vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 17.09.2022.

Liga nacija

Uzet ću si za pravo ovdje, kada već stojim na naslovnici sasvim nezasluženo čitav tjedan, pomalo ponavljati gradivo iz komentara ostavljenih proteklih mjeseci tko zna gdje po blogovima. Jedan takav odnosio se na odnos, vrednovanje i značaj pojedinca i nacije – a čini mi se da je bez potrebe prošao potpuno ispod radara.

Pojedinca – to je već opće mjesto - smatramo vrednijim od naroda: sve jezike, tradicije, vrednote vezane uz neki narod dali bismo za nečiji mali prst, baš kao što bi don Fernando tamo negdje na sredini Kiklopa sve Davide, Mona Lise i ostalo dao za mali prst onog Njutanjeg; a zašto, molit ću lijepo - ako pojedinac živi puno kraće od naroda? Čovjek jedva katkada dobaci do sto godina, a najčešće ni pola toga, a evo – narodi žive stoljećima, i izgleda da im je sve bolje, hvala na pitanju – i još dugo će, ako se ne podave u plastici, ne poguše u smeću ili ne otope na ljetnim vrućinama kao sladoled. Ali, uzalud sve to: svako malo traži se svježe pretežito muško meso da bi se na oltaru narodne dobrobiti ostvario neki napredak. Jučer Hrvatska, danas Ukrajina, Rusija i Srbija gotovo pa stalno, i još tko zna tko sve ne. Zašto mi unatoč tom nesrazmjeru (jer život pojedinca je zapravo tračak mravca prema blještećoj svjetlosti mravinjaka), objasnite vi to meni, umiranje i žrtvovanje pojedinca za narod smatramo vrlinom - ako je narod vredniji, pa to bi onda trebalo biti logično, a ne herojski?

Ima li ipak - da potegnem i tu granu, ma koliko me sada smočila - nešto u tome da narodi, ma kako snažni i dugotrajni bili - ne dosižu onostrano, ali duše bi mogle; narodi nisu vječni ako su dugotrajni, ali duše - jesu? I što je još zanimljivije – upravo su ljudi koji narode smatraju vrijednostima, a njihovu propast nevoljom – pretežno oni koji vjeruju u pakao i raj?

Samo da ovdje, red je - napomenem, potonje pitanje naravno da nije moje, o tome bi valjalo malo propabirčiti po Lewisovu remek-djelcu "Kršćanstvo". Na prvu loptu sliči kao nekakav argument u korist vječnoga života, ali po meni nipošto nije samo to: više je to nekakav poriv za orijentacijom i uputom o promišljanju pojma nacija, čak političkih nacija - ne samo onih "običnih", povijesnih.

Čak i postojeće teorije koje ukazuju i promoviraju skoru propast koncepta globalizacije kojoj tako naprasno svjedočimo ovih godina, ne uzvikuju s ushitom previše toga u korist ponovnog uzdizanja nacija na pijedestal povijesti - jer u protivnome bi primjerice Putin ispao glavni heroj današnjice, a tome sigurno nije tako. Možda je sve prije svega stvar mjere - jer ponižavajuće je pred dva proljeća bilo gledati kako se ideja slobode kretanja ljudi i robe ugasila u tjedan dana pred strahom od bolesti - ali upravo se u tom kontekstu i pitanje mjere potezalo kao ključno. Nacije, ma kakve god da bile, i ma koliko zla u njihovo ime bilo počinjeno u posljednjih pola tisućljeća, sigurno da su nezaobilazna činjenica u političkom svijetu.

Niti najgori katastrofičari ne predvidaju da bi svih osam milijardi ljudi u nekoj kataklizmi nestalo u nekoliko dana, već postupno; utoliko ne mogu zamisliti svijet u kojemu ima makar nekoliko milijuna ljudi – a da se oni ne bi međusobno razlikovali; barem po boji kože, vjeri, nacionalnosti i sličnome – svim onim stvarima koje su ljudima tako važne i danas, i kroz čitavu povijest, i očito je da će biti nezaobilazne vjerojatno do samoga kraja.

Iako, nije sasvim isključeno da bi se u tom katastrofičnom minimalističkom scenariju kao prvi kriterij razlikovanja mogla pojaviti debljina nečijeg novčanika kao vrhunaravni kriterij razlikovanja.

17.09.2022. u 15:03 • 17 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.