Pero i njegov bicikl

subota, 25.09.2010.

Priča peta: Prvi put s curom na more

Ako Vam se ne da čitati, preskočite tekst i slike pogledajte ovdje.

UVOD
Tamo gdje je prošla, četvrta priča završila, ova, peta počinje. Dakle, nakon Tare i povratka kući, postupno i polako sam od svog društva i od okoline vraćao nazad mentalno dostojanstvo moga imena na svoje mjesto. I dalje sam bio okarakteriziran kao luđak kojem svašta pada na pamet, no impresionirani pričom i fotografijama, postupno su tupili oštricu prezira i odbacivanja prema meni. Očigledno da je saga Tare i okoliša, tek jednim beznačajno malim dijelom prenijeta fotografijama i pričom dovoljno jaka bila, da bi (bar za trenutak) bili zadivljeni, iako to ne bi ni za živu glavu priznali.
No, to mi sada nije (više) bilo važno, jer sam konačno shvatio da nije problem u mojem mentalnom sklopu već u njihovom. Od straha od nepoznatog i neizvjesnog, radije su se priklonili sigurnoj svakodnevnici, makar ona bila ustaljena, siva i monotona. Ali je (bar) davala osjećaj (prividne) sigurnosti i izvjesnosti.
Bitnije mi je bilo nastaviti smjerom kojim sam krenuo. Sad, kad sam (vjerovatno) do kraja života zaražen virusom byciklitis vulgarisom, želja mi je bila nastaviti dalje, više, bolje.
Kako je samo radost veća kad se dijeli, te kako samo sam čovjek luta, dok dvoje uvijek nekud idu, slijedeći kvalitativan skok bi bio naći srodnu dušu, i s NJOM podijeliti već proživljeno.
Slavonski Brod je u ono doba imao nešto čega se i danas s sjetom sjećam – korzo. Ta institucija je bilo svojevrsno otvoreno tržište za sve koji su željeli vidjeti ili biti viđeni. Bez obzira koliko težak, složen ili pak radišan dan imali, to večer se obavezno moralo otići na korzo. Za razliku od današnje generacije, u grad se dolazilo najkasnije do 8, jer iza tog vremena polako se gomila razilazi putem prema kafićima lociranim u obližnje dvije ulice koje su se pored svojih zvaničnih imena, zvale „Pijane ulice“. Ali do tih 8 sati, naročito u sezoni proljeće-jesen po korzu su se sporo, ali uporno kretale čak četiri rijeke mladih (a i drugih) ljudi.
I tako u tim rijekama dvije su se kapljice stopile u jednu i za-jedno nastavile trošiti potplate svojih cipela te zime 1985/86 pretakajući o svemu i svačemu, a što se proljeće više primicalo, to se bicikl sve više spominjao.
I konačno je došlo to proljeće. U međuvremenu je nabavljen još jedan Rog Maraton i sad smo žedno isčekivali topl(ij)e dane da konačno zajedno i s biciklima nekud krenemo. No umjesto toplijih dana, prvi dan proljeća je osvanuo s 20-tak cm snijega.
Užas!
Osobno volim snijeg, to je jedino što od zime volim, ali sve u svoje vrijeme. Te godine zima se suvonjavo vukla, da bi tek na kraju uspjela ono oko čega se trudi 3 mjeseca – izbacila brdo snijega iz sebe.
No, što je, tu je. Srećom imali smo dovoljno uzajamnih riječi, pogleda i dodira utjehe da smo progurali i tih 10-tak dana zakašnjele zime, da bi ipak (konačno!) pojavom topli(ji)h dana krenuli s konkretnim akcijama.
Svakom novom vožnjom otkrivali smo nešto novo i zanimljivo, otkrivajući prirodne ljepote i znamenitosti u početku bliže, a postupno i sve daljne, okolice Broda, i Slavonskog i Bosanskog. Ushićenje i oduševljenost vožnjom je rasla svakim kilometrom i danom provednom u vožnji.
I to ljeto se približavalo munjevitom brzinom, tako da je trebalo učiniti i par ovozemaljskih stvari i to, po mogućnosti hladnom glavom. Tako smo rješavali problem opreme. Trebalo je sašiti još jedne bisage, i kompletirati opremu, ovaj put za dvoje. Jedna stara gumirana kabanica je uz pomoć mojih i njenih ruku, pogleda i osmjeha postala par novih bisaga.
Novu opremu je, ipak, trebalo probati prije Velikog puta, pa smo početkom ljeta sa proširenim društvom i uz korištanje usluge ondašnjih eljeznica, napravili jednu vikend vožnju do Plitvičkih jezera.

Po prvi put zajedno na fotografiji: i šator, i bicikli, i ona

Firma u kojoj sam radio počela se opasno klimati, tako da sam se brže-bolje ugurao u prvu smjenu korisnika godišnjeg odmora. Te moje crne slutnje su se pokazale realnim, pa dok smo ja i moja suputnica biciklali put mora, direktor moje firme je preostale odlaske na godišnje odmora „stopirao do daljnjeg“ (1:0 za mene).
Cilj je bio (a što drugo!?) ponoviti moju prošlogodišnju vožnju na Taru.

VEČER I NOĆ PRIJE PRVOG DANA

Mapu vožnje te večeri možete pogledati ovdje.

Obzirom da sam dobio samo (ili „samo“) dva tjedna godišnjeg, odlučili smo se do Sarajeva prevesti vlakom, a zatim onako kako treba. No kako je od Slavonskog Broda do Sarajeva trebalo presjedati u Vrpolju sa čekanjem od par sati, odlučili smo se od Broda do Vrpolja
(33 km) voziti biciklima. Vlak za Sarajevo nam je kretao u „00 sati i 30 minuta“ (željeznička terminologija), pa smo oko 9 navečer krenuli iz Broda.
No, pojvili su se praktični problemi pri ostvarivanju ove vožnje. Sreću koji mi je Bog dao u obliku njenih zeleno-plavih očiju, naplatio je izrazito lošim vremenom (u meteorološkom smislu). U početku ovog putovanja vremenska prognoza je bila porazna: loše s tendencijom pogoršanja. Cijelo prijepodne i dobar dio popodneva je kišilo. Tek pred večer sam uhvatio komad suhog vremena da se odvezem do njene kuće odakle je bio naš zajednički polazak.
I krenuli smo po oblačnoj i, zbog kišom natopljene zemlje, prohladnoj večeri. Bilo smo haj, kiša nije padala i bilo nam je super. Prvih sat i pol noćne, čak i ugodne, vožnje proveli smo u veselom čavrljanju. Kako je gustoća prometa bila (skoro) nula, nakon što nam se oči priviknu na mrak, svjetlo naše svjetiljke pokretane dinamom je sasvim dovoljno osvjetljavalo put.
A onda je negdje gdje nema žive duše, gdje je mračno kao u rogu, počelo padati. U početku polako, ali sve jače i jače, pa smo morali obući naše kabanice. Njena je bila iz dva dijela (hlače i jakna), kvalitetnija s „trulog“ zapada, posuđena od mog šogora, a moja iz jednog, izrađena od tankog najlona dugačka do koljena tako da prilikom vožnje svakim okretom pedale sam morao pokrivati otkrivena koljena. I dan danas kad se vozim autom noću, čini mi se da je tri puta tamnije dok pada kiša, a tada voziti biciklom, po noći, po kiši, a nigdje okolo nikakvog svjetla, nikakvog znaka drugih ljudi, imao sam osjećaj da smo sami na nepoznatoj planeti u mraku, bez svjetla, bez žive duše, na kojem kiša pada već milijun godina i još će bar toliko. Naša svjetla su kao blijedi fenjeri osvjetljavali cestu taman toliko da vidimo njen rub.
U početku sam mislio da mi se pričinjava, ali nakon toga, kad sam par puta žmirknuo vlažnim očima, u daljini sam stvarno ugledao svjetla sela. Jupiii!!! Konačno Vrpolje! Ta mi je spoznaja dala dodatne snage da izdržim još ovo malo. Evo, dolazimo i do table mjesta. Na njoj piše – Čajkovci !!!!
Mada sam ovom cestom prije ove vožnje prošao sto puta, ovaj mrak i kiša su učinili da želja za što bržim okončanjem ove vožnje zasjeni i zadnje tračke mog razuma. Sad sam se sjetio tog sela koje je nekih 4 km prije Vrpolja. Ostalo nam je, dakle još beskonačna 4 km ove negostoljubljive planete Kanca-Manca (kao u Alienu I dio). Za divno čudo moja je suputnica imala više elana, pa kad sam joj rekao koliko još samo je slegnuvši ramenima rekla „dobro“ i nastavila dalje. Bijah malčice postiđen svojim malodušjem. Eto, mene prekaljenog profesionalca, ovaj put je (u)tješila početna amaterka.
Kiša je stala 150 m prije ulaska u željezničku stanicu Vrpolje. Imali smo dovoljno vremena do vlaka, tako da smo prvo sanirali posljedice potopa (presvlaćenje mokre odjeće), a zatim smo demontirali opremu s bicikala. Same bicikle smo predali Tranzitnom uredu gdje smo za sitne novce (oko 20% vozne karte) dobili papirić kao potvrda kojom ćemo ih ponovo preuzeti u Sarajevu. Sva ova procedura bila je zbog činjenice da u su u ono doba brzi vlakovi imali tzv. službeni vagon u kojem se, između ostalog, vozila veća prtljaga putnika tog vlaka (nešto kao bunkeri u autobusu. Zbog toga je takvu prtljagu(u ovom slučaju bicikle) trebalo bar pola sata ranije dovesti do željezničke institucije zvane Tranzitni ured. Ako putnik putuje istim vlakom kao i prtljaga, cijena prijevoza prtljage je bila podnošljiva ( oko navedenih 20% putničke karte).
I tako smo zamijenili bicikle za papirić, te preostali sat vremena (vlak je standardno kasnio) proveli u noćnom turističkom razgledanju prirodnih ljepota željezničke stanice Vrpolje. Kad si s nekim i još kad si zaljubljen čak i to može biti zanimljivo i srcu milo.
Konačno, dođe i taj vlak. Kad sam otvorio vrata vagona istog trena iz njega ispadoše dvoje poluuspavanih putnika, pokazavši silnu gužvu i na samom ulazu a kamo li dalje u vagonu. E sad, ili smo onako (polu)pokisli, izgledali sažaljivo, ili smo zbog širine osmjeha i žara u očima izgledali kao dva zaljubljena goluba, uglavnom mi dobismo jedan kvadratni metar prostora uz vrata za naše bisage, korpe i ostalu prtljagu kao i za nas same. Nakon ulaza i zatvaranja vrata vlak krenu u „dugu mračnu noć“. Bisage su nam se pretvorile u mekana udobna sjedala na koja smo sjeli stisnuvši se jedno uz drugo, blago zagrljeni. Kako je vlak stajao na usputnim stanicama, putnici-optimisti sa stanice otvarali vrata, pogledali nas, i bez komentara odlazili do slijedećih vrata sa opasno poljuljanom vjerom u mogući ulazak u vlak.
I dok smo mi, zajedno s ostalim putnicima, brojeći svaku minutu putovanja željno isčekivali njegov završetak, naš se vlak, kao da je nadahnut prirodnim ljepotama ove mrkle noći, bez ikakve žurbe polako truckao prugom, često se zaustavljajući i izvan stanica u potpuno mrklom mraku i dugo svojim osjetilima, nama nepoznatim, osluškivao debljinu crnila mraka. Zanimljivo, dok smo se truckali, san nam je pokušavao oči sklopiti, no čim se vlak zaustavio slijedila je mentalna igra pronalaženja razloga za to, koja je trenutno raspuhnula ionako tanku mrežicu sna. Ide, stane, ide, stane, ide, stane… I baš kad je izgledalo da ova noć kraj nema, bistrenjem obrisa brda koje smo žmirkajuči promatrali kroz prljavo staklo, ozareni promatrali smo rađanje novog dana, koji će kakav god bio, biti bolji od ove noći.

