penetenziagite

ponedjeljak, 24.09.2018.

Starom cestom kroz Gorski kotar

Po običaju, odlazak u Rijeku obuhvaća izlazak sa autoputa najkasnije u Ravnoj gori, pa vrućinu kasnog ljeta nadomještamo iznenadnim pljuskom i svježinom koju jamči uspon na Vodenjak i pogled s njega prema dolini Kupe, a osobito spust od Gornjeg Jelenja prema Grobniku sa posjetom usputnim vidikovcima. Vidikovac nad Lokvarskim prolazili smo tako baš za najjače kiše, ali je već iza Rogoznog sunce virilo iza oblaka. Mislim da se jedno od tih brda do kojeg se dolazi sa Lujzijane zove Kamenjak, a kako su oblaci, pa i munje pomalo prijetili, nismo se usudili izlaziti predaleko na čistinu. Miris poljskih ljepotica i huk vjetra u mokroj travi bio je sasvim dovoljan za čaroliju koju priroda može prirediti u trenu.
Neobavljeni posao je zvao, a i ovakav, malen i kratak osjećaj da si utekao rutini i običnosti zadanog plana, bio je sasvim dovoljan za zadovoljstvo. Nadam se da će i ove, mutne i mračne, slike s mobitela, pa makar i obrnutim redom, uspjeti prenijeti bar jedan njegov dio!

24.09.2018. u 13:00 • 21 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 19.09.2018.

Prsten

Već nekoliko dana prilično se lomim da li napisati jedan štiklec vezano uz događaj koji me se izuzetno dojmio.
Na izletu prošlog tjedna, krajem prvog dana posjeta obavili smo silaz na plažu koja se strmo spušta ispod sela u kojem smo odsjeli. Zajedno sa pješačenjem od centra sela, taj silaz traje gotovo tričetvrt sata (od čega je posljednjih desetak minuta strmina), a uspon na povratku, naravno, još i dulje. Najdražu je, dapače, na samom kraju silaza, kada je vidjela što je čeka na povratku, zahvatilo malodušje i nevjerica u sposobnost da se uspne nazad bez većih problema za svoje tetive, pa sam čak u jednom trenutku ponudio da se vratimo sa mjesta gdje smo bili, što je na sreću odbijeno. U stanju neizvjesnosti proveli smo dolje lijepo, ali napeto vrijeme (kako to inače u životu biva - Eros i Tanatos vrlo su bliski, zar ne :) ?), te sam neki njen prsten kojeg je skinula odložio na stijenu kada smo odlazili u more. Pomireni sa sudbinom, osušeni i preplašeni usponom koji nam predstoji, jednostavno smo na taj prsten - zaboravili. Uspon je prošao daleko bolje od najcrnjih strepnji i naše su se putešestvije nastavile, da bi se tek sredinom slijedećeg dana, udaljeni već dobrih pedesetak kilometara od njega i omamljeni jakim podnevnim suncem, sjetili našeg prstena na stijeni. Ne radi se o nekoj vrijednoj stvari - običan metalni prsten, ali se radi o rođendanskom poklonu Njene majke; e to već čitavoj stvari daje, je li, specifičnu težinu.
Naravno, Najdraža me čitavo vrijeme uvjeravala da je to smo jedan običan komad metala i da nije vrijedan brige, ali čovjek kao čovjek, ne bi bio sretan a da ga istodobno druge stvari ne kopaju i ne rovare po duši. Odlučih sutradan ujutro, jedva nešto nakon svitanja, dok draga bude nad tom provalijom brala kadulju, na brzaka spustiti se ponovno do plaže, potražiti prsten i - kako bilo - ponovno se okupati.
I eto - prsten sam našao tamo gdje smo ga i ostavili. Netaknut, na stijeni, mirno je čekao svog nalaznika ili nepažljiva vlasnika da ga uzmu. Radostan do bola bacih se u zelenu vodu lakši za čitavo jedno breme što me pomalo tištilo toga dana i noći.
Prije svega, ne treba gubiti vjeru u ljude. Možda je to jedina rečenica iz ovog posta u koju sam poptuno uvjeren.
E sad, moje je pitanje: da se to zbilo ispred nekog trgovačkog centra, ili negdje drugdje, ali ne na „ovakvom“mjestu, bi li prsten ostao na svojoj stijeni skoro punih četrdesetak sati?
Dolaze li na takva, komfornijim i jednostavno - hodanju nesklonim ljudima - daleka i nedostupna mjesta - ljudi posebna kova? Ljudi koje ne zanimaju stvari, prstenje, nego punina života, ljepota prirode?
Zamišljam desetak planinara, turista željnih spokoja i divljine, avanturista, ljubitelja prirode koji su vidjeli prsten i pomislili: neka ga tu.
Najveći je problem što onda u tu grupu moram ubrojiti i nas, jer mi smo među očito rijetkima na otoku toga vikenda bili tamo, a toga se iskreno grozim, budući da je još Brodski napisao: zlo počinje tamo gdje jedan čovjek pomisli da je bolji od drugih.
Bit će da ipak ljudi koji dođu na tu plažu, osupnuti ljepotom prizora i ne vide, ne obraćaju pažnju na takve stvari. A kada nema prilike, nema niti problema, zar ne? :)))
Ili se jednostavno radi o pukoj statistici, slučaju, sreći?

19.09.2018. u 11:31 • 15 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 12.09.2018.

Cres i Lošinj

Cres i Lošinj oduševljavaju me uvijek iznova svojim jakim, autentičnim i dosljednim odmakom od civilizacije, pa ma koliko se ona trudila nagrizati im tkivo, još uvijek postoje zakutci mira i tišine koji dopuštaju nekoliko dana uživanja u njima. Jedan od takvih je i Beli, predivno mjesto na samom sjeveru otoka, nakon što se pored vrha Sis skrene prema istočnoj strani hrpta. Mirno i ne previše uređivano mjestašce pružilo je ovaj puta i jedinstven doživljaj uživanja u tihoj i sjetnoj glazbi crkvenih orgulja s pogledom na morske daljine. Nakon kratkog i izdašnog pljuska koji je prekinuo kupanje i otjerao nas na kavu, smještamo se u malom seocetu Orlec koje se pruža iznad čuvene plaže Mirni Bok. Ne dugo iza svitanja ne zatičemo tamo nikoga osim vjetra u grmovima kadulje na putu do strmog spusta ka plaži, udubljenoj između visokih sivih stijena okupanih jutarnjim suncem. Neponovljiv šum mora u stijenama prati uživanje u jutarnjoj ljepoti.
Nakon prolaska kroz Osor, Mali Lošinj dočekuje nas sunčan i gotovo prazan u ove predivne rujanske dane. Muzej nudi iznenađujuće sadržajne zbirke Piperate sa Guercinovim platnima, osebujnu zbirku liječničkih pomagala i prikaz medicine antike, znamenitu figuru Dame iz Čikata, kojoj – kako lijepo kažu „nedostaje arheološki kontekst pronalaska“, te posebno lijepu zbirku Mihečić koja između ostaloga sadrži odljev Kršinićevih Ribara, nekoliko sjajnih Vidovićevima akvarela, Motikine pejsaže i na koncu čak i jedan Meštrovićev crtež. U razgovoru sa susretljivom službenicom muzeja saznajemo za vidikovac Sveti Ivan na vrhu Lošinja pa odustajemo od uspona na Sveti Gaudent i orijentiramo se ka samom jugu otoka. Zalazak sunca i ljepote pogleda na sve strane s vrha ostavljaju nas bez daha, kao i noćni posjet ubavom Velom Lošinju i lagana ali ukusna večera u osami čarobne terase Punte sa pogledom na valjda pola Jadrana.
Sutrašnji odlazak ostavlja nas sa zavjetom da se svakako moramo vratiti.

12.09.2018. u 18:07 • 14 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 06.09.2018.

Zelenci

Cesta od Jesenica za Kranjsku Goru vodi na jako, jako puno zanimljivih mjesta, pa sve do prije par dana nikada usput nismo svratili i do drugog, manje poznatog i čini mi se malo zapostavljenog izvora Save. I dok bi sada valjalo duboko prekopati po hardovima za slike slapa Savice, eto komadića doživljaja s početka toka Save Dolenjke. Zaista je nevjerojatna snaga prirode što u naizgled pitomim prizorima početka rađa i određuje širinu, moć i veličinu toka tamo u nekoj miljama dalekoj ravnici... a da o osvježenju u sada već pomalo zaboravljene vruće dane ne govorimo!