vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 10.09.2022.

Renesansa

Dvadeset godina svoga života, najčešće barem šest dana u tjednu vozio sam se Hrvatskim željeznicama. Imao sam tu privilegiju da mi je mjesto rada udaljeno od kolodvora u Zagrebu malo više od pet minuta hoda (a Zagreb je primjerice, neka me netko ispravi ako griješim, valjda jedini grad u svijetu sa više od pola milijuna ljudi u kojemu željeznički i autobusni kolodvor nisu susjedi – nije to baš lako). Nerijetko bih do obližnje stanice vlaka otpješačio petnaestak minuta, a najčešće bih ipak, pogotovo zimi ili za velikih kiša, otišao automobilom pa ga parkirao na stajalištu, pogotovo stoga što nas je često više iz kuće odlazilo u tom pravcu u isto vrijeme. Imao sam, kažem – privilegiju voziti se tako; putovanje mi je ukupno gledajući trajalo kraće nego mnogim ljudima koji su putovali javnim prijevozom, a često i vlastitim vozilom s jednog kraja grada na drugi; kada uračunaš parkiranje, sve zastoje, utrošak energije, živaca, snage – bio sam zapravo pred mnogima u prednosti. U tih dvadeset godina bilo je možda dvadesetak slučajeva u kojima je vlak kasnio više od deset minuta; zapravo – bilo je neko razdoblje od mjesec dana u kojemu se popravljao most preko rijeke što odvaja moj grad od glavnoga, pa se kasnilo i malo više, ali i to se nekako ukalkuliralo.
Željeznica je u tih dvadeset godina odavala dojam starog, pouzdanog, uhodanog sustava; bujice su se slijevale, munje sijevale, ali vlakovi nisu udarali jedni o druge – na našim tračnicama bilo je dovoljno mjesta za sve, i samo je trebalo odabrati i uskočiti u onaj pravi pa da se putuje onako kako treba.
Kada bolje sada iz ove perspektive razmislim, i taj popravak mosta bio je nekako čudan: nije mu razlog bio neki vanjski uzrok, pričalo se da je tijekom vikenda vesela ekipa pružnih radnika, vjerojatno i dobrano pod gasom, zaboravila pričvrstiti dizalicu na postolje, pa se ova u zavoju prije mosta okrenula i udarila u konstrukciju. Sve je nekako u tom mome putovanju i životu na pruzi bilo vezano uz ljude; nisu vlakove zaustavljale nikakve više sile; sve što je trebalo da bi se desilo zlo, bila je ljudska glupost.
Ima već pet ili šest godina da sam se, htio ili ne, preorijentirao u rjeđim odlascima u grad na autobuse i tramvaje – ili jednostavno dogovorim sa kćeri kada ona ide na posao da me preveze pa tempiram stvari po drugima. Promijenilo se i mjesto rada, i vožnje željeznicom, i razni popravci pruga što su trajali mjesecima pa i godinama – jednostavno sam se odvikao od toga da sam vezan za dolazak ili odlazak u minutama; gotovo pa neprimjetno prestao sam koristiti vlak kao mogućnost. Čak sam ovoga ljeta do Bohinja na planinarenje otišao vlakom uživajući sasvim neprimjetno u obnovi stare ljubavi, pa je i moj prijatelj koji mi je pravio društvo primijetio kako i u Sloveniji ne štima baš sve sa vlakovima najbolje; voze oni relativno redovito, ali sve je nekako kao zastalo u vremenu – staro, sporo i teško.
Slušao sam u proteklih nekoliko godina priče susjeda, poznanika, prijatelja koji se pate i trpe sa željeznicom, savladavajući kilometre između kuće i posla više autobusima ili pješice nego li vlakom; gledao sam na televiziji čitav niz emisija o tome što se zapravo sa željeznicom desilo u posljednjih desetak godina; stoički i bez ikakve žalosti mnogo je ljudi koji su putovali godinama reklo otprilike istu stvar: da je željeznica propadala u godinama iza nas polako ali sigurno – i sada, evo, došla do toga da je opasna po život.
Tko zna što je trebalo napraviti i kada; sasvim je prozaično, dosadno i suhoparno da sada kažem ono što zapravo mislim – da je trebalo strpljivo, polako i tiho trideset godina otkada se sa naših lokomotiva izbrisao grb sa šest baklji – raditi, obnavljati, ulagati, zapravo – nastaviti tamo gdje se stalo onomad. Barem u pogledu ovih pruga koje nisu bile uništene ratom i koje su donosile itekakve prihode – a bile su u velikoj većini: prema Rijeci, prema Osijeku, prema Madžarskoj. Tko zna, možda nismo mi sami za sve krivi; ili oni koje smo birali da to rade za nas - možda je –vjerujem da ima i onih koji bi se za to iskreno založili - trebalo strijeljati sve članove Partije na željeznici devedesetih, ili ih barem desetkovati kako bi to učinili stari Rimljani nakon Spartaka ili kakvog teškog poraza koje legije; možda bi na mjesto onih strijeljanih došli neki novi koji ne bi imali puno pojma o tome gdje se lokomotiva pali ili koči, ali bi barem bili naši. Ali, čekaj – pa trideset godina tu i jesu naši; ili su zapravo njihovi? O tome ja pričam ovdje već godinama: nije nama nitko drugi kriv za to što radimo spačke; za nikoga od njih ja nisam naš, svi su oni njihovi – i kako god okreneš, što bi rekao Ripper, umjesto momčadi ljepotana, istrčala je momčad rakuna.
Negdje sam pročitao da je nekakav strateški plan razvoja ove države pri njenom osnivanju uključivao to da se u sektoru prometa više od polovice prihoda ulaže u održavanje i unapređivanje željeznice- jer u svijetu nema, jednostavno nema privrede koja bi bila sposobna i jaka a da njen krvotok nisu željeznice; izgleda da je to netko već u početku precrtao i vjerojatno devet od deset dukata predviđenih za to – uložio u ceste. Postali smo zbog toga zemlja nervoznih i užurbanih ljudi u malim i brzim metalnim kutijama koji jedni drugima skidaju bogove i gospe; mrzimo i preziremo jedni druge gnušajući se javnog prijevoza kao najgoreg zla. Pokušavam sinu objasniti kako je odavna već ljudski rod skrenuo na tom putu, jer daleko se manje može zaraditi ako se svi voze istim prometnim sredstvom, umjesto da kupe i troše svaki svoje – a on mi, kao iz nekog dalekog budućeg vremena, smireno me tješeći odgovara da ne zakeram, jer da se dugo već nisam vozio Zetovim busom u jedanaest uvečer nakon čitavog dana u knjižnici. Znam, sine, odgovaram, ali nije taj bus u jedanaest došao na okretište niotkuda; desetljećima već propadaju naši vlakovi, autobusi, tramvaji; naše prometnice, pruge i vodovi – jer ljudi ne vole jedni druge i nije im u interesu da svima pomalo bude bolje, ako se taj napredak više može iskazati na nekoj bližoj razini.
Čitam da se navlas ista nesreća kao što je i ova preksinoćnja kod Novske, desila prije godinu dana kod Križevaca, i da je samo sreća to što nisu stradali strojovođe – jer nije se radilo o putničkim vlakovima – a strojovođe nisu vjerovali signalnom sustavu, jer toliko je puta on u nas bio u kvaru, da se vozi zapravo bez njega.
Čovjek iz nadležnog ministarstva, u Dnevniku, u izrevnom javljanju - pred onim prevrnutim vagonima na kojima se još nije niti sasušila krv umrlih i ranjenih – kaže da nas u sljedećih deset godina čeka renesansa željeznice. I tako to uvijek biva; nakon mračnog srednjeg vijeka – dolazi svjetlo. Ili barem njegovo obećanje.
Tako smo, evo došli do željeznice kojoj ni vlastiti kondukteri, skretničari ili strojovođe ne vjeruju: susjeda preminulog konduktera iz Slavonije svjedoči kako je preko plota čula kada je taj dobri komšija svojoj rođenoj ženi, odmarajući između napornog košenja trave, prije nego ode u neku od svojih posljednjih smjena; brinući za to što će s njom pod ovom kapom nebeskom biti – ako se samo njemu štogod ne daj Bože desi, a evo desilo se - šapnuo kako on svoju penziju dočekati neće.
Znao je čovjek dobro da mu se na tolikim kilometrima naših pruga, makar i na rijetkim moderniziranim dionicama, nešto mora desiti: to su pruge na kojima niti vlastiti strojovođe ne vjeruju signalima koje pale i gase njihovi šefovi stanica i skretničari; pa prolaze na crveno jer su već navikli na to da je sustav u kvaru. Sustav nije tu zato da radi, nego da izgleda kao da radi.
Jer, sustavi signalizacije u takvim slučajevima ne postoje zato da bi strojovođe znali trebaju li voziti ili stati; oni su tu samo zato da bismo – ako netko slučajno pita – rekli da signalizaciju imamo. Pa da je treba unaprijediti, i od Europe izvući još koji milijun, ili stotinu njih više.
Sa semaforima je kao i sa parlamentom; ako se baš mora – onda će se nešto kroz njega provući, ali sigurnije je da se to odradi u povjerljivom krugu, tamo gdje svi jedni drugima vjerujemo – barem dok se ne počnu paliti crvena svjetla.
Nije, znate, zgodno da takvo što nemamo.

10.09.2022. u 23:02 • 26 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.