DAN PRVI
Iako je bilo 6 sati ujutro, iako je kiša, koja je cijelu noć padala u Sarajevu, jutro uvila u ledenu hladnoću, koja je u nama, neispavanim, i umornim izazivala laganu drhtavicu, izlazak iz vlaka na kolodvor pri dnevnom svjetlu smo dočekali kao ponovni izlazak na slobodu poslije duge i teške robije. Dovukli smo našu silnu prtljagu do službenog vagona, zamijenili svoje bicikle za papirić, spojili bicikle i prtljagom u jedinstvenu cjelinu i izašli iz kolodvora u grad.
U gradu standardna gužva. U obližnjoj pekari smo kupili doručak i nakon njega polako krenuli kroz grad na zapad do Ilidže gdje je bio kamp. Podigavši šator, zavukli se u njega i uz toplinske energije kuhala na alkohol (špirit), poznatiji kao primus, sušili patike i ujedno zagrijavali unutrašnjost naše nastambe. Taj dan maksimalna dnevna temperatura nije premašila 13şC. Nakon zagrijavanja (i patika i šatora i nas samih) uvukli smo se u (tople) vreće i nakon burnih zbivanja unazad 12-tak sati, zaspali snom pravednika. Jedna od rijetkih prednosti svježeg dana bila je ugoda pri spavanju.
Sad malo zaustavljam tok priče da bih rekao koju riječ o tom primusu. U dvije dosadašnje vožnje do mora konzumirali smo suhu (i hladnu) hranu. Pri tim putovanjima se često (naročito s jutrom i s večeri) javljala čežnja za nekim toplim zalogajem ili srkom. Ovaj put sam želio i taj nedostatak riješiti. Kako tada na tržištu u ovim krajevima još nije bilo plinskih kuhala za kampere (ili bar ne po nekoj razumnoj cijeni) potreba za toplinom kuhala rješavala se s kuhalom na čisti alkohol. U robnoj kući u mom gradu po relativno razumnoj cijeni kupio sam simpatično kuhalo koje se fino sklopi u kutiju dimenzija oko 10x10x5 cm. No, to je bila i osnovna prednost tog mog kuhala, jer toplinska snaga je bila simbolična. Za podgrijavanje (mlijeka, npr.) nije bilo problema. No ispeći kajganu je već znalo potrajati, pa na kraju, kad izgubim strpljenje, svojoj pratilji i sebi serviram nešto između pečenih i kuhanih jaja. Ali najviše mi je ostalo u sjećanju kuhanje juhe. Dakle, nakon cjelodnevnog biciklanja, dolaskom na odredište, nakon smještaja i podizanja šatora, slijedi kuhanje juhe. Upalimo kuhalo i na njega stavimo posudu s litrom vode. Ta se voda postupno toliko zagrije da počne se pariti kao parna lokomotiva. I čekamo mi jednu malu vječnost neće li konačno prokuhati. I kad se nekom od nas dvoje učini da su se počeli pojavljivati mali mjehurići prokuhavanja, saspemo u tu vodu sadržaj vrećice Švicarske juhe (zaštitni znak tog putovanja – i dan danas kad u trgovinama vidim tu juhu munjevito mi se u mislima montira slika (uzaludnog) pokušaja kuhanja te juhe tog ljeta). Sad tek nastaje problem. Umjesto pare vode sada iz naše posude na sve strane izlazi ogroman oblak pare Švicarske juhe na što naši prazni i gladni želuci reagiraju munjevito i krajnje bučno. Nama, gladnima i umornima, sve je to imalo neki inkvizicijski prizvuk. Vjerovatno su maštoviti inkvizitori došli na sličnu ideju: izgladnjelog čovjeka prošetati kuhinjom u kojoj je u završnoj fazi priprema najfinijih gastronomskih delicija.
Rastrgan unutrašnjim silama u svom probavnom traktu, jadnik je vjerovatno priznavao i više nego su od njega tražili, ne bi li u usta dobio i najmanji komad hrane.
Ovu torturu smo izdržavali koliko smo mogli. Ponekad (rjeđe), je juha stvarno prokuhala, što smo proslavili euforijom pustinjaka koji nakon tjedan dana hoda po pustinji naiđe na oazu. Sad je još trebalo izdržati 15 beskonačnih minuta dok se juha skuha. I na kraju slijedi večera. E sad, da li zbog silne gladi i umora, i/ili zbog tog inkvizicijskog mučenja prilikom kuhanja juhe, uglavnom ni prije, a ni poslije takav tek pri konzumiranju jela nisam osjetio u tolikom intenzitetu, kao pri srkanju te juhe.
Taj tek je bio slične veličine kada je juha i nakon pola sata obilnog isparavanja tvrdoglavo odbijala pružiti i najmanji znak(ić) prokuhavanja, pa smo se, pokleknuti silnom torturom mirisa juhinih para, gostili nedokuhanom juhom. Poseban ukus, koji nam je na kraju bio i dobar, činili su (po)tvrda, do kraja ne skuhana, tjestenina, kao i mesne okruglice, koje su iza vanjskog mekanog sloja sadržavale također (po)tvrdu jezgru (pre)začinjenog okusa.
Ili je na jelovniku bila kajgana na maslacu zajedno sa slaninom ili salamom. Nakon topljenja maslaca i stavljanja sitno nasjeckane slanine/salame, jedno vrijeme smo uzaludno isčekivali da sve to zacvrca. Nakon gubitka strpljenja, u nezacvrcanu smjesu u tavici, istresao sam izmućena jaja. Miješanjem sam dobio kašastu masu čiji je beskonačno tanak sloj uz dno izgledao blago zapečen. Vremenski interval stalnog miješanja, koji je uslijedio, ovisio je više od intenziteta naše gladi a manje od stupnja pečenosti sadržaja u tavici. I opet, isto kao i juha, imalo je fantastičan okus dostojan najfinijih delicija.
Probudili smo se kad je podne odavno prošlo, sa osjećajem ispavanosti i odmora u obliku blagih osmjeha na našim licima u koja se bila vratila živa boja. Tih par sati do sutona u početku smo trošili na obilazak kampa (uvijek mi je zanimljivo to kampersko voajerstvo), da bi zatim obilazak nastavili i izvan kampa. Izvan kampa je bio uređeni park, tu je negdje i hotel, tako da je bilo očigledno da se sve to nalazi u nekakvom turističkom kompleksu. Bauljajući tako, s noge na nogu, veselo čavrljajući i ne žureći, dođosmo do rječice, za koju nakon nekog zajedničkog razmišljanja nađosmo i ime – Bosna. Preko nje je bio zanimljivi stari kameni most, trenutno u fazi obnavljanja.

Stari kameni most koji dobiva novo ruho

Kraj rijeke je išla i uređena staza koja nas je dovela i do izvora. Izvora, ali kakvog! Većeg izvora nikad ranije a i kasnije nisam vidio. Cijela rijeka je u komadu Izlazila van iz utrobe zemlje sa svojim zvukom izviranja, mirisom svježe, kristalno čiste vode i sa svojom smaragdnom bojom.
Bilo je to vrelo Bosne.


