online

Na pitanja o posjetu Bleiburgu, ponovio je da neće posjetiti Bleiburg dok se ne utvrdi točan broj žrtava na Križnom putu. Svi su na Križnom putu bili žrtve, no to ne znači da su bili nevini, ali isto tako svima je trebalo omogućiti pravično suđenje, ponovio je Mesić i dodao da ni Tito nije otišao Jasenovac jer se manipuliralo s brojem žrtava u tom logoru.


Slobodna Dalamacija/Hina

Croatia
Status: Partly Free
Legal Environment: 9
Political Environment: 13
Economic Environment: 14
Total Score: 36

Freedom of the press is enshrined in the constitution, and it is generally protected in practice. Amendments to the criminal code in 2006 eliminated imprisonment as a punishment for libel, leaving fines as the only sanction. Government officials occasionally use libel laws against the media. Croatian journalists have also faced contempt of court charges at the UN International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Previous cases have involved the revelation of information on protected witnesses, but in 2007, the tribunal summoned several journalists for questioning on the leak of a confidential annex to the indictment of three high-profile Croatian defendants. The document named senior public officials as unindicted participants in the alleged criminal enterprise at issue in the case. Press freedom advocates argued that the information was revealed in the public interest, and that many of the summoned reporters had merely picked up the story after it was first broken by state-owned Croatian Radio and Television (HRT). Regulatory agencies, such as the Council for Electronic Media, are seen as politically independent, but critics have complained of poor professional standards and a lack of transparency in regulatory decisions.

State-owned media, which dominate the broadcast market, remain vulnerable to potential political interference. However, they generally operate with independence, and they complied with rules granting equal airtime to candidates and parties during the 2007 parliamentary election campaign. Croatian newspapers displayed their willingness to publish information embarrassing to the government in December, when photographs of Interior Minister Ivica Kirin on a boar-hunting trip with indicted war crimes suspect Mladen Markac led to Kirin’s resignation. Markac was supposed to be have been confined to his home pending trial at the UN tribunal. Journalists are subject to occasional harassment by the authorities, physical threats, and violence, particularly when their reporting touches on Croatia’s role in the 1991–95 Balkan conflict. In January 2007, for the second time in as many months, burglars broke into the home of Globus magazine investigative journalist Gordan Malic, who had received death threats in the past. Robert Valdec, host of the television program Istraga on the private station Nova TV, received a series of death threats during the first three months of the year. Istraga regularly investigated criminal cases, including war crimes. Freelance journalist Zeljko Peratovic was arrested and held for one day in October, apparently as part of a probe into the leaking of state secrets involving war crimes.

HRT benefits from both mandatory subscription fees and revenue from advertising. In addition to the public broadcaster, two privately owned national television stations, more than a dozen smaller stations, and approximately 130 radio outlets compete for audiences. Small broadcasters are often owned or financed by local governments, leaving them open to political influence. Many Croats also have access to various European channels via satellite. Ownership of print outlets is increasingly concentrated in the hands of large media groups, including Europa Press Holdings (EPH), which is half-owned by Germany’s Westdeutsche Allgemeine Zeitung (WAZ). Journalists reportedly practice self-censorship to protect the economic interests of owners and major advertisers. In June 2007, the investigative and satirical weekly Feral Tribune was temporarily shuttered after the government emptied its bank accounts to recover a tax debt; the paper resumed operations after EPH acquired it and took on the debt. The Tribune’s supporters noted that authorities had previously forgiven tax debts owed by state-financed outlets, and that top advertisers had essentially boycotted the paper over its critical reports, crippling its finances. Some observers argued that the country’s value-added tax of 22 percent should be lowered for the media industry. The state does not restrict the foreign press or internet access, and some 35 percent of the population used the internet in 2007.

Freedom of the Press 2008 / Draft Country Reports / Embargoed for April 29, 2008, Freedom House

Hrvatska je u izvješću Freedom Housea o slobodi medija uvrštena na 78. mjesto u svijetu, zajedno s Indijom i Bocvanom, u kategoriji zemalja s "djelomice slobodnim" medijima i 36 bodova - 9 za zakonodavno okruženje u kojem novinari rade, 13 za političko i 14 za gospodarsko okruženje.

Godinu dana ranije, Hrvatska je u izvješću Freedom Housea bila na 80. mjestu s jednim bodom više - 37.

Business.hr/Hina

Pukanićevom listu 'donirao' dva milijuna kuna

I dok se saga, u medijima ambiciozno nazvana kao 'afera Pukanić', neumorno nastavlja bez odgovora na ključna pitanja, Ivo Pukanić našao se u središtu novog skandala, zajedno s kontroverznim zagrebačkim Gradskim poglavarstvom. Naime, tiskani 'Zagreb News', lokalni medij kojeg izdaje 'NCL Novosti', kako piše Novi list, u posljednje je dvije godine od Grada dobio čak dva milijuna kuna, i to, pazi sad, zbog svoje 'usluge informiranja građana o događanjima u gradskim četvrtima', što, čini se, inače nije domena jednog lokalnog medija

Stotinama tisuća kuna iz gradskog proračuna Gradsko poglavarstvo na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem financira niz elektronskih i tiskanih medija. Dok privatne, lokalne radijske i televizijske postaje dobivaju po stotinu tisuća kuna godišnje za polusatne programe u kojima se promovira nepušenje, istrebljenje ambrozije ili suzbijanje ovisnosti, tiskani Zagreb News, čiji je izdavač kontroverzni Ivo Pukanić, točnije njegovo poduzeće »NCL Novosti« u posljednje dvije godine dobio je oko dva milijuna kuna putem izravne pogodbe. Nabava u kojoj su sklopljene izravne pogodbe s Pukanićem odnosi se na »uslugu informiranja građana o događanjima u gradskim četvrtima«, što je, inače, osnovni i redoviti posao svih lokalnih medija, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu.

U 2006. godini Grad je s Pukanićevim »NCL Novostima« izravnom pogodbom sklopio ugovor na 710 tisuća kuna, za uslugu »informiranja građana o događanjima u gradskim četvrtima«. Zauzvrat su građani dobili pregršt informacija u besplatnom »Zagreb Newsu«, koje i inače svakodnevno mogu čitati u medijima. Jedina razlika između ovog glasila i ostalih novina jest evidentno i bezrezervno glorificiranje lika i djela gradonačelnika Bandića, koje iz broja u broj njeguje Pukanićev besplatni list.

Da se ovakva poslovna politika Pukaniću itekako isplati pokazala je prošla, 2007. godina, kad je s »NCL Novostima« Grad sklopio novi ugovor za uslugu »informiranja građana o događanjima u gradskim četvrtima«, ali ovaj put na iznos gotovo dvostruko viši od onog koji je za istu uslugu isplaćen godinu dana ranije. U prošloj godini, naime, Grad mu je za informiranje građana izravnom pogodbom platio 1,24 milijuna kuna.

Kad je o lokalnim radijskim i televizijskim postajama riječ, njihovo financiranje iz gradske kase ide nešto drugačijim putem: privatne postaje prijavljuju »programe promicanja zdravlja i prevencije bolesti«, a Grad im uredno isplaćuje po stotinu tisuća kuna godišnje. U tekućoj 2008. godini po stotinu tisuća kuna tako su dobili »Televizija Sljeme«, za program »Zagrebačke vijesti»; »Otvoreni radio«, za program glazbom protiv ovisnosti; Hrvatski katolički radio, za program »Zajedno protiv novih oblika ovisnosti»; Plavi radio, za program »Tamna strana grada»; Sportski radio – Radio Cibona, za program »Bez ambrozije 2008. godina»; »Obiteljski radio«, za program »U zdravlje»; »Radio Croatia d.o.o.«, za program »Zdravlje plus« te »Zagrebački radio«, za program »Reci stop lošom navikama«. Uz ovu informaciju zgodno je napomenuti da je TV Sljeme nedavno otkupila nepoznata tvrtka iz Singapura, te naglasiti da je emitiranje lokalnih vijesti, što Grad plaća sa 100 tisuća kuna godišnje, posao svih lokalnih postaja, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu.

Novi list, lupiga.com, 29.04. 2008.

Diplomatski skandal: Amir Muharemi povučen iz UN-a na zahtjev SAD-a?


Prema visokom izvoru iz Ministarstva vanjskih poslova, bivši veleposlanik u Stalnoj misiji Republike Hrvatske pri Ujedinjenim Narodima, povučen je iz UN-a na zahtjev SAD-a. Nakon što je Hrvatska postala nestalnom članicom Vijeća sigurnosti UN-a, te zauzela predsjedavajuće mjesto Odbora za borbu protiv terorizma, Amir Muharemi, nije dobio suglasnost SAD-a i UN-a za daljnji ostanak u Stalnoj misiji RH pri UN-u, tvrdi naš izvor.

State Department je još sredinom 2007. godine, navodno, započeo provjeru diplomata u Stalnoj misiji Republike Hrvatske pri UN-u, te je diplomatskim kanalima već početkom 2008. godine ukazano Zagrebu na potrebu povlačenja Amira Muharemija sa njegove tadašnje pozicije veleposlanika u Stalnoj misiji RH pri UN-u.

Nakon što je bio prisiljen na povlačenje svojeg štićenika iz New Yorka, Stjepan Mesić, morao je nekako prikriti ovaj diplomatski skandal i naglo, ali tajno, povlačenje Muharemija iz hrvatske misije pri Ujedinjenim Narodima.

Kako bi se ovaj diplomatski skandal prikrio, a posebno kako bi se prikrili stvarni razlozi zbog kojih su SAD i UN smatrali da Muharemi mora napustiti svoju diplomatsku službu u New Yorku, Mesić je Amira Muharemija odlučio imenovati predstojnikom Ureda Predsjednika Republike Hrvatske, od 1. travnja 2008. godine.


