Neka vam Microsoft plati. Bill Gates ima para.“
A sada citati u kojima je sličnost s našom situacijom (ili s onom uskoro) namjerna:
„Krupni industrijalci uspjeli su zadržati svoje privilegije unatoč ovom ponoru, a mnogi su zapravo profitirali iz modela koji je doveo Grčku na rub katastrofe. Štoviše, požurili su novac prebaciti na inozemne račune što je samo još povećalo opterećenje naše ekonomije.“
(Stavros Lygeros)
„Ne dovodeći u pitanje dobre namjere premijera Georgea Panadreoua i ministrice zaštite okoliša Tine Birbili, voljeli bi smo da se grčka vlada, osim pompoznim demoliranjem ostataka noćnog kluba „Fantasia“ na jugu Atene, pozabavi i slanjem buldožera i ostalih potrebnih vozila i sprava u akciju rušenja ne napuštenih zgrada, nego luksuznih vila s prikrivenim bazenima, sagrađenih bespravno i uz goleme porezne utaje. Jeftin populizam i spin neće riješiti ovu krizu jer je do nje i doveo, zajedno s političkom korupcijom i manipulacijom medijima.“
(Nikos Xydakis)
„Lice današnje Grčke, naše sadašnje stvarnosti, su patronizirana i mediokretizirana inteligencija i politička nomenklatura kojoj je glavna preokupacija zadržati sigurnim svoj dio kolača, a naličje je razmahana kultura uličnih prosvjeda u kojoj sve prolazi i koja pokušava sve što učini opravdati kao nesretni slučaj. Kad se tako uspjelo baciti zemlju na tlo, valja ili ostati na koljenima ili konačno uzrasti do razine koje ove okolnosti iziskuju. Ne možemo problem riješiti novcem jer ga nemamo, a jedini je lijek izglasati ustavni amandman koji će ukinuti poštedu sadašnjih i bivših parlamentaraca i ministara od kaznene istrage, smanjiti broj zastupnika te poslati utajivače poreza i prevarante na sud i u zatvor.“
(Alexis Papachelas)
Komentar nije potreban!
srijeda, 02.06.2010.
Toplina ljubavi
Stajali su uz prozor i gledali u mutne valove rijeke što su hučeći udarali u kameni temelj kuće uz samu obalu. Nadvila se ta sumorna, siva kuća malih prozora prema rijeci, koji su s druge obale zapjenjene rijeke izgledali poput puškarnica neke manje srednjovjekovne utvrde. Otkako su došli kiša neprestano pada. Slapovi vode slijevaju se niz kameni krov, niz stakla prozora, po kamenim zidovima stapajući se sa zahuktalom rijekom u podnožju. Olovno nebo spustilo se gotovo do samog krova, vrhovi okolnih stabala gubili su se u vodenom zastoru. Posvuda je vladao sumrak prelazeći u crnilo u predjelima gušćih krošanja.
Ono malo svjetla što je dolazilo, kroz od vode zamućeno staklo prozora, osvjetljavalo im je lica. Na njezinom su se još vidjele crte, iz kojih se mogla naslutiti smirena ljepota, dok su se njegove, koji je stajao nešto dalje od prozora, gubile u sve većoj tami prostorije. Oči, nos, usta na licu bili su kao nacrtani olovkom. Njezino lice i glava ovjenčana pramenovima kratko ošišane kose sličili su na lice i glavu krpene lutke s kakvom se kao mala igrala kod svoje bake i koja je u toj kući bila otkako je znala za sebe. Igrala se s njom i njezina majka. Možda i baka, to više nitko nije znao.
Voljela ju je neizmjerno. Mnogo više od hladnih, plastičnih, vitkih lutaka s očima koje su se otvarale i zatvarale, javljajući se metalnim kreštavim glasovima iz ugrađenih zvučnika kad bi pritisnula mjesto s malim ispupčenjem na leđima, koje je kao malena dobivala na poklon.
I sada je osjećala njezinu mekoću, podatnost, baršunastu površinu, a posebno njenu toplinu. Iako je znala da je ta toplina dolazi od nje same, uvijek je zamišljala daje lutka živi i zato tako topla.
„Ne misliš li da bi ipak trebali otići dok još možemo?“ reče.
Toliko je to tiho rekla da odmah nije bio svjestan što govori. Onda shvati jer mu se takva misao bila i samom javila.
„Ali toliko smo čekali ove dane da budemo zajedno!“ reče, priđe joj stavivši ruku na njeno rame.
„Znam, ali vidiš kako pada. Mogla bi rijeka izaći iz korita i poplaviti sve oko kuće.“ i dalje je govorila s pola glasa tako da joj se morao sasvim približiti i prisloniti svoju glavu uz nju. Osjetio je da ni sama nije odlučna u svojoj nakani.
„Pričekat ćemo još neko vrijeme, možda kiša posustane.“ reče i poljubi je svojim „nacrtanim“ usnicama iza uha. Uho je bilo plošno. Nije ni primijetio da joj nedostaje kosa.
„Topao si i gladak kao moja krpena lutka.“ reče, a njezina usta se lagano razvuku u osmjeh. Mrak je sve više ispunjavao sobu i nije ni primijetila koliko je bilo istine u tome što je govorila.
Odmakli su se od prozora i uvukli se u krevet pokrivši se preko glave. Zagrlili su se, tijela priljubljenih jedno uz drugo izmjenjujući tihe poljupce. Ležeći tako, preplavljeni osjećajem sreće, slušali su monotono pljuštanje kiše što se čulo izvana. Očni kapci postajali su im sve teži, kao da su nestajali i na kraju zaspaše.
Prva se probudila i odmakla pokrivač s glave. Kiša je i dalje neumorno padala. Soba je bila gotovo u potpunom mraku. Samo su prozori na tamnim zidovima još uvijek pokazivali da vani nije pala noć.
Ustala je iz kreveta bez da je išta navukla na sebe, nije osjećala hladnoću, i otišla do prozora koji je gledao prema dvorištu kuće i šumi, koju je sada jedva primjećivala na rubu livade, što se nastavljala na dvorište. Učini joj se da na dijelu livade što se nalazi tik uz šumu vidi lelujanje tla.
„Dođi, mislim da nadire voda iz šume.“ pozove ovaj puta glasnije muškarca.
On kao da je čekao poziv, ustane brzo i priđe prozoru. Nije bilo sumnje, voda se polagano, uporno iz pravca šume valjala prema dvorištu. Prišao je sasvim uz prozor i pogledao lijevo i desno od kuće. I tu se na slabom večernjem svjetlu vidjelo talasanje vode.
„Izgleda da nas je okružila.“ reče. „Bojim se da je sada prekasno da odemo odavde.“
Sam se iznenadi kako je to mirno rekao. Bez uzbuđenja, nelagode, straha. Kao da uopće nije svjestan opasnosti u kojoj se nalaze. Ni ona nije pokazivala znakove panike. Samo mu je prišla i privila se uz njega. Da ih je netko gledao s leđa, tako zagrljene u svjetlom okviru prozora, pomislio bi da gleda u dvije zagrljene velike krpene lutke.
Okrenuli su se jedan drugom bez riječi. Na licu su nestale i one slabašne linije što su označavale oči, usta, nos. Nisu li se više vidjele zbog mraka koji je gotovo potpuno ispunio sobu ili pak su zaista nestale kao kod starih, ispranih lutaka. Bez riječi vratili su se u krevet i navukli pokrivač preko glave. Ispod pokrivača isprepleli su noge i ruke u nemoguće klupko, priljubljeni glatkim licima jedan uz drugo, kako to samo mogu učiniti gibljive krpene lutke.
Ostali su tako isprepleteni u iščekivanju da ih mutna voda preplavi i zauvijek stopi u jednu veliku krpenu lutku ispunjenu njihovom toplinom ljubavi.
