penetenziagite

srijeda, 24.12.2025.

Kako spasiti onoga kojeg voliš

- - - - - -

Lokomotive su bile građene za najveću voznu brzinu od gotovo 115 kilometara na sat, a kod dorađenih motora čak i desetak kilometara brže. Upravljački stol omogućavao je vožnju s obiju strana lokomotive na način da strojovođa može mijenjati svoje upravljačko mjesto ovisno o smjeru kretanja, a bilo im je karakteristično tamnozeleno bojenje sa zlatnim ukrasnim trakama.

Za takvim čudovištem ona su dvojica strojovođa stajala te daleke kolovoške noći čekajući da konačno i barem na vrijeme prispiju do Zagreba, gdje će barem nakratko otpočinuti, ukrcati nove putnike i krenuti dalje, prema državnoj granici, kako bi kompoziciju negdje oko Karavanki preuzele austrijske kolege. Pred njima bijaše još gotovo čitava noć na putu; jedna od trinaest onih koje su toga mjeseca proveli za kormilima lokomotiva.

U tmini ove noći naš Josip sigurno neće obraćati pozornost na boju te zlokobne lokomotive kada se ispod njega u krvavoj kupki od čelika i iskara bude odigravala borba za život stotina ljudi. Ili će mu možda u kutu oka, jer znamo da Josip najbolje vidi ono što se događa sa strane, ostati tamna zelena mrlja, da vječito pamti kako izgleda kada čelik okupa ljudsko meso i postane mu gospodarom.

Vi ćete sada ponovno upitati jesam li siguran da je Josip svojim nogama kročio iznad pruge ili je samo u tom svom hodanju dopro do ruba kolosijeka, tamo gdje je ponekad znao završiti s preskakanjem, izmičući prvim manevarkama i psovkama pospanih strojovođa i skretničara, a ja ću vam ispričati tek ono što sam u Josipovim očima zasigurno vidio, samo kada sam radi toga da bih ih gledao sklopio svoje.

Vidio sam Josipa, žmireći tako od strave i straha, jer znate – i mi koji vam pričamo nešto osjećamo kada živimo to o čemu ćemo vam poslije željeti pričati, a vi ćete znati jesmo li vam to umjeli ispričati kako valja ili smo vam tek oduzeli vrijeme. Eto, tako sam ja gledao Josipa – ili bolje rečeno, njegovu tihu i plahu dušu – kako u raskoraku zastaje točno na sredini onog nathodnika, baš nekako iznad trećeg kolosijeka gledano od sjevera prema jugu, pa gleda ni u što sluteći nekakvo zlo, kako to već ljudi slute po zvuku ili tišini ili onome što zlo znade okruživati, ili ljudi jednostavno pretrnu jer postanu posvema sigurni da slušaju samo zlo.

Kako se zlo glasa i koji je zvuk nailaska zla, mogli bi nam kazati svi oni samljeveni, pregaženi i ispečeni, samo kada bi pričati mogli i kada bi nam takvo što pričati željeli. Mi ih, naravno, nećemo tjerati na takvo što, niti bismo ih tjerali da ih ikada sretnemo, već bismo ih radije izbjegavali uopće gledati u oči, a kamoli bilo što razgovarati s njima, pa još o tome kako su umirali. Neki su od njih imali sreće pa su ih časkom probole metalne šipke ili im vratove odrezali veliki komadi prozorskih stakala na kupeima; drugi su pak umirali još u minutama, pa i satima što su slijedili prepuni zlokobnog šištanja iskara, napona i vreline.

Sve je to onim svojim očima što gledaju u mjesto koje nitko ne gleda – gledao Josip, pa sam ja – kada sam gledao njega nastojeći odgonetnuti što je zapravo vidio – vidio s njime.