Izvor nad izvorima - Vrelo Bosne

Eto, zašto volim bicikl(anje). Kreneš, ne očekuješ ništa (posebno), a dobiješ neizbrisivi zapis u sjećanju. Zapis koji i eventualni Alzheimer u starosti neće izbrisati.
Na spavanje smo otišli siti poslije večere, osvježeni za zanimljivu šetnju, osušeni od sinoćnje kiše i sa zrnom blagog optimizma jer, eto, prođe dan bez kiše.
Slijedeći dan smo biciklima pružili produženi odmor, a mi smo Sarajevskim tramvajem dotruckali do centra grada, gdje je uslijedio obilazak Bosanske metropole. Obilazak smo, naravno, završili s čevapima na Baščaršiji.


Nezaobilazno u Sarajevu – Baščaršija

Taj dan smo završili sa slatkom tremom, koja je bila posljedica spoznaje da sutra ujutro (konačno!) krećemo.
I krenu smo.

DAN DRUGI

Mapu vožnje drugog dana možete pogledati ovdje.

Jutro je osvanulo sunčano, bistro i vedro. Prosto nas je požurivalo da što prije završimo s pakiranjem, te da konačno krenemo. Vedri, kao što je jutro bilo, te optimistični, veselo smo napustili kamp, te kroz gusti gradski promet, uzdužno prošli Sarajevsku kotlinu zajedno s samim gradom. Na istočnom kraju grada cesta se iznenada i strmo počela penjati, te smo iza sebe ostavljali grad, s kojim smo se pozdravili uputivši mu jedan panoramski pogled s visine. Napustivši posljednje kuće, nova cesta se provlačila kanjonom Miljacke, dosta često to činivši kroz tunele. Cesta je bila široka, nova, a staroj i uskoj smo povremeno znali uputiti pogled s (opet) visine.


Nova (gore) i stara (dolje) cesta

Ostavili smo put za Pale na desnoj strani pa smo se nastavili na lijevo usponom koji je mijenjao intenzitet, pa je čas bio blagi a čas oštri. Okolni krajolik se kupao u zelenoj boji šume i sav je bio brdovit, a ispred nas se nazirao masiv Romanije koji bi trebali uskoro savladati. Malo, po malo ugodna osunčana jutarnja svježina je postupno prelazila o teško podnošljivu omaru koja je za tren popuštala kada sunce privremeno zađe iza sve većih i većih oblaka. Oblaci nisu mijenjali samo svoju veličinu, nego i boju, pa su od bezazlene bijele postupno prelazili u prijeteću tamno sivu. Iako smo se trudili to ne priznati, kako je vrijeme odmicalo, bilo je očigledno da će kišiti čim se okolni oblačići i oblaci udruže i stvore kritičnu masu. Ostala je nada da će se to dogoditi prilikom prolaska kraj neke kuće i da će se sve svesti na kratki ljetni pljusak.
Pusti snovi.
Pljusnulo je iznenada, bez ikakve najave dok smo bicikle gurali uz uspon od par stotina metara iza kojeg se nadzirala ravna dionica ceste kroz neko selo.Jedva smo uspjeli nasloniti bicikle na podzid. Ja sam uzeo svoju kabanicu i rukama je raširivši iznad sebe improvizirao sam neku vrst nadstrešnice ispod koje se stisnula moja suputnica pokušavajući obući donji i gornji dio svoje zaštite od kiše. Po toj nadstrešnici i oko nas je tutnjala bujica krupnih i gustih kišnih kapi uz takvu buku pljuska i toliku količinu vode da je izgledalo kao da nam preostaje tek nekoliko sekundi do općeg potopa.
Kad smo uspeli na sebe obući kabanice, sjeli smo na bicikle i žurno krenuli do prve kuće (uzbrdica odjednom nije bila toliko strma kao prije kiše, da se ne bi moglo voziti). Uletjevši u selo izabrali smo među prvim kućama jednu ogromnu katnicu sa nadsvođenim trijemom ispod kojeg su u suhoj sigurnosti za stolom sjedili starac i starica ravnodušno promatrajući hirove vremenske nepogode. Tek kad smo odlučno i žurno skrenuli k njima, njihova dotadašnja ravnodušnost iznenada je prešla u zatečeno iznenađenje zbog kojeg su se oči raširile a usta nesvjesno otvorila. Uletjevši u njihovu suhu oazu, sretni zbog konačne prave zaštite od potopa, dok smo skidali kabanice i sa sebe otresali preostale kapljice vode, u dahu sam munjevitom brzinom ispričao tko smo odakle i kuda idemo uspjevši na kraju ugurati i molbu za sklonište u njihov dom dok se ova kataklizma od pljuska ne završi. Uslijedilo je par sekundi tišine, čudnih pogleda i zamrznutih pokreta, i naših i njihovih, dok je kiša i dalje nesmanjeno tutnjala. Shvatio sam tada da toliko informacija u tako malo vremena već dobrano vremešni mozgovi naših potencijalnih domaćina nisu mogli obraditi. Krenuh svoju već ispričanu priču ponovo ali bitno lakše pričati, no prvo je reagirala starica koja priču nije razumjela, ali je razumjela ono što je vidjela, a to je par jadnih i pokislih biciklista koji prosto vape za zrnom milosrđa i kapi domaćinske topline. Prekinuvši me, dakle u mojoj priči, ustade i rukom pokaza na preostale prazne stolice da sjednemo, a prije toga da se presvučemo ako je voda došla do mjesta na kojem ne bi trebala biti. I dok smo, obostrano zbunjeni, pokušavali smiriti i dovesti reda zbrkanu situaciju, u međuvremenu je, uz kišu, zapuhao i podmuklo hladan vjetar, pa su nam domaćini predložili da uniđemo u kuću gdje će uz vatru koja će se upaliti, biti bitno ugodnije.
Kako već bude u tim ogromnim kućerinama u kojima ustvari žive dvoje staraca, jadna mala prostorija (3 sa 3) u koju se ugura i stol sa stolicama i kauč i kredenac sa obaveznim televizorom i na kraju peć na kojoj se i grije i kuha, te tako ta prostorija postaje glavna odaja života u inače beživotnoj kući. Ostavivši naše bicikle na suhom , presvukli smo ono što je pokislo na nama a nije smjelo biti pokisnuto, te uđosmo u taj topli kutak. Toplina je nastala prvo zbog minijature prostorije zajedno s skromnim, već spomenutim rasporedom dobrano vremešnog namještaja, da bi se vrlo brzo osjetila i stvarna (ne kao ona prva, psihološka) toplina od vatre, upravo probuđene, u peći.
I tako zbliženi i fizički zbog male prostorije, dalje zbog topline (i stvarne i psihološke) postupna su nam se odvezivali jezici i priča je bile sve življa i življa. Nama je jezike odvezivala spomenuta toplina svih oblika, simpatična blagost starih ljudi pojačana, neočekivanim podsjećanjem na vlastitu mladost. A njima, pored ovog podsjećanja, i činjenica da su potpuno neočekivano dobili sadržaj dana potpuno različit od mnogih koji su prošli a vjerojatno i od mnogih dana koji dolaze. Nas dvoje, mladih, zaljubljenih, na početku nečega za što konkretno ne znamo što je u stvari, pa ga poopćeno nazivamo zajednički život, a njih dvoje starih koji su prošli to što se zajedničkim životom naziva. Nama je bila simpatična njihova skladnost (još uvijek) zajedništva, a njima, valjda, vedrina i optimizam kojemu su skloni mladi a još i zaljubljeni.
Tako smo čuli tipičnu priču. Sin i kćer završili fakultete, osnovali obitelj i otišli u veliki grad. Srećom većeg od Sarajeva nisu tražili, a moglo se i to dogoditi. Ovako nakon završenog radnog tjedna za(bar neki od) vikend(a), potrpaju se u auto, zajedno s djecom i pravac čisti zrak i zdrava bakina kuhinja. Između tih vikenda žive ili preživljavaju učmale, sive i monotone staračke dane sjećajući se prošle gužve sa silnim pričanjem odraslih i dječijom cikom preko vikenda i isčekujući slijedeću takvu gužvu jednog od slijedećih vikenda.
Inače, moja osobina, koja ponekad postaje i problemom, je da sam suzdržan pri susretima s nepoznatim ljudima, tako da oni to mogu shvatiti kao (pretjeranu iako s moje strane neželjenu) hladnoću. Zbog toga mi je i dan-danas žao što nisam jače otvorio vrata i svoje duše i duše mojih starih, ali i simpatičnih sugovornika.
Riječ po riječ, vrijeme je prolazilo. Povremeno sam krajičkom oka pogledavao baricu ispod prozora po kojoj su uporno i neprestano udarale kišne kapi. Pljusak je odavno već prestao, ali se pretvorio u tihu i sporu kišu beskonačno-jesenjskih vremenskih dimenzija.Stala je tek iza šest sati kada više nije bilo smisla krenuti s vožnjom, pa sam zamolio domaćine za dopuštenje da na travnjaku iza kuće podignemo šator za prenoćiti. Bar ćemo šator postavljati bez kiše.
I tako smo neočekivano, umjesto u planiranom Višegradu, u naše vreće smo se uvukli u, od sada pa dalje legendarnom, mjestu Mokro. Prognoza vremena za naredne dane, koju smo čuli preko sa radija naših domaćina, nije bila optimistična. „Plitka ciklona, koja kruži iznad naših krajeva, uvjetuje nestabilno vrijeme…“. A naš daljnji put bi trebao ići kroz šumovite planine gdje će ta kiša najprije počinjati i najkasnije završavati.
Teška srca, ali pritisnuti neumilnom realnošću, zaključili smo da bi trebali što prije se dokopati južnih mediteranskih područja. Dakle, nazad u Sarajevo pa preko Ivana i kanjona Neretve do tih južnih krajeva. I s takvom spoznajom zaspasmo.

