31.05.2006., srijeda
Rosa na ružama
Uranite i bivate nagrađeni vidjeti rosu na laticama ruža ispred Gimnazije, te osvježene ulice koje je jučer cijeli dan i noć prala obilna kiša. Sjećam se kako je prije izvjesnog broja godina, no ne baš davno, supruga tadašnjeg gradonačelnika Ante Šolića, gospođa Ruža (koja je nažalost u međuvremenu preminula) vrlo uspješno organizirala nekoliko godina izložbe cvijeća u Društvenom domu. Vidim po novinama da se baš ovih dana u Zagrebu održava Flor-art, i mislim si kako niti svoju izložbu cvijeća nismo mogli sačuvati. Kažu u Turističkoj zajednici da to više nije bilo moguće financijski podnijeti. Gledam kako neki naši građani imaju smisla za estetiku, pa su ograde i dijelove fasada obrubili lijepo održavanim ružama penjačicama. Lijepo je to kad ljudi sade i siju nešto što se ne jede, nego pruža neka „viša zadovoljstva“ estetike i mirisa. Danas je u središnjoj gradskoj ulici Hrvatska liga za borbu protiv raka organizirala dvosatnu edukaciju o štetnosti pušenja, povodom (ako se ne varam) Svjetskog dana nepušenja. Zbog cigareta, tog smrada i otrova, i moj djedi otac su umrli „prije reda“. Kašljali su, patili se godinama, ali „žderali“ cigarete kao da moraju. Visoki tlak, astma, čir na želudcu i na kraju angina- pectoris , sve su to „zaradili“ kroz duhanski dim. Katkada nisu imali obzira prema nama djeci pa smo se ljutili kad su katkada otpuhivali svoje oblake dok smo jeli za stolom. Oni su bili zarobljeni tim porokom kojeg se nisu mogli riješiti. To mi je ostalo kao vrlo ružna slika iz djetinjstva. I sam sam kao adolescent, tko zna zašto, počeo pušiti, jer sam kao u društvu „bio faca“, ili tko zna zašto. Kasnije mi je to počelo smetati zdravlju, pa sam poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja, uspio odbaciti to smeće od sebe, nakon niza godina trovanja. Pušenje je individualna odluka, no pušači maltretiraju nepušače na svakom koraku. Nećete vjerovati, ali evo baš sam si otvorio prozor na svom radnom mjestu, jer su kolegice zapušile „sve u 16“. Radije sam na propuhu nego u smradu. Ipak svaki dan dođem kući kao da sam bio kobasica u pušnici. Odvratno mi odjeća smrdi po dimu mojih „dragih“ kolega i kolegica. Nakon prestanka pušenja, vratilo mi se u potpunosti osjetilo njuha, pa čak i okusa, nemam nikakvih dišnih smetnji i u tom smislu osjećam se odlično. Proces „čišćenja“ organizma od katrana u plućima kod mene je trajao oko 9 mjeseci, a potom je sve prošlo. Sad mi jako smeta kada netko kraj mene puši dok pjevam ili pričam. Odmah se počnem gušiti. Obožavam prirodu, čist zrak, i siguran sam da sam napravio pravi potez što sam prestao pušiti, zbog sebe, moje obitelji i okoline u kojoj živim. |
30.05.2006., utorak
Oprost?
Praštanje je možda najviši čin dobrote kojom nas uči naša katolička vjera, no mi to nekada olako shvaćamo. Praštamo olako ili pak ne želimo oprostiti. Podsvjesno iz sjećanja nastojimo što brže izgurati ružne stvari i zamijeniti ih ljepotom. Katkada si dušu opterećujemo mržnjom, no katkada obezvrjeđujemo sami sebe i priklanjamo se slatkorječivima koji kažu da sve treba minorizirati jer kao „to netko nama uvjetuje da to i to moramo učiniti“, i kažu: „ma dokle ćemo govoriti o ratu i tim glupostima“. Zanimljivo, upravo tih osoba u to vrijeme nije bilo nigdje, dapače nisu smjeli podići glavu iz raznih razloga, a sada nam u oči gledaju i lažu kako su oni za vrijeme rata radili ovo i ono za dobrobit Hrvatske. Neki su samovoljno promijenili svoje ime ili jedva dočekali da promijene prezime, da bi se mogli dokazivati. Sada od njih nema većih Hrvata, pa i nas „obične“ podučavaju kako nam valja živjeti. Još će nas početi i vjerski podučavati oni koji su odgajani u ateističkim obiteljima. „Sve je to ljudski“- neko će reći, aludirajući na sklonost ljudi prema preobrazbama ( kao kod Kafke). Da se zec preobrazi u vuka, još hajde de, a da se lisica preobrazi u janje to je rijetko, no izgleda ipak moguće. Kad god budem u Slavonskom Brodu odem vidjeti Savu, a često pogledam i ovaj spomenik posvećen djeci stradaloj u nedavnom ratu. Konkretno takozvane „lune“ i druge ubojite rakete i granate padale su i po dječjim igralištima i ondje ubijale nevinu dječicu koja nisu mogla cijelo vrijeme biti u skloništima. Granate su ubijale i djecu u mom gradu, i sjećam se njihovog plača i straha iz skloništa. Djeca i danas gledaju, što mi to radimo? Kakve to igre igraju odrasli? Čim se primirilo, s novogradiškog područja su hrlili preko u Bosnu kupovati, jer je kao tamo bilo jeftinije (?). Pitao sam se, pa gdje je ponos tim ljudima? Zanimljivo išli su i stradalnici rata i članovi njihovih obitelji. Sada je situacija drugačija. Odrasli (što se igraju ekonomije) sad su nešto drugačije bacili kocke, pa sad primjerice s područja Banja Luke kupuju deterdžente po našim veletrgovinama. Djeca nas gledaju, i jedna i druga, i naša i njihova i pitaju se:“ Pa kud sad trebamo ići?“. Majke i očevi još tuguju za svojim najmilijim, a nekima se još ne zna na grob. Neki su na smrti svoje djece profitirali, a neke je tuga slomila zauvijek. Da nema spomenika što bi nas to onako slučajno ubolo u dušu i preispitalo savjest? Ovi naši u gradu još se svađaju oko spomenika, to mi je toliko grozno. Tolike godine se ne mogu oko toga dogovoriti. Sramota. Stara izreka za kraj. Ako ne poštuješ svoju povijest ne zavrjeđuješ niti budućnost. Poštuj svoje. |
29.05.2006., ponedjeljak
Traktorom u crkvu
Čudna je sudbina naše crkve Svete Terezije koja se nalazi na gradskom grbu. Svi ju spominju kao spomenik nulte kategorije i posebnu kulturološku vrijednost, a mnogi se „obični“ vjernici pitaju: “Pa dobro kad ćemo mi već jednom biti na nekoj misi u toj crkvi?“. Ta se crkvica stalno obnavlja i uređuje, otkad ja znam za Novu Gradišku. Promijenilo se dosta upravitelja gradske župe BZBDM i svi otprilike ponavljaju istu priču, da su nužna dodatna sredstva za obnovu, itd. Gradska uprava, a i vjerske institucije i nadležno ministarstvo su ruku na srce izdvojili već podosta novca. Ta crkvica i njena obnova katkada bila i korištena u dnevno-politička prepucavanja. Ne može nitko reći da je bilo koja politička opcija „imala nešto protiv“ uređenja, no sve se to oteglo u nedogled. Najnovije informacije govore da su se prilikom unutarnjih radova pronašli nove povijesne nalaze koji sada zahtijevaju dodatna arheološka istraživanja iza prostora oltara. Neki dan vidim traktor i prikolicu, te mladiće koji su izvažali iz unutrašnjosti crkve veće količine iskopane zemlje. Kako stvari stoje, izgleda da nećemo još skoro moći ondje prisustvovati misama. Pomislio sam: “Tko zna da li u toj zemlji mogu preživjeti kojekakve bakterije i virusi koji su katkada znali i poharati ove krajeve teškim boleštinama'“ Čačkamo mi po tim starinama, a da li postoje kakve opasnosti? Prošli tjedan je na Ravnjašu (brdo iznad Nove Kapele) započela istraživanja na lokalitetu gdje su poljoprivrednici kao od šale izoravali kamene sjekire i druge predmete iz prapovijesti. Jednom prigodom sam ondje „lunjao“ s načelnikom te općine i uvjerio se da se i na površini zemlje mogu pronaći kojekakvi ostatci posuđa i probušeno oblo kamenje. Tu su nekad bez sumnje živjela neka stara ljudska plemena. Tko zna što će ovih dana ondje naći arheolozi iz ZG i NG? Prema nekim tvrdnjama na brdu Slavči iznad NG , kao i na tom Ravnjašu živjeli su ljudi koji su se bavili uglavnom lovom, ribolovom, ratovanjem, i izradom posuda i predmeta od gline, kamena i drva. O tome svjedoče pronađeni predmeti, pa i neobična „Venera sa Slavče“ ( predmet od gline koji predstavlja s jedne strane falusni simbol, a s druge se razaznaju ženski tjelesni atributi). |
Maćuhice
Novi radni dan, najavljuju zahlađenje i kišu, nakon što smo se ovih dana nauživali sparine. Jučer sam se tri puta tuširao i naletao kao mali medo dok sam odradio sve obveze, a još k tome popravio gitaru kod prof. Zdravka Tomića (doktora za elektroniku i instrumente), koji nam je nekad davno popravljao Neptune, Meazzie, Montarba, Dynacorde i ostale razglase, pojačala i zvučne kutije, a sada gotovo svi imamo digitalnu tehnologiju, no opet ga trebamo. Bez „Zdrave“ nema zdravlja u opremi glazbenika na širem novogradiškom području. Jučer su u gradu održani izbori za vijeća mjesnih odbora. Uvjerljivo je pobijedio HDZ sa 56 % glasova, drugi je SDP sa 16,7 %, treća Nezavisna lista Mikšić sa 12,1 %, slijede HSS sa 7,6 % te LD i HNS sa 3 %, HSLS sa 3% i HSP sa 1, 5 %. Još od vremena „legendarnog“ Ante Šolića i „njegovog HDZ-a“ nisu postigli tako dobre rezultate. To poprilično mogu zahvaliti Mati Bilonjiću, novom predsjedniku Gradskog odbora HDZ-a, koji ih je sve okupio ponovno i u dobroj mjeri međusobno pomirio ( mada mu zamjeraju što je Bosanac(?) a ne domicilni Novogradiščanin). Nećemo o politici, mada baš paše naslov „maćuhice“. Ovih dana postavili su po gradu i okolici takozvanu „smeđu turističku signalizaciju“, odnosno putokaze. To je radila Turistička zajednica i navodno je to koštalo 42 tisuće kuna. Sad kad dođete kod nas smjerokazi vas vode primjerice u gradski muzej, i druge specifične destinacije ( nek' se zna ili pak „zna se“). Nisam bio na fišijadi u Staroj Gradiški, ali čujem da se moja ekipa proslavila pa osvojila i neke nagrade, te da su dobro zalili fiš i dobro se zafrkavali. Ja tamo jednostavno nisam stigao jer sam imao preča posla. |
28.05.2006., nedjelja
Dida vozi nebeske kočije
Kad smo se u djetinjstvu vraćali s kirvaja iz obližnjeg sela, ženski dio obitelji molio je Boga da se sretno dođe kući, jer bi primjerice dida „postao prekuražan“ pa bi kandžijom češće konje peckao po butinama. Mi bi kao vile polijetali drndavim prašnjavim vijugavim putovima dok je noć već potvrđivala dolazak okruglim Mjesecom, a Sunce je već nestajalo iza hrastove šume kraj autoputa. Ponijeli bi „milošću“ u košari, pa smo mi djeca već razmišljali koliko ima kolača i da li će biti za svakog barem još po dva. Bio sam malo dijete, no pamtim te trenutke kao nekakva večernja čuda. Žar cigarete iz krajička didinih usta, miris prosute rakije i vonj konjskog znoja kojeg je vjetar unosio u pluća. Kasnije, kad je kupio sivi traktor Ferguson, dida je mirisao po nafti, a bojali smo se s njim voziti u platon kolima, jer je on nije svladao dobro vještinu vožnje, naglo bi puštao kvačilo, pa smo miu nerijetko s nogama u zraku završavali na leđima, kad bi nas „cugnuo“ s drvene klupe. Dida se kasnije s jačim traktorom prevrnuo kad se vraćao iz brda. Malo je više popio i pravo je čudo da mu nije bilo ništa. Dobro je govorila baka Marija da traktor nije bio za njega, niti on za traktor. Uvijek je ratovao sa bivšom milicijom. Kasnio je sa registracijom i često bio „tehnički neispravan“ pa su ga kažnjavali, a on bi ih sočno „slao u rodni kraj“ pa im onako usput spominjao i Titu i lopovsku državu. Dida Franja je obožavao konje. Bio je svojedobno veliki gazda, a konje je prodao tek kada se stvarno moralo jer nije bilo više radne snage za skupljanje sijena i sve je postalo muka i problem. Kažu da je imao uvijek najbolje konje u okolici i da nije držao „šta bilo“. Kad se negdje zapije, konji su ga znali sami vratiti kući, no tada nije bilo prometa i asfalta kao danas, pa su i ljudi i životinje bile manje izložene opasnostima. Mi Slavonci kao da smo sudbinski slični Romima. Volimo se vozati. Mi smo više vezani za obitavalište i zemlju, a oni nisu. Ipak volimo jako i konje i kola. |