Josip je, kako sam vam već ispričao, ili ću vam tek ispričati, upravo tako često i gledao svijet oko sebe, piljeći u neku točku daleko i nisko, u koju baš nitko nikada nije gledao, tako da svima bude jasno kako on uopće ne gleda to što gleda i tamo kamo gleda, nego da je sva sila njegova gledanja uprta u ono u što njegove oči zapravo ne gledaju, ali jasno vide: u ono što se događa sa strane i u što svi ostali osim Josipa gledaju – ali baš to nikada ne vide.
Jesu li Josipove noge uopće dirale trule i prašnjave stare letve nathodnika ili je u visini na prugom hodalo tek ono što Josipa Josipom čini, a to svakako nisu noge, oči i ruke – morat ćete ovdje ispričati sebi sami, a ja ću vam reći da i sam Josip baš nikada u životu nije poželio biti tamo gore pa gledati u ono što je gledao, jer Bog kada odabire ljude koji će gledati strahote – odabrat će one najsnažnije da se baš tih strahota mogu sjećati pa da nam o njima svjedoče, a mi – slabi, teški i sami – nikada nećemo biti sposobni vratiti se s tog mjesta među žive; među one kojima se priča.

Pa kako se Josip zatekao u visini, nad onom prugom, naslutio je da ispod njega prolazi sama lokomotiva, konačno kočeći i škripeći tračnicama poput podivljala čudovišta, okupanog iskrama, bukom i strahotom. Što se više lokomotiva udaljavala od mjesta prevrtanja, to se više onih devet vagona udaljavalo od pruge, tvoreći nad njom, oko nje i pored nje strašno kolo od smrti i bola. Josip će dobro zapamtiti kako je – nakon što se lokomotiva zaustavila – čuo onaj jedan čas tišine, u kojem se slilo sve zlo i patnja svih ljudi što će stradati u toj krvavoj kupki plamena, željeza i stakla, a potom Josip više nije čuo ništa, jer njegove su uši zaparali urlici patećih ljudi čija je tijela u daljini ili nekako baš pod njime deralo željezo, palila struja ili rezalo staklo. Josip – samo da preživi ono što će morati slušati i gledati – zažmiri i čučne, poželjevši se opet vratiti u nešto što je osjećao da su sigurnost i dobro; pa tako ostade nekoliko časaka; dovoljno da u njega ono zlo odozdo uđe i protrese ga iz temelja, a opet prekratko da taj doživljaj postane takav i tolik da Josipovo sjećanje učini nepostojećim.

Nitko nikada zapravo neće ni znati koliko je točno u vlaku što se drobio, mljeo i lomio pod Josipom bilo ljudskih tijela; neki će izvori spominjati brojku od četiri stotine putnika, od kojih je – kako to s nesrećama obično i biva – ponajveći broj pripadao sirotinji što se s ljetnih praznika vraćala na rad Njemačku. Ljudi su pogibali prerezani metalom i staklom, zdrobljeni u kupeima i pregaženi na hodnicima vagona ili ih je još žive pržila struja visoka napona što se oslobodila uslijed toga jer su vagoni udarajući o prepreke srušili stupove s vodovima uz prugu. Poslije će gotovo pedeset tijela pokopati u zajedničku grobnicu gradskog groblja na brdu uslijed toga što nije bilo moguće utvrditi kome točno pripadaju – jer toliko su bila unakažena, spaljena ili odvojena od nečega što bismo umjeli i smjeli zvati čovjekom.

Sve je to Josip slušao i gledao odozgo, smrt, urlike, iskre, plamen, prevrtanje, škripu, lom stakala, padanje žica na tlo, pa su se kroz mrak i povremene bljeskove struje i iskara metala u vagonima i pored pruge počeli nazirati komadi ljudskih tijela, puzeći bogalji što izlaze iz tog čeličnog, plamenog i staklenog pakla i – potom samrtna tišina, koju bi tek ponekad prekinuo neki neljudski jauk ili vriska; zov upomoć na možda desetak jezika što se govore od Save i Drave pa sve do dalekih južnih mora i – kraj; konac onoga što znamo da je život.