DAN TREĆI

Mapa vožnje trećeg dana je ista kao i prethodnog, ali u dugom smjeru.

Ujutro nas je probudio tihi zov naše domaćice. Provirio sam kroz šator i ugledao staricu sa posudom toplog, tek skuhanog mlijeka. Starica je uz dobro jutro prepričavala svoje jutrašnje aktivnosti, skoro se ispričavajući za, eto, svoju drskost da budi ljude i to još s svježe skuhanim mlijekom. Prvu sekundu od zaprepašćenja, a drugu od ganutosti, nisam znao ni što reći ni što učiniti, da bih treću sekundu od straha da naša domaćica se ne zastidi i ne pokaje zbog svojeg plemenitog nauma, brže-bolje izletio van, prihvatio posudu uz priču da me podsjeća na moju majku koja me je često na taj način znala buditi. Jedva primjetan, ali topli osmjeh zadovoljstva na staričinom licu mi je dao do znanja da sam spasio situaciju.
Izgleda da je prošlu noć (opet) padalo, iako to zbog dubokog sna nismo čuli, tako da je sve oko nas bilo vlažno, mokro i cmoljavo. Nakon doručka sklopili smo šator montirali opremu na bicikle te, pozdravivši se i zahvalivši se našim domaćinima, starim po vremenu ali vedri po duhu, krenuli smo nazad do Sarajeva. Cesta je, uglavnom, bila mokra promet prosječan.


Neplanirani povratak iz Mokroga u Sarajevo

Iznenadili smo se koliko smo se jučer popeli, tako da je cijeli put do Sarajeva klizio manjom ili većom nizbrdicom. Opet smo prošli dolinu Sarajevsku sa samim gradom, išli u jučerašnji kamp za koji smo mislili da ga nećemo tako brzo ponovo ugledati. Čovjek snuje, a bog određuje.
Muvali smo se po i oko kampa, navečer otišli do grada da vidimo kako izgleda Sarajevo by night. Sve u svemu je to bili smo tužni zbor, jer smo trebali biti u Višegradu koji nam je sada u mislima izgledao tri put bolji, ljepši i egzotičniji. No, što se može!?

DAN ČETVRTI

Mapu vožnje četvrtog dan možete pogledati ovdje.

Slijedeće jutro, opet sunčano i obećavajuće, no taj optimizam zbog iskustva od prošlih dana primali smo s rezervom, krenuli smo glavnom, ali krivudavom i dosta uskom cestom ka jugu.
Jedina zamjerka cesti je promet, istina umjerenog obima, no tražio je od nas dodatnu pažnju koju smo morali oduzeti od promatranja okoliša. A okoliš je bio stvarno zanimljiv. Šumovita brda okolo ceste su se sve više i više približavala našoj cesti. A osim ceste tu je bila i željeznička pruga uz čiju ćemo bližu ili daljnju pratnju ići sve do Ploča. Prolazili smo kroz usputna bosanska mjesta osjećajući se da se cesta više blagim a manje jačim usponom, polako penje. Blizina većeg uspona najavila je željeznica koja se odvojivši se od nas postupno penjala te s obronaka jednog na drugo brdo prelazila preko (bar meni) prekrasnih vijadukata.


Zajedno sa željeznicom na putu ka jugu

Na kraju je uslijedio strmi, ali relativno kratak (tek 2-3 km) uspon. Na vrhu uspona umjesto klasičnog prijevoja bio je – tunel.
Prijevoj Ivan sedlo.
Tunel su još u 19 stoljeću iskopali Austro-Ugari za ondašnju uskotračnu zupčanu željeznicu i bio je najvišlja točka pruge Sarajevo-Metković. Kako je brdo uz koje su se parnjače sporo i teško pentrali bilo usko grlo željezničkom prometu, 30-tih godina 20-tog stoljeća je iskopan duži tunel ali puno niže a ovaj prvobitni nakon proširenja unaprijeđen je u cestovni.
Vožnja kroz tunel, i sama po sebi ne pretjerano ugodna i zbog prometa, dodatno je bila problematična zbog mraka (neosvijetljenost) kao i zbog rupa i rupica u lošem asfaltu. Situaciju je malo ublažavala činjenica da je tunel bio ravan kao strijela, pa se cijelo vrijeme vožnje kroz njega i stvarno i simbolički naziralo svjetlo na kraju tunela.
Nakon izlaska iz tunela slijedi san snova svakog bicikliste – nizbrdica kojoj se kraj skoro ne nazire. Ova nizbrdica je bila po svojoj dužini da dana današnjeg nenadmašiva, preko 20 km, praktično sve do ulaza u Konjic. Prvo smo imali spusta oko 3 km do sela Bradina. Ovaj dio ceste je slijedi ćirinu trasu, ili točnije ide po njoj. U spomenutoj Bradini ponovo susrećemo i oficijelnu željeznicu normalnog kolosjeka koja ovdje izlazi iz svog tunel-prijevoja. Prolaskom tih par kuća koja selo čine, naša se cesta širi u tri trake, od kojih su dvije za uzbrdo. Dobar asfalt, blage krivine, slab promet, ne baš pretjerana, ali zato duuuuga, nizbrdica i prekrasan krajolik okolnih šumovitih brda čine vožnju fantastičnom i nezaboravnom. Zaboravite tko ste, zaboravite sve probleme, ljude, situacije, baš sve u vašoj memoriji je negdje privremeno potisnuto i spremljeno, sve nebitno i manje bitno je uklonjeno da bi se duh samo posvetio bujici informacija koja nestrpljivo, brzo i bezobzirno vaša osjetila šalju vašem duhovnom izaslaniku – mozgu. A taj vaš mozak jadan ima pune „ruke“ posla. Njegov emotivni dio je odavno već u nekoj vrsti poodmaklog pijanstva, srce tuče, disanje je na granici sladostrasnog jecaja i prijeti potpunim racionalnim otkazivanjem – hladni promatrači (da ih ima) rekli bi: jadnik, podjetinjio! Pa ipak on (mozak) mora krajnjim naporom hladno (koliko je to u danoj situaciji moguće) paziti i na odvijanje vožnje da se ipak zadrži prihvatljivi stupanj sigurnosti u prometu.
Sve u svemu proživljene minute koje su trajno uklesane u memoriju i koje vrijeme samo još dodatno uljepšava.
Posebnu originalnost ovog spusta čini željeznička pruga koja se serpertinom spušta kroz tunele (koje ne vidimo) i mostove (e, njih već vidimo), pa je posebno zanimljivo vidjeti dva željeznička mosta – jedan iznad drugog.


Ne ide samo cesta cik-cak, već to čini i željeznica

Sve što je lijepo kratko traje pa tako i ova nizbrdica, koju smo završili ulaskom u Konjic. Simpatični mali gradić okružen šumovitim planinama i još na obali zeleno-plavog jezera. Prizor dostojan Alpskog područja. Nažalost, vrijeme, koje je do tada bilo krajnje ugodno za vožnju, počelo je pregrijavati sa sunčevim zrakama, a okolo sunca opet su se grupirali oblaci čija je boja polako, ali nezadrživo, tamnila. Zbog tihe zebnje, koja je posljedica preključerašnjeg iskustva u Mokrome, propičili smo grad i nastavili po, manje-više ravnoj, cesti, što se tiče uspona, ali zato dosta vijugavoj, uz lijevu obali Jablaničkog jezera. Navedena zebnja je malčice kvarila inače prekrasan krajolik nastalog kao skladna simbioza okolnih brda i jezera smargdne boje.

Detalj s Jablaničkog jezera

E, onda smo se počeli penjati i odvajati se od jezera i prešavši cestovni most i tunel, strmom nizbrdicom koja je krivudavo prolazila šumom, prosto uletjeli u Jablanicu. Kod spomen kompleksa bitke na Neretvi, prvo smo ručali a zatim razgledavali, u prvom redu lokomotivu i vagon ćirin i srušeni most. Taman to smo se zadovoljili razgledanjem i mislili krenuti dalje, nastala je repriza Mokroga. Prvo je pljusnulo, da bi nakon 15-tak minuta pljusak dobio preobražaj u dosadnu, beskonačno dugu, ali ipak i jaku kišu. Improvizirali smo udoban smještaj ispod velike nastrešnice na ulazu u spomen kompleks. Jablanica je ipak na bitno manjoj nadmorskoj visini od Mokroga tako da bar nije bilo (pro)hladno.
I padala je , i padala je i padala je. Izgledalo je kao daje pitanje života i smrti, te da cijelu godišnju količinu vode mora ispadati baš danas. Stala je kada više nije bilo smisla voziti dalje, jer do slijedećeg kampa u Buni iza Mostara ima preko 70 km a već je odavno prošlo 5 sati. Dakle po koji već put valja mijenjati plan i uskladiti ga s nastalom situacijom. Sjeli smo na bicikle prešli most te na drugoj strani Neretve, gdje su bile kuće s okućnicom, izabrali jednu i prestavivši se zamolili domaćina da na travi ispred kuće podignemo šator. Nakon pristanka počeli smo se raspakirati i podizati našu nastambu. Odjednom smo shvatili da nas više parova radoznalih mladih očiju promatra kroz prozor. Kćer našeg domaćina, cura od 15-tak godina, čuvši na iznenadne goste, otrčala je do svojih prijateljica da ih pozove da zajedno pogledaju kampere. I tako su se smjestile na prozor i širom otvorenih radoznalih očima, eto, promatrali nas.