Labudovi i jagode
Labudove sam viđao i hranio kruhom na Savi u Mačkovcu, u Dolini i Pričcu, ali i na ribnjaku kod Oriovca gdje sam za sretnijih dana provodio sate uz cverglove, babuške i pokojeg šarana. Zgrozio sam se kad su počele priče o ptičjoj gripi i „sotonizacija“ labudova na sto načina. Evo nedavno sreo sam jato labudova u kutiji za kolače kod rođake koja ih je pekla za svatove. Poslije mog odlaska kolači nisu bili na broju, posebno oni od lješnjaka i oraha. Društvo labudovima-kolačićima su pravile umjetne jagode, koje zbog svog izgleda posebno mame najmlađe. Ovih dana kupovao sam prave jagode, najprije su koštale 20 kuna kilogram. Kad su podigli cijenu na 30 i 34 kune nisam ih kupovao nego sam se zbog cijene zafrkavao s prodavačicom. Kad su sad pojeftinile na 7,5 kuna, sad sam opet dobre volje i uživamo u njima. Sjećam se da smo nekad imali neke ananas-jagode koje su bile bijele boje i imale predivan miris. Nisam ih nigdje vidio već desetke godina. Inače kad smo bili klinci nismo mogli dočekati da jagode sazriju nego smo ih više-manje zelene poklopali i sa svojih i susjednih rovatli (čitaj gredica). Plašili su nas da će nas boljeti stomak, a mi smo to isto radili i s trešnjama, pa nam nije bilo ništa. Jeli smo i travu kiselicu. Od te pomisli mi i sad krene slina. Sjećam se da bi poživčanili kad smo vidjeli da nam puževi jedu jagode, ili kad bi nam se naši psići pridružili u krađi jagoda, te počeli raditi što i mi, a potom po istim mjestima „obavljati ono s mlazom i dignutom stražnjom nogom“. Volim prati i čistiti jagode u hladnoj bunarskoj vodi, a potom narezati i posuti šećerom. Nakon toga s njima u hladnjak, pa na to ide šlag. Mljac! |
27.05.2006., subota
Vepar
E i mene svagdje bude. Vratio sam se iz cerničke lovačke kuće gdje su dijabetičari Slavonskog Broda i Nove Gradiške imali zajedničku feštu. Ništa mi nije išlo od ruke. Uključio sam gitaru, nije radila, nije valjao niti kabl. Unutra se odlemila neka žica pa sam hitno zvao Badžu ( prof. Mladena Ivoševića) mog prijatelja s kojim sam nekad svirao i koji mi je žurno posudio svoj električni bas. Badžo je vrhunski glazbenik inače profesor zemljopisa koji je obišao sve kontinente, kao i ja svira sve što ima žice, a upravo se vratio sa festivala tamburaških orkestara gdje je vodio klince iz Starog Petrovog Sela. Sound nam je bio katastrofa, no fešta je bila OK. Ima dana kada baš ne ide, pa ne vrijedi niti forsirati. Uz sve to lova je bila nikakva. Od jela izdvajam slijedeće: kava sa saharinom, kolači sa saharinom, ali cugala se rakijica i crno vino Mihajla Rapajića ( tata poznatog nogometaša Mikija koji sad igra u Belgiji). Pečenka je bila dobra, sparina velika, a pivo Staročeško iz limenke ( koje li razlike od onog u boci). Kažu da je u blizini lovačke kuće gater sa divljim svinjama. Kuda idu divlje svinje?- pitam se ja i sjećam se kad sam na vojnoj vježbi u Gašincima naletio na vepra koji mi je mogao „skrojiti gaće“. Sve se događalo u inače najintimnijim trenutcima za svakog čovjeka. Kad sam ga vidio iza sebe dao sam petama vjetra i to neću nikada zaboraviti. Noć prije toga oko njihovog brloga sam skupljao drva, a da to nisam niti znao. Drugi put sam sreo vepra kad sam bio na pecanju na Rižinom kanalu u blizini ribnjaka Jasinje. Došao se kaljužati u kanalu, a nije me skužio da u blizini pecam. Poslije toga stigli su lovački psi i usljedila je pucnjava oko moje glave. Otišao sam u širinu, da skratim. Želio sam, ali nisam imao vremena ići vidjeti divlje svinje u gateru. Ipak nije prošlo bez vepra. Iznad moje glave visjeli su rogovi ( lovački trofej) na koji je netko objesio plišenog vepra. Ovo jedan od dana koji nisam proveo onako kako sam se nadao. Osjećam se kao vepar. Da mi netko krene nešto „zvoncati“, mislim da bih poludio. |
26.05.2006., petak
Pozdrav za kraj
Norijada je završila rok koncertom na glavnom gradskom trgu. Ugođaj je pokvarila kiša koja je baš morala te večeri padati u onolikim količinama. Čak je bilo i prohladno, a na kraju pomalo i tužno. Žao tih mladih ljudi koji su se pokušali plesom i radošću boriti protiv vremenskih nepogoda. Svaka čast, „Slijepim putnicima“ iz Požege, Bori, Damosu i svim glazbenicima koji su te večeri svirali za maturante. Zaslužili su maturanti i puno više od ovog grada, a ne samo besplatno pivo i oproštajni koncert. Grad je zbog te kiše i oblaka bio neuobičajeno pust, pa nije bilo niti onih koji bi eventualno došli gledati kako drugi luduju. I to je imalo svoje prednosti. Najhrabriji su stalno bili na kiši, a ja sam s kolegom Damirom „pretresao“ temu sviranja „uzduž i poprijeko“ kod Kolinskog pod tendom. Kao u onoj Azrinoj pjesmi:“… raspravljali smo mnoge stvari i kužili svijet“.Jakna mi je okratila, pa sam se osjećao kao stisnut, onako pokisnut i ohlađen. Nije mi niti pivo išlo. Pamtimo i bolje dane. |
Perunike
Danas sam poslao desetak fotografija na natječaj Ministarstva zaštite okoliša na temu „briga za okoliš“. Dodjeljuju 2x po 3 nagrade i to po tri, dvije, i tisuću kuna u konkurenciji amateri i profesionalci. Ja sam dakako amater u mnogočemu pa tako i u tome. Kad god fotkam po gradu osjećam se kao nekadašnji lutajući reporter Gerhard Ledić koji je u jednim dnevnim novinama svakodnevno objavljivao male zanimljive vijesti. Ovih dana „zapeo“ mi je za oko jedan polu-profesionalni Sony-jev foto aparat vrijedan oko 3500 kuna (M5 ili tako nekako), baš si mislim da bi ga volio imati zbog zumiranja i „izvlačenja detalja“. Mnogi ne znaju da je naš grad dva puta dobio priznanje „Zeleni cvijet“ za najuređeniji (manji) grad u hrvatskoj. To natjecanje je pod okriljem Pokreta prirode „Lijepa naša“ te nadležnih ministarstava turizma i zaštite okoliša. Baš si nešto mislim da je Nova Gradiška doista u estetskom smislu puno ljepša nego prije rata. Sjećam se kad sam sa šogorom boravio u Gratzu ili Trstu, ili pak u Mariboru. Baš smo pričali kako je kod njih uredno. Eto došlo je vrijeme da se o tome i kod nas više misli i čini. U lijepom okružju se i ljudi osjećaju bolje, to bez sumnje pozitivno utječe na psihu. Destrukcija i grozota smo se nagledali u ratno vrijeme, a sada se umjesto gelera po gradu siju lukovice cvijeća i sjemenke biljaka. Podržavam to maksimalno. Oduševljavaju me gotovo neponovljivi trenutci ljepote neba, cvijeća, živih bića, prirode. Volio bih fotografirati pčelu na cvijetu da joj se vide i najsitniji detalji ili pak pticu u letu. To su sve maštanja jer nemam „crnih fondova“, ponavljam u igre na sreću ne vjerujem, no nikad se ne zna. Kad taj fotoaparat budem dovoljno snažno želio, vjerujem da ću ga i imati. |
25.05.2006., četvrtak
Klub maturanata
Još ova (fotografija „francuskih sobarica“) i točka. Htio sam napisati da su novogradiški gimnazijalci okupljeni u jedinstven klub kakav nemaju mnoge škole i mnogi gradovi u Hrvatskoj. Primjerice i poznati poduzetnik Marijan Bušić ( vlasnik tvrtke „Potomac“ genijalni vlasnik tvrtke koja proizvodi Croata-kravate) bio je nekada novogradiški maturant. Uskoro započinje graditi tvornicu kod nas, baš kao da se nekako želi odužiti svom gradu. Književnik Miro Gavran se još sjeća školovanja u našem gradu i da mu je nekadašnji profesor Mišo Drlić ( aktualni ravnatelj Učilišta Matija Antun Relković) tada dao četvorku (?!?). Ima tu puno uglednih liječnika, profesora, književnika, glazbenika, pedagoga,… i brojnih „običnih“ ljudi čija su djeca sada primjerice poznati sportaši, itd. Morat ću vam za jednu prigodu sva ta imena okupiti u jednom postu, čisto zbog informiranosti da nije naš grad nekakva slavonska zabit koja ne može imati nikakvih intelektualaca ili mudrih i sposobnih ljudi. I među ovom generacijom maturantica zasigurno ima djevojaka koje će uspjeti u životu ili u poslovnom smislu, ili će pronaći radost i mir u nekim drugim sferama života. Zar ne bi bio uspjeh imati obitelj i djecu ili biti u poziciji darivati sebe i druge nekim drugim radostima? Možda će to biti likovna ili književna djela ili nešto treće? Ne treba zaboravljati otkud si i gdje su tvoji korijeni. Ja poštujem primjerice i onog koji kaže ja sam Čeh ili Srbin rodom iz „tog i tog grada“, završio ti školu ili ne, bitno je kakav si čovjek prema drugim ljudima i prema svemu oko sebe. Nisu mi simpatični oni koji kažu „dok sam ja živ, meni je dobro, a kad me ne bude baš me briga“. Trebalo bi isticati potrebu za zajedništvom među ljudima, da oni umniji pomognu onima koji to nisu. Znam slučajeve iz okolnih sela da djeca nisu mogla završiti srednju školu jer im roditelji nisu mogli financirati mjesečnu putnu kartu i ostalo što je trebalo. Neke djevojke su se iz tih razloga udale, i riješile svoj socijalni problem. Ima i toga, vjerujte u zadnje vrijeme sve više. Kolegici blogerici poruka: "Nemam više vaših fotki, to je to.“ |
Francuske sobarice
„Pokrenimo Hrvatsku“, bio je slogan na jednim od mnogobrojnih izbora, jedne od mnogobrojnih hrvatskih političkih stranaka. To obećanje ne ostvaruje se željenom brzinom (posebno ne u Novoj gradiški), pa sam (glede i u svezi s tim) maturantice s fotografije iz prethodnog posta,(“ vesele francuske sobarice“) odlučio pokrenuti u slijedećoj fotografiji. „Gibajmo se“ bilo je jučer i prethodnih dana, a sinoć baš peh. Razglas, band-ovi, no stigla je i kiša koja je sve pokvarila, a danas sunčano. Javila se kolegica blogerica kojoj želim zapošljavanje u dobroj firmi nakon školovanja (ili eventualno još i faksa). Mislim da je to jedna od najljepših želja što se može poželjeti (jer uz to se onda veže samostalnost, neovisnost, mogućnost utjecaja na kreiranje vlastite sudbine). Ipak bi mi bilo drago da ne završite u životu kao francuske sobarice, ili talijanske, ili bilo čije, ako baš ne mora. Što bi pesimisti rekli: „moje je prošlo, ja sam mrtav i mogu samo očekivati u dogledno vrijeme da čangrizavo krenem kritizirati mladež ili se derati na klince kada napucaju loptu na grincajg u vrtu“. Nisam htio puno fotografirati maturante, da ne kažu, vidi perverznog tipa i pedofila, a htio sam da tu ljepotu i mladost vide svi. Pa i mi smo bili „ludi“ kao i vi. Pa što sad treba specijalno moralizirati o norijadi i maturantima? Svi smo mi norijada, svatko na svoj način bili i ostali..Tih godina činilo mi se da ću osvojiti Svijet. Imao sam želju za sve, a zaljubljivanja, dokazivanja i divnih mladenačkih događaja nije nedostajalo. I sad bi ja da „pokrenem sve s mrtve točke“, ali mi nekako ne daju i štopaju me. Sad imam obitelj i ozbiljniji sam, pa ne smijem niti reći ono što mislim, jer mi misli vrludaju u nekom čudnom smjeru. |
24.05.2006., srijeda
Maturantice
Maturantice su posebno imale stila, pa eto vidite ove djevojke pretpostavljam ugostiteljskog smjera koje snimatelj s užitkom prati svojom kamerom. Danas na toj gradskoj pozornici za njih se sprema i velika rock fešta uz nastup zanimljivih band-ova iz NG i Požege. One su se razmahale ovim peruškama. Dečki ih zezaju da su na kecelje naprijed trebale staviti i cjenike(?!?), no samo neka dečki pričaju, cure su u elementu, a posebno strastven ples je nastao kad je sa zvučnika zaorila Seve i „Štikla“. Danas sam bio pravi foto-reporter, zar ne? |