Jer kako smo naučili tamo još kod Josipova oca, Ivana Tomanušića, onog što ga je nasmrt prebilo u nekoj memljivoj kamenoj nastambi solju okupanog pakla dolje ispod Velebita, Vinodola i Senja, ljudi zovu upomoć i onda kada sasvim sigurno znadu da nikakve pomoći više nema niti će je ikada uopće biti, sve do časa kada im je suđeno da ih više ne bude. Zvati upomoć, to je jedno od temeljnih ljudskih obilježja; čovjek nije u zajednici zato da bi tamo bio od kakva dobra po drugoga, već po sebe sama; interes i korist su ti koji nas u zajednice guraju i uza njih vežu.

Nemati pleme od kojeg bi, ma kako se prema tebi odnosilo, dozivao kakvu pomoć, to može – kako kažu – tek Bog sam, ili zvijer, ali ne i netko tko bi se čovjekom zvao.

* * *
S našom ćemo pričom nastaviti na mjestu na kojem je Josip ni živ ni mrtav dospio na drugu stranu pruge, u ono što nazivamo gradom. Ili, hajde – Gradom; udovoljit ću tvojoj sujeti, čitatelju dragi. Kakav bio da bio, taj će grad morati odučiti hoće li našeg Josipa prigrliti i izvesti do Tomislavova trga, kojim će morati proći na svome putu kući, ili će ga takvog, zanesenog, pijanog i oprženog od ženskog mesa, pića i blizine smrti odbaciti pod kakav tramvaj, u kanal ili blato; tamo gdje taj grad već odbacuje sve kalo i nesreću koju ne želi gledati ni trpjeti, već je od sebe gura ni u što, poda se, kao da je običan čovjek kojem je stalo do dobra glasa, spokoja i zabave, a ne do smrti, borbe i pakla.

Josip je do svoje zgrade stigao teturajući, pa čovjek ne bi znao reći kako je uopće moguće da je toliki put prošao pješice a da ga baš nitko zaustavio nije. Ili su ljudi već i tada gledali svoja posla, ili je sav svijet pohitao ravno na onaj kolodvor kada se začula onolika buka, škripa i nesreća, ili je Josip prolazio gradom i svijetom onako kako mačke prolaze među kapima kiše, da ih nijedna ne dodirne, a da ih svaka upamti zasvagda.

Kada gurnu ulazna vrata, gotovo se srušio u hodnik, pa polako, gotovo četveronoške uđe u stan u prizemlju, gdje je na kauču, odmah do ulaznih vrata drijemala Borka. Gledajući u nju i jedva stojeći na nogama, otkopča džep na hlačama pa iz njega izvuče onaj smotuljak od izgužvane kuverte s novcem te ga gurne njoj pod jastuk. Sve je bilo tiho i mračno, pa bi svaki čovjek malo jačeg sna nastavio spavati bez ikakva problema, ali ono što je s Josipom ušlo u sobu probudilo je Borku, pa ga ona pogleda širom otvorenim očima.

Josip jedva razgovijetno i nepovezano započne pričati o onome što je doživio; izgovarao je riječi kao da na zid baca trula jaja pa se ona razbijaju i razlijevaju puštajući svoju prljavštinu da curi prema tlu. Žice, struja, vlak, mrak, noge, urlici, iskre, ograda, voda, ljudi, meso, žena, sise, plaća. Josip izvuče onaj smotuljak ispod jastuka pa ga gurne Borki u naručje, glasno ridajući. Ona ga zagrli pa razumje da je doživio nešto toliko strašno, teško i daleko da je najbolje baš nikada ga o tome ništa ne pitati – a ponajmanje tada, kada se takav pred njom stvorio kao da je stigao s vrata paklenih.