Necenzurirano.com, Apr 26, 2008 at 03:59 AM

Marin TOMULIĆ
Pariz Francuska

Željko PERATOVIĆ
Novinar
Zagreb

U Parizu 26 travnja 2008




Poštovani gospodine

NOVI LIST, najcjenjenije i najutjecajnije hrvatske dnevne novine u veleposlanstvima zapadnih demokracija u Zagrebu, perom novinara Branka MIJIĆA predlaže „impeachment“ odnosno glasovanje u Hrvatskom Saboru za opoziv Predsjednika Republike Hrvatske Stjepana MESIĆA.

Branko MIJIĆ zapravo predlaže riješenje o kojem se u zadnje vrijeme sve više razmišlja i govori u europskim i američkim metropolama.

Afera PUKANIĆ - MESIĆ, koja potvrđuje žrtvu Ane JENDRIŠ-JELESIĆ te svu ozbiljnost prijetnjih upućenih cijenjenom francuskom odvjetniku Ivanu JURAŠINOVIĆU, baca potpuno novo svijetlo na ulogu Stjepana MESIĆA unutar zločinačke organizacije međunarodnih razmjera koje je jedan od značajnijih članova i libijski predsjednik KADAFI.

Stjepan MESIĆ je ne samo prepreka Hrvatskoj u europskim integracijama već predstavlja i opasnost za Europsku Uniju.

Njegovi nedavni žestoki i suludi napadi na Katoličku Crkvu, kojih se ne bi posramio ni STALJIN, zaprepastili su EUROPU. Radilo se zapravo o napadu na same temelje europske civilizacije o kojima je prije par mjeseci Predsjednik Republike Francuske Nicolas SARKOZY govorio na audenciji u Vatikanu!

MESIĆEVA je zločinačka organizacija do te mjere gangrenirala gospodarstvo, pravosuđe, policiju, obavještajne agencije, državne i javne službe da je Vlada premijera Ive SANADERA u nemogućnosti sprovesti neophodne reforme.

Velika je odgovornost na Vladi Ive SANADERA.

Stjepanu MESIĆU se nakon destitucije treba suditi ne samo za zločine koje je organizirao ili potaknuo već i za izdaju i falsificiranje određenih dokumenata povjerenih sudu u DEN HAAGU kojima je bio cilj međunarodna diskreditacija Republike Hrvatske pa i njezin opstanak.



Marin TOMULIĆ

Članak 132.

(1) Odvjetnik, branitelj, javni bilježnik, doktor medicine, doktor stomatologije, primalja ili drugi zdravstveni djelatnik, psiholog, djelatnik skrbništva, vjerski ispovjednik ili druga osoba koja neovlašteno otkrije tajnu koju je saznala u obavljanju svoga zvanja,

kaznit će se novčanom kaznom do stopedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci.

(2) Nema kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka ako je otkrivanje tajne počinjeno u općem interesu ili interesu druge osobe koji je pretežniji od interesa čuvanja tajne.

(3) Kazneni postupak za kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka pokreće se povodom prijedloga.

Kazneni zakon, 2004.

Pravo na povjerljivost

Članak 25.

Pacijent ima pravo na povjerljivost podataka koji se odnose na stanje njegova zdravlja sukladno propisima o čuvanju profesionalne tajne i zaštiti osobnih podataka.

Pacijent ima pravo dati usmenu ili pisanu izjavu o osobama koje mogu biti obaviještene o njegovu prijmu u stacionarnu zdrav­stvenu ustanovu kao i o njegovom zdravstvenom stanju. Pacijent može imenovati i osobe kojima zabranjuje davanje tih podataka.

Zakon o zaštiti prava pacijenata, 2004

Liječnička tajna

Članak 21.

Sve što liječnik sazna o pacijentu koji mu se obrati za liječničku pomoć, a u vezi s njegovim zdravstvenim stanjem, mo­ra čuvati kao liječničku tajnu i može je otkriti, ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, samo uz odobrenje pacijenta, roditelja ili skrbnika za malodobne osobe, a u slučaju njegove psihičke nesposobnosti ili smrti, uz odobrenje uže obitelji, skrbnika ili zakonskog zastupnika.

Zakon o liječništvu, 2003.

Iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika

Članak 201.

(1) Tko iznese ili pronese nešto iz osobnog ili obiteljskog života drugoga što može škoditi njegovoj časti ili ugledu,

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Tko iznese ili pronese nešto iz osobnog ili obiteljskog života drugoga što može škoditi njegovoj časti ili ugledu putem tiska, radija, televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika postalo pristupačno većem broju osoba, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do jedne godine.

Kazneni zakon, 1997.

Tužba za ratne reparacije - Francuski advokat Ivan Jurašinović pred sudom u Parizu tvrdi:

Moji klijenti su žrtve etničkog čišćenja



Francuski advokat Ivan Jurašinović podnio je tužbu za obeštećenje jedne porodice iz Bosne, koja sada živi u Francuskoj, zbog stradanja i materijalnih gubitaka u ratu od 1992. do 1995. godine. To je prva tužba za ratnu reparaciju koja je podnesena pred nekim evropskim pravosuđem i, sudeći po dosadašnjem toku postupka, proces će se i održati pred sudom u Parizu



Ivan Jurašinović: "Karadžić i Mladić su i dalje u bjekstvu i, poslije odgovora iz Banje Luke, sudit će im se u odsustvu"

Piše: Dževad Sabljaković

Advokat Ivan Jurašinović je pred sudom u Parizu, u ime jedne bošnjačke porodice, podnio tužbu protiv Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika i Biljane Plavšić. Protiv prve dvojice tužbu je službeno poslao kabinetu predsjednika Republike Srpske u Banjoj Luci, Krajišnik je optužnicu dobio u pritvoru Haškog tribunala, gdje čeka pravosnažnu presudu od 27 godina zatvora, a Biljani Plavšić je uručena u zatvoru u Švedskoj, gdje izdržava kaznu od 11 godina zatvora.

"Želim pred francuskim pravosuđem da za svoje klijente postignem ono što im nije dato pred Haškim tribunalom, a to je - pravda. Haški tribunal vodi krivične postupke protiv optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava sa deklariranim ciljem da osigura pravdu za žrtve, ali praktično žrtve nemaju ništa od toga", kaže ovaj mladi advokat, porijeklom iz Bosne (iz Hrvatske Kostajnice, RH op. ž.p.), ali rođen u gradu Angersu na zapadu Francuske, gdje i sada živi.
Uporan je i nepokolebljiv: "Moji klijenti su žrtve etničkog čišćenja. Unižavani su, mučeni, prisiljeni na izgnanstvo, a imovina im je opljačkana i uništena. Oni će pred francuskim sudom postići pravdu koja im je uskraćena u Haškom tribunalu."
Članovi porodice, u čije ime je podnio tužbu, ne žele da budu identificirani. Ratna stradanja i traume još nisu zaboravili. Otac porodice i danas trpi psihičke posljedice tortura kojima je bio izložen kad su u aprilu 1992. pripadnici snaga bosanskih Srba opkolili njihovu kuću u okolini Foče. Toliko je pretučen da su i članovi njegove porodice i agresori mislili da je mrtav. Kuća im je spaljena sa svim što su imali, a oni, da bi spasili glavu, krenuli su na put izbjeglištva. Majka i djeca su, zahvaljujući francuskoj asocijaciji Équilibre, našli utočište u Francuskoj. Otac im se pridružio dvije godine kasnije.
To je sažetak njihovih ratnih stradanja, koja su, kako kažu, "jedan strašan roman". Najstariji od troje djece imao je šest godina kad su prognani. Petnaest godina kasnije, prošlog ljeta, kad je navršio 21 godinu, ponovo je obišao kraj u kojem se rodio i proveo prve godine života. "Nikada neću zaboraviti. Mog oca su tukli preda mnom. Muškarci s puškama su bili okolo i zapovijedali da gledam. Tamo sada ništa nema. Čak i temelji naše kuće zarastaju u korov i šiblje", kaže on.
"Ne želimo da se naša imena i prezimena pojavljuju u medijima. Imamo u kraju odakle smo još mnogo rodbine i plašimo se za njih. Uz to, želim da moja djeca i u budućnosti mogu bez problema da posjećuju svoj kraj i da ne zaborave ko su i odakle su", kaže njegova majka.
Na pitanje pod kojim obrazloženjem je tužio spomenutu četvorku čelnika Republike Srpske, Jurašinović kaže: "Kad su srpske snage napale Foču i okolinu u aprilu 1992, moji klijenti, kao i većina nesrpskog stanovništva, bili su izloženi fizičkoj torturi, članovi njihovih porodica su ubijani, a oni otvorenim prijetnjama prinuđeni da napuste svoje kuće, koje su potom uništene. To se zbivalo u vrijeme kad je Karadžić bio predsjednik Republike Srpske, Mladić komandant srpskih snaga, Krajišnik predsjednik Skupštine bosanskih Srba, a Biljana Plavšić, također u vrhu vlasti srpskog entiteta, teorijski pravdala etničko čišćenje. Svi su bili članovi zločinačke organizacije koja je u rukama držala i zakonodavnu i izvršnu vlast i dopuštala da se čine zločini protiv čovječnosti. Svi su optuženi u Haškom tribunalu, ali je do sada jedina Biljana Plavšić, koja je poslije rata bila i predsjednica Republike Srpske, pravosnažno osuđena."
Na presudu koju joj je izrekao Haški tribunal Jurašinović se okomio s posebnom žestinom: "Moji klijenti, kao i većina ljudi koji su stradali u ratu u Bosni, bili su u početku uvjereni da će pravda za njih i hiljade drugih biti postignuta u Haškom tribunalu. Međutim, teško su se razočarali kad je Biljana Plavšić osuđena na 11 godina zatvora, pošto je priznala krivicu za jednu točku optužnice, a gospođa Carla Del Ponte odustala od ostalih sedam, da bi potom Tribunal izrekao neshvatljivo blagu kaznu. Ogorčenost bosanskih izgnanika, kojima je život bukvalno slomljen, opredijelila me je da započnem borbu za jednu ozbiljnu pravdu. Čim sam stekao zvanje advokata, proučio sam u detalje sve zakone i propise i utvrdio da nema nikakve prepreke, ni u francuskom pravosuđu, ni u Statutu Haškog suda, ni u evropskim propisima, da se pokrene civilni spor u Francuskoj, kao i u bilo kojoj drugoj zemlji, protiv ljudi koji su osuđeni u Haagu. U statutima Haškog tribunala nedvojbeno piše - član 106 - da je nadležan za krivična djela počinjena u ratu u bivšoj Jugoslaviji, a da je obeštećenje žrtava u nadležnosti nacionalnih sudova. Tu nema nikakve zabune. Moji klijenti su sada francuski državljani i za njih je nacionalni sud jednostavno Tribunal de grande instance u Parizu."