Maturanti
Maturanti su oduvijek bili originalni po dosjetkama i kojekakvim psinama u dane kada luduju odjeveni u razne uniforme i kada se daju oduška na kraju srednjoškolskog obrazovanja. Do ovih godina kupanje u fontani u parku bilo je standardno, no ove godine pobrinuli su se za čednost triju gracija, pa su ih u skladu sa zakonskim propisima vezanim uz prometovanje, odjenuli u svjetleće fluorescentne prsluke (iste onakve za kakve vas prometna policija pita da li ih imate kad vas eventualno zaustave). Bilo je dakako i kupanja, no ovo je baš originalno. Sasvim slučajno doznao sam da među našim maturantima ima i jedna blogerica koja katkad ovdje svrati. Maturanti su baš super ove godine, kako u Novoj gradiški tako i u Brodu. Dok su u našem gradu robijaši, konobarice, pionirke, u Brodu su pčele, bubamare, srednjovjekovna gospoda, itd. Nek' im je sretno! |
Oaza
Nedavno je bilo veselo u Staroj Kapeli (novokapelačka općina), gdje je ponajviše zahvaljujući dr. Antunu Tuciću koji je obnovio staro obiteljsko gospodarstvo, posve živnulo selo u kojem obitava tek dvadesetak obitelji. Tu je stigao pun autobus Zagrepčana te brojni novinari, pa je domicilno stanovništvo (i jato bijelih domaćih pataka) na očigled bilo u čudu. Što je to sad i otkud gužva u selu po kojem su se šetale samo bake, didovi i patke? Ekologija je sada u trendu, a i očuvanje stare slavonske tradicije, folklora, običaja, pa će se „do tih stvari“ itekako brinuti u Staroj Kapeli. Ljepote Stare Kapele i sve ono što se ondje radi i što će se raditi ( staza za brdske bicikle, šetnica, tradicijske kućice s trjemovima i ostalo) moći ćete uskoro vidjeti i na njihovoj web-stranici koja je u izradi. Čak je i čuvena domaća naftna korporacija INA odlučila dati 50 tisuća kuna donacije za eko-etno projekte u Staroj Kapeli, što je za svaku pohvalu. Imućniji ljudi iz novokapelačke i novogradiške okolice ondje su pokupovali ovih dana sve slobodne parcele i namjeravaju ondje graditi svoje male starinske kućice. Kako kažu, strogo će paziti da se gradi u starinskom stilu. U tom selu jedan moj poznanik je napravio mali ribnjak, ali su mu jedne godine neki zlobnici bacili Radazin (opasan herbicid) i potrovali ribu. Na kraju se ispostavilo da jedan domaći čiča nije znao da tu ne smije oprati svoju prskalicu poslije tretiranja usjeva. Sada je ondje sve drugačije, okoliš je uređen, a čak su angažirali i ravnateljicu Gradskog muzeja Nove Gradiške gospođu Mariju Mihaljević da ih posavjetuje, kako obnavljati starine da ne bude kiča, nego da sve bude što bi slavonci rekli „pod špagu“ i „pic-pic“. Ljudi se moraju i trebaju privikavati da čuvaju prirodu i sve oko sebe. Razvijeni svijet je to shvatio, a sad je red i na nas. Zanimljivo je da iz sela mobitelom nikoga ne možete dozvati, a niti on vas. Riječ je o specifičnoj udolini koja nije „pokrivena“ od strane niti jednog operatera mobilne telefonije ( ma koliko se oni hvalili). I to ima svoje prednosti, jer vam nitko ne može remetiti odmor. Prometa nema, divna tišina i samo pjev ptica iz okolnih šuma. Ondje odlazim slušati tu tišinu, ili bolje rečeno glazbu prirode. |
23.05.2006., utorak
Svirci
Zvuči možda grozno ili šaljivo, ali je istinito, da sam svirao i po sprovodima i po svatovima, i po zatvorima i elitnim hotelima. Nagledao sam se ljudske tuge ali i radosti. Svejedno nekako se ne osjećam niti malo star, pa mi je komično kad slušam neke kolege glazbenike znatno mlađe od mene kako kukaju o svojim godinama, pa im stalno nešto ne paše i „traže dlaku u jajetu“. Normalno je da stalno dolaze mlađi, ali iskustvo u sviranju „se suhim zlatom plaća“. Svaka čast mladim dečkima, ali kad mi se uživa u dobroj svirci, radije slušam one starije. Nekako sam mišljenja da se u band-ovima često „šlepaju“ neznalice koji raspolažu vrlo skromnim glazbeničkim znanjem (ali su vrlo vješti u kojekakvim smutnjama i imaju „organizacijske kvalitete“). Kad mu kažeš „de ti sviraj i pjevaj!“ vidiš da to ima „falša“ ko' u priči. Neki band-ovi su „napuhane“ kvalitete. Najčešće se iza velike reklame krije sasvim prosječna svirka bez neke posebne inventivnosti, mašte i znanja. Neki su genijalci ali su zaglibili u alkohol i druge poroke, neki su skloni samo-sažaljenju i patnjama primjerice zbog žena, neki su paničari kad treba nastupati pred većim brojem gostiju, i drugim riječima ima nas svakakvih. Ovi mladi što dolaze, poput ove dvojice iz tamburaškog sastava „Vranci“ imaju svoje priče, tajne, hvalisanja. To su mladi dečki koji nisu svjesni da je to ujedno njihov najjači argument u sviranju. Bit će im oproštene „brljave u svirci“ jer su mladi, a i još štošta. Glazbenici su vrlo često vrlo sujetni jedni prema drugima (sve ti mogu oprostiti ali bolju svirku i zaradu i više svirki, nikako). Neki kažu „ma svirači su ko' cigani“ samo bi novaca, a svađaju se ko' vragovi i samo gledaju da im se plati“. Drugi kažu „ma svirači su ko' babe, samo razglabaju o sviranju, o pjesmama, o curama i o novcima“. Ima tu svega (ko' u Božjoj bašči) ali mislim da oni koji uistinu vole glazbu, njome se bave zauvijek, novac dođe i prođe, ljubav prema instrumentima i glazbi nekako „uđe pod kožu“. Pjesme ostaju ako su dobre. Kad prođeš sve faze i ljubavi i mržnje prema sviranju, onda vidiš da se zbog sviranja ne mora biti niti propalica, niti bogataš. Malo nahranimo svoj ego kad nam kažu: „nisam znao da tako lijepo pjevaš!“ ili „pa ti baš dobro sviraš!“ili „baš ti je dobra ta tvoja pjesma“ i idemo dalje. |
Profesorica iz snova
Miro Gavran, zasigurno najpoznatiji novogradiški književnik, koji je za svoja djela pokupio niz vrlo uglednih svjetskih odličja, ovih dana navratio je malo kući i u prepunom Domu kulture promovirao najnoviju knjigu „Profesorica iz snova“. Četrnaestogodišnji dječak zaljubljuje se u svoju profesoricu, spominje se Internet, „muljanje“ o godinama, i niz simpatičnih „komplikacija“ koje će bez sumnje zaintrigirati nešto mlađu čitalačku publiku. To je ukratko sažetak knjige. Inače Novogradiščani su među rijetkima koji imaju zadovoljstvo među prvima vidjeti nove Gavranove kazališne predstave. Posebno je simpatično kada se u publici nađe i književnik, koji voli pogledati predstavu baš u Novoj Gradiški, iz svog „rezerviranog“ mjesta u zadnjem redu dvorane. Tako najbolje osjeti „puls“ publike i uživa u dobroj akustici dvorane,- znao je reći novinarima koji su ga upitali „zašto baš taj ritual odlaska u zadnji red“. Bez većih poteškoća, ako se samo malo potrudite na Internetu možete pronaći i njegovu web-stranicu, na kojoj možete saznati što je sve do sada napisao i napravio u smislu književnosti, dramaturgije i kazališta, a popis međunarodnih priznanja je naprosto zadivljujući. Ono što mene osobno oduševljava kod ovog iznimnog književnika je skromnost i jednostavnost. To potvrđuje onu misao da su to inače vrline velikih ljudi, među koje on zahvaljujući marljivosti, zasigurno pripada. U svemu tome profitira Nova Gradiška, zahvaljujući Miri Gavranu neke kazališne predstave vidimo prije publike iz Zagreba. U tom kontekstu treba svakako spomenuti Pučko učilište Relković kao organizatora gostovanja poznatih hrvatskih kazališta. |
Đaka
Jučer ljudujem s kolegama Damirom i Zlatkom na jednoj od terasa, a na gradskoj pozornici legendarni gitarista Đaka sklopio svoj mali razglas i uz pomoć ritam mašine i efekata, svira odličan izbor rock-klasika. Damir kaže: „Ode Đaka ovih dana opet na more, tamo zaradi i po stotinu eura dnevno. Neki dan se vratio iz Pariza, obnovio opremu, registrirao auto i ode sad na more.“ Razmišljam kako smo nekad svirali zajedno u Green club-u kod Sremca, u trojku. Đaka je svirao solo, ja bas, a Damos ( koji je svirao sa Cetinskim, Severinom, Big blue i drugim poznatim glazbenicima) bubanj. Troga se vodio kao član band-a, mada je rijetko kad dolazio na svirku. Onda je još bio UNPROFOR, pa su se crnci otkačivali na ZZ-TOP, CREADENC-e, STONES-e, i sve ono drugo što smo svirali oko blagdana Svetog Nikole. Postoji i video zapis tih svirki koje su bile izvrsne. Sve se mijenja a Đaka stalno solira u svom životu i zapravo najbolje svira kad je sam. Dokazao je da s nikim ne može dugo svirati, jer je „veliki živac“. Uključujem se u raspravu o njemu i kažem:“Tanka je linija između genijalnosti i ludila. Doista sam uživao svirajući s Đakom i Damosom. To je bio pravi rock, ne za novce nego za gušt." Prolaze bakice, tamo neki likovi reklamiraju nove automobile, djeca dreče, svatko ide svojim putem, a Đaka nam svira vjerojatno zadnju svirku prije mora. |
22.05.2006., ponedjeljak
Rođendan
Sinoć sam se iznenadio kad mi je supruga čestitala današnji rođendan. Skroz sam zaboravio. Uživao sam slušajući pjesmu Lejla koju je moj ljubimac Hari Varešanović pjevao na Euro-songu. Iako volim rock glazbu zgrozio sam se nad pobjedničkom pjesmom iz Finske. Još uvijek se „palim“ na sjetne i lijepe melodije i sve ono što njeguje osjećajnost, pa ću valjda do zadnjeg dana života biti nekakav prokleti romantik i sanjar. Drago mi je i zbog tih iskrenih ljudi koji su sudjelovali u kreiranju i prezentaciji te pjesme, i svega pozitivnog što ta pjesma donosi ljudima koji žive u BiH. Rođendani me u zadnji niz godina deprimiraju, jer se upitam da li sam kao čovjek u dosadašnjem dijelu života učinio dovoljno da opravdam svoje postojanje odnosno radost rođenja? Mojim najbližima nisam dao dovoljno, jer eto u materijalnom smislu smo nezadovoljni i stalno natežemo, brinemo se i mislimo kako ćemo živjeti u budućnosti. Kao „ljudi u najboljim godinama“ ne možemo postići više jer živimo u okružju gdje nema posla, plaća je mala, pa se mučim na razne načine. Jednostavno ne mogu biti radostan, pa me često zahvati nekakav val ozbiljnosti, pa se ne mogu smijati kad se drugi mogu. Osjećam se katkad kao talac vlastite sudbine, no moje me godine ipak ne opterećuju, jer znam da po tom pitanju ne mogu ništa učiniti. Starenje nitko još nije uspio zaustaviti, s tim treba živjeti kao s teškom bolešću. U igre na sreću ne vjerujem. Obitelj mi je na prvom mjestu. Pamtim rođendana koje sam kao moj sin organizirao još u nižim razredima osnovne škole. Sve što dalje, sve sam manje na taj dan slavio. Kaže ona izreka da je pesimist zapravo optimist s iskustvom. Ja sam u mnogo čemu mislim ipak realist. Da ste mi bliže dragi prijatelji koji posjećujete ovaj blog, popili bi smo piće zajedno. Vaši komentari su mi jako dragi, a i ono što vi pišete u svojim postovima. To se ne može platiti novcem i to su darovi koji svakodnevno dijelimo jedni drugima. Niste znali, ali fotografije mog devetogodišnjeg sina često vidite na ovom blogu, a da to i ne znate. Nisam dakle sam u transmisiji te neke nadam se pozitivne energije prema vama. Evo još jedne njegove fotke. Riječ je o svatovskoj torti koja za ovu prigodu može biti i moja rođendanska. Budite mi veseli i zdravi. |
Vjenčanje