Polegne ga na krevet i svuče do gola, pa upali svjetlo i među njegovim nogama ugleda malen trag krvi. Voljela je i pazila svog brata onako kako tek majke brinu za svoje nesretne sinove, pa joj ništa neobično nije bivalo da ga vidi bez odjeće.

Zatim ga onakvog zagrli, dok je drhtao od plača na njenom ramenu i dalje pričao strahote. Poslije ga opere i obuče u čisto pa zamota u plahtu i uspava poput malena djeteta.

Kako je Josip nakon svega uspio usnuti, to Borki nije baš bilo jasno, premda će čitava života znati o onome kroz što je Josip prošao tek nekoliko općenitih stvari; možda je svemu pomoglo to što se radilo o petku, a već odavna u tvornicama se nije radilo subotom i nedjeljom, pa je Josip čitav vikend ležao u krevetu kao u bunilu, jecajući i pijući tek malo vode što bi mu je sestra izlijevala u usta da preživi to što oni ispod njega nisu uspjeli.

Nakon svega, Josip je uvečer trećega dana ustao kao iz mrtvih, te je jedva pridižući se na laktove prozborio Borkino ime dok ga je hranila toplom pilećom juhom brišući mu s osmijehom kutove usana što su drhtale i tresle se od slabosti. Od onoga što je tamo dolje vidio, nitko nikada neće saznati niti jedne jedine riječi; sve što bi netko o tome mogao znati, mogao je vidjeti u Josipovim očima samo ako se u njih zagledati želio i ako se zagledati od strahote uopće smio, a Borka takvo što ne da je umjela i smjela; ona je – samo da bi Josipa mogla poduprijeti na njegovu putu kroz život, takvo što morala zagledati.

Ničeg vrednijeg, jačeg i ljekovitijeg na ovom svijetu od ljubavi nema. Josip se spasio da živi dalje svojim jednostavnim i prostodušnim životom, usprkos samom srcu zla koje je ugledao one noći.

Borka je na tom putu odavna bila već spašena.

24.12.2025. u 08:55 • 16 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 18.12.2025.

Da

Svojedobno sam na Trećem odgledao zanimljivo djelce Sally Potter „Yes“ iz 2004. u kojem filmu, ljubavnoj priči gotovo u cijelosti ispričanoj u jambskom pentametru, da citiramo najave, sudjeluju žena - znanstvenica u braku bez ljubavi s političarom i muškarac - libanonski liječnik u samonametnutom egzilu koji radi kao kuhar u londonskom restoranu. Upoznaju se na banketu i upuštaju u bezbrižnu, strastvenu vezu, no prezir kojeg on doživljava kao muslimanski imigrant u Velikoj Britaniji uzrokuje prekid uz izostanak objašnjenja i njegov povratak u domovinu. Ona malo po malo iz njega izvlači razloge i pokušava suosjećati, pa nadoknađujući gubitak njegove ljubavi leti u Havanu kako bi sredila stvari na plaži i u barovima. Šalje mu kartu, ali ne gaji iluzije da će joj se on pridružiti u ovom karipskom melting potu - što se ipak na sretnom koncu zbiva.

Ono što me u filmu posebno intrigiralo nije naravno sama ljubavna priča, pa čak niti sjajna zvučna kulisa (uz očit trud na vizualnom identitetu) - već potka koja se provlači od početka do kraja, a obuhvaća prikaz pomalo iščašena i začudna filozofskog pogleda na svijet ispričanog kroz riječi čistačica što se u raznim rolama pojavljuju u filmu i prolaze kroz radnju kao naratori i sporedni, jedva zamjetni likovi.

