Da je valjal, ne bi bil bivši

28 listopad 2013

Prije mog katastrofalnog braka hodala sam dugo s jednim dečkom, šljakerom, veselim, društvenim tipom i bilo nam je lepo, svud nas je bilo. Moja je mama nastojala ne blagosloviti tu vezu ali je kumovala na kraju njegova. Kako smo već dugo bili skupa, danas mislim da je šteta. Bio bi sigurno bolji brak od onoga koji sam imala. A i on. Da nije zaručnički prsten skrival ispod pečatnjaka.

Oženio se kad i ja i žena ga je ostavila kad i ja svojega. Ostavila mu djecu, hvala bogu i meni je bivši našu ostavio.

Nešto se nadao taj bivši dečko da ću mu biti odlična utjeha kad smo se nakratko našli kad ga je žena ostavila, ali pošto nije mogao izdržati tjedan dana, da bivši ode od nas, da se saberem, da to polako krene eventualno ponovno; da složim život ponovno, platim ostavljene mi dugove, još mi je prigovoril da kaj sam čekala i brzo si je našel curu s kojom je hodal 4 godine. Sad već 5 hoda sa ženom svog pokojnog znanca i kolege, daleko kvalificiraniju od njega, nezamislivo, al dobro.

Ovo je to kak je.

Danas me pozval na piće jer je bil u blizini. Pristanem, bili smo već dva puta na kavi, jednom tad da ga tješim kaj ga je žena ostavila i još posle, otfural me doma s posla, bilo opet usput.

I sjedim danas, bokmigreheprosti i slušam ga: A on o sebi - ja, mene, moje, ja. Ja najbolji otac, svi su očevi dobri i tu i tam neka mama, ko ti, al ostalo su sve krive žene i deca. Tu sam pukla nakon cca pol ćuke, reko rista moram doma. Da zakaj. Reko moram kuhat. Da kaj si ne skuhaju. Nije pital ni di su mi deca ni u kojem su stupnju školovanja (razlika njegovih i mojih je u mjesecima), ali da je moj bivši sigurno odličan otac jer eto napravil je još jedno dete. Reko to dete živi 200 km od njega. A tu je malo zastal. Dapače, zaprepastil se. Al kad je počelo uplitanje u vezi relacija moja deca i moj bivši, tu je počel urlati, učit me pameti. Jedino kaj nije hračkal ovaj put po bivšoj ženi, a kolko sam shvatila ona ga je ostavila jer joj je doista dojadila svekrva (njegova pokojna mama koja je – tada još živa, i nas rastavila, rekla sam) i po opisu sam shvatila da žena, daleko mlađa od njega ima diabetes insipidus i to malo žešći.

Mislim si, bože, kaj me za tebe vezivalo, kad smo se prvi puta sreli nakon rastanaka, bio je donekle fin, zapravo je bio tužan i povređen. A sad opet onaj bahati razmetljivi tip kojeg sam, po tuđim izjavama u tih par godina dok smo hodali (spontano) malo stabilizirala. Veli da me često zove, da zakaj se ne javljam. Zakaj se ne javljam? Ako hoću slušati razmetljive tipove, ima ne jedan koji će se hvalisati i pravit pametnijim neg je, dapače imam i takve prijatelje (na stranu što su uvijek tu kad treba i hvala bogu kaj su samo prijatelji) al još jedan da mi priča kaj je pametan, ne hvala, sposoban, kak gradi, radi, snalazi se, pozna celi svet. To je tak isprazno. Spominjat ljude kao prijatelje samo zato jer vas veže isti kvart i to, sa 60 godina bi fakat moral znati kaj znači prijatelj.

Znam ja kaj bi ti još htel, nikad me nisi ono skroz prežalil, ali sori, ja više nemam energije za takve. Vjerojatno za nikakve, a i stara sam. I još da stvorim atmosferu, jel, kod mene doma, nek imam slobodnu gajbu, haloooo, a čemu bi ti prigovarao kak je pofarbano, nešto, stari, sori. Uostalom, da nije bilo kak je bilo, nit bi se mi rastali, a kad već jesmo, ne bi te ostavila žena, tebe skup s decom.

Ovaj čas se mogu sjetiti, a imam sto godina i poznam puno ljudi; Dakle, tri muškarca koji ne pričaju samo i isključivo o sebi, dapače, moraš inzistirati da ti odgovore kako su. Jedan je stari prijatelj Božo Konjusina kojeg sam danas zvala /i nismo se posvadili!/, a druga dvojca – jedan će se prepoznati jer će ovo pročitati; treći je previsoko pozicioniran, pa da ga ne kompromitiram. I tak, to su naši dečki, pravi, zagrebečki, fala bogu svi trojca.

Spomenem sinu svako tolko: Kad upoznaš komada, nemoj pričati kak si ko beba od 14 mjeseci skoro riknul od salmonele jer je stari dofural doma zaražena jaja. Ne melji kak si imal dobrog gazdu na praksi u srednjoj školi i kak si si nabral kestenje i pekel ih sam, lepo je to al nije za Nobela. Pitaj ju kak je provela dan, nek ti priča kaj sama izabere, pokušaj sudjelovati, pokušaj se šaliti pa makar ispal blesav, uvijek pali priznanje: evo viš kak mi je vic ispal glup.
I ak napraviš dete, ostani s detetom, ne ostavljaj ga.

Svako jelo...

20 listopad 2013

Neću ni spominjat kaj nam danas sugeriraju, to niko pametan ne prati.

Ovo su zapovesti i zablude u vezi jela, a s kojima smo rasli, za popizdit od razonode:

Ne piti za vrijeme jela, tek nakon jela i to nakon 10 minuta!!!
Rezultat: Ko dete sam fort imala žgaravicu, premlada sam dobila čir na želucu, a koji sam izlječila žderanjem zagrebačkog odreska u Gračanki, obilno zalijevajući onim što je i društvo lokalo, uglavnom crnim vinom. I naravno, grahcušpajzima that the spoon could stand in it.
A, da: Na pitanje zakaj onda jedemo juhu jer je i juha većinski voda, bilo mi je rečeno: To je drugo!

Ne ležat posle jela, to deblja!!!
Čemu onda – svako jelo kune tijelo što ne legne da se slegne???
Dakako, uz to je išlo – nikako u more s punim želucem!
Rezultat: Totalna zbunjola.









Nemojte žvakati kaugume jer one kvare zube!!! (strah i trepet IV. gimne, pok. prof. Stojčević, IV. gimnazija) (jesam rekla - strah i trepet?)
Onda još nisu postojale preporučljive kaugume, ali nam nikak nije bilo jasno kaj tu smeta zubima, može samo pobrat hranu, izazvat slinu koja kolko tolko ispere zube. A samo jednom sam kupila kaugumu koja se raspala u neko brašno, pa sam ju hračnula. Nikad nisam našla komad kaugume među zubima, ni onim prednjim, razmaknutim jedinicama.
Rezultat: Žvačite ove, one, skuplje, fine, odurne.
Jednom je moj, tada mali, sin dobio od jedne cure kaugumu ko ispriku kaj ga je gurkala s torbom u glavu, u tramvaju. Kad je žvaknul, a ono onaj ervevjs na najjače, urlo je ko da je žvaknul sumpornu kiselinu.
Rezultat: pljunul mi je u ruku i ja sam to tak držala do kraja vožnje.

Kaugumu ak progutaš, jadna ti majka, creva ti se buju zlepila skup i krepal buš!!!
Nikad u to nismo povjerovali, mada su neki paničarili. Valjda nisu imali jasnu predodžbu o prijetnji.
Rezultat: Kad smo se delali važni, onda smo progutali kaugumu***. Za truc! Ja sam zamišljala zlepljena creva ko neki šlauf, pa na početku razvučenu kaugumu ober. Al sam misla, ak pojedem na primjer koricu od kruha, to bu puklo i creva buju opet normalno funkcionirala. Neki su pak vidli svoja creva skroz pritisnuta od te kaugume,ono, ko creva za delat kobase, na gotovs, sad ćeš krepat.
***Ferdo je jedamput pojel kišnu glistu.
Usput, posle smo na tv-ju gledali kak to Ameri jedu s onom salatom paprika-luk-paradajz-krastavac, gliste u komadima, još gibaju. Gliste, ne Ameri. Njih nisu prikazali posle jela. Bljaaak.
Napomena: Slobodno povraćati zbog ili radi gornjeg teksta.

Nemoj više nikad progutati bombon!!!
U vlaku za neznamkam, slučajno sam progutala bombon, baš slučajno. Moja stara i ona teta kaj mi je dala bombon su digle takvu dreku i galamu da sam misla da sam fakat gotova. Stara je htela da ga ispljunem, a meni se nije dalo povraćati. Nevjerojatno! Još se sečam razgoračenih očiju i svog prošaptanog pitanja – a zaaakaj? Mesto da sam rekla – ote vrit obadve, ko normalan guta bombone, slučajno sam progutala, i tak je bil ostatak a ne bombon!
Onda su mi uvalile novi (ne bih li ja ipak krepala u vlaku?!) i upozorile da je to bombon s medom, a med je težak i moglo bi mi biti zlo. Kasnije mi je med stara rivala v gubec ne bih li ozdravila, fuj, na žlici, sa sokom od limuna, bljak, još se ježim!
Rezultat: nikad nisam volila bombone. Živjela čokolada!!!

Čokolada je skupa, evo ti bomboni!!!
(razmišljam o roditeljskoj ljubavi i brizi za mladunčad, hm...)
A u stvarnosti: čokolada je antidepresiv i najsvetija svetinja!!!
Mama mi je ko maloj u krevet navečer, drito prije spavanja, nosila čokoladu Životinjsko carstvo, da si valjda zasladim snove, ma, od silne ljubavi i želje da mi pokaže svoju i tako preveliku ljubav.
Rezultat: Povadila sam preveč zubih prije vremena, a i zubari su nam zakurac. Pardonček, osim mog živčanog Jože zubara koji zna posel, al s kojim se uvijek posvađam oko svakog zuba.

Ne piti puno vode, dobil buš žabe v trbuhu!!!
To nismo opće šljivili ni doživljavali ko nekaj pametnog: Žabe bi iskočile iz usta i mirna Bosna.
Rezultat: 0.

Ne piti vodu iza voća, buš sraćku dobil!!!
Ferdo (kad nije jel gliste) i ja smo se uvek penjali na jednu nakošenu šljivu u dvorištu i prije ikakvog sazrevanja vočkih, pojeli sve zelene šljive i lokali vode na to a da nismo ni proljev dobili.
Dobili smo one dječje gliste jer nismo prali ruke, a jer nas to niko nije učil, ruke se je pralo prije spavanja. U to vreme su se gliste uspješno lječile žderanjem ogromnih količina češnjaka na kruhu prepečenom na ulju (ponudite tak pečeni kruh, i bez češnjaka, danas svojoj deci, sterali bu vas od doma).

Rezultat svega: Jeo ne jeo, pio ne pio, jednog dana buš sa ili bez glistih i tak zalepljen za majku Zemlju.

Daklem dobar tek, u slast, ili kako želite.

Oznake: hrana

Pravo fin momak

18 listopad 2013

Neko davno ljeto, moja prijateljica, jedan njen hofirant i ja sedimo na terasi birtije Riva, pa na rivi. Neko vrijeme, fjaka od pasa, kak veli Arsen.

Celo selo inače pusto, ni psa da vidiš. Samo se mi kliberimo za tim stolom i ide runda za rundom. A na vratima stoji jedan sitan dečec svojih 16 godina, mršav, ne baš visok, obučen pravo kelnerski, crne hlače, bijela košulja, užas za ljeto. Ruke na leđima, pogleda nas svako tolko, naš mig, njegov skok. A mi smo mu i bili dovoljni da ima posla.

Smješka se i njiše se napred natrag, tak dosta dugo vremena da me taj smiješak inspiriral, reko, dečko, otkud si ti.

On: Jel jaaa? - pita on.

Ja: A nego ko nego ti, ove za stolom poznam!

On: Jaaaa? A jaaa, i'Zen'ce. Tu sam napraksi. Sezonac.

Ja: A fino, Bosna veliš, e ja sam ti bila jednom u Zenici al sam bila bolesna i ležala sam 4 dana u krevetu.

On: A to nije dobro, vala.