Protekli vikend opet sam proveo „radno“, a to znači da sam imao zadovoljstvo biti svatovima, ovog puta kod jednog rođaka, koji je svoje „sudbonosno DA“ rekao u crkvi Svetog Petra i Pavla pored Franjevačkog samostana u Cerniku. Mladenka je iz Banićevca, a fešta do jutra bila je u Starom Petrovom Selu, da bi se potom jučer opet sastali na ručku, pa smo se svi konačno razišli predvečer. Čovjek i kad bi htio ići na dijetu, pored pravih šokačkih svatova pada u teška iskušenja. Da ne bi pio grozne gazirane sokove ili vino i rakiju koji te mogu „udariti u glavu prije reda“, piješ običnu vodu, bezalkoholno i pokoje „normalno“pivo. Ipak gledano po vagi ne bi ste vjerovali, ali uvijek iz svatova dođem lakši jer od fizičkog napora i znojenja poslije toga treba mi barem jedan da „da dođem k sebi“. Kad mi sviramo, pauza bude samo kad se nešto malo jede na brzinu, no to je tako, niti konj se ne pita zašto ima ormu i ulare, nego samo vuče do kad treba. Moj pašo (Bosanac) razveselio me novom „provalom“. Kad smo se rastajali rekao je : „Ajd', vidimo se! Ako se ne budemo vidjeli upalit ćemo svjetlo!“. Bio je neumoran i oko sebe „pokidao je od umora“ ostalu rodbinu, koji su oko njega popadali, a on je plesao, smijao se i zabavljao sve. Mladoženja je bio sav isprepadan, pa smo ga tješili i rekli da malo pretjeruje. I drugi su se, prije njega, znali katkad ženiti, pa nisu od toga pravili drame i paničarili. Sve je prošlo OK, kolači su bili fenomenalni, pokupio sam većinu štangica s orasima, a moj sin rafaelo-loptice. Ja sam pjevao u bandu, a moja supruga je dobila upalu grla, pa smo u šali rekli da „tu nešto ne štima“. Krivac za prehlade bile su hladnjače u kojima se držalo piće i jelo. Ljudi se zagriju, pa onda navale na hladno piće, što baš i nije uputno. Ajd' i to s Damirom i Marinom smo riješili, pa sad idemo dalje u nove pobjede. Sve nam se čini da bi krstitke mogle biti uskoro. |
19.05.2006., petak
Fiš
Da nas malo razvedrim. 27. svibnja bit će fišijada u Staroj Gradiški gdje će, nadam se nastupiti i ekipa mojih kolega. Nemam kuharskih znanja, no sve što dalje sve sam veći gurman i izuzetno cijenim kuhanje, pa ću biti «podupirajući» član zadužen za animaciju, fotkanje, piće. Mislim da je to cijela jedna filozofija i nauka koja se razvijala gledano kroz povijest. Posebno cijenim kuharice i kuhare koji kuhaju jela po posebnoj recepturi sa strpljenjem. Ne cijeni one koji kažu da je kuhanje lako, da samo sve nabacaš i kuhaš, ili baci meso na roštilj i to je to. Nije to to, tu treba ljubavi, volje, strpljenja, i zato treba i pohvaliti jelo i kuhanje, a ne se samo punog stomaka na šuteći odići od stola. Jelo se, dok se kuha, mora stalno probavati, kušati. Prošlog ljeta imao sam nezahvalnu ulogu biti u jednom žiriju koji je nagrađivao najbolji fiš na jednom natjecanju u našem novogradiškom kraju. Ne znam kome je palo na pamet mene staviti u to stručno povjerenstvo, no to sam odradio odgovorno i ponosno. Bilo simpatično i zabavno, a većina fiševa bila je poprilično nestručno skuhana izuzev dva koja su doista skuhali znanci. Kompaktnost, boja , okus, aroma ribe i juhe,... sve se to ocjenjuje. U svom životu jeo sam nekoliko izvanrednih fiševa. Jedan od najboljih je bio na motelu u Brodskom Stupniku ( u blizini ribnjaka Jasinje), kojeg vam svakako mogu preporučiti. U našem gradu gospodin Marko Palijan je izuzetan majstor za fiš. Izvanredan je nekad bio «pijani šaran» gospodina Ranisavljevića koji je nekad imao ribarnicu, a njegova obitelj restoran na Visokoj Gredi. Dobar fiš se dakako jede i u Davoru, ali i u Radinju ( u bivšoj Titovoj lovačkoj kući u blizini sela Siče) kad dolaze «krupne zvjerke» (čitaj političari), pa onda dovedu i kuhare koji stvarno znaju svoj posao. . |
18.05.2006., četvrtak
Zalazak
Sinoć pred sumrak prošao sam preko pružnog prijelaza na kojem je prije nekoliko dana poginuo traktorista. On je išao poorati obližnju njivu i pod za sada nerazjašnjenim okolnostima skončao pod vlakom, koji je samlio i njega i traktor, pa toga dana do kasno navečer bio obustavljen promet prugom. Jučer popodne u obližnjem selu, svega nekoliko stotina metara udaljenom od tog mjesta, u Gornjim Crnogovcima, objesio se stariji čovjek. Također tragedija koja je odnijela ljudski život. Sinoć je ondje Sunce bilo krvavo crveno, kao što vidite na fotografiji. Što ti je život? Dok se prvi trudio, marljivo radio do zadnjeg trena želio živjeti, drugom se, iz tko zna kojih razloga nije više dalo. Mi ljudi smo zapravo vrlo krhka bića koje je lako slomiti ili koja se lako slome. Katkad mislimo da smo toliko snažni da nam nitko ništa ne može, da čak možemo odlučivati o sudbinama drugih ljudi. Neki misle da će dovijeka, a drugi ne vide izlaz iz za njih nesavladivih prepreka pa dignu ruku na sebe i na sve nas, našu vjeru i nadu. Pamtim slučaj iz djetinjstva, kada je žena iz brdskih sela, udaljenim dvadesetak kilometara, u rano jutro stigla pješice do pružnog prijelaza i bacila se pod vlak. Teško je zamisliti kako je ona zadnjih sati svoga života prelistavala po sjećanjima, no sigurno je trebala donijeti drugačiju odluku. Uvijek na Svijetu postoji netko tko će pomoći onome tko je osamljen i u problemima. Ako je nužno promijeniti rodno mjesto, grad, državu i kontinent, neka se mijenja, ali neka se niti ne razmišlja o suicidu. Poznajem čovjeka koji nosi tešku traumu iz djetinjstva, kada je kao dijete pronašao svoju obješenu majku. On se nije mogao s tim nositi kada je odrastao i sada je sjena od čovjeka. Priča nepovezano o raznim stvarima. Ponekad popijem kavu s njim i nastojim ga razveseliti pričama o sviranju, a on mi priča bezvezarije o Severini, ljudima s estrade koje je upoznao i slično, naporan je, no ja „pregrmim“ i prijeđem preko svega, jer mislim da je minuta s njim važnija od nekoliko sati provedenih sa drugim osobama. Mnogi ne znaju njegovu istinu pa ga izbjegavaju, ismijavaju, no takvi su ljudi. Svakom je njegova briga najveća, a zapravo ne zna što je pravi jad. |
17.05.2006., srijeda
Đeram
Kad ne šripi, nema nikog na bunaru. Ovaj đeram je iz Stare Kapele, a voda u njemu je „prva liga“ jer je riječ o brdskom kraju i selu koje obiluje izvrsnim izvorima pitke vode izuzetne kvalitete (vodu su slali na analizu). U dvorištu dr. Tucića teče potočić (još jedan u nizu) i gdje god malo dublje zakopaš, potekne divna bistra voda a u njoj se brčkaju bijele patke. Umjesto kojekakvih kupovnih (u bocama) voda za piće, ako vas put nanese u Staru Kapelu, možete besplatno natočiti vode koliko god želite, pa se osvježavajte kad poželite. Ovih dana, posebno poslije već spomenute fešte u tom selu, mnogi su se raspisali o Staroj Kapeli. Ja u šali kažem da eto kasne barem oko dvije godine. Sjećam se jednog đerma iz Magić Male gdje smo kao djeca nekad znali navratiti, kod dida Pere. On je imao konje koje je napajao pored bunara, u velikom betoniranom valovcu. Tu se pekla i rakija jer je „sve bilo na ruku“, pa se i kom samo ispuštao na đubre pored staje, a kasnije izvažao u polje. Đeram je bio u sjeni velikog oraha, pa je taj dio dvorišta osvježavao za vrijeme velikih ljetnih žega. Dida Pero tu je znao i zadrijemati, onako odjeven u tamnozelene muzgave hlače, staru sivo-plavu majicu, bos, sa starim natikačama na nogama. Probudio se samo kad je trebao uzeti ušur. S druge strane zida dvorišta živio je „slatki dido“ koji je držao pčele i uvijek imao više vrsta meda. Nama djeci to su bili tako nezaboravni događaji da se još sjećam kako smo pili tek podojeno i prokuhano kravlje mlijeko, jeli domaći kruh iz krušne peći, nećkali se na suho meso, a od meda gubili apetit za bilo što drugo. Rano se ustajalo i rano išlo spavati, a dan prepun događaja bez televizije, mobitela, kompjutora, satelita. Dvorišta su bila prepuna živine i domaćih životinja koje smo zadirkivali i spominjali pri dolasku kući. |
Cvjetna kuća
Da ne bi bilo „kuća cvijeća“ što bi pobuđivalo možda neke druge asocijacije, evo krajičkom oka pogledajte na bakinu kuću, gdje s puno razloga često dolazimo. Baka Kata je zapravo odgojila moju suprugu čiji roditelji su radili u inozemstvu i zarađivali ušteđevinu da bi si mogli izgraditi svoju kuću i u njoj brinuti o troje dječice. Oduvijek su u tu kuću rado svraćali dobronamjernici, jer i dido je, prema pričama, bio ljudina i veseljak, pa se često znalo i zapjevati, i prije svega pomoći jedni drugima, oko radova u polju, dovoza drva iz šume i slično. Netko bi rekao siromašan svijet, a zapravo se grdno vara, jer gledajući i stare fotografije, vidi se da njima smijeha i radosti nije nedostajalo, a niti zajedništva i poštovanja vjere, običaja i rodbine. Pomislim na rodbinu „s moje strane“. Kakva su sad to vremena došla, kad se niti sa najbližom rodbinom ne želimo čuti iako su nam telefoni pod nosom? Zašto uvijek želja za dijeljenjem savjeta, a „ni pod razno“ razmišljanje da bi se možda mogli pomagati u nekim kriznim situacijama kojih nažalost ima zbog besparice. S moje strane rodbine, očev tata je bio veseljak i osobenjak koji nije uživao razumijevanje okoline. Bio je netipičan šokac koji je vidio svijeta i puno zaradio, bećar kojeg su nervirale mlakonje. Često bi ih „sve poslao u materinu“ i proveo noć u birtiji. Mamin tata je bio radišan brižan otac mnogobrojne obitelji ( desetoro djece) koji je bio ratni invalid još iz Prvog svjetskog rata. Bake ko' bake, vrijedne mršave ženice kojima su se sve žile na rukama vidjele, ne od dobra nego od silnog rada u polju i u kući. Mi djeca pamtimo besparicu i „vječiti rat“ kad treba platiti mjesečnu kartu za vlak, kupiti nešto odjeće. Nema se, a mora biti, onda svađe, natezanja, „ti si kriv, on je kriv“. Kad smo bili djeca mislilo sam da ćemo se unutar rodbine voljeti i poštivati i kad odrastemo, baš zbog toga što nismo odrasli u izobilju. Tragovima naših zajedničkih sjećanja idem sam i gledam kako sve nestaje i zauvijek se mijenja. Gledajući kuću suprugine bake žalujem za djetinjstvom i sestrama. |
16.05.2006., utorak
Registracija
Zašto se naša Županija ne bi zvala Brodsko-novogradiška umjesto što se zove Brodsko-posavska? Još za vladavine gradonačelnika Ante Šolića bila je ideja da Nova Gradiška s Novskom formira drugi Županiju, jer već prvih godina ustroja ove Županije bilo je nezadovoljstava od strane Novogradiščana, jer su smatrali da nismo ravnopravni sa Slavonskim Brodom onako kako bi smo trebali biti u mnogočemu. Političari uvijek imaju svoje razloge za i protiv, no uvijek gledaju svoje interese, pa se katkada dobre ideje brzo zaborave i mnogi se predomisle kad dobiju „odgovarajuću satisfakciju“. U administrativnom ustroju izuzetno je bitno gdje je središte neke uprave, da li u jednom ili u drugom gradu u jednoj te istoj Županiji. Pamtim priče „za naivce“, da zapravo nije bitno gdje će biti središte Županije, i da je svejedno da li je to Slavonski Brod ili Nova gradiška, te da uopće nije bitno koji je naziv Županije. Dakako da nije svejedno, a sve ove godine pokazale su itekako zašto je to tako. Demagogije i raznih „prozirnosti“ naslušali smo se do besvijesti, a Nova Gradiška je u mnogo čemu podcjenjivana, omalovažavana, uskraćivana. Zanimljivo je kako mnogi lokalni političari iz našeg grada brzo zaborave otkud su došli i za što bi se to trebali zalagati kada recimo sjednu u Županijsko poglavarstvo, Skupštinu BPŽ, a da ne govorimo Sabor ili druge više instance. „Šutnja je zlato“, ali i znak odobravanja. Mandat i dužnosnički staž obično su praćeni povoljnim financijskim uvjetima, pa je to šteta kvariti kojekakvim izjavama i „zašto talasati kad je ovako dobro“. Tu je su i one famozne riječi:“stranačka stega“.Dakako da ima i časnih iznimaka, no to je tek lahor u političkim burama i olujama u BPŽ.Pogledajte ovu zgodnu registracijsku tablicu jednog županijskog dužnosnika. Da li to shvatiti kao šalu ili pokušaj demonstrativnog razrješavanja svih nesuglasica na relaciji SB-NG? Uvijek se sjetim i činjenice da u naš grad nikada službeno nije došao pokojni predsjednik Franjo Tuđman ( da li nije htio ili što?), te da su predsjedniku Stjepanu Mesiću naši gradski oci prvo dodijelili titulu počasnog građanina, pa mu ju oduzeli, pa ju ponovno vratili ( koje li prevrtljivosti u skladu s dnevnom politikom). Možda je glavni problem u „našim ljudima“ i u nikom drugom? Prema „teoriji zavjere“ mi smo zapravo „ukleti grad“. |