Porušeni most u Jablanici kao dio spomen-kompleksa bitke na Neretvi

DAN PETI

Mapu vožnje petog dana možete pogledati ovdje.

Slijedeće jutro nakon pozdravljanja s domaćinom i zahvaljivanja za ugodno prespavanu noć, krenuli smo niz kanjon Neretve. Taj kanjon ulaz u grupu kanjona s vrlo visokim stupnjem kanjonizacije. To znači da ga je obavezno (bar) jedanput proći. To su ona područja na kugli Zemaljskoj koji nam izgledaju vrlo blizu raja. Vozeći se njime, osjećamo slične unutrašnje burne promjene kao, na primjer, pri gore opisanom spuštanju s Ivan-sedla u Konjic. Strme i ogoljene su mu litice, koje stisnuto drže smaragdnu vodu rijeke između sebe. Još se tu i čovjek upetljao pa, u inače tijesan prostor, još ugurao cestu i željezničku prugu. I to još s iste strane. Kako nam je rijeka bila s druge strane ceste, slabo smo je vidjeli, ali zato nam je s druge, desne strane kadkad skoro okomita litica kanjona prolazila tek koji pedalj od lica. Gore negdje na toj litici zagrmio je i vlak žureći ka moru. I kad je gužva postala teško snošljiva i održljiva, cesta se pozdravila sa željeznicom i uz pomoć mosta preskočila na drugu stranu rijeke, gdje će ostati skroz do mora. Tako su pošteno podijelili strane kanjona – svakom po jedna.
Malo bih, i u ovoj priči, zastao na ovom mostu, kao što sam činio svaki put, i prije a i nakon ovog putovanja. Često sam prije ovim putem putovao u Imotski sa svojom familijom – autom naravno, a i kasnije par puta pri putovanju na more, prolazih ovim kanjonom – opet autom, naravno. Svaki put se zastalo na improviziranom parkiralištu, odmah iza mosta, i dok su mi ostali suputnici protezali noge i ostale dijelove tijela, moja je ruka posegnula za foto-aparatom. Tako sam zabilježio i pogled na most i okolicu prije izgradnje hidrocentrale nizvodno, pa se kanjon mogao sagledati u svoj svojoj surovoj ljepoti. Zanimljiv je bio manji mostić ispod ovog našeg. Onda sam bio siguran da se radi o mostu preko kojeg se kotrljao ćiro, no kasnije sam saznao da je to bio cestovni most stare i uske ceste. Izgradnjom hidrocentrali divlja surovost kanjona je ukroćena u mirnu površinu modro-zelenog jezera, tako da sam se s sjetom prisjećao pogleda od prije. Tračak utjehe mi je pružala spoznaja da sam i foto-aparatom, a ne samo sjećanjem, memorirao „pravi“ pogled na kanjon.
Sticajem okolnosti, koje, kad nam odgovara, srećom nazivamo, pri vožnji put mora 2005 godine s obitelji, (opet) sam (za)stao iza mosta i foto-aparatom zabilježio ponovni izlazak starog mosta na svjetlo sunca. Iako je razlog tomu krajnje nepatetičen (redovni servis hidrocentrale nakon 20 i nešto godina), priznajem da sam se patetično raznježio, kao da sam nenadano ugledao starog prijatelja nakon toliko-i-toliko godina.


Most-situacija prije izgradnje hidrocentrale nizvodno – godina 1981

Most-situacija u vrijeme ove priče – godina1986

Most-situacija za vrijeme remonta hidrocentrale – godina 2005.

Kad smo već kod mostova, iz svoje arhive slajdova iskopao sam snimak iz 1981 godine, dvaju željezničkih mostova (starog – napuštenog ćirinog i novog normalnog kolosjeka) preko rijeke Drežnice koja se par metara nakon što se provuče ispod njih, ulijeva u Neretvu. I ovdje je jezero (slijedeće hidrocentrale) potopilo stari most. Na žalost, sadašnja sudbina ovog potopljenog mosta nije mi poznata, jer dok sam prolazio, ova druga hidrocentrala nije tražila servisiranje za koje treba isprazniti akumulaciju.

Ušće Drežnice u Neretvu kakvog više nema – godina 1981

Dosta o (ovim) mostovima, vratimo se mi biciklanju.
Od Jablanice pa do Mostara sagrađene su (čini mi se) tri hidrocentrale, tako da se veći dio vožnje svodi na vožnju uz jezera, jedno za drugim . Srećom jezera su sa desne strane ceste, tako da se pogled na vodu baca iz prvog reda gledališta. Cesta je nova, dovoljno široka da se ne treba (previše) sekirati zbog prometa, blago ide nizbrdo, okoliš zanimljiv, ne toliko da sad padamo od emotivnog pijanstva, već taman toliko da nas blago mazi i tetoši. Tunela ima mali milion, uglavnom su kratki tako da se dovoljno vidi, pa je vožnja kroz njih više egzotična nego jeziva, a jedan poduži je (čak i) osvijetljen.
Tako bicikl lagano klizi, pogled vrluda lijevo-desno, misli nekud odlutaju tako na promet jedva i obraćamo pažnju – nekako jest da smo na prometnici i jest da nas obilaze (vjetar od kamiona nas i zapuhne), ali eto, istovremeno je to negdje daleko od nas i to nas se (skoro i) ne tiče, jer imamo osjećaj blagog lebdjenja i slatke emotivne tuposti sa idiotsko-blagim osmjehom na licu.

Put prema jugu uz jezero koje je nekad Neretva bilo

Kako već dugo ne spomenuh vremenske (ne)prilike, mogao bi se steći dojam da je kiša ustuknula pred toplim suncem, ali (ma žalost) taj dojam je u krivu.
Za razliku od prošlih, ovo jutro je osvanulo oblačno, tmurno, pa čak i prohladno. Razvojem dana potpuno je nastala samo prohladnost ( 'ajd', bar nešto), dok je tmurnost i oblačnost cijelo vrijeme vodila dugo i uporno nadmetanje sa suncem. Tako da je bilo trenutaka vedrine sunčevih zraka, a i zlokobne oblačne natmurenosti kada smo sa strepnjom očekivali kišne kapi.
Na žalost, ta strepnja se pokazala realnom.
Kanjom Neretve se nekih 15-tak km prije Mostara širi u prostranu dolinu u kojoj se prigradska sela smjenjuju sa beskonačnim Hepokovim vinogradima. Vožnja, koja je kroz ovu dolinu uglavnom nezanimljiva pa počinje žaljenje za egzotikom kanjona, na ovom našem putovanju dodatno je bila začinjena kišom. U početku je bilo kap po kap, pa smo navukli kabanica i nastavili s vožnjom. Malo po malo se ta kap po kap povećala na dvije kapi po dvije kapi, pa tri , da bi na kraju dobrano padalo. Ono na nama što je moglo pokisnuti, pokislo je, pa sad više nije bilo smisla stajati. I tako područjem kojim sam ranijih godina s obitelji prolazio autom kuhajući se u njemu zbog žarkog hercegovačkog sunca, sada sam dobrano kisnuo vozeći se biciklom. Srećom, u trenutku mog očaja(nja), strpljivi,uporni ali i toplo-vedri pogled moje suputnice dao mi je potrebnu dozu dodatne upornosti/tvdoglavosti da ovu višednevnu borbu s okrutnom kišovitom prirodom izdržim(o) do kraja.
I stvarno. Nakon nepuni sat kišnjena, prolaskom table dobrodošlice u Mostar kiša je stala i po logici „pametniji popušta“ priznala poraz. U našem daljnjem putovanju više je nije bilo. Zamijenila ju je dodatna meteorološka nedaća – žarko sunce.
Onako pokisli, prošli smo skretanje u grad i nastavili do 12 km južnijeg mjesta Buna gdje je bio kamp. Kišu su zamijenili blago tople sunčeve zrake tako da smo u kamp ušli (skoro) suhi.
Auto kamp Buna se nalazi nauboritoj rijeci Buni. Nakon podizanja šatora i formiranja našeg novog prebivališta, uspjeli smo se čak i istuširati. Kao da smo s tim tuširanjem skinuli sve nedaće i negativnosti prošlih dana i blistali smo od sreća i zadovoljstva zajedno sa sunčevim zrakama. Ipak sve osunčano ljepše izgleda. Tako smo se moja suputnica i ja neuobičajeno dugo promatrali jedno drugo smješeći se.

Naš šator i naši bicikli pokraj njega, kraj rijeke Bune, u auto-kampu Buna, u mjestu Buna

Da smo se proljepšali dokazao nam je i nezvani, ali simpatični gost u liku male mace. Ne znam kako je uspjela na meni pročitati da bitno više simpatiziram (male) pse nego (male) mace, pa je ignorirajući me, prošla pored mene i ravno u krilu moje oduševljenjem rastopljene suputnice.