DANI: Kad su doživjeli to zbog čega ste Vi u njihovo ime podnijeli tužbu, Vaši klijenti su bili građani Bosne i Hercegovine...
JURAŠINOVIĆ: Jesu, a i sada su. Ali u trenutku pokretanja civilnog postupka su bili i francuski državljani. Sve osobe koje zakonito borave u nekoj zemlji Evropske unije mogu se obratiti nacionalnim sudovima. Dakle, ako zakonito boravite u Njemačkoj, možete se obratiti njemačkim sudovima, kao da ste Nijemac. Moji klijenti imaju zakonit boravak u Francuskoj i obratili su se francuskom sudu za zaštitu svojih prava.
DANI: Da li francuski sud može da se proglasi nenadležnim?
Teško. Proučio sam sve zakone i pravne propise i nedvojbeno utvrdio da se u svakoj zemlji u Evropi, bile članice Unije ili, ovakav postupak, dakle civilni, a ne krivični, može pokrenuti. Da bih bio jasniji: protiv osoba kojima je presuda izrečena u Haškom tribunalu ne može se više voditi krivični postupak, ne mogu biti dva puta osuđene za isto krivično djelo, ali civilni postupak, za reparaciju, kao što je ovaj, apsolutno je pravosudno mogućan. Haški tribunal je na izvjestan način za sada prepreka.
DANI: Vrlo ste kritični prema Haškom tribunalu!
JURAŠINOVIĆ: Haški tribunal je prije svega osnovan da osigura pravdu za žrtve. Njihove patnje treba da budu javno priznate, da na sudu steknu status žrtve. To Haški tribunal ne čini, on se bavi samo procesuiranjem i kažnjavanjem onih koji su počinili ratne zločine, ali kad je riječ o žrtvama, sasvim je neefikasan. Haag ima prednost i monopol da postupa u ime žrtava. A žrtve su blokirane jer moraju čekati definitivnu presudu Tribunala, da bi pred nacionalnim sudovima mogli pokrenuti postupke za obeštećenja. Zbog nade da će Haški tribunal u svemu postići pravdu za žrtve, izgubili smo mnogo vremena. U pismu pariskom sudu Haag je rezerviran prema našem sporu. Kažu: to može da utječe na suđenje Krajišniku koje je sada u žalbenoj fazi. Prije će biti da osjećaju "konkurenciju" u pogledu procesne efikasnosti.
DANI: Kako su optuženima uručene optužnice?
JURAŠINOVIĆ: Karadžić i Mladić su i dalje u bjekstvu i, poslije odgovora iz Banje Luke, sudit će im se u odsustvu. Po propisima Evropske unije, tužbe uručuju sudski službenici države na čijoj teritoriji živi optuženi. Pošto je Krajišnik u Haagu, obratili smo se holandskom pravosuđu i dobili odgovor da je Haški tribunal eksteritorijaliziran, to jest da ne pripada Holandiji, nego Ujedinjenim nacijama. Zato sam pribjegao francuskim zakonima, po kojima se u zemljama van Evropske unije tužbe uručuju direktno, i Krajišnik ju je primio preporučenom poštom u pritvoru Tribunala. On je izrazio spremnost da dođe pred pariski sud i zatražio da ga zastupa francuski advokat, mada je istakao da se ne smatra odgovornim, ni direktno ni indirektno, za navode tužbe. Pravosuđe Švedske je postupilo prema evropskim propisima i uručilo tužbu Biljani Plavšić, koja je u tamošnjem zatvoru. Ona je također uzvratila pismom pariskom sudu.
DANI: Podnijeli ste tužbu još 2005. U kojoj fazi je sada postupak?
JURAŠINOVIĆ: Imali smo već 14 ročišta. Krajišnik je zatražio advokata i Advokatska komora Francuske je imenovala branioca, koji se, međutim, nije pojavljivao na ročištima. Sudsko vijeće mu je uputilo posljednji poziv i, ako se ne pojavi ili ne pošalje pisanu argumentaciju ni na petnaestom ročištu, zakazanom za 7. maj, bit će zakazana završna rasprava u roku od nekoliko mjeseci. Biljana Plavšić nije tražila advokata. Naprotiv, ona je zaprijetila da će me tužiti zbog nanošenja emotivnih i psihičkih patnji.
DANI: Kakav rezultat spora koji ste pokrenuli očekujete?
JURAŠINOVIĆ: Prvo, uvjeren sam da će francuski sud prihvatiti nadležnost i priznati prava mojih klijenata. Drugo, uvjeren sam da ćemo dokazati da su Krajišnik, Plavšićeva i druga dva politička moćnika Republike Srpske osobno odgovorni za patnje ljudi koje nikad nisu upoznali. To je specifičnost ovog predmeta. Dokazat ću da je sve što su moji klijenti doživjeli izravna posljedica njihovih kriminalnih postupaka, prije svega sprovođenja etničkog čišćenja, krivičnog djela koje ne zastarijeva. Zbog toga ni ovaj postupak ne može zastarjeti.
DANI: Ako dobijete spor, kako mislite istjerati obeštećenje kad su dvojica optuženih u bjekstvu, a drugo dvoje u zatvoru?
JURAŠINOVIĆ: Pokrenut ću sljedeću fazu i tužiti Republiku Srpsku koju su oni osnovali. Držim se devize o pravdi koja je spora ali ne i nedostižna. Imam 28 godina i mnogo vremena da dobijem ovaj spor.




Optuženi su počinitelji, ne vlada


DANI: Da li su ovakvi ili slični procesi pokretani u drugim zemljama?
JURAŠINOVIĆ: Po mom saznanju, jedan postupak se vodio u Americi, a u Holandiji Srebreničani su podnijeli tužbu zbog toga što holandski bataljon iz međunarodnih snaga nije izvršio svoju dužnost i zaštitio ih. Jedna kolegica je u Toulouseu tužila Ujedinjene nacije zato što nisu pružile pomoć ugroženim osobama. Međutim, moja tužba je jedinstvena zato što je podnesena izravno protiv počinitelja, dakle osoba, a ne protiv neke vlade, vojske ili institucije.




Iz pisma Biljane Plavšić

Prijetnja advokatu


"Sasvim je sigurno da su ljudi za vreme rata u Bosni i Hercegovini, ali i u drugim delovima bivše Jugoslavije, bez obzira kojoj su strani pripadali, prošli kroz težak period svoga života. Postoji cela skala patnji onih koji su ostali živi. O ovome mogu kompetentno da govorim jer sam zajedno sa porodicom bežala pred pomahnitalim islamskim fundamentalistima. Ali to se nije desilo samo meni. Više desetina hiljada mojih sugrađana bežalo je spasavajući gole živote od onih koji odsecaju glave. To je bilo proleće 1992. a slične scene svet vidi danas na svojim TV ekranima, samo što se to dešava negde drugo i nekim drugim ljudima, ali metodi su isti, kao i motiv za ta užasna dela. Da li ja i meni slični imamo pravo da nekoga tužimo za pretrpljen strah?"
"U zatvorskim uslovima u kojima živim ne mogu angažovati advokata, ali nemam niti finansijskih mogućnosti za takav angažman. Moja odbrana pred Haškim tribunalom plaćena je od strane suda nakon provere mojih finansijskih mogućnosti. Kada bih posedovala imovinu ili neki novac, platila bih advokata da podigne optužnicu protiv gospodina Jurašinovića. Tužila bih ga Advokatskoj komori Francuske, Svetskoj advokatskoj komori i Sudu zbog dvogodišnjeg uznemiravanja i psihičke torture izazvane njegovim pismima. On je to zaslužio.
Prof. dr. Biljana Plavšić"



Novi procesi

Nagodbe iz Haaga ne obavezuju žrtve


DANI: Žrtve imaju pravo samo da pokrenu civilni postupak za obeštećenje. Dakle, nemaju nikakve mogućnosti i za pokretanje krivičnog postupka.
JURAŠINOVIĆ: Nije isključena svaka mogućnost. Evo primjera: Biljana Plavšić je bila optužena po osam tačaka. U nagodbi sa Haškim tužilaštvom, priznala je krivicu po jednoj tački, a oslobođena preostalih sedam. Ta nagodba s Haškim tužilaštvom ni u čemu ne obavezuje žrtve. Drugim riječima, žrtve mogu da podnesu zahtjev za krivični postupak protiv Biljane Plavšić po svakoj od onih sedam odbačenih tačaka.
Oni koji su sastavili Statut Haškog tribunala propustili su, namjerno ili ne, da reguliraju sva pitanja o priznanju. Svi koji su sklopili nagodbu o priznanju oslobođeni su suđenja za po nekoliko tačaka optužnice. Međutim, te tačke nisu iščezle, one i dalje terete optužene i, u svim ovakvim slučajevima, žrtve protiv njih mogu povesti i krivični postupak. Nagodba o priznanju ima svoju funkciju u Tribunalu - skraćivanje dugih i skupih suđenja i saradnja s tužilaštvom, naprimjer - ali to ne obavezuje žrtve da zaborave one tačke haških optužnica po kojima postupak nije vođen. Dakle, žrtve imaju pravo da ne budu zadovoljne radom Haškog tribunala, bolje rečeno tužilaštva tog suda, i da povedu samostalnu krivičnu parnicu po onim tačkama kojih su, kao dar za priznanje, osuđeni oslobođeni. Onima koji su preživjeli patnje, poput mojih klijenata, nevjerovatno blage presude izrečene onima koji su "priznali" nerazumljive su i neprihvatljive. Ali treba imati na umu da krivica po tačkama za koje nisu suđeni uglavnom ne zastarijeva. Novi procesi su mogućni.


Dani, Sarajevo, Broj 566 - 18.04.2008

MOTION

(Izglasana podrska Vijeća odvjetničke komore)





Vijeće odvjetnička komore Angers,

Upoznati smo sa situacijom odvjetnika Ivana JURAŠINOVIĆA i javnom izjavom Predsjednika Republike Hrvatske koja sadrži jedva skrivene prijetnje interniranja u psihijatarsku ustanovu.

Smatrajući da takve prijetnje predstavljaju za odvjetnika zapreku u slobodnom vršenju njegove profesije, a zatim i pravu na pravedan sudski postupak zagarantiran Europskom konvencijom ljudskih prava;

Neka jamstvo neometanog prava obrane postane jedna od obveza država;

Vijeće daje svoju potpunu podršku odvjetniku JURAŠINOVIĆU:

Vijeće će s velikom pažnjom pratiti da se sudski postupak na sudu u Zagrebu, u kojem odvjetnik JURAŠINOVIĆ sudjeluje , odvija bez zapreka bilo koje vrste te striktnom poštivanju prava obrane;

Radi gore navedenog, Vijeće računa na veliku pažnju pravosuđa i Vlade Republike Hrvatske.

Amnesty International is particularly concerned about the slow pace of prosecutions for war crimes in Croatia and the apparent ethnic bias of investigations, most involving only Croatian Serb perpetrators. The organization is also worried about harassment and intimidation of victims and witnesses, as well as journalists reporting on war crimes. Croatian authorities have not made accountability for war crimes a clear political priority. The EU has a responsibility within the accession process to demand that they do so.

While in Brussels, Irene Khan will also introduce the screening of an Amnesty International film documenting impunity for war crimes in Croatia and address the European Policy Centre on EU asylum policies in the context of security.

AI, 15 April 2008

»Sjetite se Ibrahima Dedića«

Pokušaj atentata na Ivu Pukanića predsjednik Stjepan Mesić je usporedio sa situacijom koja je okruživala ubijenog Ibrahima Dedića iz »Promdei-banke«.
– I tada se govorilo da prijetnje i pokušaji njegove likvidacije nisu vrijedne pažnje, da je sve to izmišljotina. Kada se dogodilo najgore, svi su se opet čudili kako se to dogodilo. Sada se već spekulira da je u slučaju g. Ive Pukanića sve to izrežirano, montirano i nevjerodostojno. I prije je tvrdio da mu se prijeti, da ga ucjenjuju. Ovu situaciju oko g. Pukanića nitko ne smije uzeti olako i vjerujem da će sve meritorne institucije poraditi na tome slučaju. Osim toga, obitelj Pukanić prolazi krizu, jedno teško razdoblje i mislim da je najbolje ostaviti ih na miru, kazao je Mesić.

M. S., Novi list, NEDJELJA, 13.4.2008.

Pucanj u Mesića

Kada bi netko usred Washingtona pokušao ubiti novinskog izdavača koji je istodobno prijatelj predsjednika Georgea W. Busha, te na pet godina zatvora pravomoćno osuđene osobe zbog otmice djeteta, na noge bi ustali i FBI-a, i CIA, i Jack Bauer, a ponajviše mediji.
O prekjučerašnjem pokušaju ubojstva Ive Pukanića u središtu Zagreba, inače suvlasnika NCL grupe, koju je nedavno većinski prodao stranim partnerima, trenutno, na ovaj ili onaj način, ne valja nagađati, baš kao niti o tome kome u u cijelom slučaju ovakav rasplet događaja odgovara. Svaki, i najpovršniji čitatelj krimića, od Agathe Christie do Mickeya Spillanea, našao bi nekog Herculea Poirotea ili Mikea Hammera da mozgom ili tvrdo kuhanim čekićem, nađe trag do istine odnosno sve slabosti u kriminalističkoj priči koja se odvija pred nama.
Stoga nam se, prije svega, valja vratiti činjenicama. Ivo Pukanić je deklarirani i nikad demantirani prijatelj predsjednika Republike Stjepana Mesića, kojemu nije samo odlazio na Pantovčak kad god je prohtio, već je svoje obiteljske kontakte dokazivao javno se obraćajući njegovoj kćerki, baš kao nekad Ćiro Blažević Nevenki Tuđman. A sam Mesić nikada se nije ogradio, niti javno distancirao od Pukanića, koji je slovio i kao jedan od njegovih neformalnih savjetnika, radilo se o slučaju Gotovina, Zagorec ili povijesnim temama, poput Jasenovca.
Teško je za povjerovati da predsjednik Republike, uz cjelokupni državni aparat, tajne i policijske službe, nad kojima ima uvid, nije znao s kim ima posla i o kome se radi. Za razliku od svog suparnika Butkovića i EPH, Pukanić nikada nije mobitelom poslao SMS »Dragi, Stipe« i napravio lažni intervju, jer je tek telefonski zabrinuto zvao »dragu Dunju«, samo da povjeri jesu li ga neki kleti novinari uznemirili svojim tekstovima. Ili pak »sugerirao« kontakte s Gotovinom i Zagorcem.
Mesićev problem danas je što Pukanić njihov odnos nije tretirao nikada manje od onoga s Hrvojem Petračem čija su pisma iz Lepoglave stigla i u javnost zahvaljujući drugoj strani medijsko-policijsko-političke sprege. Iako je metak prohujao kraj Pukanićeve glave završio u nekom bezveznom izlogu, on je, bez obzira tko ga, zašto i s kojom namjerom ispalio, bio namijenjen predsjedniku Mesiću, čijem je osiguranju, prije nego li vlastitom stanu i kćeri, te horor večeri upomoć pohitao Pukanić.
Želi li svoj mandat okončati dostojanstveno, upravo bi predsjednik Republike snagom svog autoriteta, morao raščistiti sve nedoumice i prljavštine što se vezuju uz Pukanića i njegovu obitelj, radilo se o opravdanim sumnjama Hrvatskog helsinškog odbora, policije ili javnosti. Odšuti li Mesić taj promašeni hitac koji je pogodio njegov autoritet, onda i ubuduće možemo očekivati da će nam se dogoditi neki novi Korade.

Branko Mijić, Novi list, 11.4.2008

Marin Tomulić

Pariz

FRANCUSKA
13. 04. 2008



Željko PERATOVIĆ

novinar

Zagreb

HRVATSKA

U Parizu 13 travnja 2008



Poštovani gospodine,

Zanimljiva je izjava Stjepana MESIĆA povodom ubojstva vlasnika PROMDEI - banke Ibrahima DEDIĆA. Imam dojam da je tom zlokobnom izjavom MESIĆ zapravo šalje zadnje upozorenje nezgrapnom Ivi PUKANIĆU i otvara mogućnost njegove likvidacije.

Stjepan MESIĆ i njegov šogor Žarko PAVLINA izravno su povezani s ubojstvom nesretnog bankara Ibrahima DEDIĆA.

1999. godine kratko vrijeme prije organiziranog puča (18/03/1999) protiv legalne uprave PIK-Vrbovca d.d. u Vrbovcu, koje sam bio član, a nakon političkog poništenja (Zlatko MATEŠA) legalnog natječaja o prodaji većinskog paketa dionica hrvatskom industrijalcu Enveru MORALIĆU, došao nam je u posjet Ibrahim DEDIĆ i ponudio financijsku pomoć ( kredit) u cilju spriječavanja neprijateljskog preuzimanja PIK-Vrbovca.

Zahvalili smo mu se za ponudu i odgovorili da u ovoj situaciji novac više nije bitan već politička odluka predsjednika TUĐMANA.

Javio nam se je nakon puča i rekao da ga je zvao novi direktor PIK-a Zlatko DOMINIKOVIĆ i zahtjevao isti kredit koji je nama ponudio. DEDIĆ je odbio a prema njegovim riječima DOMINIKOVIĆ mu je prijetio.

Kako sam doznao kasnije, svi dogovori oko rušenja uprave PIK-Vrbovca, poništenje natječaja u kojem je većinski paket dionica PIK-a prodan Enveru MORALIĆU za 100 000 000 DEM te kasnija prodaja PIK-Vrbovca AGROKORU za 1 kunu, kao i svi drugi poslovni dogovori „organizacije“, održavali su se na Pantovčaku u uredu poduzeća OMIKRON u vlaništvu Žarka PAVLINE, šogora Stjepana MESIĆA.

U dogovorima su aktivno sudjelovali Žarko PAVLINA, Stjepan MESIĆ, Hrvoje PETRAČ, Željko GOLUB, Zlatko DOMINIKOVIĆ, Vladimir ZAGOREC, pomoćnik ministra MORH-a za financije GALIĆ, pomoćnik ministra financija JUKIĆ i predstavnici MUP-a KOŠUTIĆ, PODNAR i ALVIŽ.....

Nakon puča i postavljanja za novog direktora Društva Zlatka DOMINIKOVIĆA, Ivan JEDVAJ i ja, posredstvom policajca PODNARA koji je sa svojim kolegama aktivno sudjelovao u pripremi puča, bili smo pozvani na razgovor kod Žarka PAVLINE.