Ja: A tak ti je bilo, onda me kućedomaćin (efendi Muhamed Hadžić, sin moje prijateljice koja me tam dovela), nalijal s 2-3 rakije i mi prošetali Zenicom, vidla ja onaj rudnik i tako. Zenica pravi industrijski grad.

On: Jes vala, fin grad, fini ljudi.

Ja: E, da, pa vidi se po tebi. A kak se zoveš, ako nije nezgodno da te pitam, ja sam Seka.

On: Nije, šta bi, ja sam Rade....

Prošlo nekih 15-ak godina, doselila se ja u selo, zaposlila se u hotelu, tamo neki fini konobar, ima dobrih 180 u visinu, lepi dečko i fin, nema se kaj reći. Gledam ja njega par dana, reko – momak, jel se ti zoveš Rade? Jes vala, a vi ste Seka, al bilo mi nezgodno da vas pitam.

Ja: Pa kako si Rade, izrasel si, kaj si tu za sezonu, ili...?

On: Nije, ja tu zastalno.

Uvijek sa smiješkom i tak, drago ti ga bilo sresti, pravo fin momak.

Zaljubil se Rade u neku Švab'cu. Planula ljubav, nemoguće. Piči Rade s njom za Njemačku, gotovo, svadba se sprema, nema takve ljubavi.

Nije prošla sezona, evo ti Radeta natrag. Tužan. Pitam ga, nasamo, kae Rade, kaj ti nisi zapalil za Njemačku s onom curom.

E moja Seka, veli on, znaš kako je. Kad ima ljubavi, nema novaca, a tamo je bilo novaca al nestalo ljubavi.

Bilo mi ga je tak jako žal. Tak je to objasnil, kratko, jasno i tužno.

Sad je prošlo 20 godina, valjda je neka fina cura prepoznala u njemu pravo fino gospodina i usrećila sebe i njega. Ja mu to želim.

Kratki tečaj engleskog

03 listopad 2013

Ovak smo se prošli put dopisivali Kemal iz Aydina (Turska) i ja iz Zagreba (Rwatzka), neki to zovu broken English, a neki pigeon English; A sve u svezi dolaska Kati, više se ne sećam kam. U Izmir čini mi se, iz Ankare. Ma izludili me Turci, taman (turcizam) našli lupati inat (turcizam) kad je ćerce bila tamo, ono, malo nereda da smire strasti, na onom trgu Taksimu, tam valjda taksiji stojiju, i po svekolikim turskim mjestašcima gdje postoji ma kakav trg.

Alzo Kemal (u prijevodu: Savršen) odgovara meni na moje brige i to:

Kemal: ok kati tomorrow in here then kati write something my internet
(vjerojatno da bu sutra kod njega i da bu mi poslala e-mail)

Ja Kemalu: I am the anne from Hrvatistan and I do merak! Para yok, Allah sab'r versin! (ja sam majka iz Hrvatske i ja brinem! Love nema /mislilo se na njen povratak avionom/ a nek nam Bog da srpljenja.


Kemal: daj, seka :) dobar dan. Jeboti. Kati come in Aydin and withme and everything is ok :)

/osim withme ostalo is ok :) osobito JEBOTI jer naravno balkanac od svog jezika svakog prvo nauči psovke/

I talk to kati shortly before she in ankara and everythink is ok.
kati say me : I can't login facebook because no internet here
I dont like this otel this otel 5 star but no internet in hotel
and kati come tomorrow in ayd1n
see you later ok


E pa jeboti, fakat:
Iz napisanog sam ja trebala shvatiti da je on kratko razgovaral s Kati dok je bila u Ankari i da je think zapravo thing i sve pet, a da se ona srdi kaj hotel umjesto interneta ima pet zvjezidica pa ju je on zval i da bu sutra došla u Aydin. Otel dakalo nije Otelo nego hotel. Diš ti Tučina naučiti engleski. Sad planiram tečaj hrvackog. Ja sam naučila ono gore iz teksta, pa - merhaba, Allah jardmdžm olsun (nek mi bog pomogne), kebap, tešekür i sayonara. Ovo sayonara ne zvuči turski, al ja sam to naučila i bog! (i Hrvati)

Oznake: engleski

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.