Tako na početku djevojka što čisti stan bračnog para deklamira sljedeći monolog:
„Kažu da najbolje čistim. No, čistoća je tek iluzija. Mi znamo kako se prljavštvine nikada ne možete riješiti. Ne možete je sakriti niti očistiti sve dok je života. To je naša koža, naše dlake. Moj posao je poput lijeka. Često vidim utisnutu bol na krevetima... Trebali biste zatvoriti oči i uši pred onime što se događa. Ali, naravno, vi ne želite sve znati… Misle da smo mi čistači nevidljivi, da ne postojimo. Samo stvaramo našu čaroliju i svi smo jednaki. Mi smo gomila, bez duše, bez prava. Samo s jednim ciljem - da im uljepšamo živote. Kozmetički umjetnici. Savjetnici za prljavštinu…“

Glavna junakinja, znanstvenica, pokušava upravljati svojim osjećajima definirajući svoj svjetonazor u svjetlu posla kojim se bavi, pa u toj nakani zaziva Boga, moleći Ga da je ne tjera pogađati što joj želi poručiti, jer bi mogla pogriješiti:
„Znam da sam toliko zalutala, da ne pripadam nijednoj tvojoj crkvi. Pjevala sam hvalospjev znanosti. Da, pjevala sam ga svakoga dana. Ali to je jedino što sam znala moliti. Dvadeset godina, Bože, je li to moguće? Rezala sam, secirala, pažljivo i s poštovanjem. Svaka živa stanica je bila izvor čuđenja, dok sam pokušavala prodrijeti u tvoju tajnu… Bože, ti nikada ne lažeš. Ali imaš tajne. Kao i ja. Sve što sam bila, pretvorilo se u pepeo i sumnju. No, ljubav me okusila i ispljunula. Nestalnost neće nikada otići. Zapravo, to je jedina sigurnost... Doći će jednoga dana vrijeme kada me neće više biti. Možeš li mi oprostiti što ne... što ne vjerujem u Tebe?“

Radnja filma odlazi svojim tijekom, da bi ista djevojka, čistačica - na koncu, još prije nego li postane jasno ima li film sretan svršetak ili nema – stigla u priliku da zaključi i temeljito opiše ovaj svjetonazor. Zapravo, zbog tog monologa ja vam sve ovo i lijepim ovdje.

„Postoje i virusi. Neki kažu da su oni prva stvorenja. Toliko su sitni da ih ne možete očistiti. Nikada; potpuna je čistoća nemoguća. Samo premještamo prljavštinu. Posao bez kraja…

Možda je ova zemlja bila puna pahulja. I neki veliki čistač je jednom kazao "Dosta!" pa smo tako svi preživjeli. Zašto ne? Mi smo paraziti koje je Bog zaboravio. Ali, nismo nestali, iako je to naš najveći strah. Nije gotovo ni kada umremo, jer sva stvorenja se hrane jedna drugima. Svatko je nečija majka ili barem domaćin. Možda se promijenimo, ali ne nestanemo. Ostavljamo mrlju, otisak prsta, nered… Možda bol, strah ili sumnju u nečijem srcu…

Kada pogledate pomnije, ništa ne nestaje; samo se mijenja. Noć postaje dan, a dan noć. Ali čak ni to nije konačna istina; jer sve što radite ili govorite ostaje vječno i ostavlja dokaze... Razum zapravo ne postoji. Ništavilo uopće ne postoji: možda je veoma sitno, ali je ovdje. Vjerujem da zapravo stoga niti "NE" ne postoji. Postoji samo "DA"…..“

Eto, umjesto da vam sam prepričavam radnju ili ispisujem traktate i zapažanja o tome, odlučio sam podijeliti s vama ovaj meni prilično fascinantan tekst. Prijevod je moj, a titlovi skinuti s neke baze titlova za filmove.

18.12.2025. u 08:59 • 11 Komentara • Print • # • ^

utorak, 09.12.2025.

Vesna Parun: Kad bi se moglo otputovati

"Kad bi se moglo otputovati,
kad bi se moglo sjesti na konja i otići zauvijek,
ili neku staru lađu prevariti da nas odvede iz grada.

Prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju,
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru,
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti,
a koji pjevaju umorit će se od pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala,
ni na konju ni na lađi,
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim.
I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek,
i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni."