vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 13.09.2022.

Zašto je nogomet za sirovine



 

Ostalo mi je to valjda još iz onih vremena; rukometom, hokejem, boksom su se bavili razbijači i grubijani, košarka je bila za intelektualce, a nogomet za sirovine; jednostavan je za shvatiti (jedino si kod pravila ofsajda morao nešto razmišljati kao u šahu – a i to su ti ubrzo počeli sugerirati režiseri sa onim velikim digitaliziranim trepćućim slovom R u kutu ekrana, sve ostalo ti je pred nosom) i lijep za gledati – osim kada igraju Mehmedalija Šišić, Jusuf Hatunić ili Karlheinz Foerster, ali to je već neka druga priča.

 

Onda sam u životu imao nekoliko faza u kojima nisam imao pojma tko je recimo te godine osvojio Kup UEFA. Prva je takva bila negdje u višim razredima srednje; filmovi, knjige, izlasci, druženja, djevojke – toliko me to sve opilo i oduzelo mi vremena da nisam, časna pionirska, pogledao niti ono finale u kojemu je, da je pravde i dosljednosti, trebao igrati Hajduk umjesto Tottenhama, sa odrezanim vratom pivca; ili – čitav jedan Euro. U vojsci se, naravno, vratiš staroj ljubavi, što ćeš od dangube – pa gledaš Maradonu i sedam patuljaka, ali onda poslije, na faksu – opet izlasci, kina, klubovi, pa onda i cura – i pita Ona mene tako u jedno prelijepo subotnje proljetno predvečerje, taman se spremamo otići iz njene studentske sobe u, je li, park – a na televiziji, ne znam – Rad i Čelik – zanima te to? – a ja velim da ne; i iz toga ona zaključi da mene nogomet ne zanima.


Nije Joj sumnjivo bilo niti to kada sam prekinuo neki razgovor mjesec dana poslije - uvečer negdje u birtiji, samo da pogledam gore na teveu, visoko na polici, kako su već tada tevei i stajali po birtijama, iznad onog kariranog stolnjaka i među duhanskim dimom – Koemanov i van Bastenov gol kojim su okrenuli NIjemce za finale; šta ćeš, ljubav je stvarno slijepa. Onda i Ona – što će - počne sa mnom gledati svjetska prvenstva, pa se rasplače kada naši izgube na penale, i još hoće gledati Italiju i Irsku navečer, a ni meni više nije ni do čega, ali dođu putovanja, izleti, ratovi, djeca; smjenjuju se porazi i pobjede - vrijeme ide kao ludo, pa dolaze i prolaze te neke faze i interesi jedni iza drugih, a nogomet ostaje negdje u pozadini – kao nikad prežaljena igra za dijete.

 

Često ću se među ljudima s kojima pričam susretati s tim pristupom: gledaš nogomet? Pa to je za sirovine i sirotinju; čitaj knjige, ljubi žene, penji se na planine – što će ti nogomet. S vremenom se prigovoru plitkosti pridružio i prigovor socijalne pravde: pa tu se pere lova koja ne može biti čista; to je gladijatorstvo i zavjera; njima milijuni a nama čirevi na želucu – zar to želiš podržavati! Još možda jedino se ti ljudi mogu ponadati iskrenim osjećajima kada igra reprezentacija (a mržnja, osobito naspram onih drugih i drugačijih, to je jedan jako, jako iskren i snažan osjećaj); klubovi su ionako davno već okupirani od strane mešetara, mafijaša i siledžija. I na koncu, ta djeca: već sa sedamnaest potpisuju za prve milijune; nema tu više igre, neiskvarenosti i ljepote – sve je to posao.

 

Znam, znam, ni ja već valjda deset godina nemam doma nikakav tv paket, a i ovako kada zbrojiš i oduzmeš imaš mjesečno četiri ili pet nogometnih utakmica za gledati na televiziji – sve ostalo pretvorilo bi se u tešku ovisnost. Ionako već godinama, kada je subota popodne a vani lijepo vrijeme – ne gledam ništa; lutam i šetam, a nogomet prepuštam drugima. Ne zanimaju me Burnleyi i Wolfsburzi; Ligu prvaka ionako osim dvije ili tri utakmice ligaškog dijela gledam tek od polovice veljače, kada počne šesnaestina finala i kada je svaka lopta bitna. Svjetska i europska prvenstva ionako prati čitava nacija, barem dok naši ne ispadnu – a to hvala Bogu često bude ne tako kratko – pa onda barem nisam čudan, jer Hrvati, što se sporta tiče – to je barem jasno – ne vole baš sport, nego puno više vole pobjede.

 

Pa sam tako u celjskom Zlatorogu dvijeitrinaeste, zajedno sa malim, ispod našeg koša, zaogrnut šalom i grizući nokte uz Tomićeva bacanja za infarkt protiv Gruzije, doživio da ljudi oko mene, koje zanima samo kad igraju naši, pa ne znaju ni osnovna pravila, nemaju pojma da više ne postoje bacanja jedan za jedan, ili da su ovi izašli iz bonusa. I meni je od osamdesetih, a i dugo poslije – možda čak i danas, kada se zadubim u neku utakmicu košarkaške reprezentacije, baš u inat onima koji gledaju samo pobjede – košarka bolji sport od nogometa, jer samo kod nje je moguće da okreneš priču u pet minuta i uhvatiš nekoga na spavanju.


No, čitav taj koncept da je sport za sirotinju, sirovine i plitke ljude – meni je nekako jako sumnjiv. Ne samo zbog Maroevića, ili Šoljana, Woodya Alena, ili tko zna još koga tko bi volio sport, nego i zato što ljudi širih horizonata upravo i gledaju na sport kao na igru, a ne na promociju razlika među ljudima. A to mislim da je u današnjem svijetu podjela – izuzetno važno.

 

Budemo li na sport gledali kao na samo još jedno mjesto gdje bismo se od drugih razlikovali, onda on prestaje biti igrom, i postaje doista – rat drugim sredstvima. A toga je u današnjem sportu, kao i u svijetu uopće – doista previše.

13.09.2022. u 12:21 • 8 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.