08.04.2008., utorak
Iz arhiva Vinka Sindičića
 Dakle, Vinko Sindičić nas je tužio, ali kako je vrijeme prolazilo, što se više udaljavo od Perkovića, naposlijetku je odustao od tužbe, ne pojavljujući se na ročištima, pa je sutkinja Kornelija Jelavić riješila 23. studenoga 2001. da se protiv Đurđice Klancir, mene i Josipa Majerskog, obustavlja kazneni progon. U nastavku, ekskluzivno objavljujem punomoć koju je Vinko Sindičić napisao u škotskog zatvoru u Perthu 24. 06. 1991., te ju preko službenika jugoslavenske ambasade u Londonu Zlatka Grgića uputio svojoj porodici u Rijeci: supruzi Elki, kćeri Christini i sinu Thomasu Sindičiću, koje je ovlastio da "pred vladom i Vrhovništvom Republike Hrvatske imaju pravo zastupati moje interese". Te zahtijevao da Republika Hrvatska prema njemu "odmah podmiri sve nepodmirene obveze. Odgovorni znaju o kakvim se obvezama radi a niti to moji zastupnici trebaju pojašnjavati". Službenik jugoslavenske ambasade Zlatko Grgić potvrdio je pismeno 19. srpnja 1991. da je primio kopiju punomoći "dane gđi Elki Sindičić od strane Vinka Sindičića".  Odgovorni iz Sindičićeva pisma: Zdravka Mustač, zadnji šef jugoaslvenske UDBA-e i tadašnji tajnik Manolićeva Ureda za zaštitu ustavnog poretka te Josip Perković, zadnji šef hrvatske UDBA-e, tadašnji pomoćnik ministra policije Josipa Boljkovca, znali su o čemu se radi. No malo su poduzeli. Istina, Perković je sredio da Sindičić koji se u škotskom zatvoru nalazio kao jedini do tada/sada osuđeni agent UDBA-e, odnosno, formalno hrvatski državni neprijatelj, među prvim hrvatskim građanima dobije Domovnicu. Sjetite se samo koliko nedužnih građana srpske ili ostalih nehrvatskih nacionalnosti u to doba nije moglo doći do Domovnice bez koje se nisu mogla ostvarivati osnovna ljudska prava u Hrvatskoj. Sindičić je pred izručenje iz Škotske pisao Tuđmanu, preko Šarinića, da će u slučaju da u Hrvatskoj bude osuđen za ubojstvo Brune Bušića progoviti sve što zna o Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Tuđman mu je zajamčio da se ne treba bojati, a kako Sindičić doista nije ubio Brunu Bušića, odnosno kako je namjerno zatraženo izručenje za djelo koje mu se nije moglo dokazati samo da bi ga se što prije oslobodilo škotskog zatvora u kojem je trebao još par godina ležati, pa mu se onda zbog takva zahtjeva za izručenje nije moglo suditi ni za što slično, Vinko Sidničić je jedno vrijeme bio zadovoljan time što su za njega učinile odgovorne osobe: Perković i Mustač. No, očito da nisu podmirili "sve obveze", pa je nekadašnji "komunistički James Bond" okrenuo ploču i na njemačkom sudu počeo govoriti ono ćime se svojedobno Tuđmanu prijetio. Crveni (oni koji ne priznaju komunističke zločine nakon 2. svjetskog rata) i crni (oni koji ne vjeruju da su Hrvati mogli počiniti zločine u Domovinskom ratu) mogu biti sretni da su im se putevi spojili u činjeničnoj točki da su i Franjo Tuđman (amblem crnih) i Stjepan Mesić (amblem crvenih) uzeli u zaštitu Zdravka Mustača, i osobito Josipa Perkovića. Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, kojega će ovih dana glavna tajnica AI-a Irene Khan pozvati na suzbijanje nekažnjavanja za ratne zločine počinjene u ratu od 1991. do 1995.g., preko Nacionala, želi poslati poruku kako je Josip Perković odigrao pozitivnu ulogu u pokušaju kažnjavanja ratnih zločina počinjenih u ratu od 1991. do 1995., pa je redakciji Nacionala ustupio, odnosno nije poduzeo ništa da bude kažnjen onaj koji je ustupio službene državne tajne iz predistrage o ratnim zločinima u Kerestincu 1992. Kada zainteresirani međunarodni krugovi ne bi znali kakvu je Josip Perković odigrao ulogu u prikrivanju i pokrivanju ratnih zločina u Gospiću 1991., ratnih zločina u Derventi 1992. i ratnih zločina u Lori 1992., te da o tome dokaze ima Mladen Bajić, pa svejedno nije poduzeo ništa da se za to utvrdi Perkovićeva odgovornost, možda bi trik Glavnog državnog odvjetnika, da lobira kod međunarodnih institucija da se olabavi njemački pritisak na "Velikog meštra sviju hulja", i upalio. |