I Enver MORALIĆ je kasnije bio pozvan na razgovor. S MESIĆEM je „dogovorio“ primirje te je nakon toga dobio odobrenje investiranja u Hrvatskoj.

Prema informacijama kojima raspolažem, jedan od članova grupe koja je likvidirala Ibrahima DEDIĆA bio je i Marko NIKOLIĆ. Oružje je osigurao Marty CAPIAU posredstvom generala Milenka FILIPOVIĆA i to iz vojarne Rakitije. Marty je zapravo neslužbeno bio nadređen generalu.

(Ista je grupa odgovorna i za organizaciju ubojstva u Crikvenici bivšeg emigranta iz Švedske gospodina NOVAKA.)

Ni sat vremena nakon ubojstva, novi direktor PIK-Vrbovca Zlatko DOMINIKOVIĆ telefonom je izdao nalog noćnom čuvaru Društva da otvori vrata i propusti u krug tvornice crni automobil i ne zapisuje broj tablica. Odmah nakon dolaska automobila dolazi i Zlatko DOMINIKOVIĆ u pratnji svoje žene koja je inače liječnica. Par sati kasnije svi napuštaju krug tvornice.

Naime tijekom ubojstva Ibrahima DEDIĆA, jedan od ubojica je bio ranjen od vlastitog metka koji se je odbio od zida. Ubojice su upotrebljavale vojno oružje i vojnu municiju čije su kugle od čelika, a ne od mijedi ili bakra poput municije koju upotrebljava MUP, te se ne upotrebljavaju u zatvorenom prostoru.

Po svemu sudeći, večinom oružja i municije koji su služili u ubojstvima, zločinacku organizaciju je snabdjevala vojarna Rakitije.

Sve gore navedene (i detaljnije) informacije dostavio sam svojevremeno Državnom Odvjetništvu i Uskok-u. Istina je da u to vrijeme nisam bio upućen u realnu ulogu Mladena BAJIĆA.


Marin TOMULIĆ



P.S.

Suradnja u likvidacijama Marka NIKOLIĆA i Martya CAPPIAUA nastavila se i kasnije. Marko NIKOLIĆ zapravo nije bio ni u bijegu niti u Latinskoj Americi. Boravio je i boravi i dalje u Hrvatskoj, Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj.

13. ožujka ove godine moja je žena putovala u Zagreb. Pratio sam ju na aerodrom Charles De Gaulle u Parizu i po izlasku iz zračne luke, u bezpilotnom metrou koji povezuje TERMINAL I i TERMINAL III gdje se presjeda na metro za Pariz, našao sam se oči u oči s Markom NIKOLIĆEM koji je po svemu sudeći upravo stigao iz Zagreba te me pratio. Razlikovao se od NIKOLIĆA kojeg sam vidio 2002 godine te kasnije njegove slike u novinama. On danas ima kratku blond kosu ali odskače crna neobrijana brada. Promatrao me je bez riječi.

Odmah po izlasku iz bezpilotnog metroa, nazvao sam novinara M. C. koji se je u više navrata viđao s Markom NIKOLIĆEM tijekom njegovog „bijega“. Nije mi odmah odgovorio. Nazvao me je nešto kasnije te potvrdio da je „moguće“ da NIKOLIĆ putuje u Hrvatsku te da je promjenio izgled. Obećao mi je da će me nazvati sutradan te da će o tome pisati. Više mi se nije javljao.

GLAVNA TAJNICA AMNESTY INTERNATIONALA IRENE KAHN ZAVRŠILA POSJET HRVATSKOJ
Zaštita svjedoka poseban problem

ZAGREB – Po završetku svog posjeta Hrvatskoj, glavna tajnica Amnesty Internationala (AI) Irene Kahn ocijenila je da u Hrvatskoj još uvijek postoje veliki nedostaci u procesuiranju ratnih zločina počinjenih od 1991. do 1995. godine, posebno onih za koje su odgovorne hrvatske postrojbe.
– Slučajevima se pristupa selektivno, lokalne vlasti odgovorne za procesuiranje zločina pokazuju inerciju, apatiju i nedostatak interesa, odnosno u određenim stvarima i politički interes da se zločini ne procesuiraju, kazala je Irene Kahn.

Kao poseban problem Kahn je istaknula i zaštitu svjedoka. Informirana je o onom što država poduzima po tom pitanju, ali je podsjetila da hrvatske vlasti još nisu riješile važan slučaj ubojstva haškog svjedoka Milana Levara.
Svoje dojmove iz Hrvatske Kahn će prenijeti dužnosnicima EU, između ostalih i povjereniku za proširenje Ollieju Rehnu i glavnom tajniku Vijeća EU Javieru Solani. Od njih će tražiti da EU nastaviti inzistirati na procesuiranju ratnih zločina jer smatra da je to važno za stabilnost u regiji.

Sergej Abramov, Novi list, 12.4.2008

HRVATSKO novinarsko društvo najoštrije osuđuje pokušaj atentata na Ivu Pukanića te cijeli događaj ocjenjuje kao napad na slobodu medija..

"Duboko vjerujemo da će policija ući u trag napadačima te uspjeti spriječiti moguće buduće napade", kazao je u razgovoru za Index predsjednik HND-a Zdenko Duka kojega cijeli događaj podsjeća na zadnji pokušaj ubojstva pripadnika medijske scene u Hrvatskoj.

"Ako se ne varam, prije pet godina su pokušali ubiti Ninu Pavića, a počinitelj nikad nije pronađen", kazao je Duka napominjući kako napadi na vlasnike medija imaju posebnu težinu jer postaju ujedno napadi na slobodu medija općenito.

Zdenko Duka osvrnuo se na mogućnost da bi motiv za ubojstvo Pukanića mogao biti posljedica prodaje 50 posto udjela NCL Grupe Austrijancima.

"Sve je moguće", zaključio je predsjednik novinarskog društva.

J.M., Index.hr, 10. travnja 2008

Ivo Pukanić, vlasnik konkurentskog »Nacionala«, osudio je postavljanje bombe pod Pavićev »mercedes«, ali i dodao da »Pavić intimno zasigurno zna tko je to učinio«.
Dnevne novine »Republika«, Pukanićev neuspjeli projekt, u svom su prvom broju 2000. objavile priču o velikom medijsko-gospodarskom skandalu Grupo. Objavljeni su faksimili dokumenata koji su trebali dokazati da su se Ninoslav Pavić, Miroslav Kutle, Vinko Grubišić i Hrvoje Franjić (pseudonim iza kojeg se, prema »Republici« i »Nacionalu«, navodno krio Ivić Pašalić) udružili da bi nezakonito ovladali medijskim prostorom u Hrvatskoj.
Iako se prethodno tvrdilo da je Pavić čvrsto povezan s novom koalicijskom vlašću, posebno premijerom Račanom (organiziranje dodjele Murtićevih grafika zaslužnima za demokraciju te dopuštenje Mirku Galiću da s mjesta glavnog
urednika »Globusa« prijeđe na mjesto direktora HRT-a), Pavić je zbog »afere Grupo« kratko završio u pritvoru. Pušten je zbog nedostatka dokaza, s tim da su i njegovi mediji nastavili pisati kako istražna tijela još rade na »slučaju Grupo«.

»S Kutlom nemam nesporazuma«

U intervjuu »Jutarnjem listu« u ponedjeljak Pavić je odbacio mogućnost povezanosti »afere Grupo« s bombaškim napadom u subotu. Na upit može li eksplozija biti povezana sa »slučajem Grupo«, Pavić je odgovorio da je »taj slučaj završen i nema veze s ovim događajem«.
Krajem prošle godine tjednik »Nacional« je objavio da je najpoznatiji hrvatski tajkun Miroslav Kutle od Ninoslava Pavića navodno zatražio 10 milijuna eura za šutnju o svim detaljima »afere Grupo« ili pak legalizaciju svojih udjela u »Grupu« na temelju ortačkog ugovora.
Spekuliralo se da se pretvorba »Tiska«, »Slobodne Dalmacije«, »Dione« i još nekoliko tvrtki prelomila preko Kutlinih leđa, a da je dobit u svemu tome bila zanemariva. S druge strane, Pavić je prodao 50 posto EPH njemačkom koncernu WAZ za 40 milijuna njemačkih maraka.
Pavić u razgovoru za »Jutarnji« demantira i nesporazume s Kutlom: »To što se pisalo bile su proizvoljne konstrukcije. S Kutlom nemam nikakvih nesporazuma. Sve naše odnose održavali smo na civiliziran na-čin«.

Željko Peratović, Vjesnik, Utorak, 4. ožujka 2003.

Smokvinine laži i obmane

Dragi moj Radovane Smokvina, toliko si mi prirastao za srce da nisam žalio truda i tvojoj borbi za funkcioniranje pravne države i poštivanjem pravosudnih organa. Kao što je neko već spomenio godinama si izbjegavao odazvati se pozivu suda, pa je 08.06.1999. godine tvoja omiljena sutkinja Loreta Sršen izdala dovedbeni nalog za okrivljenika Radovana Smokvinu za glavnu raspravu u predmetu K-14/95! Da te podsjetim Radovane spor je pokrenut davne 1995. godije, točnije rečeno 10. siječnja 1995 godine!! Tebi je Radovane kao "velikom borcu" za pravnu državu naravno jasno da je grozno i strašno kada sud ne može raditi svoj posao jer se okrivljenik, ( to si ti Radovane ) ne odaziva na pozive i bježi od svoje građanske obveze da pošuje pravnu instituciju države u kojoj živi i pravo građana na suđenje u razumnom roku!
Da te podsjetim dragi moj Radovane to ti je isto onakvo suđenje koje si ti Radovane zahtjevom broj 19517/02 tražio od Međunarodnog suda za sebe Radovane u tužbi "Smokvina protiv Hrvatske"
A ovdje u kaznenom predmetu K-14/95 protiv tebe Radovane, ti moj Radovane gotovo pet godina izbjegavaš ročišta i onda te savjesna sutkinja putem policije jednostavno 21. lipnja 2000. godine mora privesti na raspravu. Malo čudno moj Radovane zar ne, da sebe "pravosudnog viteza" koji se busa u prsa poštenjačine i štovatelja zakona dovodiš u situaciju da te policija privodi na raspravu koju si gotovo pet godina uspješno izbjegavao. Apsurd, kakav apsurd moj Radovane, kada na jednoj strani kršiš procesna prava tužitelja, a na drugoj tražiš zaštitu tih istih prava kada si ti u pitanju!!
No nije to jedini dokaz tvoje istinoljubljivosti i poštivanja našeg hrvatskog suda, ima još i ljepši primjer kojeg prepisujem iz rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci broj K-DO-1511/02 od 04. prosinca 2002. godine. Na strani 2 tog rješenja piše:
"Na stranici 94 predmetnog sudskog spisa nalazi se dopis Općinskog suda u Rijeci upućen Policijskoj upravi primorsko-goranskoj - X policijskoj postaji sa slijedećim sadržajem:"Nepavomoćnom presudom ovog suda donesena dana 03. kolovoza 2000. godine okrivljenik Smokvina Radovan sin ....., s prebivalištem ......... oglašen je krivim zbog kaznenog djela klevete iz članka 200 stavak 1 KZ-a na uvjetnu osudu. Na raspravi dana 21. lipnja 1999. g. okrivljenik Smokvina Radovam, ostavio je osobnu iskaznicu broj ....... Prilikom izricanja i objave presude od strane suca Lorete Sršen, okrivljeni Smokvina Radovan nakon što je čuo sudsku odluku istrčao je iz sudnice zalupivši vratima, tako da mu sudac Loreta Sršen nije uspjela vratiti navedenu osobnu iskaznicu." Stoga Vas molimo da mu putem djelatnika Vaše policijske postaje vratite osobnu iskaznicu broj ......, kao i da nas o vraćanju iskazniceizvjestite pozivom na gornji poslovni broj predmeta, kako bi sud o tome imao saznanja." Dopis je datiran sa 17. listopada 2002. godine.

X policijska postaja Opatija izvjestila je Općinski sud u Rijeci o s:"U svezi Vašeg zahtjeva broj predmet gornji, izvješćujemo vas da smo predmetnom Radovanu Smokvini, rođen ........, s prebivalištem ..... uručili uz dostavnicu osobnu iskaznicu br. ......, kojim prilikom je Radovan Smokvina odbio potpisati dostavnicu"

E pa sada dragi moj Radovane tko voli nek izvoli, a o tvom liku i djelu ovdje je puno toga rečeno, pa bi ja tebe Radovane zamolio da odgovoriš kako je moguće da takva poštenjačinja, vitez i borac za pravnu državu bježi iz sudnice, laže i krivo optužuje suca da mu nije vratio osobnu iskaznicu, i zar se je i naša policija Radovane urotila protiv tebe, kao da si ti Radovane stvarno neka faca, a ne individua koja uvjeren sam što hitnije treba zatražiti potvrdu o svom zdravstvenom stanju!

Toliko za sada Radovane, ali imam ja još tog materijala o tebi i tvojim hemeroidima, samo se ti izvoli oglasiti, a ja ti u tom slučaju obećavam da nastavka slijedi, naravno još žešći i s više pojedinosti! Budi mi pozdravljen moj Radovane jer smo na ovu priliku ja i saučesnici dugo, dugo čekali!

Damir, 14-03-2008 16:15

REPUBLIKA HRVATSKA

Ministarstvio Pravosuđa

Ministrici Ani Lovrin

Naš Znak: 191 od 18.3.2008.



Poštovani i vrlo cijenjeni naslov


Dostavljam Vam sljedeće dopise:

1.

Uprava kriminalističke policije broj: 511-01-30/2-4-94585/04 od 4.3 2008.
2.

Požurnica od 10.12.2007. broj HUKOK-172 od 10.12.2007. (neodgovoreno)
3.

Dopis od 8.11.2008. broj HUKOK-160 od 8.11.2007. (neodgovoreno)
4.

Poziv na prvo ročište predmet K-746/05 na Općinskom sudu u Rijeci
5.

Kopije stranica 20 i 34 iz « Međunarodnih načela o neovisnosti i odgovornosti sudaca


Rješenje problema pod 1. 2. i 3. se rješava u normalnim uljudbenim i civiliziranim državama s malom isprikom, jer i suci su ljudi koji nisu nepogrešivi, ali to je nepoznanica u RH pravosuđu koje djeluje kao zajednica nepogrešivih.

Rješenje problema pod 4. je isto rješivo ako se slijedi načela napisana pod točke 5.

Druga je stvar vezana za unaprijed programiranu zastaru predmeta K-746/05 Ovime Vam samo dajem na znanje i da poduzmete potrebne korake na vrijeme prema ovlastima, kompetenciji i savjesti.



Radovan Smokvina, 18. ožujka 2008.




Priloženo od 1. do 5.

Republika Hrvatska
MUP Ministru Ivici Kirinu
Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću
Ministarstvu pravosuđa
HUKOK- 172 od 10.12.2007.

POŽURNICA

Predmet: Krađa osobne iskaznice pravosudno-policijskih djelatnika

Poštovani i vrlo cijenjeni naslov

Prilažem dopis od 27.10.2002. na koji nisam primio odgovor i niti su mi poslane preslike traženih dopisa pod 1.i 2.
Kada namjerava državno odvjetništvo i MUP odgovoriti i poslati dokumente koje zahtijevam već punih pet godina. Zar to nije moje pravo kojega uskraćuju institucije pravosuđa?
Institucije pravosuđa izgleda imaju svoja kolektivna pravila igre i ne drže se zakona.
Krađa se dogodila prije osam godina a da su institucije policije i pravosuđa još uvijek na strani počinitelja kaznenog djela i štite počinitelja.
Isto se može opet desiti nekom drugom ili meni ili Vama.
Tko će mi platiti troškove nove osobne iskaznice?

Bože čuvaj Hrvatsku i pomogni Hrvatskoj


Radovan Smokvina, 10. prosinca 2007.

Prilažem KP od 11.12.2000. ; dopis KR-DO-98/01-XIV od ODO Nenad Bogosavljev i dopis od 27.10.2002.

Republika Hrvatska
USKOK-Zagreb
Ministarstvu pravosuđa Ministrici Ani Lovrin

Naš broj: HUKOK-160 od 8.11.2007.

Predmet:
Zahtjev za pokretanje istrage zbog sumnje o postojanju zločinačke organizacije u hrvatskom pravosuđu

Šaljem Vam samo dva moja dopisa pod brojem UKOK-46 od 6.11.2006. i UKOK-65 od 20.12.2006. kao i jedan odgovor Ministarstva pravosuđa od 6.12.2006. (Klasa: 051-02/02-01/1635 Ur.broj: 514-06-01-01/1-06-23) koji je iz više razloga ne prihvatljiv i ne suvisli, a razlozi su opisani u još uvijek neodgovorenom dopisu UKOK-65 od 20.12.2006. što je opet povreda zakona, Ustava i ljudskih prava.

Zahtijevam pokretanje istrage prema članku 333 i 157.a KZ RH.
zbog sumnje postojanja i povezivanja u zločinačku organizaciju djelatnika Općinskog i Županijskog suda u Rijeci koji su direktno povezani s djelatnicima Ministrarstva pravosuđa i da mi odgovorite tko je naredio kada i zašto da mi se oduzme osobna iskaznica i tko je kada i kako kaznio sutkinju Općinskog suda u Rijeci Loretu Sršen za to zločinačko djelo. Hrvatsko pravosuđe i MUP još uvijek izbjegavaju čist i jasan odgovor. Zašto!!?

Bože čuvaj Hrvatsku i pomogni Hrvatskoj


Radovan Smokvina, 8. studenog 2007.


Kopije EU, TI i drugim institucijama i udrugama

REPUBLIKA HRVATSKA
Ministarstvo pravosuđa
Ministrici Ani Lovrin

Vaš dopis od 6.prosinca 2006. Klasa 051-02/02-01/1635 ; Ur. .broj 514-06-01-01/1-06-23
«Krađa osobne iskaznice od sutkinje Općinskog suda u Rijeci Lorete Sršen» potpisane od pomoćnice ministrice Barice Novosel
Naš znak UKOK-65 od 20.12.2006.

Poštovana i cijenjena Ministrice
Za točnost i ispravnost Vaših tvrdnji i izjava u Vašem predmetnom dopisu potpisanom od Vaše pomoćnice Barice Novosel mogao bi s uspjehom sumnjati.
Obrazloženje:
1. Republika Hrvatska je pristupila Vijeću Europe i potpisala deklaraciju o ljudskim pravima i vladavini prava sukladno međunarodnim standardima. Ti standardi su iznad «Zakona o sudovima» kojega je donio Hrvatski sabor i moraju se primjenjivati.
2. Ministarstvo pravosuđa nema samo ovlasti «Pravosudne uprave « određenim Člancima 61. do 70. Zakona o sudovima, već daleko veće ovlasti tako prema Članku 113. Ministar pravosuđa imenuje predsjednika suda ; Člankom 115. Ministar pravosuđa razrješava predsjednika suda; Člankom 97. Ministarstvo pravosuđa vrši kontrolu o imovini svih sudaca ; Člankom 96. stavak 4 Ministar pravosuđa donosi pravilnik za stručno usavršavanje sudaca …
3. U Vašem predmetnom dopisu spomenuti Članak 62. Zakona o sudovima ili još detaljnije Članak 62. doslovno glasi: «U pravosudnu upravu spadaju poslovi koji služe obavljanju sudbene vlasti» (stavak 1. do stavka 7.), a stavak 5. doslovno glasi: «ispitivanje predstavki građana na rad sudova koje se odnose na odugovlačenje sudskog postupka, na ponašanje suca ili drugog djelatnika suda prema stranci u tijeku postupka ili obavljanju drugih službenih radnji.
4. Pomoćnica ministrice Barica Novosel je Članak 62. Zakona o sudovima stavak 5. proizvoljno krivo interpretirala, jer u zakonu ne stoji glagolska imenica «(ponašanje)» u zagradama. Dakle, Ministarstvo pravosuđa ima nedvojbeno zadatak da ispituje ponašanje suca prema stranci, a krađa osobne iskaznice i ne dolazak na ročište bez isprike i opravdanja nije primjerno ponašanje sutkinje Lorete Sršen, ili ipak, možda je?
Sudska vlast predstavlja bitnu kontrolu nad ostalim dijelovima državne vlasti, a kako i na koji način će ovakva postojeća sudska vlast osigurati tu kontrolu kad nije u stanju sprovesti vlastiti unutarnju kontrolu, dapače, odbija sprovesti vlastitu unutarnju kontrolu koja spada u područje temeljne unutarnje vlastite higijene, a time i higijene cjelokupnog društva.
Gore navedeno obrazloženje zahtjeva od Ministarstva pravosuđa da postupi po mojem traženju ( vidi moj dopis UKOK-46 od 6.11.2006. i to u svih 10 točaka).

Radovan Smokvina, 20. prosinca 2006.

Kopije: Veleposlanstvu EU ; Transparency international i druge institucije.

Republika Hrvatska
Ministarstvu unutarnjih poslova
Ministru Ivici Kirinu

Ministarstvo pravosuđa

Naš znak: UKOK-46 od 6.11.2006.
Vaš znak: Br. 511-01-30/2-4-94585/04 od 19.12.2005. (potpisan načelnik Željko Cvrtila)

Predmet: Krađa osobne iskaznice od pravosudno-policijskih djelatnika

Vaš gore navedeni dopis poslan je Saboru (Odbor za ljudska prava) kojeg treba raščistiti u interesu općeg dobra u kojem bi najvažniju ulogu trebala imati policija i pravosuđe, ali nažalost imam čvrst osjećaj da te institucije nisu operativne i da štite počinitelje kaznenih djela, a to se naročito osjeća kad počinitelji dolaze iz redova policije i pravosuđa, što je katastrofično za svako takvo društvo.
Sve dok policija i pravosuđe budu i dalje obavljalo svoj posao vrlo površno i da se ne ravnaju po etici struke i da u prvom redu zaštite oštećene građane, a ne suce i policajce kako to čine onda se o nekoj reformi pravosuđa ne može govoriti, već samo o zavaravanju domaće javnost i međunarodne zajednice. Policija i pravosuđe su samo operativni u slučaju kad je u pitanju zaštita vlastitih pogrešaka i vlastitih grješnika, ali ne kad su u pitanju oštećeni građani kao u ovom slučaju.
Zato konačno od policije i pravosuđa zahtijevam samo direktne konkretne odgovore na slijedeća postavljena pitanja:
1. Što je poduzela policija i Ministarstvo pravosuđa da kazni sutkinji Loretu Sršen, jer je iz svih relevantnih dokumenata uočljivo da je taj čin (krađa i prisvajanje osobne iskaznice) činila svjesno i to iz više razloga da nabrojim samo neke:
a) Što je trebala zaštititi svoga tasta Đura Sršena koji je bio stečajni upravitelj poduzeća Automotor d.d. u Rijeci (sukob interesa i nepotizam u pravosuđu).
b) Što je time htjela postignut efekt zastrašivanja (vidiš ti, mi smo jaki, jer ja sam sutkinja koja te osuđuje, iako je njena presuda bila kratkog daha, jer je pala na županijskom sudu, a moj suprug je sudac Županijskog suda, a moj tast će te prikazati kao lopužinu i time spasiti naše prijatelje iz HFP i Grada Bakar i Rijeke…).
2. Što to znači imenovani je žurno napustio službene prostorije suda, zbog čega imenovanom sutkinja nije uspjela vratiti osobnu iskaznicu? Kako se to žurno napušta službene prostorije suda, možda bijegom ili kako se to čini? Treba još jednom napomenuti da imenovani nije predao osobnu iskaznicu sutkinji, a niti je bio prisutan tom činu primopredaje koje je obavila policija, a pored toga sutkinja nije uopće trebala osobnu iskaznicu imenovanoga, jer to nije bilo prvo ročište već peto (na treće ročište 13.11.1997. se sutkinja nije uopće pojavila na sudu, a ja sam doputovao iz Švicarske).
3. Kakve disciplinske sankcije je «doživjela» sutkinja zbog ne dolaska na raspravu i bez isprike, što predstavlja posebnu blamažu utemeljenu na standardno uhodanu pravosudnu kulturno-civilizacijsku stečevinu? Isprika, postoji ili ne postoji?
4. Policijski službenik je navodno vratio osobnu iskaznicu 27.11.2000., ali imenovani je odbio potpisati dostavnicu. Kako se zove dotični policijski službenik? Gdje je zapisnik odnosno izvješće kojeg u takvom slučaju policijski službenik po službenoj dužnosti treba napisati i imenovanoga prijaviti prekršajnom sudu.
5. Dana 27. 11.2000. bio sam na drugom kontinentu, a time je pametnome dosta. Kako se to može dogoditi, zar to nije žalosno da se policija blamira? Zašto, i za koga?
6. Što je čekala osobna iskaznica kod sutkinje Općinskog suda u Rijeci od 21.6.1999. do navodnog vraćanja 27.11.2000 dakle punih 17 mjeseci. Da li je to standard? Ili pod koji standard to spada? Ili je tu nešto drugo u pitanju?
7. Budući da mi je taj sudski proces bio prvi proces u životu onda sam opisao sam tijek suđenja i poslao sutkinji taj dopis od 27.6.1999. u kojem i spominjem između ostalog i nestanak osobne iskaznice koje sam stavio na teret policiji.
8. Prilažem «Privatnu tužbu» napisane od odvjetnice Danice Mirković Vejvoda inače prijateljice od sutkinje Lorete Sršen. Pri čitanju iste potrebna je posebna fiskulturu za odgonetnuti sadržaj tužbe. Doslovno «Privatni tužitelj je bio djelatnik poduzeća Automotor d.d. Rijeka, kojeg je većinski vlasnik i direktor okrivljeni, neprekidno od 1961.godine.». Što to znači? Osobno nemam ništa protiv homoseksualaca, ali ja nemam tih afiniteta.
9. Da li su policijski djelatnici koji su me priveli 21.6.1999. kažnjeni zbog oduzimanja osobne iskaznice?
10. Koliko je radnih sati potrošeno sa strane policije i pravosuđa od 1999 do danas, a da se niste pomakli od početka i to samo zato jer Vam jako teško pada korektnost i isprika.

Zahtijevam od naslova da odgovore na pitanja od 1 do 10 i pošalju ispriku za sve neugodnosti prouzrokovane od policije i pravosuđa kao i nadoknadu troškova prouzrokovanu nabavom nove osobne iskaznice.
Isti će raditi uvijek isto!?


Radovan Smokvina, 6. studeni 2006.

U sudskom sporu Korade protiv »Globusa« saslušan Željko Peratović

ZLATAR, 31. siječnja – U ponedjeljak je na Općinskom sudu u Zlataru u sporu generala Ivana Korade protiv nakladnika Globus, u kojem Korade zbog nanesene duševnih boli potražuje 280.000 kuna, saslušan je Željko Peratović, autor teksta objavljenog 3. srpnja 1998. godine. Sudac Općinskog suda Damir Čižmek zatražio je od Peratovića da opiše
na koji je način tekst nastao, te je li i kod koga provjerio informacije i glasine koje je u tekstu naveo. Prema riječima Željka Peratovića, sporni članak nastao je nakon primanja u Uredu predsjednika na kojem je u službenoj odori i s odličjima bio i general Ivan Korade, pa se postavilo pitanje ne radi li se o rehabilitaciji generala o kojem su i druge novine iznosile takve kvalifikacije (da je pokušao vojni puč u Varaždinu, vidi prethodni tekst od 01. kolovoza 1997., op. ž.p.).
Drugu informaciju, da se na zemljištu u Koradeovu vlasništvu obavljaju veliki građevinski radovi, Darko Petričić, novinar iz Mihovljana i tadašnja glavna urednica Globusa, Đurđica Klancir procijenili su kao vjerodostojnu. Prilikom dolaska u Zagorje, zajedno s fotografom Hrvojem Dominićem, Peratoviću je pokazan Koradin vinograd i ribnjak. Tko je osoba koja mu je to pokazala, Peratović nije želio reći, jer kao novinar mora zaštititi izvor informacija. Nakon obilaska terena u jednom kafiću razgovarao je s navodnim djelatnikom 7. gardijske brigade, Zlatkom Žvigačem i načelnikom općine Novi Golubovec, Borisom Tušekom, koji je potvrdio da je na zemljištu generala Koradea dvije godine ranije radila mehanizacija 7. gardijske brigade koja je ujedno izvela radove na uređenju mjesnog igrališta i općinskih putova.
Peratoviću je napomenuo da ne bi bilo dobro pisati o tome, sada kad se čini da se popravlja situacija oko jedinog zagorskog generala. Dobivene informacije potvrdili su i drugi prisutni u kafiću. Inače, informacije o gradnji ribnjaka dobio je od Borisa Tušeka još 1997. godine, ali zbog pritiska državnih službi i uhićenja generala Koradea, zbog dobre namjere nije iznosio. O samom uhićenju također je doznao od Tušeka, koji se navodno, nalazio uz Koradea na nogometnoj utakmici kada je uhićen. Dio teksta temeljio se na pisanjima i informacijama koje su objavili Nacional i Nedjeljna Dalmacija.
Odvjetnica Globusa, Vesna Alaburić, zatražila je da se saslušaju Đurđica Klancir i Petričić radi utvrđivanja istinitosti i postupanja u dobroj namjeri.
Isto je predložila i za Žvigača i Tušeka, te Ivu Pukanića i Anđelku Mustapić iz Slobodne Dalmacije. Ujedno je zatražila da se od MORH-a dobiju informacije o uhićenju Koradea, upit o umirovljenju, a od Ministarstva pravosuđa odgovor dostavljen na zastupničko pitanje Marka Veselice o istrazi protiv generala. Nadalje, odvjetnica je zatražila da se od Županijskog suda u Bjelovaru, radi istinitosti informacije o provođenju istrage i okončanju postupka protiv Ivana Koradea, dostavi spis, a u spis suda da se dostave još dva članka Željka Peratovića o generalu kako bi se dokazalo postupanje o dobroj namjeri zajedno s intervjuom drugog autora također objavljenog u Globusu.
Čižmek je zakazao raspravu za 13. ožujka na koju treba pozvati na saslušanje Klancir, Petričića, Tušeka i Žvigača, a Globus mora dostaviti kopije dva teksta i razgovor s Koradeom, koji mora dostaviti svoju odluku o umirovljenju te će na sljedećoj raspravi biti još jednom saslušana bivša glavna urednica.
Kako je nakon rasprave rekao Korade, ovaj proces se pretvara u politički i ide previše u širinu, a nada se da će na sljedećem ročišštu ostati odštetni spor.


DARKO GOLUBAN (+), Vjesnik, Utorak, 1. veljače 2000.

AMNESTY INTERNATIONAL
Izvještaj za medije

Četvrtak 3. travnja 2008.



Irene Khan, Glavna tajnica Amnesty Internationala posjetit će Hrvatsku od 8. do 11. travnja 2008.

U nizu sastanaka s hrvatskim dužnosnicima, uključujući Predsjednika Stjepana Mesića i Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, Irene Khan će pozvati na suzbijanje nekažnjavanja za ratne zločine počinjene u ratu od 1991. do 1995.g.

Glavna tajnica ove organizacije za ljudska prava sastat će se i sa žrtvama rata te predstavnicima civilnog društva i međunarodnih organizacija.

Nakon posjeta Hrvatskoj, Irene Khan otputovat će 15. travnja u Bruxelles, gdje će se sastati s dužnosnicima Europske Unije (EU), uključujući Ollia Rehna, povjerenika za proširenje, te Javiera Solanu, Glavnog tajnika Vijeća EU-a i Visokog predstavnika EU-a za zajedničku vanjsku politiku i sigurnost. Irene Khan će ih pozvati da iskoriste svoj utjecaj u kontekstu pristupanja Hrvatske EU-u kako bi osigurali da hrvatske vlasti naprave i implementiraju jasnu strategiju za rješavanje pitanja nekažnjavanja za ratne zločine.

Irene Khan je spremna na davanje intervjua za vrijeme boravka u Hrvatskoj i Bruxellesu.

Pogledajte:
Irene Khan – Biografija
O Amnesty Internationalu



Lydia Aroyo
Europe and Central Asia Press Officer
Amnesty International
1 Easton St, London WC1X 0DW

Globus, Pisma čitatelja, 04/04/2008

ŽELJKO BAGIĆ:

Nisam komentirao na Peratovićevu blogu

Sukladno Članku 56. Zakona o medijima (NN 59/04) ovim putem, u ime i po izričitoj uputi moje stranke gospodina Željka
Bagića, Zorkovačka 2, Zagreb, molim da objavite moj odgovor na informaciju objavljenu u tjedniku Globus od 14. ožujka, broj 901. u tekstu pod naslovom "I Mesićev bivši savjetnik na blogu", str. 9, gdje se navodi, cit . :
"Prošli je tjedan u javnosti objavljen dokument SOA-e pod naslovom 'Analiza pozadine napisa/komentara na blogu 45 lines' iz čega se vide razlozi zbog kojih je privođen slobodni novinar Željko Peratović. Analitičari POA-e (SOA-e, op. ž.p.) otkrili su dosad nepoznate podatke o osobama koje se kriju iza pseudonima koji često komentiraju Peratovićev blog. SOA tako smatra da se ... iza pseudonima 'comment' krije bivši savjetnik predsjednika Mesića, Željko Bagić".

Odgovor glasi: Moj klijent, gospodin Željko Bagić, ne krije se iza pseudonima "comment" niti iza bilo kojeg drugog pseudonima koji se pojavljuje na navedenom blogu. Navedeni tekst svojom neistinitošću dovodi u kontekst gospodina Bagića kojem isti ne pripada, te mu nanosi štetu.

Vaš novinar u navedenom tekstu poziva se na dokument SOA-e čija vjerodostojnost nije
utvrđena, osim ako vaša redakcija u krugovima SOA-e ima ekskluzivitet, pa ste sigumi u istinitost sadržaja, a navedeni
tekst je samo nastavak sustavnog pisanja protiv gospodina Bagića, koji traje dulji vremenski
period, iz razloga koji su samo vama poznati. Ne ulazeći u vjerodostojnost dokumenta SOA-e pod naslovom "Analiza pozadine napisa/komentara na blogu 45 lines", ističem da isti pokazuje neprofesionalnost i nesposobnost onih koji su ga sastavljaIi, te su takvim postupanjem ugrozili osnovna prava i slobode gospodina Bagića.

Ovakvi tekstovi i dokumenti zapravo skreću pozornost s odgovomosti nekih osoba koje su sigumo, a ne "najvjerojatnije" povezane s gospodinom Peratovićem, kad su mu osobno naručivali tekstove, a sad se nalaze na čelnim pozicijama državnih institucija.

Željko Bagić,
po odvjetniku Stjepanu Vokiću, Zagreb

U Zagrebu je 25. veljače 2008. grupa građanki i građana Republike Hrvatske osnovala Organizacijski odbor za izjašnjavanje birača o potrebi da se zatraži raspisivanje
referenduma o članstvu Hrvatske u NATO-u (skraćeni naziv: Odbor za referendum o NATO-u, u daljnjem tekstu "Odbor"). Odbor se poziva na članak 86, stavak 3 Ustava Republike Hrvatske, po kojem se referendum obvezno raspisuje ako to zatraži deset posto birača.

Slogan pod kojim će se voditi kampanja Odbora za referendum o NATO-u jest: ODLUKA NARODU - NATO NA REFERENDUM, a referendumsko pitanje kojim će se tražiti raspisivanje referenduma glasi: „Jeste li za to da Republika Hrvatska postane članica Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO)?"

Odbor za referendum o NATO-u je nepristrano tijelo koje se ne izjašnjava niti ZA niti PROTIV ulaska Republike Hrvatske u NATO, nego mu je jedini interes raspisivanje referenduma, budući da zastupa općenitu poželjnost referenduma kao oblika neposrednog odlučivanja naroda o osobito značajnim pitanjima, u skladu s člankom 1. Ustava RH. Među mnogim razlozima za raspisivanje referednuma, Odbor posebno ističe slijedeće:

1. Učlanjenje u NATO savez je bitna strateška odluka. Tim činom država u bitnome određuje svoju budućnost, te Odbor smatra da je osnovni demokratski postulat da o tako bitnom pitanju građani odlučuju neposredno na referendumu. Republika Hrvatska ima propisan referendum kao ustavnu kategoriju, pa ipak od referenduma o samostalnosti, u Hrvatskoj nije proveden nitijedan referendum. Primjerice, Republika Slovenija je, paralelno sa predsjedničkim izborima održala referendum o načinu privatizacije nacionalne osiguravajuće kuće. Ukoliko o ovako važnom pitanju, što učlanjenje u NATO savez zasigurno jest, građani u Republici Hrvatskoj ne mogu odlučivati neposredno, postavlja se pitanje svrhovitosti postojanja referenduma kao takvog.

2. Većina građana želi održavanje referenduma o ulasku u NATO savez. Sva istraživanja i sve ankete provedene u posljednjih šest mjeseci pokazuju da preko 70% građana želi neposredno odlučiti o ulasku u NATO savez - bez obzira na svoje političke stavove i afinitete! Ignorirati tako jasno izraženu volju biračkog tijela, bilo bi jednostavno - nedemokratski.

3. Tek bi raspisivanje referenduma omogućilo i osiguralo provođenje ozbiljne i nepristrane rasprave o svim prednostima i nedostacima ulaska u NATO savez. Takva rasprava, u današnjem trenutku, nažalost ne postoji. Stav je Odbora da cilj demokratskog djelovanja treba biti informirana javnost koja neposredno odlučuje o bitnim pitanjima za svoju budućnost.

4. Odbor smatra da ankete i sitraživanja javnog mijenja nisu dovoljno uporište za demokratsko donošenje tako važne uloge kao što je ulazak u NATO savez. Pogotovo kad se uzme u obzir da se ankete često provode na nereprezentativnim uzorcima, te da podrška (i protivljenje) ulasku u NATO savez u posljednjih šest mjeseci varira između 35% i 55%. Ti rezultati pokazuju da ne postoji STABILNA volja biračkog tijela iskazanog u dužem vremenskom periodu, te da se istinsko opredjeljenje hrvatske javnosti može utvrditi jedino na referendumu.

Odbor je uspostavio koordinacije i kontakte u svim većim gradovima u Hrvatskoj. Ovim putem upućujemo poziv svim građankama i građanima, svim udrugama, bez obzira na političku i inu opredjeljenost, sindikatima, vjerskim zajednicama, te formalnim i neformalnim udrugama građana, koje dijele naš cilj - raspisivanje referenduma o ulasku NATO savez - da nam se pridruže. Načini na koji se pojedinci i udruge mogu uključiti u rad Odbora detaljnije su opisane na web stranici odbora www.natonareferendum.org