vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 14.09.2022.

Krakovski gozd


Tamo negdje prije Kostanjevice, gdje rijeka Krka pravi dugačak i uzak meandar nakon što se poslije Krške Vasi uspneš pa spustiš prema dolini ispod Svete Gere, sjeverno od ceste koja od Brežica vodi prema zapadu,a nije autoput - postoji veliki i slabije istraženi Krakovski Gozd: uz ovo poplavno područje rijeke prostire se najveća nizinska poplavna šuma ovog dijela kontinenta; njegovi stoljetni hrastovi, grabovi i johe tvore nepregledan tepih šuma, dom roda i štuka, čije je to veliko mrijestilište. U središtu se nalazi prava prašuma - zaštićeni rezervat, sa zabilježenih preko stotinu vrsta ptica.

Uz rub južnog dijela Krakovske šume prolazi planinarska staza nazvana po planinaru i izumitelju Josefu Resslu, okružena visokim stablima, močvarama i mnogobrojnim biljem – sjajan zaklon za velikih vrućina, ili odlično nalazište gljiva u ranu jesen. Pođete li tom stazom već negdje u predvečerje, ili rano ujutro, možda ćete negdje na rubu šume imati sreću ugledati kakvog srndaća ili fazana, a u svakom ćete slučaju moći uživati u snažnoj tišini koju neće pomutiti baš ništa – jer na kilometre daleko nema nikakvih prometnica niti naselja. Staza je ravna i nezahtjevna, i zapravo okružuje čitavo područje, pa je moguće proći je u dva ili tri sata – sasvim dovoljno da ovakav izlet pamtite još dugo, dugo.

Zapravo, za mene – slabog poznavatelja flore i faune, ova se šuma previše ne razlikuje od tridesetak kilometara udaljene šume koju inače pohodim, a pruža se nenaseljenom i širokom udolinom između Zaprešića, Dubrave Pušćanske i Trstenika, uz korito i pritoke potoka Lužnice. No, onu sam šumu otkrivao sam – bez pomoći ikakvih karata, interneta, pa čak i gps-a, a uz to ima i još jedna, velika razlika, a to je susjedna rijeka Krka, bistra i tiha krasotica uz koju možeš šetati u obližnjoj Kostanjevici ob Krki – ta je rijeka bila tako čest cilj mojih mnogobrojnih biciklističkih tura okolicom dok sam bio mlađi. Sada se u Krki, u toplija ranojesenska popodneva, može još i malo namočiti, odmoriti noge, pa čak i okupati.

Mislim, poskrivećki – dok Ti pušiš negdje na klupici pored naše rasprostrte čerge koja obuhvaća vreću, ruksake, pribor za jelo i sve ostalo što se već nosi po šumama, rijekama i šetnjama, pa igraš igricu na mobitelu, ja ću krenuti tek stotinjak koraka daleko, namočiti noge u Krki i oprati nož kojim smo sjekli jabuke, a to će – znaš Ti to već dobro – završiti barem time da se onako, kao u nekom Jordanu ili Piavi – dobro umijem, smočim čak i kosu, osvježim; da mi se voda slijeva sa glave niz prsa i trbuh i leđa prijeteći da će mi smočiti kratke hlače, gaće, što već imam na sebi; rekla bi ti - ugledavši to sa strahom i užasom – ne možeš ga krstiti; van, luđače, opet će te križa uhvatiti!

Da, može se tako, ili se čak može posjetiti Galeriju Božidara Jakca uživajući u predivnim slikama slovenskih modernista ili impresionista, ili franjevački samostan, ili čak kartuzijanski samostan u Pleterju – zamoliti nekoga pored tebe da poveze dalje - pa dobro iza snažne neke kave - probati neku njihovu finu kruškovaču, ili je barem ponijeti, za doma.

Ili jednostavno, nakon neke okrepe iz ruksaka na kakvom balvanu u šumi i povratka do pred Kostanjevicu, tamo sjesti na kavu, gledati u mirnu i pitomu površinu vode, disati, žmirkati na toplom suncu, slušati tišinu, šutjeti, biti. Nemati pojma koliko je sati, ali ono – baš zaozbiljno, da li je dva ili pet, pa po suncu zaključivati nešto o tome ako nam takvo što uopće padne napamet i ako nam postane važno.

Kakva je to privilegija – imati zdravlja, sreće, radosti; moći otići u sigurnost, ljepotu, dok netko na petsto kilometara od nas stradava, gine, boluje, umire. Ili možda čak tu odmah do nas, iza ugla, a mi o tome nemamo pojma – niti želimo imati.

Pa se tješimo; i taj što pati – mislimo si mudro i duboko - rekao bi nam: uživaj, dok možeš, dok i tebi sati ne budu odbrojani.

Ili se ne tješimo – samo jesmo, tu i sada, dok ide. Stvaramo od toga filozofiju – možda i ne samo zato da bismo drugima pokazali da smo u pravu, nego jednostavno zato što drugačije ne umijemo.

Kao što oni hrastovi, tu – nekoliko kilometara daleko – ne umiju drugačije nego biti jaki; trajati i šutjeti; šumiti već suhim lišćem nad glavama na prvom snažnom vjetru. A tko zna, i njih da se pita, dali bi možda svojih barem sto godina za jedan dobar izlet, ili barem šetnju do rijeke, sa kupanjem.

Taman otvorim oči, pa zaustim da ću nešto o hrastovima, satima, sreći; predugo se šuti – to bi moglo postati opasno; kad mi ruku prihvati Tvoja, stegne je i sa sigurnošću koju nikada nisam imao, jer je crpim od nje – čujem sve, svaki šušanj, pokret, zvuk osmijeha, ili nazirem pogled, bez gledanja; važnija mi je ta ruka od svih vjetrova, sunaca i travki - a onda mi tiho i mazno kaže:
- Idemo!


14.09.2022. u 11:17 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.