Ptičja kuća
„Čardak ni na nebu ni na zemlji“, kažu katkada ljudi za nastambe na drvetu. U dječjoj literaturi nerijetko susrećemo motiv kućice na drvetu u kojoj se djeca igraju ili pak skrivaju od odraslih. Moj prvi bijeg od kuće bio je sa 6 godina. Preplašio sam se gusaka, pa udario u plač. Drugi put sam pobjegao u veterinarovo dvorište, a treći put na željezničku stanicu. Poslije više nisu brojali. U osnovnoj školi, pod satovima tehničkog nekada smo pravili kućice za ptice, baš kao što je ova s fotografije. Pravili smo istini za volju i rakete i padobrane, no kućice za ptice imale su pravu uporabnu vrijednost. Kad sam boravio u Istri, zgrozio sam se kad sam vidio kako je jedan stariji čovjek lovio ptice u svom vinogradu, a potom od njih pripremao za jelo. To je radio s nekakvom žicom i posudicama s vodom. Mi smo kao djeca bezuspješno lovili fazane kraj šume tako što smo nanizali zrna kukuruza i pšenice na udice u travi. Najuspješniji smo u lovu bili s kartonskom kutijom, podmetnutim klipićem drveta povezanim s uzicom te postavljenom hranom ispod kutije. Na to su se najbolje „pecali“ golubovi i vrapci. Kad oni zađu ispod kutije, mi povučemo klipić i onda ih kutija poklopi. Problem je onda bio kako dohvatiti pticu koja se grebala i kljuckala. U ovo vrijeme strahovanja od ptičje gripe, mnogi zaziru od ptica, pa rijetki, kao što je ovakav slučaj, još primamljuju ptice u kućice , hrane ih i pomažu oko pravljenja gnijezda. Sad su došla neka druga vremena. Ni ptice nisu ono što su nekad bile, a to bi nam svima trebao biti znak s Neba da nešto nije u redu, ta da se malo zamislimo kako se odnosimo prema Prirodi. |
15.05.2006., ponedjeljak
Sadnja
Sadnja cvijeća, povrća, voća ili sjetva raznih biljaka poseban je događaj u našem domaćinstvu, jer to zapravo svi volimo. Neki dan kada sam nazvao kući, javio mi se sin, sav uzbuđen i rekao:“Daj brže reci što treba, ja i mama sadimo cvijeće!?“. To mi je bilo baš simpatično, i žao mi je bilo što tog trena ne mogu biti s njima, jer znam s koliko su ljubavi i strpljenja to radili. Kad sam došao kući morao sam „ići u vizitu“ sve pregledati i komentirati, i paziti da ne bih nešto krivo rekao. To je bio tek početak, za cvjetnjake u dvorištu, a tek nas je čekao vrt i sve u svezi s tim. Volimo piti kavu u dvorištu ispod suncobrana i komentirati kako cvijeće raste, kako treba kositi travu ili već nešto drugo raditi. Malo po malo, rješavamo se „drloga“ starih dvorišnih zgrada i „ratujemo“ s bakom o „korjenitim“ promjenama u kući (jer njoj sve treba i čuva puno stvari koje su već odavno trebale biti na smetlištu). Inače, da li zbog siromaštva u mladosti ili tko zna zbog čega, ona voli sve čuvati kao da je neophodno. U zadnje vrijeme vidljivi su neki „pozitivni pomaci“. Ja sam nedavno imao akciju „čistilište“, a to znači da sam hrpetine odjeće i kojekakvih stvari deložirao za sva vremena. Vratimo se na cvijeće. Očeva mama (baka Marija) je imala ogromnu strast prema cvijeću, pa čak nabavljala i posebne sadnice, sjemenje i ostalo iz Zagreba, ali i iz Italije i čak SAD-a. Naš vrt su nekad zvali „najlon bašča“. To je valjda bio sinonim za nekakav vrhunski estetski doživljaj. Stazice su bile posute bijelim kamenčićima i ograđene ciglom bojanom u bijelo, a sve je bilo okopano i uređeno, šimširi obrezani, a ispod starog oraha stol i klupe gdje su „nekad kartala gospoda“. Sad je puno drugačije, jednostavnije, a ove jeseni planiram još jedan veliki dio vrta pojednostavniti, što znači preorati i pretvoriti u uredne i kori9sne površine gdje neće divljati kojekakvo raslinje. Bit će reda, kao nekad, kao u ovom cvjetnjaku s početka priče. |
Kočije
Iza vjetrobranskog stakla automobila gledati slavonska sela nije takav gušt, kao kad se provezete starinskim drvenim kolima, a ispred vas prizor kao sa ove fotografije. Ovaj prizor snimljen je u subotu u eko-etno selu Stara Kapela gdje je dr. Antun Tucić na svom imanju organizirao doček prve turističke ture iz Zagreba. On je pozvao brojne uzvanike, predstavnike medija, a s obzirom da mu oko svega toga pomažem od prvog dana, eto i mene na fešti. Iako sam u šali rekao da ću uživati u raznoj hrani, nisam ondje ništa jeo. Gužva je bila poprilična. Kad su gosti stigli ja sam se lagano udaljio i otišao svojoj kući iskoristiti lijepo vrijeme za radove u dvorištu. Bitno da su me vidjeli. Ono što mi je od svega najviše ostalo u sjećanju su bijele patke koje su kao manekenke paradirele selom i divni konji u zaprežnim kolima. Pun autobus Zagrepčana uživao je u pravoj slavonskoj paradi. Kad god je takvo što, ja kao da se ne znam ponašati. Uživim se zapravo u ulogu glazbenika, pa mislim da sam tu zbog posla (sviranja), pa nikako da shvatim da sam gost i da trebam samo jesti i piti. To mi se već par puta dogodilo, primjerice kad je netko od rodbine priređivao svatove. Zapravo moj doživljaj Slavonije vezan je uz polje, njive, šume, rad u polju, a manje uz slavlja. Sjetim se prašine s ceste za vrijeme ljetnih žega i odlazak na njivu. Nosili smo vodu u bocama, kruh i ostalo jelo u „cekeru“ i pokriveno bijelom izvezenom krpom. U polju je bilo nekoliko bijelih trešanja, koje smo jeli na povratku kući, dok su kola drndala i protresala želudac na tisuću načina. Najveća čast je bila sjesti u didovo krilo i uzeti kajase u ruke. Bože kako je to bilo davno. Imena didinih konja uvijek su imala nešto magično u sebi, kao da su to bila neka mitska stvorenja s kojima smo putovali kroz vrijeme. |
13.05.2006., subota
Zid
Divan sunčan dan kojeg sam proveo u aktivnostima u dvorištu, pripremajući se za gradnju zida kojeg sam već spomenuo u jednom od prošlih postova. Kao kad su Pink Floydi, pripremali cigle za svoj zid, tako i ja svaku ciglu moram dotaći i sve pripremiti da se to već jednom završi. Svaki dan osim danas u zadnjih nekoliko tjedana padala je kiša, pa mi to uveliko otežava moje planove.Općenito kad čovjek nešto radi i osami se, nerjetko odluta u mislima svugdje, a ruke automatski rade dok misli doslovno vrludaju. To je dobro jer zapravo možeš biti gdje god želiš. Pomislio sam na zatvorenike i robijaše koji kao u filmovima također rade neke građevinske radove (kopaju po kamenju). Na trenutak sam bio i u ribolovu ( dakako samo u mislima). Neki dan sam susreo poznanika koji me upitao da li još idem na pecanje. Rekao sam mu da nemam vremena i da nisam bio gotovo godinu dana. On kaže: «Pa kako nemaš vremena? Možda je stvar u lošoj organizaciji?» Zamislio sam se i upitao se otkud njemu odjednom takva mudrost i takav zaključak? Na listi mojih prioriteta sve se izmijenilo. Drugi poznanik kojeg nisam dugo sreo jučer me je upitao:»Pa dobro gdje si ti?» rekao sam da stalno radim, da sam prestao pisati za neke portale jer mi se jednostavno više nije dalo, te da sam pokrenuo blog. On je rekao: «To je glupost. Ja za takve bezvezarije nemam vremena». Opet sam se upitao otkud njemu takva odlučnost, kad je inače »zatvoren tip» bez djevojke, previše vezan za roditelje i krajnje mu je vrijeme da se oženi ili da promijeni u svom poprilično monotonom životu. On je diplomirao elektrotehniku u roku, radi kod privatnika i ima super plaću i dobar auto. Zar je pisanje bloga stvarno bezvezarija? O ribolovu ima također katastrofalno mišnjenje. Na velikim ciglama utisnuta su dva sklova i to «AS», jednom mi je djed rekao da je u blizini bila ciglana Aleksandra Saitza ili tako nekako, te da su to bile nadaleko hvaljene cigle. |
12.05.2006., petak
Kuća
Svaka obitelj želi imati svoj krov nad glavom, dakle kuću ili stan u svom vlasništvu, gdje će se moći slobodno ponašati, bez zaziranja od drugih i podređujući se drugima. Nažalost mnogima život prođe u lutanjima i selidbama , bez kuće i kućišta. Djeca posebno vole od lego kocki praviti kućice, dvorce, nebodere. Djeca vole maštati o tome kako žive u sretnoj , i lijepoj kući. Romska djeca u našem gradu Novoj Gradiški nažalost u velikoj većini slučajeva žive u nastambama koje se samo zovu kuće. Obitelji žive od prikupljanja sekundarnih sirovina i drugih poslova, a mališani nažalost od najmanjih nogu moraju raditi fizičke poslove i živjeti u materijalnom siromaštvu. Ova divna kućica snimljena je jučer pored romskog naselja ispod željezničke pruge. Kažu da su to njihovi roditelji napravili za djecu i da se klinci tu obožavaju igrati. Ta kućica je puno ljepša od njihovih „stvarnih“ kuća, pa niti ne čudi ako tu vole provoditi vrijeme. Nedavno kada sam fotografirao neke olupine automobila u tom gradskom kvartu, odjednom se oko mene okupilo mnoštvo romske djece. „To su naši auti“, govorili su mi, te rekli ako hoću slikati da im platim barem koju kunu. Urezala mi se ta slika pruženog dlana dječje ruke u pamćenje. Evo sada sam vidio „njihovu kuću“ i postala su mi još draža, no nije bilo nikog da naplati slikanje. |
Nada
Papa Ivan Pavao II za svog života, no i nakon toga, nadahnjuje me u svakodnevnom životu. Na poslu mi je stresno. Rad s ljudima podrazumijeva česte nesuglasice i sukob različitih interesa pojedinaca koji u ovo vrijeme materijalne, ali više moralne krize društva, žele afirmaciju na brzinu i po svaku cijenu. Puno je nesloge i podmetanja, laži, prevara i manipulacija te kušnji kroz koje se probijamo na putu do istine i pravde. Kada god želim mir, razumijevanje ili mali poticaj, poput nevidljive podrške „tapšanja po ramenu“da ustrajem i ne klonem, tada pogledam na njegovu sliku koja se nalazi na mom radnom stolu, i nekako mi biva lakše. Prošli smo daleko teža vremena kad nam je život svaki dan bio u pitanju, pa smo se uzdali u svoju vjeru i pomoć Svetog Oca, i ona je stigla. Otišao je poslije svega iz ovozemaljskog života, kad smo se našli na pravom putu kojim sada samo treba valjano kročiti. I dalje će biti s nama ako mi to želimo za sebe i svoje obitelji. Danas su druge opasnosti koje nam prijete, ovisnosti, neimaština, krize, no zar ćemo se sad predati? Pa naravno da nećemo, nego ćemo i dalje nastojati dati najbolje od sebe za one s kojima dijelimo sate i dane, a daj Bože i još desetke godina. Kada pogledam svoj život unatrag, žao mi je što neke stvari, poput obitelji, nisam imao i ranije. Čekanje je bila pogrešna odluka, ovako mi je ostalo manje vremena za sreću.Ipak, neke stvari dođu onda kada je za njih vrijeme. Prije nisam ovako razmišljao, znači da nisam bio niti spreman na odgovornosti kakve sad imam. I mene jednog dana neće biti, možda ovaj blog neće imati tko pisati. Možda će ostati ovaj malo neobičan post posvećen Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. |
Kad se nafraka...