Nezvani, ali simpatični gost u njenom krilu u našoj rezidenciji

DAN ŠESTI
Sutradan smo nakon doručka korištenjem Mostarskog gradskog prijevoza odvezli se do grada i ležerno i polako, s guštom, obišli staru jezgru. I prije ovog putovanja, a i danas dosta godina nakon njega, zadovoljstvo mi je obići orijentalni duh koji leluja u tom dijelu grada. Vrijeme je bilo ugodno toplo i sunčano, tako da je izostala strepnja nad kišom od prošlih dana pa je obilazak bio stvarno odmor, i duhovni i tjelesni.
Stari most u Mostaru

Izlizana kaldrma na starom mostu

Spustili smo se do same rijeke ispod starog mosta pored ostalih razloga i zbog pobližeg pogleda na vodu. Zbog obilnih kiša (već višestruko spominjanih i u ovoj priči) voda je bila mutna. I do mi je privuklo pažnju. Mutna voda na bosansko-hercegovački način. Modro-zelena kristalno prozirna voda kakvom sam navikao prilikom ranijih prolazaka ovim krajevima sada je uz pomoć sitnih čestica sivkasto-bjelkastog ovdje prisutnog blata, izgledala kao da je netko u vodi prosuo svijetlo sivu boju, pa je tako zamutio. Za razliku od te mutljavosti, kod nas u posavini rijeke se mute tamno smeđom bojom.

DAN SEDMI

Mapu vožnje sedmog dana možete pogledati ovdje.

Slijedećeg jutra smo nastavili put dolinom Neretve koja se kasnije ponovo suzila tako na je cesta (opet) morala kroz brdo (i to par puta) ne bi li nastavila dalje. Nizbrdica je potpuno izčezla tako da smo se vozili uz uglavnom mirnu i tihu rijeku.
Tog ljeta je na televiziji bila hit natjecateljska međunarodna serija „Igre bez granica“, neki oblik starih „Jadranskih susreta“, ako ih se još tko sjeća. I baš koji tjedan ranije u toj seriji je mjesto-domaćin bilo staro orijentalno mjesto Počitelj. Eto, što ti je reklama i snaga medija. Ušli smo u to mjesto, zastali u hladovini i sa širom otvorenim očima promatrali brno na kojem je stara jezgra mjesta kao da smo u Ateni promatrajući njenu Akropolju. Sunce je dobrano pržilo tako da smo se na tijela odjenuli nužni minimum, prvo zbog ugodnog provjetravanja, a kako smo kasnije uočili i zbog lijepe bakrene boje. Najbolje i najbezbolnije pocrnite vozeći bicikl.
U Metković smo ušli po žarkomu suncu i pažnje vrijednoj vrućini, dobrano žeđu umoreni. Ispred velikog supermarketa bila je debela hladovina, pa sam prvo ja odletio unutra da nađem nešto tekuće. I našao sam PRVI PUT hladnjak s pijačom. Do tada je hladno piće bila isključiva privilegija birtija, do se u trgovinama mogla nabaviti samo pijača na sobnoj temperaturi. Izabrao sam Mirindu Orange (danas takvo što nema potrošačkom izobilju – valjda se više ne proizvodi) i to u hlaaadnoj litrnoj STAKLENOJ boci (dakle ne u PET ambalaži. Izašao sam van i ponudio je svojoj suputnici, koju je ona odbila jer joj je bila, zamislite, previše hladna. Onda sam ja ostao meditirati u hladovini a ona je otišla u trgovinu. Nakon 15-tak minuta je izašla van i mene zatekla s PRAZNOM bocom. „Pa cijelu litru si popio!?“ „Što mogu, kad sam BIO žedan!“ Prvi put zaborava nema, pa bila to kupovina hladnog pića u običnoj trgovini. Danas je to sasvim obična stvar, no onda je to bila senzacija, ili prvi znak novih nadolazećih vremena, vrag bi ga znao!?
U Metkoviću smo se riješili proetne magistrale, pa preko mosta prešli na drugu stranu Neretve a zatim uskim ali asfaltiranim putem bez prometa nastavili put juga. Više puteljak/sokak nego cesta je išla usporedno sa željeznicom, jedino u dva mjesta koja smo prošli ona se na kratko udaljila od nas. Prvo mjeesto je bilo Kula Norinska, čisto mediteransko mjesto. Drugo, veće, Komin je bilo interesantnije. Smjestilo se uz samu Neretvu koja ovdje više izgleda kao uski, ali dugački, morski zaljev nego kao rijeka (Neretva je plovna do Metkovića). Tako s desne strane ceste red kuća a s lijeve mol uz vodu. Na tom mola svaka druga-treća kuća je imala ili čamac ili stepenice do vode pa se imalo dojam da cesta dijeli cjelinu okućnice na dva dijela.
Neretvu smo, konačno napustili stigavši na Jadransku magistralu kraj Opuzena koja uz pomoć mosta preskače rijeku. Ovaj put je promet na cesti bio pažnje i poštovanja vrijedan. No razloga za (pretjeranu) zabrinutost nije bilo jer je cesta bila poooširoka, a osim toga iza rubne linije kolovoza bilo je još 40-50 cm asfalta tako da taj rubni dio ceste bio neka pra izvedba nečega što će se 20 i kusur godina kasnije nazvati biciklističkom stazom. Veći problem, nama umornima i iscrpljenim i vožnjom i suncem, sad dok vozimo zadnje kilometre do današnjeg odredišta, bilo je gore-dolikanje ceste koje je opasno potkopavalo naše zadnje ostatke duhovne snage prijeteći nekontrolirano razbuktavanje očaja. Prošli smo ulaz za Ploče i obilaznicom koja se (gle čuda) penje iznad grada, obilazimo grad. I kad konačno dođe nizbrdica, iza jedne krivina moramo naglo kočiti da bi skrenuli desno s magistrale i nakon kratkog spusta ušli u auto-kamp Baćinska jezera.
U Imotskom polju izvire žila kucavica Imotske krajine – Vrljika. Kristalno čista rijeka koja gasi žeđ Imoćana i okolice za vrijeme dugog, toplog i suhog ljeta. Do sada se nikad nije desilo da su je Imoćani svu popili, dapače, veći dio Vrljika nastavlja svoj put po polju da bi na njegovom kraju nestala ponirući u tlo. Svjetlo dana ponovo ugleda oko Vrgorca da bi nakon tog grada ponovo pod zemlju. Opet izvire iz zemlje i pojavljuje se u obliku Baćinskih jezera, da bi u obliku uskog potoka našla prirodni tunel i provukla se ispod jadranske magistrale, a zatim veselo žuboreći kao potočić na ulazu u Ploče uplovila u konačno odredište svake rijeke – more. Tako par kilometara od Ploče koji je na moru, leži obilje čiste slatke vode u obliku 2-3 jezera pod zajedničkim imenom Baćinska jezera. U doba o kojem priča ova priča kraj jednog od tih jezera smjestio se mali ali simpatični auto-kamp.


Baćinska jezera - okus slatke vode s mirisom obližnjeg mora

Nakon podizanja šatora, smještaja i večere, iskoristili smo nesvakidašnju priliku i okupali se u jezeru. Sam ulaz u jezero nije bio pretjerano idiličan, naime trebalo se probiti kroz gustu trstiku, no voda je bila ugodno osvježavajuća, ali ne i prehladna , odišući mirisom čistoće. Istovremeno ste u zraku osjetili miris mora, udaljen par stotina metara. Baš u toj smjesi mirisa mora, te mirisa i okusa čiste slatke vode, bila je posebna zanimljivost ovog kupanja.

DAN OSMI

Mapu vožnje osmog dana možete pogledati ovdje.

Slijedeće jutro smo se zarekli da ćemo ustati malo ranije i nastaviti najdužu, a i najnaporniju etapu ovog putovanja, Baćinska jezera – Dubrovnik. No, karakteri nam nisu bili jača strana, ni to jutro, a ni jutra poslije. Bez obzira što zdravi razum upozorava na činjenicu velikih vrućina te na potrebu što dužom vožnjom po jutarnjoj hladovini, kad ta jutarnja hladovina dođe, prosto očara i duh i tijelo. Ta naša tijela koje se tokom (pre)toplih noći stalno okretala u potrazi za snom, tek nadolaskom jutarnje svježine, uspijevaju nagovoriti duh da je bolje uživati spavanjem u svježini, nego neispavani nastavljati put. I tako smo ispavani (što je dobro) put nastavili kad je sunce već bilo toliko visoko da je postajalo ne toplo nego (čak i) vruće (što je loše).
Početak putovanja i nije bio tako težak. Valjalo nam se vratiti do Neretve istim putem kojim smo došli sinoć. (Usput, obzirom da smo prekoračili i najgore procjene o vremenu početka današnjeg putovanja, obilazak Ploča smo odgodili za neka druga vremena.) Jadranska magistrala, i mi po njoj, nastavljamo ravnicom u kojoj su s obje strane ceste nepregledna polja mandarina. I taman kad smo počeli uživati u ovoj ravničarskoj idili, cesta je odlučila napustiti plodnu ravnicu ušća Neretve i penjati se nebu pod oblake. Ovaj utisak o njenom stremljenju u visine smo dobili prateći pogledom cestu daleko (i visoko) naprijed.
Ovaj zvizdan iznad nas okrenuo je regulator za toplinu na maksimum, nebo plavo na sve strane bez trunke bilo kakvog oblačka, oko nas prevladava uglavnom siva boja (usijanog) kamena, a ono malo vegetacije je uglavnom visine do jednog metra, a kako to bude po Murphy-ju, ni daška vjetra od nikud. U takvim okolnostima jedino rashlađenje je znoj lica (a i cijelog tijela) svog. Curilo je s nas kao da se tuširamo, ali se istovremeno i isparavalo, pa tek po potrošenim količinama tekućine smo zaključivali o burnosti procesa kretanja tekućine kroz naša tijela. Ziheraši, kakvi već jesmo, ponijeli smo sa sobom znatne rezerve pijače, tako da bar u tome nismo oskudijevali. Idući pješice i gurajući bicikle promatrali smo s naše desne strane dolinu ušča Neretve koja je sve više i više bila ispod nas. Pogled je stvarno bio fantastičan i dosta djelotvoran u smislu mentalnog zabavljanja naših moždanih vijuga tako da smo počesto zaboravljali vrućinu oko nas, diveći se pejzažima ispod nas.


Penjanje iznad doline ušća Neretve

No, tada je cesta, i dalje se penjući, zašla među stjenovita brda i otela od nas zanimaciju posmatranja, pa umjesto nepregledne zelene doline ispod nas, sad smo mogli uživati u pogledu na vrele stijene svuda oko nas. I kad smo već pomišljali da ćemo se jednostavno ispariti na ovom užarenom suncu i nestati, iza jedne krivine (uvijek se nešto bitno dogodi iza krivine) daleko ispred i ispod nas ugledali smo – more. S tim pogledom zapuhnuo je (ili nam se to pričinilo) osvježavajući dašak maestrala noseći miris soli. Samo nam je falilo još da ga opipamo pa bi užitak bio potpun. Stajali smo tako hipnotizirano očarani, puno duže od trenutka, namjerno ne žureći, čak što više, nastojajući produžiti što je moguće više ovaj sladostrasni užitak. Tek trenutak je trebao pa da od osjećaja bezgranične patnje vrelih paklenih muka pređemo u osjećaj rajskih užitaka neopisivim i teško spoznatljivim prosječnom zamaljskom puku. Tek trenutak, eto što ti je čovjek i njegova psiha.
Nakon odmora i povratka u realnost nastavili smo vožnju blagom i duuugačkom nizbrdicom promatrajući s desne strane prekrasni morski pejzaž. Nizbrdica je bila dovoljno blaga, pa smo se mogli potpuno predati užicima mediteranskog povjetarca, zujeći pogledom lijevo-desno i gore-dolje.
Jedna opća napomena na vožnju toga dana. Izuzmem li onaj dio na početku, gdje smo se provlačili kroz gusta i nepregledna polja mandarina u dolini Neretve, cijeli put do Dubrovnika kao da je trasiran sa osnovnim postulatom da ne smije biti ravnih dionica ceste. Tako smo cijeli dan (a i dio noći) išli gore-dolje, gore-dolje. Koji metar ceste se uspio prošvercati, iskoristivši nepažnju projektanta/izvođača, te je izvukao nulu postotka uspona/pada, no to je samo razbjesnilo p/i koji s uza kaznu slijedeće (kilo)metre dodatno postrmili. Uz mediteransko sunce koje je, zbog prethodnih kišnih dana, pržilo prekovremenskim intenzitetom, količina našeg izcjeđenog znoja, a i stupnja tamnoće bakrene boje naše kože, bio je pažnje i poštovanja vrijedan.
Da li zbog oduševljenja sunčanim (iako vrućim) danom, da li zbog osjećaja sreće da smo zajedno i da radimo što nam je srcu milo i drago ili jednostavno zbog zaljubljenosti, ovakvi (temperaturno gledano) pakleni uvjeti vožnje bili su nam prekrasno-fantastični. Kad bi stali u neku oskudnu hladovinu da bi se (bar) malo rashladili, promatrao sam svoju (meni) prekrasnu suputnicu sa jarko crvenim licem, a kojem su veselo i živo širom otvorene oči svojom bjelinom bionjača činile jak kontrast na spram crvenog lica. Pa ipak, iako je lice odavalo ekstremne napore, osmjeh ozarenog lica odavao je i ekstremno zadovoljstvo, pa sam u tom trenutku imao osjećaj ekstremne sreće.
Vozeći se cestom, često smo prolazili pored većih i manjih, „pitomih“ i „divljih“ plaža, pa smo s prezirom promatrali lijena tjelesa izvaljena i izložena suncu. Superiorno ih promatrajući, sebi smo odavali priznanje o ispravnosti tjelesne aktivnosti cilju psiho-fizičkog zdravlja nasuprot lijenom izležavanju. No, kako se dan odvijao tako je rasle temperatura zraka, a uz nju je rasla i količina našeg oznojenog znoja, pa smo pregazili naš princip zdravog aktivnog života, te skrenuli na plažu auto-kampa u Slanom na jedno lijeno, nezdravo, hedonističko kupanje u osvježavajućoj vodi Jadrana. Jest da je bilo lijeno, nezdravo i hedonističko ali je bilo i pravi užitak. Iako smo prvobitno planirali par minuta za kupanje, voda/more nas je obuhvatilo čvrstim i jakim kliještama, ne puštajući nas van dobrih pola sata. Nakon kupanja smo se i otuširali u kampu, te vidno osvježenog tijela (a naročito) i duha nastavili dalje. Ali, svaki, pa i ovaj, užitak ima svoju cijenu. Izgubili smo, sve u svemu, dobra dva sata što će se odraziti na vrijeme dolaska u Dubrovnik.
Gore-dolje, gore-dolje, gore-dolje…. Sunce već se dobrano približava moru, vrućina dobrano popušta tako da vožnja postaje i ugodnom. U sumrak jednu od kraćih pauza u vožnji koristimo za trajno pamćenje preko fotografije prvih prijeđenih 1000 km na brzinomjeru moje suputnice.


Prvih tisuću kilometara moje saputnice

Kad je već dan za sobom pokupio posljednje ostatke svjetla došli smo do zaljeva Rijeke dubrovačke ispred Dubrovnika. Nakon radosti i zadnjeg podizanja putnog elana pred cilj slijedilo je razočarenje. Zaljev nije onaj za koji smo mi željeli da bude nego je to Zatonski zaljev. To znači da nam do Dubrovnika umjesto manje od sat vožnje, ne gine još bar 2 sata.
I tako su dvoje iscrpljenih jadnika šutke uporno, ali ne pretjerano brzo po mraku vozili i vozili i vozili. Koji put smo jedno drugo prozivali u strahu da ne bi zaspali za vol., ovaj, upravljačem. Najbolnije je bilo promatrati svjetla Dubrovnika koja su se vidjela par stotima metara preko zaljeva Rijeke Dubrovačke, a mi smo do konačnog cilja imali još 25 km. Tako blizu a tako daleko. To su bili trenuci brutalnog testiranja našeg duha i istrajnosti. Dosta njih bi u ovom trenutku sva bacili i pali u očajni plač, ali ne i mi.
(Usput. 15-tak godina nakon ove priče sagrađen je most koji premošćuje navedeni zaljev, tako da su sadašnji biciklisti koji se nađu na tom mjestu uskraćeni za navedeno testiranje duha i istrajnosti).
Kad smo već pomislili da će ova noć beskrajno trajati u kojoj ćemo mi isto tako dugo voziti i voziti, ugledali smo tablu mjesta na kojoj je pisalo – Dubrovnik. Odmah potom smo ponovo počeli osjećati da nam se vraća život i u tijelo i u duh. Bilo je pola jedan svježe i mirne noći kad smo ušli u grad. Pokrenuli smo u nama zadnje atome snage te polako vozeći pogledom tražili nekakav putokaz za auto-kamp. Umjesto putokaza ugledali smo grupi starijih žena koja je, spazivši nas, počela bjesomučno trčati (!) prema nama. U toj mješavini zbunjenosti i straha uspio sam primiti zadnji pogled moje suputnice pun pitanja što ove hoće od nas prije nego nas stampedo ne pregazi. I umjesto da nas pregaze, trčkarale su oko nas izvikujući „Zimmer, zimmer!“ Tek tak smo shvatili da je sve to bio ovdašnji oblik slobodnog tržišta i borbe za svakog turistu. Ostavile su nas, ovaj put, u životu, nakon što sam umjesto na njemačkom, rekao po naški „Ne, hvala!“
Nakon ove iznenadne pogibeljne opasnosti s nenadanim ishodom, javila se nova, realnija opasnost po naše, bar duhovne, živote. Izgledala je u obliku prometnog znaka za auto-kamp do kojeg ima 4 km i to pravac preko brda. Pa smo se popeli na to brdo. Onda nas je znak skrenuo u ulicu desno i to (opet) uzbrdo. Nakon toga u ulicu desno, vjerovali ili ne, uzbrdo. Onda smo isključili svjesni dio našeg duha i mehanički vozili lijevo, desno, gore, dolje, da bi, opet kako to biva u priči, iznenada došli do velike table preko cijele ulice na kojoj je pisalo „Auto-camp Solitudo“. Dakle, ipak spas na kraju! Nakon 120 pređenih km. I to kakvih!
Pospana teta na recepciji nam reče da prvo uđemo u kamp, pa ako nađemo mjesta, vratimo se do nje radi prijave. I stvarno, naći mjesto na naš i inače mali šator, nije bilo ni izdaleka tako lako kako mi se činilo u početku. Ali smo ipak našli i to lijepo malo mjesto čak na ravnom tlu.
Istog trena kad smo stali i parkirali bicikle moja suputnica je sjela na tlo, rukama si obuhvatila noge a glavu naslonila na koljena i zaspala mrvu vremena prije nego joj je obraz dodirnuo koljena. Zastao sam ganut prizorom i poduži dio vremena ju promatrao. Tihi blagi povjetarac ove ljetnje noći donosio je miris mora s obližnjih valova, mir kampa utonulog u san i slatkoća sna moje suputnice nedostižna ni na najraskošnijoj postelji s baldahinom raznježili su me do te mjere da mi se nije dalo prekidati burni tok emocija koje su strujale gore-dolje u meni. A i zašto prekinuti, pa stigli smo do cilja!

DAN DEVETI
Tek ujutro smo uvidjeli razlog zbog kojeg je ovih par kvadratnih metara tla ostalo neiskorišteno za kampitanje sve do našeg dolaska. U cik zore, kada se sunce izvuće na svjetlo dana, prvo što raskošno obasja svojim zrakama u Dubrovniku i okolica tada je bio – naš šator.
Opće poznato za šator je da je on primjer maksimalne primjene stakleničkog efekta. Dakle, dok je tokom noći temperatura unutar šatora ugodna za spavanje, čim ga navedene zrake sunca obasjaju, u njemu rapidno raste temperatura. Onda ja, onako bunovan i nenadano, ali brzo, probuđen, radi nastale vrućine, otvaram šator u borbi za svježi (hladni) zrak, no umjesto tog zraka prvu budem oslijepljen koncentriranim zrakama sunca. Te zrake veselo i raskošno osvjetljavaju (a i griju) cijelu unutrašnjost šatora. I kad mi se, nakon osljepljenja, vid vratio vidio svoju suputnicu obasjanu od glave do pete oreolom svjetlosti, kao kakva svetica. Jedino joj zgrčeno lice daje imidž ovozemaljke čiji je san brutalno prekinut u najljepšem trenutku.
Eto, takvo je bilo buđenje ovog jutra i dva slijedeća, obzirom da smo sebi i našim biciklima uzeli dva dan odmora od vožnje. Prvi dan smo dokono šetuckali po kampu i kupali se u moru, dok smo se drugi dan ušminkali i otišli u obilazak grada i gradskih zidina. Ovaj grad sam nakon ovog puta obilazio u više navrata, ali i dan-danas mi je poseban događaj obići Dubrovnik.

Krovovi starog Dubrovnika gledani sa zidina

DAN DESETI I DAN JEDANAESTI

Mapu puta jedanaestog dana možete pogledati ovdje.

Nakon potrošenog drugog dana u obilazak Dubrovnika, treći dan smo krenuli prema Pelješcu.To znači da smo se vraćali već prijeđenim putem, i tek predvečer skrenuli s magistrale i prošavši Mali Ston, 3-4 km iza, u pješćanom istoimenom zaljevu, pronašli auto-kamp Prapratnica. Istuširali se, večerali i legli spavati jedno drugom čvrsto obećavši da ćemo sutra (konačno) ustati ranije i za hlada krenuti po poluotoku prema Korčuli.


Auto kamp Prapratnica na Pelješcu

DAN DVANAESTI

Mapu voznje dvanaestog dana možete pogledati http://maps.google.com/maps/ms?ie=UTF8&hl=en&msa=0&msid=101733587682668201832.00049179b189d39de9e06&t=h&z=11ovdje.

Sutradan smo izašavši iz kampa i popevši se prilaznom cestom dužine 1,5 km,izašli na gla cestu točno u – podne.
Toliko o ranijem ustajanju.
Ako je vožnja Jadranskom magistralom gore-dolikanje, vožnja cestama po(polu)otocima je to na kvadrat. Plus sunce koje se svojski trudilo da nam ne bude hladno. Jedino je promet bio nikakav pa bar je u tom smislu bilo olakšanje pri vožnji.Da je svijet mali više puta smo se u to uvjerili kada sretnemo nekog poznatog sto dana jahanja od mjesta gdje bi to najmanje očekivali. Tako gurajući bicikle uz neku od bezbroj uzbrdica na Pelješcu, tog kasnog popodneva kada je s visina sunce grijalo, a u tom grijanju svestrano su mu pomagale užarene stijene na tlu, u susret nam prohuja stari dobri fićo i odjednom naglo stade. Iz auta (pa i fićo je auto, zar ne!?) izađe moj prijatelj, kasnije i vjenčani kum, koji se sa ženom i kćeri upravo vraćao kući s ljetovanja. Zastali smo izmijenivši par rečenica, obostrano se čudeći podudarnosti vremena i mjesta gdje se susetošmo. Dok smo veselo čavrljali, promatrao sam užarene crvene face žene i djevojčice iz fiće. Do tog trenutka sam mislio da je nama, gurajući bicikle uzbrdo po ovoj vrućini najnezavidnije, no tada vidjeh da je njima dvoma u fići, u kojem je 5 Celzijusovih (možda) još i gore.Bar smo saznali da nas osim kilometra uspona, očekuje 15-tak kilometara spusta u Orebić. Dobra vijest je bila taj spust, a loša da smo kratki s vremenom do predzadnjeg trajekta za Korčulu. Spust je bio fantastičan. Čista uživancija. Melem na današnje rane naše duše. I vrućina je (konačno!) popustila tako da je spust bio i osvježavajući. Ozarena lica i ponovo napunjenih emotivnih baterija stigli smo u nešto što se ovdje naziva trajektnom lukom – da pogledom
pozdravimo trajekt koji je par sto metara isplovio prema Korčuli. Začudo, valjda nas je oduševljenje spusta i dalje držalo, vedro i veselo smo odčekali sat i pol da zadnjeg trajekta, iza 10 navečer. Po dolasku ugrad Korčulu brzo smo našli kamp, ali ne i mjesto u njemu. Umjesto toga tip na recepciji nas je uljudno uputio u privatni kamp izvan grada ( i izvan mora). I tako smo u ugodnoj svježini ljetne noći (a što drugo nego) uzbrdicom polako teturali na biciklima i pronašli konačno mjesto odmora nakon ovakvog dana. Nakon priprema, spavali smodugo, ugodno i čvrsto.


Pogled iz našeg kampa na grad Korčulu i na vrh Sv. Ilije na Pelješcu iza grada

DANI PREOSTALI

Zadnju vožnju ovog putovanja pogledajte ovdje.

Slijedeći dan smo neobavezno teturali po samom gradu, više koristeći dan za odmor, nego u nekoj strci da ne smijemo propustiti nešto od znamenitosti.Obzirom da trajekta za Split iz Korčule nema, valjalo je doći do njega koji se nalazio na drugom kraju otoka – u Veloj Luci. I tako nakon druge prespavane noći na otoku Korčuli, krenuli smo (opet bitno kasnije nego smo nastojali), a kako drugo nego, usponom. Nakon uspona izašli smo na novu široku cestu kojom smo prešli dobre dvije trećine današnjeg putovanja. Kraj nove ceste i truckanje starom smo označili ručkom i podužim odmorom u mjestu Čara. Dolaskom u Velu Luku smo uočili putokaz za auto-kamp do kojeg ima – 7,5 km. Odustalismo od te dodatne vožnje, te smo se to zadnje večeri našeg putovanja častili noćenjem u pravom krevetu u privatnom smještaju. Uz onda nama prihvatljivu cijenu koja je bila točno duplo od dosadašnjih smještaja po kampovima. Posebnu ugodnost (nakon dugog vremena) spavanja u pravim krevetima, morali smo prekinuti ranim ustajanjem, jer je trajekt odlazio u 5 sati. Poluprobuđeni (ili poluuspavani) smjestili smo se na klupe na palubi broda i
prespavali (uz česta buđenja) slijedeće 4,5 sata do Splita. Što se biciklanja tiče, to bi bio to. Dolaskom u Split, odvozilo smo se do Kaštela te kod moje rodbine prenoćili. Tu večer smo, lijepo dotjerani, gradskim prijevozom otišli u obilazak i noćni provod u Split. Ne žureći se i uživajući u ljetnoj večeri povratak smo odgađali sve do zadnjeg busa koji je išao točno u ponoć. Došavši do autobusnog stajališta, uvidjeli smo da jedosta ljudi imalo slično razmišljanje. Malo po malo skupina ljudi je bila toliko velika da sam se već počeo plašiti za kapacitet autobusa. Konačno je i on došao – bio je zglobni („harmonika“). Ne bi vjerovali koliko se ljudi može zgurati u jedan autobus. Ja i moja cura,
koju sam čvrsto držao za ruku da mi je ova gomila ne otme, bili smo stisnuti uz zadnje staklo tako da smo promatrali cestu kojim smo upravo prolazili. Kako je očigledno bus bio preopterećen, prelaskom preko svake veće rupe ili ugibališta, dio karoserije busa točno ispod naših nogu je zagrebao po asfaltu uz silne iskre koje su frcale iza nas u tamnu noć. Svakom pojavom iskri u zebnji sam se pitao koliko još materijala karoserije ima i da li su na redu naša stopala za proizvodnju iskri u noći. Srećom po naša stopala, stigli smo do našeg odredišta i izašli van sa osjećajem kao da smo nakon dugogodišnje robije, ponovo izašli na slobodu. Osjećaj olakšanja i te slobode bio je blažen. Ne obzirući se na našu radost ponovne slobode, naš je bus nastavio veselo svoj put svako malo rigajući vatru iskri iza sebe. Nakon par trenutaka nestao je u noći pa ga nismo više vidjeli, ali smo čuli njegov zvuk i vidjeli obrise vatre u daljini.
Slijedeće večer smo se smjestili u vlak i cijelu noć proveli u njemu. U Slavonskom Brodu smo
se pojavili zajedno sa zrakama sunca novog dana.
Konačno, došli kući.
Kraj ove priče.

Još slika, pored ovih, možete pogledati ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv