semper contra
srijeda, 02.06.2010.
Toplina ljubavi
Stajali su uz prozor i gledali u mutne valove rijeke što su hučeći udarali u kameni temelj kuće uz samu obalu. Nadvila se ta sumorna, siva kuća malih prozora prema rijeci, koji su s druge obale zapjenjene rijeke izgledali poput puškarnica neke manje srednjovjekovne utvrde. Otkako su došli kiša neprestano pada. Slapovi vode slijevaju se niz kameni krov, niz stakla prozora, po kamenim zidovima stapajući se sa zahuktalom rijekom u podnožju. Olovno nebo spustilo se gotovo do samog krova, vrhovi okolnih stabala gubili su se u vodenom zastoru. Posvuda je vladao sumrak prelazeći u crnilo u predjelima gušćih krošanja.
Ono malo svjetla što je dolazilo, kroz od vode zamućeno staklo prozora, osvjetljavalo im je lica. Na njezinom su se još vidjele crte, iz kojih se mogla naslutiti smirena ljepota, dok su se njegove, koji je stajao nešto dalje od prozora, gubile u sve većoj tami prostorije. Oči, nos, usta na licu bili su kao nacrtani olovkom. Njezino lice i glava ovjenčana pramenovima kratko ošišane kose sličili su na lice i glavu krpene lutke s kakvom se kao mala igrala kod svoje bake i koja je u toj kući bila otkako je znala za sebe. Igrala se s njom i njezina majka. Možda i baka, to više nitko nije znao.
Voljela ju je neizmjerno. Mnogo više od hladnih, plastičnih, vitkih lutaka s očima koje su se otvarale i zatvarale, javljajući se metalnim kreštavim glasovima iz ugrađenih zvučnika kad bi pritisnula mjesto s malim ispupčenjem na leđima, koje je kao malena dobivala na poklon.
I sada je osjećala njezinu mekoću, podatnost, baršunastu površinu, a posebno njenu toplinu. Iako je znala da je ta toplina dolazi od nje same, uvijek je zamišljala daje lutka živi i zato tako topla.
„Ne misliš li da bi ipak trebali otići dok još možemo?“ reče.
Toliko je to tiho rekla da odmah nije bio svjestan što govori. Onda shvati jer mu se takva misao bila i samom javila.
„Ali toliko smo čekali ove dane da budemo zajedno!“ reče, priđe joj stavivši ruku na njeno rame.
„Znam, ali vidiš kako pada. Mogla bi rijeka izaći iz korita i poplaviti sve oko kuće.“ i dalje je govorila s pola glasa tako da joj se morao sasvim približiti i prisloniti svoju glavu uz nju. Osjetio je da ni sama nije odlučna u svojoj nakani.
„Pričekat ćemo još neko vrijeme, možda kiša posustane.“ reče i poljubi je svojim „nacrtanim“ usnicama iza uha. Uho je bilo plošno. Nije ni primijetio da joj nedostaje kosa.
„Topao si i gladak kao moja krpena lutka.“ reče, a njezina usta se lagano razvuku u osmjeh. Mrak je sve više ispunjavao sobu i nije ni primijetila koliko je bilo istine u tome što je govorila.
Odmakli su se od prozora i uvukli se u krevet pokrivši se preko glave. Zagrlili su se, tijela priljubljenih jedno uz drugo izmjenjujući tihe poljupce. Ležeći tako, preplavljeni osjećajem sreće, slušali su monotono pljuštanje kiše što se čulo izvana. Očni kapci postajali su im sve teži, kao da su nestajali i na kraju zaspaše.
Prva se probudila i odmakla pokrivač s glave. Kiša je i dalje neumorno padala. Soba je bila gotovo u potpunom mraku. Samo su prozori na tamnim zidovima još uvijek pokazivali da vani nije pala noć.
Ustala je iz kreveta bez da je išta navukla na sebe, nije osjećala hladnoću, i otišla do prozora koji je gledao prema dvorištu kuće i šumi, koju je sada jedva primjećivala na rubu livade, što se nastavljala na dvorište. Učini joj se da na dijelu livade što se nalazi tik uz šumu vidi lelujanje tla.
„Dođi, mislim da nadire voda iz šume.“ pozove ovaj puta glasnije muškarca.
On kao da je čekao poziv, ustane brzo i priđe prozoru. Nije bilo sumnje, voda se polagano, uporno iz pravca šume valjala prema dvorištu. Prišao je sasvim uz prozor i pogledao lijevo i desno od kuće. I tu se na slabom večernjem svjetlu vidjelo talasanje vode.
„Izgleda da nas je okružila.“ reče. „Bojim se da je sada prekasno da odemo odavde.“
Sam se iznenadi kako je to mirno rekao. Bez uzbuđenja, nelagode, straha. Kao da uopće nije svjestan opasnosti u kojoj se nalaze. Ni ona nije pokazivala znakove panike. Samo mu je prišla i privila se uz njega. Da ih je netko gledao s leđa, tako zagrljene u svjetlom okviru prozora, pomislio bi da gleda u dvije zagrljene velike krpene lutke.
Okrenuli su se jedan drugom bez riječi. Na licu su nestale i one slabašne linije što su označavale oči, usta, nos. Nisu li se više vidjele zbog mraka koji je gotovo potpuno ispunio sobu ili pak su zaista nestale kao kod starih, ispranih lutaka. Bez riječi vratili su se u krevet i navukli pokrivač preko glave. Ispod pokrivača isprepleli su noge i ruke u nemoguće klupko, priljubljeni glatkim licima jedan uz drugo, kako to samo mogu učiniti gibljive krpene lutke.
Ostali su tako isprepleteni u iščekivanju da ih mutna voda preplavi i zauvijek stopi u jednu veliku krpenu lutku ispunjenu njihovom toplinom ljubavi.