„Kad se nafraka onda zaplaka“ – jedna je od šaljivijih starih slavonskih uzrečica, koja govori u stilu one pjesme „što se nekad dobro jelo baš,…“ Imam problem što obožavam slatkiše, kolače i torte „raznih fela“. Baka je bila posebna majstorica za torte koje je pekla rodbini za svatove i druge svečanosti. Nekad nije bilo tog repromaterijala, pa se nabavljalo čak i od rodbine iz Amerike. Moja majka nikad nije voljela peći torte ali ih je obožavala „cifrati“. Moja supruga, pa i sestre, fenomenalno peku kolače i sklone su isprobavati najnovije recepte. Ispada da ja hvalim iz pristojnosti, no doista meni je super pogotovo suprugino kuhanje, a da o njenim kolačima ne govorim. „Sladokusan“ sam posebno postao otkad sam prestao pušiti prije nekoliko godina i otkada sam „na ženinoj košti“. Ne mogu vjerovati da sam tolike godine bio tolika budaletina i trovao se tim dimom koji mi je oduzimao snagu, zdravlje, živce pa i novce. Otkad ne pušim vratilo mi se i osjetilo mirisa, a da o okusima ne govorim. Sve je ukusnije i mirisnije kada ne pušiš. Ovaj kolač s fotografije je zafrkancija iz restorana. Šalili smo se i rekli da moramo na dijetu (iako nismo nešto posebno gojazni, da ne pomislite da smo „teškaši“). Kolače na kojekakvim feštama neću više jesti nego ću ih slikati za uspomenu. Sad ostaje samo da „budem karakter“?!.:))) |
11.05.2006., četvrtak
Naočale
Da li smo katkad naporni našim ljubimcima? Mora li pas, mačka, zamorac, papagaj ili što ja znam koja životinja, uvijek biti raspoložena za komunikaciju s nama? Mi bi uvijek da su oni veseli, da od sreće skakuću kad nas vide. Kad to ne čine, pitamo se: „Što im je? Da nisu bolesni?“ Da li smo se nekad upitali, da li možda katkada pretjerujemo i da im možda „idemo na živce“? Ljubav prema životinjama uči se od malena.„Dijete se igralo pa „pozavrtalo“ glave malim pačićima“- rekla je jedna baka kada je mama došla po svoju „zlatnu curicu“. „Miki je bolestan.“-rekao je dječačić nakon što je svog psića nahranio s „tanjurom pečenke“ (on se jadničak izvalio, spava i nije mu do igre pretrpanog želudca). „Cuko voli nositi sunčane naočale!“- izjava je na otprilike istom tragu kao i prethodna, a po izrazu njegovog lica je vidljivo da ga mala nervira do bola. Ipak naši ljubimci su tolerantni pa rijetko kad pretjeraju u reakcijama. Ipak i njihovo strpljenje ima granice, to moramo znati. Zamislite da vam netko na silu pokušava nešto slično učiniti. Kako bi ste reagirali? I ovaj psić je jedan od mojih ljubimaca uvijek spreman na šalu i „psine“. Napomena za kraj. Njega nismo maltretirali specijalno za ovaj post, jer obiteljska fotka je stara preko godinu dana, a ovo je jedan njen dio. |
Vrtuljak
Da li vam se čini da se sve u životu nekako vrti u krug? Rođenje, život, smrt, pa opet rođenje. Dođe svibanj, pa prođe, pa eto ga opet za godinu dana. U ekonomiji su poznati koncentrični krugovi siromaštva. Da bi išli naprijed trebamo investirati, ali nemamo, pa ne možemo i zato neprekidno obnavljamo taj krug životarenja i unutar smo tih svojih zatvorenih kružnica. Homeopatski pripravci, katkada so dobivaju kada vrlo malu količinu nečega primjerice razmutimo u vodi razrjeđujući tu masu dovoljno dugo u krug. Sat ide u krug. Zemlja rotira oko sebe i oko Sunca. Naša galaksija se vrti. Katkada se okrećemo oko sebe tražeći nešto, a djeca vole vrtuljak jer imaju dojam brze putanje prema nekuda, a zapravo se vrte u krug. U elektrotehnici u teoriji elektro-magnetskih valova, gibanje u krug stvara energiju. Da nema zavojnica i kružnica ne bi bilo niti električne energije. Svako okruglasto tijelo asocira na kružnicu. Za krug i kružnicu vrijede specifični fizikalni zakoni. Neki kažu da je krug savršen i vrlo moćan. Zatvoriti krug u svom životu znači nešto okončati. Mi često kažemo da se vrtimo u krug jer ne možemo naći pravi izlaz iz neke situacije. U parapsihologiji katkada biti zatvoren u krug znači biti i zaštićen. Kad vam se zavrti u glavi gubite svijest. Kad vas zavrte oko sebe, gubite orijentaciju i smisao za pravocrtno kretanje. Tornado nastaje iz malog kruga vjetra, a potom u središtu dobije razornu snagu. Zavrtjelo mi se od ovih rotacija, a zapravo sam htio reći da me ovaj vrtuljak opet podsjetio na djetinjstvo i na to kako smo (kao dečkići) vrtjeli dječji vrtuljak (u gornjoj etaži) dok su se ispod vrtjeli klinci. Vlasnik vrtuljka je naplaćivao djeci, a nama dao za sladoled. Bilo je to jako davno. |
10.05.2006., srijeda
Sunce u jorgovanu
Nema tih novaca kojim mi netko može platiti ljepotu koju doživljavam u selima novogradiškog kraja, posebice posjećujući neke drage osobe. Odmah na ulazu u dvorište, kao nagradu za dolazak kod bake, dočekao nas je ovaj mirisni jorgovan koji je „pošandrcao“ od mirisa i ljepote. Ovih dana kiša u pravilu pada svakodnevno kao da smo u tropima. Biljke imaju obilje vlage i Sunca pa je bezbroj pojavnih oblika ljepote. Uvijek mi je dirljivo kad na gradskoj tržnici vidim da su bakice uz povrće iz vrta donijele i cvijeće na prodaju gradskim damama. Za malo kuna dobijete buket ljubavi i pomogli ste platiti autobusnu kartu do Nove Gradiške koja odavno nije jeftina. U neimaštini, samo što vas ne vuku za rukav da nešto kupite. U veletrgovinama je jeftinije, uvoznog kineskog graha, krumpira, do mile volje. Ovo iz seoskog vrta ipak ima miris i okus. Ovih dana završava se u N ovoj Gradiški gradnja natkrivenog objekta gradske tržnice, pa će sad i te žene sa sela što dolaze prodavati svoje prehrambene i druge proizvode moći biti u dostojnijem prostoru, zaštićenom od kiše i vjetra. U selima vlada mir i sekiracija zašto se zbog kiše ovog proljeća nije još uvijek moglo sve posijati i posaditi. Zašto je toliko bitno stalno nešto čeprkati po zemlji i biti po cijeli dan u vrtu ili u polju? Gradski ljudi to ne mogu razumjeti, a mi što nismo niti pravi urbani ljudi, niti seljaci, negdje smo na pola puta do istine. |
Frizura
Sa vjerskog stajališta stvoreni smo „na sliku i priliku“ kako je to htio Svevišnji. Svako je lijep ili ružan, ovisno o nekim uvriježenim opće-prihvaćenim estetskim postavkama. Ljudi su često nezadovoljni svojim izgledom jer se uspoređuju s nekim tko je po njihovom mišljenju ljepši, ima bujniju kosu, ljepše oči, … Tko ima mogućnosti posegne i za skupim operacijama kojima korigiraju izgled onako kako žele. Silikoni čine čuda (pogotovo katkad nakon operacije). Na Svijetu je cijelo bogatstvo raznolikosti živih bića. Flamingosi su divne boje, morske ribe su kao paunov kitnjasti rep, sibirski medvjedi su krasno bijeli, itd. I životinje se vole uređivati, timariti, čistiti (mačke, konji, majmuni). Ljudima katkada nedostaje elementarnih higijenskih navika, pa tako se jutrom ne stignu niti umiti, niti počešljati, a vonj svog znoja šire prostorom u kojem rade s ostalim kolegama. Voda čini čuda, a još ako joj se doda malo sapuna, nećete vjerovati, čak i opere kožu bez većih problema. Katkada možemo učiti i dobiti ideju od životinja za neke modne stilove. Pogledajte ovu frizuru. Modni stilisti možda bi (kad bi htjeli) mogli napisati i esej o ovom stilu. Čitajući jučer nekolicinu časopisa u kojima se naširoko elaborira o izgledu, modi, i stilovima hrvatskih yet-set-era, pomislih kako bi bilo zgodno uz te hvalospjeve imućnim dokoličarima, kao kontra-paralelu trebalo pokazati ovu kokoš. Kakav minimalizam i besprijekoran stil, bez gelova i specijalnih krema, operacija ili boravka u salonima ljepote. |
09.05.2006., utorak
Pogled
O suživotu ljudi, životinja, biljaka i svih živih bića na ovom Svijetu moglo bi se govoriti sa nekog filozofskog stajališta, tu bi se mogle citirati neka indijska pozitivna iskustva, no kod nas u praksi je to puno grublje uz časne izuzetke. Ljudi na razne načine drže ostatak Prirode u podređenom položaju. U nekim dijelovima Svijeta na Tibetu primjerice, kažu da ljudi iz šume neće uzeti niti sasušenu granu ako im ona nije neophodna za ogrjev. U drugim dijelovima Svijeta životinje nemilice bezrazložno ubijaju zbog kože, mesa, ili iz hira. Mi smo uglavnom mesožderi, pa svaki dan jedemo svinje, goveda, piliće i ne opterećujemo se time. Na Tajlandu jedu i pse, uhranjuju ih i priremaju od njih specijalitete. Srećom tako daleko kod nas još nisu otišli, pa mi tako psiće uglavnom imamo kao kućne ljubimce ili nam pak lutaju gradovima i selima odbačeni od svojih vlasnika koji bi o njima trebali brinuti. U jednom od prošlih postova pisao sam o tome kako volim pse i kako se super slažem sa jednim psićem moje rođake. Evo to je čuvena Dipsi, koja je na određeni način već zvijezda Interneta, jer su se njene fotke već našle na nekoliko poprtala. Dakle ona me obožava, mada ja mislim da ju je vlasnica ipak malo previše razmazila. |
Sirena
Pakoštane, lanjskog kolovoza. Bijeli sitni pijesak masira tabane čim uđeš u More. Moja mala obitelj uživa u malom ovozemaljskom raju. Sunčamo se i pomalo kupamo, šalimo i ne razmišljamo previše ničem posebnom. Brige nas čekaju kod kuće u Slavoniji gdje nema toliko strujanja zraka. Udišemo punim plućima i namjerno se zagrckavamo Morem kako bi pročistili sinuse. Tako se besplatno inhaliramo do mile volje. Čuje se samo zrika kukaca iz šumskog zelenila, a Sunce upeklo kao da za sat dva neće zaći. Jedriličarska utrka u daljini i lik ženske osobe koji se tu zatekao slučajno, baš kad sam poželio uloviti vjetar u jedrima lađa u daljini. Nekoliko sekundi kasnije izgledala je kao sirena. Igra svjetla i sjene u objektivu. Naše fotografije su prepune osmjeha, podsjećaju nas na tako važne detalje i sitnice i rado ih pregledavamo šaleći se na vlastiti račun zbog nesavršene linije i opuštenosti i „uvlačenja stomaka“ kad „skužimo“ da nas netko fotografira. Naše fotke nisu za javnost. Zezaju me „Kako to da kod tebe u foto-aparat uvijek „ulete“ neke ženske?“ šali se moj pašanac (suprugin brat) kada smo pregledavali slike s Mora. On je sad sa svojom djevojkom na Lastovu. Baš mu zavidim. Sjećam se Rapca, Krka, Malinske, Šibenika, Vodica, Pule, Biograda, Makarske i svih onih manjih mjesta uz obalu kojima sam pozaboravljao i imena. Kao student sam kampirao i išao stopom. Kad nas ulovi kontrola u kampu, mi promijenimo prebivalište. Sad mi i pomisao na takve avanture djeluje opasno. Ja bih išao na More, barem na koji dan. |
Promjene
Ima odluka koje nam korjenito izmijene dosadašnji tijek života. Ljudi, ko' ljudi uvijek smatraju potrebnim savjetovati i poučavati. Kad mladić ode u vojsku, kažu: „E sad ćeš postati čovjek.“. Kad ti se rodi dijete: „E sad ćeš vidjeti što znači biti roditelj i odricati se „. Kad se oženiš: „E nećeš više lunjati noću, ajde da se i ti smiriš.“ Ima osoba koji cijeli život doživljavaju kao patnju, pa primjerice kažu kad se djevojka uda: „O jadna sirotica, sad je nagrabusila.“ Kad netko strada u prometnoj prokomentira:“A eto nije se moglo ništa drugo niti očekivati od današnje mladeži.“ Stariji ljudi nisu skloni promjenama i često ih sprječavaju, zaboravljajući da su i oni nekad bili mladi. Stupiti u brak danas ili bilo kad, doista je odgovorna i hrabra odluka, koja kako život dalje protječe sve više dobiva na važnosti, jer nerijetko dođu djeca, problemi oko osiguranja uvjeta života, nezaposlenost, neimaština,… U svatovima naizgled sve izgleda bajno, a rodbina jedne i druge strane već se u kratkom vremenu nerijetko stigla međusobno zamjeriti u donošenju nekih minornih odluka. Uvijek svatko za svoju stranu misli da je pametnija. Tu se katkada pomiješaju i kulture, običaji i teško je sve uskladiti i sve zadovoljiti. Kad se sve okonča i „podvuče crta“ neki kažu „e da smo znali ne bi ovakav tandrbal nikad pravili“, drugi se hvale makar su se zbog svatova morali uvaliti u dugove i kredite. Ima dakako i onih kojima sve to bude super. Ima mladenaca kojima sve organiziraju roditelji, pa oni niti ne osjete, a tu su i oni koji sve to naprave zbog drugih pa im zapravo nije ni važno kakvi su komentari. U okolici Županje su vrlo „nezgodni“ običaji, naime pokazuju se svi darovi i obvezno je mladence darivati i novčano, i to u pravilu ne manje od po 500 kuna ili 50 eura. Čajo se popne na stolac i redom proziva goste i preko razglasa objavljuje tko je što i koliko dao, a mladoženjina majka u rokovnik zapisuje ime i prezime svakoga i darovani iznos. Ako vas netko ondje pozove u svatove, čuvajte se dobro, da se ne bi osjećali „kao pokisli“. Nemojte reći da vas nitko nije upozorio. Ova simpatična mladenka koja očekuje ponoćno odplesivanje snimljena je u požeškom kraju. Kao da razmišlja što ju to još sve čeka. |
