Pred hotelom na ulazu u disko, neko društvance, ja maloljetna, on nešto sitno punoljetan, malo spike, ništa, on već oženjen, mi se čudimo kam se žuril, fakat i za ono vrijeme mlad za brak, ok, nasmiješen, to je prvo sjećanje.

Kasnije, bili smo susjedi, neka kratka viđanja kad su bili neki radovi pa se priskakalo u duhu dobrih susjedskih odnosa. Ništa, dobar dan, kak ste, ajmo podjela rada.

Onda bure i tragedije u životu jednog i drugog da bog sačuva.

Onda napredak tehnologije. ja mu čestitala rođendan, on se javi i zahvali za čestitku tek za idući rođendan.

U jeku radova po kući, kad sam dnevno gubila po kilu na vagi, tak sam zgledala da je majstor odvojil pol svog sendviča i rekel - jedi, kresnut ćeš o pod! Neispavana živjela na kavi i cigareti, kad sam mislila da sam totalno skrenula i jedino me taj prijatelj koji je vodio poslove, držao na životu, ja bez love, pretačem iz šupljeg u prazno, cistitis nakon više desetljeća, ma super, nemaš di ići piškiti, našla se dobra duša, ajd i to smo riješili, kosu sam oprala s hladnom vodom kod odvoda pred haustorom, ma.

Uglavnom zvoni telefon, javim se vidim nepoznati broj bit će konačno neki keramičar od njih 20 kaj sam zvala, i najbliži i to oni na koje sam sa 100%-tnom sigurnošću računala, su me otkantali. Iskreno, da sam znala kaj me čeka još bih promislila bih li se u to upuštala. I tak je riješena 1/4 uređenja stana i to ne raskošnog.

Alzo telefon. Dobar dan, dobar dan, gđa Seka, je, izvolte, ovdje taj i taj, ako me se sjećate. A mene grom pogodil. Reko kaaaaaaaaaaj, prije bih se smrti nadala (a povremeno sam ju i znala zaželiti) pa bili smo nekad na ti, kak se ne bih sjećala, i tu opadne spika, ja bogu hvala nadarena, a on bogo moj dragi, smiren, osjećaš da se smješka, ja odma hoću sve znati, postavljam istovremeno 4 pitanja, objasnim, ne znam kak me pratit uspio, da sam želila vidjeti taj otok gdje sam živjela 7 godina, a i Stambol gdje je kći studirala i posle radila, al eto ništa, nego da ja dođem na kavu di nas niko nebu videl i da prevrtimo 30 godina. Usput, taman sam slušala Neveru od Tome Bebića.
Neke stvari je život baš bezobrazno, ma kič-odurno, posložil. Za ne verovat.

I tu padnu svi čvrsti stavovi o nemogućoj ljubavi preko elektronike ili kak želiš reći. Svaki dan me zval u 8 navečer, a dan kad su se svi radnici razišli, zval je u 5 popodne, reko kak sad. Veli osjećam da su radovi gotovi, sad ide čišćenje. Reko imaš ti tu negdi kameru postavljenu? Ne, veli, osjetio sam, jednostavno, znao sam. Nego, kad ćeš doći?

Udaljeni 300 kilometara bliži nego onomad - na otoku u fizičkoj distanci preko uske ulice pa ako je 10 metara. Al o kojoj tad ne da nitko nije mislio, nije bilo na istom planetu.

I tak moja verzija: Ja bi kao došla tamo pa to neki birc u susjednom mjestu i to, a on - da nema šanse da se igdje skrivamo, doći ću k njemu. Reko dobro, a kaj sad ak čovek veli nek dođem, a čuješ i odlučnost u tonu. Ok. I kad je stan bio u najvećem neredu samo smo neke ormare zgurali prek prašine i šute, reko kćeri ja ti putujem, ti si odrasla, snašla buš se. I ostavim joj 25 kn jer više nisam imala. Njoj i meni sve dobro. Ujedno sam ju veli oslobodila svoje osobe i veli da joj je bilo lakše samoj s mačkom nego još s menom i mojom izgubljenom pameću.

Odem i dočeka me visoki nepoznati muškarac sa smiješkom koji oduzima dah. Govorim o onoj energiji koju svatko od nas zrači, a netko to "hvata" a neko ne kuži ni kaj to znači.

Seka!!??? Jel te mogu zagrliti i poljubiti? Mislim si ajme pitanja, ja se hitam u te ruke i rasplačem ostatkom suhih suznih žlijezda koje su svoje već isplakale, zagrlimo se, uvalim njušku u njegovo rame i plačem, a on se smije da čemu suze i ljubimo si lica i naravno dođe spontano cmok, ja se zacrvenim, a on se smije i dalje, ko da nije ni primijetio da je to nekaj, kad smo se onomad upoznavali ne sjećam se ni da smo se rukovali.

Bilo je oko 8 navečer kad sam stigla, ko se više sjeća, pričali smo do 5 ujutro, ak se ja sjećam više i doručaka i ručaka, popodne izašli na kavu u restač ispred kuće, odma krenule ćakule od Radio Mileve, čovjek ne priča puno, to sam ja zadužena, sad mi se čini da sam mu već sve triput ispričala.
Samo duhoviti kratki komentari, zapravo mi fale komadi sjećanja, mislim da ludim. Jedino se s kave sjećam njegovog nasmiješenog lica i pogleda u daljinu, kao ne govori on to meni - kad je reko da s obzirom ko nas je vidio, informacija da on sjedi s nekom ženom upravo prelazi na treći kvarnerski otok od nas.

Nemrem jesti, jedva se natjeram popiti neki sok, nemrem spavati ako nije blizu, on me tjera da se odmorim, pa posle dolazi vidjeti jesam li ipak budna i nosi ružu iz vrta, halooooo???? jesam li uzela lijekove, jedem li ovo ili ono, ne da da ja kuham, jedan dan sam rekla da imam odličan prijedlog ak mu nije teško, da kaj. Reko speci jaja za ručak, salata od krastavcih i paradajza, kaj ćeš bolje. I bi tako, njemu jako smiješno a meni koliko puta rješenje za ručak djeci, vrhunska improvizacijo ime ti je Seka.

Tri dana sam inzistirala da pometem dvorište, nisam dobila metlu dok nisam zaprijetila da se vraćam doma.

Stari smo. Vidim kak se nije čuval, a forsira mene da kontroliram to kaj i kontroliram al kaj se već ipak otelo kontroli, a ja bih samo da je on kraj mene i drži me onom šapom kak ja nazivam njegove ruke, šaka mi nestane u njegovoj. Pozivam ostatke razuma u pomoć al slabo mi ide, izgubila sam ključeve, i to znam gdje, u busu, jer sam na putu natrag zaspala i čula da je nešto palo, našla sam samo mobitel, kad nisi priseban, ma dobro da sam i to kužila. Meni tragedija, a on veli - budeš to polako i posloži mi čak i kojim redom ću što i gdje i kak.

Bilo bi logično pitanje - di si bil celog mog života? Ali znam gdje je bio i da to nije bila ta meni tako draga žena, kako god nisam po prirodi ljubomorna, mislim da bih crkla od ljubomore, ipak.

Sad sedim i mislim kaj je meni to trebalo. Život je u godinama u kojima jest, je već pol generacije mrtvo, nisam više zabavna ko nekad, a sad još i nemrem jesti, nemrem piti, spavam po pol sata, svi me trebaju da ispričaju svoje probleme, a ja bih samo da sam kraj njega i da me drži za ruku. Znam kad ga nekaj brine, znam kad mi sprema šaljivu podvalu pa se čudi da kak sam skužila, a on pak čita odnekud kaj taj čas mislim, da si čovjek može toliko ući u mozak nakon niti mjesec dana. Iz njega izvire takva dobrota da se naprosto uplašim, a poučena sasvim drugim, dugogodišnjim iskustvom kojeg kad se sjetim, zmaj sa 7 glava koji bljuje vatru je lik za nasmijavat malu decu.

Onda kaj, je li dobro ili loše kad se stari panjevi zapale, ne znam, samo znam da me sve boli, hrana mi se gadi (da nemam rak želuca?) nije korona ni gripa, al nisam sigurna da mi ovo sve skup ne skraćuje život, a i kaj će mi život bez njega. I opet jedan stvor u mom životu za kojeg se bojim i brinem, a znam da me nebu poslušal, to je ukupno troje, moja djeca i on koji im nažalost nije otac.

Oznake: godine