Sadnja cvijeća, povrća, voća ili sjetva raznih biljaka poseban je događaj u našem domaćinstvu, jer to zapravo svi volimo. Neki dan kada sam nazvao kući, javio mi se sin, sav uzbuđen i rekao:“Daj brže reci što treba, ja i mama sadimo cvijeće!?“. To mi je bilo baš simpatično, i žao mi je bilo što tog trena ne mogu biti s njima, jer znam s koliko su ljubavi i strpljenja to radili. Kad sam došao kući morao sam „ići u vizitu“ sve pregledati i komentirati, i paziti da ne bih nešto krivo rekao. To je bio tek početak, za cvjetnjake u dvorištu, a tek nas je čekao vrt i sve u svezi s tim. Volimo piti kavu u dvorištu ispod suncobrana i komentirati kako cvijeće raste, kako treba kositi travu ili već nešto drugo raditi. Malo po malo, rješavamo se „drloga“ starih dvorišnih zgrada i „ratujemo“ s bakom o „korjenitim“ promjenama u kući (jer njoj sve treba i čuva puno stvari koje su već odavno trebale biti na smetlištu). Inače, da li zbog siromaštva u mladosti ili tko zna zbog čega, ona voli sve čuvati kao da je neophodno. U zadnje vrijeme vidljivi su neki „pozitivni pomaci“. Ja sam nedavno imao akciju „čistilište“, a to znači da sam hrpetine odjeće i kojekakvih stvari deložirao za sva vremena. Vratimo se na cvijeće. Očeva mama (baka Marija) je imala ogromnu strast prema cvijeću, pa čak nabavljala i posebne sadnice, sjemenje i ostalo iz Zagreba, ali i iz Italije i čak SAD-a. Naš vrt su nekad zvali „najlon bašča“. To je valjda bio sinonim za nekakav vrhunski estetski doživljaj. Stazice su bile posute bijelim kamenčićima i ograđene ciglom bojanom u bijelo, a sve je bilo okopano i uređeno, šimširi obrezani, a ispod starog oraha stol i klupe gdje su „nekad kartala gospoda“. Sad je puno drugačije, jednostavnije, a ove jeseni planiram još jedan veliki dio vrta pojednostavniti, što znači preorati i pretvoriti u uredne i kori9sne površine gdje neće divljati kojekakvo raslinje. Bit će reda, kao nekad, kao u ovom cvjetnjaku s početka priče.
|