08.05.2006., ponedjeljak
Volim pse
Kad sam bio dijete pamtim da smo imali malog bijelog psića, lijepu pudlicu duge bijele dlake poput ovce. Imali smo lovačku kujicu Lili koja je pod okriljem noći vratila u zubima svoje štence natrag iz nekoliko kilometara udaljenog mjesta ( kada ih je djed poklonio jednom čovjeku). Imali smo manjeg bijelog psa sa dvije crne točke koji se zvao Čarli i koji je „bio živa legenda“.Jutrom je krao jogurte ispred trgovine. Nježno bi zubima uzeo samo jedan, potom bi ga donio u skriveni dio dvorišta i ondje pojeo. Trgovkinje su mislile da to radi neki čovjek. Imali smo neodgojenog i neotesano vučjaka ( kotobož njemački ovčar bez rodovnika) kojeg mi je 91' godine poklonio jedan poznanik prije nego što je otišao na ratište i ondje nažalost poginuo. Njega smo se zapravo svi bojali, a pogotovo je bilo zlo kad ga treba cijepiti. Zbog njega sam i ja išao na cijepljenje jer mi je kravlji lanac prokrvario ruku, kad sam ga vodio veterinaru. Imali smo i malog crnog brak-jazavčara koji samo što nije znao govoriti. Bio je poslušan, ali veliki proždrljivac koji nije imao mjeru u jelu, pa se jedva gegao od debljine. Dobili smo na poklon malu kujicu Mini koja je zapravo bila mali crni pinch tek nešto veća od mačke. S njom je bio problem kad je bila štene jer su se na nju „oblizivale“ mačke, pa sam ju morao čuvati u posebnoj drvenoj kutiji. Kad je malo odrasla bila je dobra s mačkama. S njima spavala i igrala se, no napadala je djecu i bila jako zločesta. Neobično je i to što se družila s jednom mladom lisicom koja je došla tko zna otkud. Jednog dana je nestala. Rođaka ima malu kujicu (pekinezera) koja me obožava. Svi se čude kako se ponaša kad me ugleda. Samo se umiljava, (dok na druge laje) i gleda me u oči kao da mi želi nešto reći. U šali znamo reći : „ma neće ćuko ćuku ugrist'“. Ovaj s fotografije je iz Okučana. I on mi neće ništa, dapače kao da mi se smije uvijek kad me vidi. |
Hedonizam
Gurmani smo, pa što onda? Za razliku od Dalmatinaca imamo problema sa žuči, sa visokim tlakom, sa dijabetesom i kolesterolom (ja još uvijek ne). Nema tu stereotipa da su Slavonke debeljuce, a Slavonci ili mršavi i žilavi ili pak trbušasti i dobronamjerni. Svi smo mi „krvavi ispod kože“, tolerantni ili pak „brzo zapaljivi“. Zajedničko objedovanje pouzdano jača zajedništvo i poznato je još od davnina. Stari Rimljani, Grci i ini, jeli su i ležeći, a mi Slavonci to nerijetko volimo činiti „na stojeći“ u prirodi gdje smo „svoji na svom“, (a ako ovako sve skupa nastavi, ništa nam drugo neće niti preostati). U subotu sam pozvan na jednu posebnu feštu gdje će se prezentirati autohtona jela koja su nekad „jeli naši stari“. Što kažu ljudi „nisu oni bili ludi“ i „“znali su što valja“, a i nužda ih je tjerala na snalažljivost. Nije Slavonija samo kulin i šunka. To je samo za one koji ne znaju za bolje. Moje nepce i jezik trebali bi dotaći te gurmanske tajne od integralnog brašna, divljači, ribe, vina. Kao i sav kulturan svijet toga dana umjesto piva pit ću malo desertnih vina i učtivo pohvaljivati trud domaćina, a potom sjesti u automobil u strahu da me neće uloviti „nula promila“ na relaciji od svega nekoliko kilometara. Moj djed je bio strašan gurman i odličan kuhar jela od divljači i ribe, a specijalitet su bili „bijeli bubrezi“ ( jelo od jaja uškopljenih mladih svinja „na saft“ sa lovorovim listom, a uz žgance), volio je i eksperimentirati, pa je pripremao puževe i druga neobična jela. Nekad bilo sad se spominjalo. |
07.05.2006., nedjelja
Folklor
Još su nas u osnovnoj školi oblačili u narodne nošnje i pokazivali kao scensku audio-vizualnu podlogu u raznim prigodama. Primjerice u dane državnih praznika uz stupidne jednolične nastupe ravnatelja škola, primitivnih loklanih političara, ili uz dolazak političara s državne razine, ali i uz ovakve ili onakve proslave, kada god si netko «sakupljao poene» i dokazivao preko nas kako eto brine o tradiciji i običajima. Koreografije plesova slavonskih plesova bile su nemaštovite i već stotinu puta viđene, a tamburaška svirka uglavnom očajna. Soc-realističke komunističke fešte, zamjenili su događani vezani uz postojanje jedinica lokalne uprave i samopuprave, uz nove državne praznike, obljetnice vojnih postrojbi, ili crkvene blagdane,... Svima je trebao taj starinski «štih», a gosti su voljeli doći u Slavoniju jer tu se uvijek «krkalo» (čitaj jelo) i pilo na veliko, a kasnije se prepričavalo kako se ovaj ili onaj «oblio kao svinja». Nagledao sam se pijanih «intelektualaca», ali i poznatih pjevača i faca s televizije, novinara, voditelja, glumaca, drugova i gospode, a i naslušao se njihovih vulgarnosti i opscenosti do gađenja. Jedan poznati glumac je jeo, pa povraćao, pa sve ispočetka, a nakon nekoliko sati u novogradiškom Domu kulture odigrao svoju glavnu rolu u predstavi, kao da se ništa nije dogodilo. Kasnije, svirajući u band-u, ta iskustva su se nastavila. Sva ta svita vremenom mi se sve više gadila, pa i dan danas više volim svatove, krstitke, rođendane, prve pričesti, zaruke i druge čisto obiteljske svečanosti, koje ističu važnost obiteljskog života i poštivanje rodbine i prijatelja. Više volim naše ljude iz okolnih sela, nego razne dužnosnike. Oni su iskreniji i normalniji. O našem kraju je lijepo pjevao naš Novogradiščanin (ugledni stariji gospodin) Josip Puco Pintarić (poeta, skladatelj, likovni umjetnik i stari svirač), kojeg sam sreo nekli dan u gradu, koji ne voli medije i živi svoj pomalo boemski život. Kad ga vidite s gitarom preko ramena, i ako vam odluči zasvirati i zapjevati slučajno u nekom društvu, morate znati da ste posebno počašćeni. Moj pokojni kršteni kum je isto bio stari svirač, koji je nerjetko znao zaplakati svirajući stare pjesme uz svoju harmoniku. On nije volio bivši sistem (zbog kojeg su ga svojedobno strpali iza rešetaka), i mrzio je kad se Slavonijom diče oni koji to ne zaslužuju, prije svega dokoni političari-nabiguzice. Tambura siromaha zasvirati mora. Bogatun plati da ga svirac prati. |
06.05.2006., subota
Jurnjava
Život nas tjera i katkad nam nabija brzi ritam izmjene obveza. Ponekad patimo od kroničnog nedostatka vremena i ne stignemo na sve. Kažu da se nekad živjelo sporije. Ljudi su imali vremena jedni za druge, za jelo, za san, za razgovor. Sada u trenutcima mira i predaha skoknemo na Internet i opet tražimo i istražujemo gladni informacija, zanimljivosti, zabave, neobičnosti. Da li smo pametniji? Uzmite vrlo složene kompozicije (simfonije, …) koje su nekad skladatelji pisali uz svijeće. Istraživači su se uspješno bavili astronomijom, fizikom, matematikom, umjetnošću. Nama je sada lakše doći do informacija, no da li mi to brže mijenjamo Svijet na bolje ili ipak imamo problem? Jučer sam se morao probuditi u 5, noćas sam legao u 1, a noćas ću doći kuću ujutro vjerojatno oko 5 ili 6. Što zbog posla, što zbog hobija, imam čudan bioritam koji katkada rezultira naglim popodnevnim umorom kada moram odspavati barem sat vremena. Da me netko gleda sa strane rekao bi da „nisam baš sav svoj“ (možda i nisam'). Čitao sam da su neki znanstvenici vrlo malo spavali (4 ili 5 sati). Neki su smatrali da je spavanje gubljenje vremena. Kada mi se pruži prilika da duže spavam, onda sam „kao prebijen“. Jedan „crnjak“ za kraj: naspavat ću se kad umrem. |
Zvuci proljeća
Ljepota je Božji dar. Prepoznajemo ju osjetilima, vidom, sluhom,…Proljeće je mnogima najljepše godišnje doba zato što se sve budi i diči svojom ljepotom. U Gradskoj knjižnici Novoj Gradiški (gdje je snimljena ova fotografija) često se održavaju pjesnički susreti, recitali poezije, susreti s književnicima. Za razliku od katkada čangrizavih starijih osoba kojima smetaju svi (pogotovo mladi pa i oni sami sebi), zahvaljujući mladoj ravnateljici te ustanove gospođi Dakić, tu su čak i osnovci imali prve izložbe i prve nastupe pred publikom. Sve se ondje događa uz osmjeh i iskrenu radost, pogotovo u dane školskih praznika kada se smišljaju novi programi i sadržaji kako klincima ne bi bilo dosadno. Ovih dana u zgradi u kojoj je smještena knjižnica, je i velika dvorana, počele su se prikazivati i kino predstave, pa tako grad nakon dugo vremena ima i kino. |
05.05.2006., petak
2 čamca
Dva prijatelja su odrasla zajedno. Nakon vedrih srednjoškolskih dana bili su cimeri u domu na faksu, potom prošli rat, jedan drugog tješili i radovali se, preživjeli, a vidjeli smrt i užas oko sebe u raznim oblicima. Nakon rata su se oženili, jedan drugom bili u svatovima, maštali o djeci i obiteljskoj sreći. Jedan je postao profesionalni vojnik, a drugi je ostao „u civilnoj službi“. Obojica su fantazirali o tome što je demokracija i sloboda. Iako još mladi i duhom i tijelom, kad god su se sretali sve više su pričali o prošlosti, a sve više zatajivali jedan drugom događaje iz svakodnevnog života i govorili o svakodnevici. Jedan je bio nesretan i nezadovoljan, zapao u probleme i teške brige, drugi je bio sretan ali nije se htio hvaliti, kako ne bi povrijedio svog prijatelja svojom hvalisavošću. Onaj nesretni počeo je izbjegavati onog drugog koji je živio svoj život sve skromnije, sa sve više problema, ni on više nije bio tako sretan kao na početku. Nesretni je bivao sve nesretniji. Sve manje su se viđali. Jednog dana su se sreli, otišli na piće i više nisu imali o čemu razgovarati. I jednog i drugog nije zanimalo kako onaj drugi živi, a više nisu imali niti volje razgovarati o sretnim trenutcima iz mladosti. Slijedeći put nisu željeli niti otići na piće i počeli su izbjegavati jedan drugog kada se slučajno vide u gradu. Ljudi su govorili da su se tko zna zbog čega posvađali, a oni su znali da to nije istina. Za jednog su govorili da se razbolio i da više s nikim ne razgovara, a za drugog da je „više nije onaj stari“. Otuđili su se jedan od drugog. Pomislio sam na svog prijatelja kada sam ovo ugledao. More je potopilo jedan čamac, a drugog su ljudi obojili u plavo i i dalje ga odlučili koristiti. |
Odraz
Sve što radimo u svom životu zrcali se u životima drugih osoba no i u nama samima. Da li smo svjesni tog odraza kojeg ostavljamo za sobom? Možemo li onda biti sebični, gledati samo svoju dobrobit bez obzira na druge, laktati se, „grebati“ samo za sebe i „gaziti preko živih“ i praviti se da je to sve u redu? Pa drugi iz tog negativnog odraza o nama stvaraju sliku kakvu mi katkada ne bi smo željeli vidjeti. Mi katkada sebe smatramo najpametnijima, gotovo savršenima, najzgodnijima,… Fascinira me lakoća kojom neke osobe oko mene lažu iako se pozivaju na pobožnost i vjeru. Kakav je to zmijski karakter, kakva je to deformacija slike u odrazu? Priča o prolaznosti životu tu za njih pada u vodu, jer oni se bore za sad, za tren, a za poslije ih nije briga iako bi ih trebalo biti briga. Fascinira me upornost kojom takve osobe „love“ one čiji je odraz blistav i nepomućen. „Umilno janje dvije ovce sisa“ stara je izreka, pa ti onda budi muško i imaj stav i čvrstoću karaktera i vjere. Da li ti se to isplati? Tko ima pravo drugom suditi primjerice da li je dobar ili loš vjernik? Vjerojatno osoba čista odraza, a tu nije mjera stupanj obrazovanja, „svećenički čin“ ili stečene zasluge dodvoravanje ili darivanjem materijalnih dobara. Može li se kupiti čist odraz? Čime se sve plaća „zaštita s ovozemaljskih visina“? Rađa li zlo zlo, ili ipak neće tako biti? Trebamo li se takvima izmicati?Kažu ljudi da su se ove godine u našem kraju jako razmnožile zmije. Čak i ulaze u kuće ljudima koji ostavljaju široko otvorena ulazna vrata. One mogu i kroz zatvorena vrata (mislim da sam u pravu). Osobe zmijskih karaktera mogu pokušati, ali ne mogu ući u one čiji je odraz čist. Čistoća je smetnja prljavštini. Žene-zmije i ljudi-zmije ne vole govoriti o svome odrazu. Nikada se ne bih s njima mijenjao, a pogotovo ne zato što je njih Bog već odavno „darovao“. |
04.05.2006., četvrtak
Ah motori!
Nekad je u Novoj Gradiški bila organizirana gradska moto utrka čak i u najjačoj klasi od 500 kubika (super bike). Imali smo i karting natjecanja, i međunarodne biciklističke utrke. To nije bilo tako davno da bi bilo uvršteno u nekakve povijesne zapise koje pamte samo old timeri. Na Strmcu smo imali nezaboravne rock fešte i moto-susrete. Sve je to sada nekako zamrlo i nije u onom obimu kako smo to nekad radili. «Born to be wild» bila je furka na koju su se osim mootociklista «palili» mnogi željni slobode i nekonvencionalnosti. Poznati novogradiški liječnici ( ginekolog Đurić, stomatolog Bagarić) strastveni su motociklisti koji su vidjeli svijeta pa i čuveni Dayton u SAD gdje se jednom godišnje okupe ljubitelji motora. Sada se već treća generacija bavi motorima, no nije to kao u vrijeme Štirbe i Martinovića i drugih «legendi». Miris benzina i zapaljenih guma uz pivo i brzine, u dane moto-ludovanja koštala je mnoge ozljeda, pa nažalost i života, no Nova gradiška je i zbog toga imala zavidan status i rejting među ljudima iz moto-svijeta. Motorima su se uvjek bavili imućniji no i «otkačenjaci» koji su radili svakakve poslove da bi imali dobar motor i bili frajeri u društvu. Danas po gradu bruje jeftini kineski skuteri i trećerazredne brujalice koje istini za volju imaju vrlo moderan dizajn. Ponekad za lijepog vremena «projaše» pokoji prosjedi ili na nulu ošišani stariji biker koji me sjeti na staru mladenačku želju da motorom ljeti obiđem cijelu obalu Jadrana. Nikad to nisam učinio a sada niti neću. Jedan dio mene vuče me prema izazovima i maštanjima, a drugi drži čvrsto na tlu i podsjeća na životne obveze. Ah motori. |
Uz blagoslov
Jučer je započela gradnja prvih industrijskih objekata u novogradiškom Industrijskom parku. Prvi kamen temeljac je postavljen za tvornicu tjestenine tvrtke Clarum iz Velike. U roku od 90 dana trebao bi biti sagrađen pogon u kojem će raditi 20-tak a možda i više naših građana. Tim povodom je bila i uobičajena fešta otvorenja radova, uz govore gradonačelnika i ulagača i cijele svite uzvanika. Na fotografiji vidite župnika Župe kraljice Svete Krunice velečasnog Jozu Jurića koji je sve to skupa blagoslovio i zazvao Božju pomoć na želju da konačno krene ta aktivnost oko zapošljavanja i proizvodnje. Najavljeno je da će uskoro tu početi graditi pogon mljekare ( Slavija), zatim tvornice ekskluzivnih košulja tvrtke Potomac koja inače već u Davoru proizvodi nadaleko čuvene Croata kravate. Jučerašnji dan je eto bio na neki način i povijesni jer se konačno krenulo graditi, nakon što su velika sredstva uložena u kompletno opremanje infrastrukture cijelog tog velikog prostora koji se može vidjeti odmah sjeverno od autoputa Zagreb-Lipovac, u neposrednoj blizini objekta motela Slaven i benzinske postaje. Tu bi smo, ako bude sreće, u dogledno vrijeme trebali gledati kako niknu tvornice. |
03.05.2006., srijeda
Dan Sunca
Mnogi su narodi, gledano kroz povijest, s posebnim štovanjem isticali Njegovu važnost. Gradili su mu hramove, prinosili žrtve kako bi mu se umilili. Pomorcima, ratarima, astronomima, ali i biljkama, životinjama i svom živom Svijetu neophodan je izvor obnove snage i života. On nas sve može spržiti u trenu ili nam okrenuti leđa za sva vremena i ostaviti da skončamo u potpunoj tmini. On vas može oslijepiti ali i opiti i razveseliti kada svoju toplinu prenese u opojne vinske kapi. Oko njega se sve vrti i o Njemu ovisi. Mi smo dio Njega i možemo prenositi Njegovu snagu, no možemo biti i Njegova odbjegla djeca. Da nema Njega ne bi bilo ljepota, umjetnosti pa ni duhovnih maštanja. Nama se ukazuje u raznim situacijama, u radosti jutra ili kad nas pozdravlja u suton kada bi smo mu trebali zahvaljivati na radostima koje nam je pružio. Tko se odrekne života, odrekao se Sunca. Taj će biti izbrisan s površine i zatrijeti će mu se svaki trag. Kad ga prividno nema, On je tu, iza oblaka i kiše, iza noći kada više grije nekog drugog, a mi ga trebamo sačekati do jutra kada će nam opet doći. |
02.05.2006., utorak
Hvala Moru
Na kraju Neba vidio sam Put kojim su nekad ribari vukli mreže. Kao crta u zelenilu žilavog šumskog grmlja i drvlja, bijeli kameni oblutci izlizani bosim nogama i okupani težačkim znojem. Svijetla misao boljeg života za djecu, dok dlanovi krvare od grubih konopa, a miris mreža već ušao pod kožu i u krv. S druge strane tamna dubina i tajna morskog bunara želja. Nekad zvijezdu osuši Sunce, nekad dobra riba za bogate i ona lošija za domaći stol, vino i maslinovo ulje. Svakom prema zaslugama? Krivnja sama po sebi s koljena na koljeno do današnjih dana. Nekom daleka Mora pod noge, drugom s Neba darovi za rasipanje. More rasipa ljepotu za ljudska osjetila, kao da se mačka vjekovima šali s mišem dok ga ne odluči pojesti ili tek usmrtiti, ili još gore, ostaviti na životu. Moru se vraćam jednom godišnje, a htio bih biti pored Njega neprekidno. Očaralo me plavetnilom i mirisom, i svojedobno mi dalo snagu za nastavak života. Satima sam provodio vrijeme u Njegovoj blizini tržeći izlaz i savjet. I gromovi i munje, valovi i vjetar tjerali su me od Njega i iskušavali me. Po ljudskim mjerilima vjerojatno sam bio luđak koji na hridi dvoji teške misli. Meni je bilo lijepo s Morem. Ozdravio sam i vratio se svemu ponovo. Hvala Moru. Pogledajte ovo. Slučajni trenutak, nepoznata djevojka, nepoznati model, zadnjeg dana lanjskog boravka u Biogradu. Netko će reći da je to kič. To se more ruga i šali s mojim osjetilima, ja to dobro znam. Molim Boga da budem u mogućnosti i ove godine s mojom obitelji biti pored Mora. Svi ga jako volimo. |
Ona
Ona mi je pomogla u najtežim trenutcima i izvukla s ruba bijede. Pomogla mi je prijeći granice, ali i uvaliti me u nevolje. Da nije bilo nje tko zna što bih bio. Spreman sam ju braniti, ali joj zamjeram što nije malo lakša. Zbog nje se osjećam kao konj s ularima no i kao ptica slobodan. S njom otkrivan nepoznate svjetove i vještinu opstanka među okrutnima koji kroje pravila. Ona je precizna i katkada zahtjevna. Nije prva a možda niti zadnja, nije savršena, no jedna je od najboljih dosad. Upoznala me s prijateljima i neprijateljima. Kad svi odu nas dvoje se vraćamo kući umorni od svega. Zavoljeli smo ljetna jutarnja svitanja i trenutke kada dan zamijeni noć, lagano i jedva primjetno. Gledali su nas jelen i srna na rubu šume. Bila je s drugim i on ju je malo povrijedio, a sad je niti ja ne pazim nešto pretjerano. Spava u susjednoj sobi na mekanom krevetu pokrivena kao beba. Neki misle da je ružna i da se pravi važna jer nije kao druge. Ne postoje takve dvije. Uzimam ju samo kad mi treba. Ponekad ju danima ne želim vidjeti i ne pomišljam na nju. Iznenadim ju kad joj priđem noću i probudim iz sna. Onda ju maltretiram i tražim nešto što nisam siguran da će mi moći pružiti. Ljudi nas vide zajedno uvijek u društvu spremne na zabavu i izazove. Imam ih zapravo više, no ova je sada najvažnija. Kad smo oboje raspoloženi izazivamo strahopoštovanje a možda i podsmjehe. Rujemo i kopamo, drmamo i rušimo, ili smo pak meki poput pahulje pamuka na poljima uz rijeku. Mi gradimo konstrukcije kula od nevidljivih imaginacija. Volimo uvijek biti malo drugačiji i iznenaditi i sebe i druge. Ponekad se otkrijemo previše i strasno zaplešemo kao valovi Mora koji zanjišu jedrenjak. Ja sam njen vjerni sluga, ona je moja kraljica. Kad sve nestane neće nas se nitko sjećati. Mi ćemo u Svemiru biti zajedno na željenoj Zvijezdi. Imat ćemo koncert za naše prijatelje koji nas ondje čekaju. |
01.05.2006., ponedjeljak
Brod usidren u mislima
Slavonski Brod je divan grad, ima rijeku Savu veću od Orljave. Multietnička sredina tako blisko povezana sa susjednom Bosnom da su na brojnim rukovodećim mjestima Bosanci. Nikad nisam pravio razlike među ljudima po osnovi nacionalne ili neke druge pripadnosti, a ovo spominjem zbog multi-kulture koja je tako osjetna čak i na ulicama grada. Rat je tu napravio pomutnju. Ljudi su se prinudno raseljavali ovdje, ondje. Svatko gleda gdje mu je bolje, ako je ikako moguće. Školske dane u Ekonomskoj školi pamtim uglavnom kao vesele, jer odličan ili vrlo dobar uspjeh nikada nije bio problem. U prostorijama Udruženja obrtnika grijali smo se zimi uz jeftino kuhano vino i kavu. Otkrivali smo kafiće i med kojeg nam je umjesto cigareta nudio razrednik Muhamed. On je bio čudna pojava kao i svatko od nas pojedinačno. Na roditeljskom sastanku on bi za naš razred rekao: „Dečki su ko' curice, a curice su ko' vragovi“. U razredu je bilo 7 muških i 22 cure. „Raj na zemlji“-, rekli bi šaljivdžije. Stari profesor matematike uvalio mi je „komad“ jer sam se zezao. Mislio je da sam mu se beljio iza leđa, pa mi se osvećivao. Bio sam žrtva neumjesne laži. Na kraju se smilovao i zaključio solidnu ocjenu. Ipak nije nas naučio derivacijama i integralima što sam skupo platio na faksu. U školi su zbijali razne psine, pa je tako jedan tip koji je sada svira svog bijelog Fendera negdje na prekooceanskom brodu „šetao Fifi“ školskim hodnikom ( na uzicu je zavezao kutijicu od paste za zube i pravio se da je prolupao). Kasnije vrijeme donijelo mi je iskustva s ljudima koji su zbog teškoća života stvarno pukli. Jedna djevojka iz Nove Gradiška liječila se na psihijatriji na Rebru. Nije položila ispite na prvoj godini kada su joj se k tome još i rastali roditelji. Cimer i ja smo ju posjećivali. Njena doktorica nas je molila da dolazimo što češće jer na nju smo imali vrlo pozitivno djelovanje. Jedan vojnik kod nas u Novoj gradiški poslije rata došao je omotan eksplozivom u firmu gdje radim. Samo sabranošću uspio sam ga uvjeriti da ne učini zlo svima nama. Želim reći, shvatio sam da su srednjoškolske zezancije bile zapravo vrlo grube, a da toga nismo bili svjesni. Fotografija koju vidite snimljena je prošlog tjedna na glavnom brodskom korzu. Sve vrvi od života poput igre kapi ovog lijepog novog vodoskoka. Brod mi je drag grad otvorene i neskrivene ljepote i srdačnih ljudi poput mojeg tetka i tete koji sretno žive svoj umirovljenički život u nekadašnjim radničkim nastambama Đure Đakovića na Plavom polju. Jedna granata iz Bosne svojedobno im je razvalila vrata južnog ulaza u stan. Tetak je velika ljudina i Hrvatina rodom iz Bosne, a teta uvijek maltretira sa hrpom pitanja na koja odmah sama daje i odgovore. Ipak obožavam doći k njima u posjetu i s tetkom popiti pivo. To je gušt. |
Tragovima sjećanja
Već danima lije kiša, i iako nije vrijeme za putovanja, posjetih Požegu u kojoj sam proveo početak srednjoškolskog obrazovanja. „Šuvarova“reforma školstva svojedobno nas je zahvatila tako da nismo znali da li idemo u Gimnaziju ili 3 požeške srednje škole odjednom. Praksa u ljevaonici „Plamen“ (rad na traci za montiranje štednjaka, i drugi nimalo laki poslovi), dio teorije u Poljoprivrednoj, dio u Ekonomskoj, pa natrag u Gimnaziju. Visoke peći ljevaonice, smrad užasno prljavih WC-a i jutarnje grijanje radnika pored vatre iz limenog bureća.Tako iz dana u dan. Besmisleno i glupo. Moji bivši školski prijatelji sada su poduzetnici, poljoprivrednici, svećenici, direktori,… Marksizam nam je predavao čovjek koji je bos dolazio u učionicu i govorio o Lokajati i Ramajani, o indijskoj filozofiji. Stari profesori lagano su odlazili u mirovinu, a razrednik „Kemo“ slupao se s motora po tko zna koji put. Bio sam miljenik profesorica iz književnosti i umjetnosti. Igrao košarku za razred i zbog toga imao 5 iz matematike. Profesora iz povijesti zeznuo sam rekavši mu da mu se automobil sa parkirališta ispred škole spustio na cestu. Bezglavo je odjurio spašavati svoju „žutu bubu“, a kad se vratio nadrapao sam jer je to bila laž. Trpjeli smo maltretiranja huligana u parku pored škole i katkada pratili rock koncerte na Grabriku. Još je radila Simina slastičarna u kojoj se mogla pojesti glasovita krema, Jan je imao kafić, a kasnije sam ga sreo na moru. Čovjek je kupio ribarski brod i otisnuo se sa dna Panonskog mora na površinu Jadrana. Žicali smo za četvrt kruha i malu paštetu ispred samoposluge pored kolodvora. Kupovali Marlboro i trovali svoja mlada slabašna pluća. Kupio sam prvu električnu gitaru. Nosio sam sivo-maslinastu košulju od indijskog platna i traperice iz Italije, na kioscima smo gledali strane revije i fotografije o životu u Americi. Rock, motori, djevojke, upoznavanje glazbe. Nosio sam majice sa Floride i bio dio generacije plavih traperica. Nakon prve probe sa tamburašima Trenkovih pandura odustao sam zbog toga što „to nije bilo to“ što sam tražio. Punk su svirali „Rukopotezno povlačilo“ i još nekoliko band-ova. Nisu imali pojma o akordima, no transmisija energije je postojala. Bio sam vrlo mlad, neiskusan, željan znanja i prepun vjerovanja da ću nešto postići u životu i ostaviti nekakav dobar trag. Požegu sam zavolio više od rodne Nove Gradiške. „Usmjereno obrazovanje“ tako je bilo razlog odlaska u novu sredinu prije dolaska u Slavonski Brod, pa potom u Zagreb, a na kraju opet Novu Gradišku kao sudbinsku destinaciju prolaznog ovozemaljskog prebivanja. |
| < | svibanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr