27.04.2006., četvrtak
Veliki slap
Okolinu oko sebe participiramo svojim ljudskim osjetilima. Nažalost nisu svi ljudi biološki zdravi, pa ne mogu apsorbirati i živjeti svu ljepotu. Neki kažu da je nekim osobama Bog nešto oduzeo, ali na drugoj strani dao. Ljudi kažu da smo svakodnevno na kušnji zbog teškoća života kojeg živimo za druge i za sebe. Mi možemo jedni drugima pomoći i učiniti Svijet još ljepšim. Trebamo se povoditi dobrim a ne lošim primjerima i biti glasnici dobra a ne zla u svakom pogledu. Volio bih biti kao Veliki slap na Plitvicama samo zbog djece koja se raduju njegovim kapljicama i izmaglici koje ih pomiluje po licu kad mu se približe. Pokušajte i vi biti rasipnik ljudske dobrote. Ima toga puno u nama i to se samo obnavlja od sebe kao perpetum mobile. Ako nemate novaca pokušajte nekim dobrim djelom pomoći indirektno.Ovih nekoliko rečenica napisao sam kako bih zazvao pomoć za one koji su u potrebi. Na blogu www.kokoshinjac.blog.hr pročitajte tekst o malom Denisu . Moja nepoznata poznanica koja piše taj blog oduševljava kao Veliki slap. Taj tekst vas neće ostaviti ravnodušnim, a vi smislite kako ćete nadam se pozitivno odreagirati. Od jedne druge majke, Dubravke Bačić iz Rešetara pored Nove Gradiške prije otprilike godinu dana doznao sam da je jedan moj sličan tekst o jednom drugom djetetu u potrebi urodio plodom nakon objave teksta na jednom web-portalu. Pomogli smo i jednom dječaku iz Velike koji je tako mogao otići na skupu operaciju. Evo podataka o slučaju iz Rešetara. Sedmogodišnji Ivan boluje od okulocelebralnog sindroma popraćenog oboljenjem vida, kostiju, rasta, bubrega i štitnjače. Fizički i mentalno na razini je trogodišnjaka, neprekidno koristi pelene, a obitelj ugroženog socijalnog statusa liječi dijete u „Zlatnom Cekinu“ u SB i Zagrebu. Mjesečno im zbog odlazaka na liječenje treba preko tisuću kuna. Roditelji nemaju tih novaca i zadužuju se i svakako snalaze, pa im pomaže i Općina i brojni drugi. Njihova adresa je Matije Gupca 22 35403Rešetari, a ŽR kod Zagrebačke banke je 2360000-1000000013-3112847088. Budite Veliki. |
Džoni
Obećao sam objaviti fotografiju psića moje drage nećakinje Anje. To je Džoni, sretni psić s Malešnice. Vrlo je mlad i pomalo blentav, nježan i plašljiv i uživa brojne privilegije za kojima bi mu zasigurno mnogi ljudi pozavidjeli. Džoni nije za selo i provinciju, jer tu vladaju druga pravila. On je jednostavno prefin za periferiju. Kad smo kod tog imena sjetim se „Azre“ i činjenice da sam godinama obožavao tu grupu koju sam na neki način pratio od samih početaka. Sretao sam Džonija i ekipu kad sam išao na jelo u Studentski centar, a uz neke moje prijatelje odlučio sam im organizirati koncert u našem novogradiškom kraju. To je bilo nakon njihovog prvog albuma, kada doista nisu imali niti 1 promil današnje karizme i kultnog statusa. Prodali smo 19 ulaznica. Dečki su poštene odradili 2 sata neprekidne svirke (Štulić, Leiner, Hrnjak), a nakon toga smo sjeli kraj peći i uz rum-kolu razgovarali i šalili se onako neobavezno. Nisu zamjerili što nisu mogli dobiti dogovoreni novac, no srećom tih dana su svirali u Požegi ( mislim da su ondje i unajmili razglas) pa su se valjda nekako „pokrili“. Bili smo tada pre-alternativni za lokalne glazbene ukuse. Još jedan događaj desetak godina poslije toga (ali prije rata). Moj band je imao probu, kad je odjednom iz mraka došla poznata faca. Bio je to Jura iz grupe „Aedrom“ koji je tada počeo svirati sa Azrom koja je tada bila nevjerojatno popularna. Netko ga je poslao k nama posuditi gitarsko pojačalo za Džonija. Moje mu je odmah „zapalo“ za oko, i ja sam im ga posudio za svirku u domu u Starom Petrovom Selu. Morao sam otići to vidjeti. Bila mi je čast i ponos gledati kako Džoni Štulić svira na moje gitarsko pojačalo. U društvu mojih glazbenika od tada sam zbog tog pojačala i događaja imao poseban status. Bio je vrlo zadovoljan i samo se nasmijao poslije koncerta, kad sam mu spomenuo davni koncert. Imao sam dojam da nema pojma o čemu mu govorim. Jura mi je rekao „hvala“ a Džoni je bio u svom svijetu. Prošlo je još neko vrijeme i stjecajem čudnih okolnosti u Zagrebu sam bio nazočan posljednjem koncertu „Azre“ prije što je Džoni otišao u inozemstvo. Kiša je padala, pokisnuo sam prije koncerta, a nakon njega dugo sam hodao ulicama Zagreba u natopljenoj kožnoj jakni, sklopivi kišobran mi je bio pod jaknom. U ušima mi je odzvanjalo „Kada Zagreb izranja iz sna….“ Išao sam tragom slika iz Džonijevih pjesama i bojao se velikog grada. |
CNC generacija
O našem grad svatko razmišlja u skladu sa doživljenima iskustvima. Neprekidno listanje po stranicama (najčešće nedavne povijesti) i preispitivanje tko je što učinio za boljitak ili nije (svojstveno lokalnim i inim političarima), neće nas odvesti nikud, nego u još veće dubioze međusobne netrpeljivosti i podvajanje ljudi na ove ili one. Ima i svijetlih primjera okretanja prema budućnosti i mladima, novim tehnologijama i gotovo suludog vjerovanja da će nama i našoj djeci biti bolje u ne tako dalekoj budućnosti. Gospodin s fotografije prof. Mijo Matošević ravnatelj Industrijsko-obrtničke škole, obiteljski čovjek, član Poglavarstva (nezavisni), nikad konfliktan već uvijek pomirljiv i skroman, najzaslužniji je što ta škola sad ima i ugostiteljski smjer, od ove godine će imati i komercijaliste. Danas i sutra tu se održava Državno natjecanje za tokare metalske struke. Zahvaljujući njemu (i kako on uvijek naglašava, njegovom timu) u Njemačku na dodatnu obuku išlo je u nekloliko navrata nekoliko generacija učenika metalske struke, te je škola dobila donaciju ( CNC stroj za obradu metala pomoću najmodernije kompjutorske tehnologije, dar gospodina Fridricha K. Eislera, vlasnika tvrtke „Weiler“). Drugim riječima u Industrijsko-obrtničkoj školi u Novoj Gradiški već sada nekolicina učenika ovladala je najmodernijom tehnologijom obrade metala i bez problema mogli bi raditi u novim proizvodnim pogonima koji imaju takve strojeve. Nekada smo nadaleko bili poznati po Tangu (tvornici alata) te po velikom broju metalskih majstora. Evo sada imamo nešto što ima tek nekoliko razvijenijih gradskih sredina u Hrvatskoj. Za srijedu su najavili da će bager konačno u Industrijskom parku iskopati prvi „štih“ zemlje za gradnju prva nove tvornice ( tvrke Clarum za proizvodnju tjestenine). Hoće li konačno i odgovornima u našoj državi „doći iz stražnjice u glavu“ i da će shvatiti da se nužno mora oživljavati proizvodnja novih dobara ( u poljoprivredi, industriji,…) te da će prestati govoriti kako se proizvoditi zapravo ne isplati (jer kao nikada ne možemo biti konkurentni)? Ovaj grad nije nikad bio samo prebivalište dokonih nesposobnjakovića. Dapače, ima puno sposobnih, pametnih i poštenih. Oni često ne mogu doći do izražaja od onih drugih, nesposobnih, smutljivih i pokvarenih, kojima je zapravo i u interesu da ostane status quo. |
26.04.2006., srijeda
Grad iz snova
Varka 1.-Crni dim iz „sekulićevog“ dimnjaka jutrom nas asocira da smo možda nekakav industrijski grad u kojem teška metalurgija skriva brojnu jeftinu radnu snagu koja radi za mizerne plaće i koja rano rani i mašta o tome da im djeca završe škole i što dalje zbrišu.Odgovor:- Gotovo sva nekada slavna novogradiška poduzeća više ne rade ili tek preživljavaju nakon procesa pretvorbe i privatizacije( Tang, Zlata, Nektar, Nova, Slavonija-radinost, Kocka, PPK, Grafopapir,…) Nema nekadašnje jutarnje i popodnevne radničke gužve u vlakovima i autobusima. Ekološki smo neosviještena sredina o čemu osim spomenutog zagađenja svjedoče brojne divlje deponije, i drugi oblici zagađenja. Glavno gradsko smetlište na Poljanama je živa strava. Strmac koji je sad u vlasništvu Općine Cernik je zapušten i devastiran. Po broju tumora i karcinoma među vodećima smo u Hrvatskoj što već odavno zahtjeva detaljnu stručnu analizu. To je tabu tema koju posebno izbjegavaju političari, gospodarstvenici i medicinski djelatnici. Na osmrtnicama je sve više mladih.Kad je riječ o problemu droge mediji nas također svrstavaju u sam neslavni hrvatski vrh. Varka 2.- Mali pitomi slavonski gradić koji ljetom organizira Novogradiško glazbeno ljeto, imamo puno mladih, otvorene veletrgovačke centre, gospodarstvo je u progresu., raste interes ulagača, brinemo o djeci, nalazimo se na atraktivnoj geografskoj lokaciji,… Odgovor:- Kao da se tapka u mjestu, nezaposlenost je velika, pa mladi masovno odlaze po završetku srednje škole bilo kuda (prvo sezonski na more, pa dalje). Rad onih što rade u veletrgovačkim centrima je obezvrijeđen do krajnjih granica a oni preživljavaju razne oblike tortura inozemnih vlasnika i njihovih domaćih poslovođa. Investitori nas obilaze jer smo još uvijek relativno daleko od metropole (gdje je veće kretanje kapitala, roba i usluga). Odnosi sa županijskim središtem Slavonskim Brodom nisu dobri jer Županija preferira Brod i gdje god može zakine Novu Gradišku. Političari se često svađaju i međusobno ucjenjuju. Priču o Industrijskom parku već smo „doktorirali“, a za ovu godinu najavili su konačno gradnju nekoliko proizvodnih pogona. Zaključak: Daj Bože da bar nešto malo krene zbog svih, a posebno obitelji koje moraju od nečeg živjeti. U međuvremenu evo dječje vizije „grada iz snova". |
Novogradiški park
U novogradiškom parku maturanti prave fešte, na sjevernoj strani sjede umirovljenici i čangrizavo komentiraju politička zbivanja gledajući u općinsku zgradu. Na zapadnom rubu parka nekad je svirao Đaka, a sada se tu još uvijek okupljaju mladi nešto slobodnijih shvaćanja, te vozači skutera i motora. Na istočnom rubu parka prema zgradi banke najsunčanije je preko dana i tu ljudi samo prolaze fantazirajući o svojim brigama. Na klupama u parku katkada sjede i ljudi iz okolnih sela, koji ondje pojedu pecivo ili burek, te krate vrijeme čekajući između birokratskih muštranja i dobro poznatih preporuka: „Sad idite u katastar, pa gruntovnicu, pa u Upravu prihoda,…“. Oni nemaju novaca za sjedenje po kafićima i dokoličarenje. Umorne bakice sklone se tu od ljetne žege, popiju svoj lijek za visoki tlak ili oboljelu žuč, pa onda dalje lagano uz Božju pomoć do autobusnog kolodvora ili željezničke stanice. U parku huligani katkada potrgaju klupe, drogeraši odbace koju špricu, a tu toalet imaju i gradski psi na šetnji ili domaće lutalice. O parku pričaju lokalni političari na svojim sjednicama te marljivo rade komunalni djelatnici. U parku se katkad ljubakaju mladi koji „klisnu“ s kojeg sata nastave, a natekle noge odmori i pokoja trudnica ili mlada majka koja voza dijete u kolicima. Poslovni ljudi koriste prečice parka da bi brže stigli do željene destinacije (najčešće su to ušminkani odvjetnici na putu prema sudu). U parku je vodoskok sa tri gracije i betonska ploča iz koje viri komad željeza (gdje je nekad bio spomenik koji je srušen 90.-tih). Na južnoj strani su nove željezne klupe okrenute prema parku (umjesto prema župnoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije) koju bi baš bilo dobro odande gledati i malo meditirati. Iz parka možete vidjeti zgradu policije, Gimnaziju, poštu, glavnu gradsku ulicu, hotel, crkvu Svete Terezije, zgradu suda, „steklenjak“, i još štošta. |
25.04.2006., utorak
Ulovljen
Kad se netko snalazi kao riba u vodi znači da je sposoban vješto prolaziti životne brzace ili napade grabežljivica iz dubina. Mi smo ljudi svakodnevno u životnoj kaljuži i pokušavamo „plivati“ što se bolje može. Loviti ili biti ulovljen? Tko to nas može uloviti? Nevolja, sreća? Loviti? Koga ili što? Imati sposobnost uloviti ribu, značilo bi primjerice nadmudriti plahog šarana. Za to je potrebna vještina. Za onaj pravi ribolov, mislim da sam osjećaj naslijedio od pokojnog oca inače strastvenog ribolovca. Često je odlazio u ribolov, pribor u ruksak, sjedne na motorić pa najčešće na Savu. Obožavao sam kad me povede noću loviti somove ili pak rano jutrom kad smo išli na natjecanja ili kad se uzdizala izmaglica iz vode tjerana prvim zrakama Sunca.. Svi su cijenili njegovu vještinu i neke umjetničke sklonosti, a on se kao u pravilu gotovo uvijek vraćao s bogatim ulovom. „Ako želiš pravi ulov nemoj ići ondje gdje idu svi, nego si napravi mjesto tamo gdje još nitko nije lovio, tu ćeš najbolje proći“-znao je reći. Učio me gledati u vodu i vidjeti u njoj što želim. Koliko nam se samo „komada“ otkinulo i pobjeglo s bajera. Znali smo da će nam se vratiti na udicu jer smo u to vjerovali i priželjkivali. Kad su išli svi on nije, kad su drugi bježali zbog nevremena, on je ostajao, kad drugi nisu niti pomišljali ići u ribolov, on bi odlazio. Obožavao je samoću pored rijeke. Mislim da me naučio strpljenju pa i trpljenju. Kad je umro otišao sam na njegovo omiljeno mjesto i dugo gledao u Savu kod Pričca. Mislim da sam bio opet na trenutak s njim. Kad vode nabujaju u proljeće Otac me opet zove na rijeku. |
Kola
„Bogati se voze u kolima a siromašni idu pješice“- kaže duhovita dosjetka koja se obično spomene onima koji kao poštapalicu katkada spominju riječ Bog. Psovka i sve što liči na nju ma kako izgledala kao odušak za napete živce, ipak je samo ružna uvredljiva je dosjetka. Vrlo ružno zvuči kada primjerice ugledan čovjek u razgovoru često koristi psovke. Nedavno mi se smučilo slušajući jednog općinskog načelnika s novogradiškog područja. On je gori od bilo kojeg kočijaša. Ružno je čuti dijete kako psuje iako možda još nije niti svjesno težine izgovorenih riječi. U Slavoniji je nekad bio običaj igrati kolo poslije mise u cintoru crkve u neke posebne dane blagdana. Posebno mi je bilo simpatično kad se u taraban uhvati i župnik i „oplete“ koji bećarac u kojem zeza bakice koje idu na misu zbog tračanja i ogovaranja a ne zbog duhovnosti. To mi je bilo simpatično, no bilo je i nečeg što me je znalo zasmetati. Ponekad mi je krivo na misi kad se svećenik bavi dnevno-političkim problemima, kritizira mladež i stalno u svemu vidi negativnosti. Pa djeca nisu kipovi da se ne bi smjeli pomaći, nasmijati. Jedan franjevac u Okučanima je ne tako davno svu djecu koja dođu na misu zvao sebi što bliže. Bilo je to predivno za vidjeti. Drugi koji je došao poslije njega tjerao ih je od oltara i svađao se s roditeljima. U našem novogradiškom kraju gotovo svi svećenici a i časne sestre voze odlična kola novog vremena (automobile). Kola sa sicem bila su cijenjena jer su se ljudi u njima manje drndali po tada neasfaltiranim cestama. Sic nije imao svatko, drugi su imali žuljeve na stražnjici. U ovakvim kolima kao sa fotografije, išlo se na vjenčanja ali i u polje. Voziš se i gledaš konju u pozadinu, a on katkada obavi i nuždu, pa i to htio ne htio moraš vidjeti. Meni konji svejedno mirišu, i to mi je nekako prepoznatljiv miris iz djetinjstva. Djed je u njima uživao, a poslije kao i drugi kupio traktor. U jesen smo pekli rakiju kod Banovića (dva brata neženje koji su držali konje). Ondje je sve mirisalo po konjima možda i malo previše. Sada su drikovi s kola u otmjenim restoranima po zidovima. Štranjge su strunule, a orme prave tek rijetki. Bilo mi je smiješno gledati potkivanje konja. To je kao da dobiješ Borovo cipele pred početak nove školske godine. Nekad su, kažu, umjesto u kafić, išli u kolo. Kolo je zapravo krug koji povezuje i stvara odgovarajući oblik zajedništva. Kola su asocijacija na četiri kruga. I u svemiru Mala i Velika kola. Ova žuta sa fotografije više nikoga ne voze, sad su pod šupom samo za gledanje. |
Običaji
U kući nalazimo tragove i materijalna svjedočanstva nekih prošlih vremena kada se nije sve kupovalo, nego se nešto i proizvodilo u kućnoj radinosti. Ručno rađene tkanine i predmeti, sada su više za muzej nego za upotrebu. Starine su vrijednosti koje se u Slavoniji ne pokazuju svaki dan, nego samo u posebnim prigodama. Na fotografiji vidite dio ponude u jednoj novogradiškoj mesnici za Uskrs. Košara puna suhomesnatih proizvoda i još nekih detalja koštala je 600 kuna. To je mnogima bilo nedostižno, pa su mogli samo uživati u pogledu. Potpunosti dojma u ovom slučaju pripomažu originalne šokačke rukotvorine.Dok je ljudi bit će i običaja, kažu ljudi. Ipak možda ne bi trebalo biti ovisan o tuđim navikama i po svaku cijenu slijediti druge. Ne živimo u vrijeme plugova koje vuku životinje. Zašto bi morali voljeti tamburašku glazbu, a ne neku drugu? Zar treba osuđivati nekoga tko ne slavi kirvaj ili se u nekim danima u godini kad drugi naprosto polude od rastrošnosti, osjeća izgubljeno i ne vidi u svemu tome sebe niti smisao? Osobno sam među onima koji još iz običaja još „drže do tih stvari“ no ipak od najranije mladosti više okrenut modernijoj glazbi. Svaka čast izvornoj slavonskoj autohtonoj glazbi. To blago treba sačuvati za sva vremena. Hiperprodukcija tamburaških sastava pogotovo 90.-tih godina napravila je puno dobroga, ali i lošega slavonskom etno blagu. Danas vam pod „brandom šokačko“ nude hrpu novokomponiranih skladbi, nerijetko „prepakiranih“ ruskih romansi i sličnih glazbenih tvorevina koje su daleko od izvornih korijena. Osobno mislim da su skladatelji tamburaških pjesama trenutno otišli još dalje u šund nego ikad prije. To me podsjeća na ono što su izvornoj srpskoj narodnoj glazbi napravili neki unoseći disco-ritmove i zvuke dalekog Istoka. „O ukusima se zapravo ne raspravlja“ i mogao bih se složiti da eventualno postoji dobra i loša glazba. U nedjelju je Miroslav Škoro pjevao u Dragaliću. U svemu sam katkada svojeglav, pa primjerice tako mislim da su Škoro i Thompson sasvim dovoljno do sada zaradili na domoljubnim pjesmama. Uopće se ne osjećam manjim Hrvatom od njih. Manipulacija emocijama masa donosi im extra-profit. Umjetnost ne može biti kreirana po tržišnim interesnim principima. E moj narode iz te frke o kojoj pjevaju „domoljubni eksperti“ svojedobno jedva izvukoh živu glavu. Bila mi je čast biti dio generacije kojoj je povijest dala tu ulogu koju smo odigrali manje-više uspješno (imam dojam da smo negdje pogriješili u korist drugih). |
Siromaštvo
Prije nekoliko godina na naslovnici "Večernjaka" nekako u blagdansko vrijeme Božića objavljena je ova fotografija uz naslov: "500 blagdanskih ručkova za beskućnike".Više me se dojmila nego niz drugih šokantnih prizora iz našeg svakodnevnog života. Ta fotografija, zalijepljena na zid pored mog radnog stola, iako već požutjela, katkada "zapne za oko" mojim radnim kolegicama ili slučajnim posjetiteljima. Imam dojam da im, kao niti meni, nije jasno zašto sam to učinio. Zašto i sebe i druge svakodnevno strašim siromaštvom, kada je baš lijepo živjeti u zabludi da smo se ipak otrgli sa dna i da se to nama ne može dogoditi? To nije moje dijete, ali boli me taj pogled koji nas sve optužuje i moli, a ujedno zahvaljuje i ponižava. Svaki dan borba za najnužnije i želja da idemo u red onih kojima drugi neće morati nuditi milostinju. Nitko ne bira gdje će se roditi, a netko kao da je rođenjem obilježen siromaštvom. Što je jedan možda obilniji objed u bijednoj svakodnevnoj prehrani? On jede juhu žlicom, a ne rasteže nekakav komad mesa. Ovo je još jače dočaralo trenutak. Pamtim ampren juhu i poparu u svojoj prehrani i priče roditelja o žgancima i provi, o "metenju tavana" poslije onoga rata i prvoj čokoladi iz ruku njemačkih vojnika koja je za njih bila čudo. U djetinjstvu sam bio boležljiv i mršav i tek kasnije sam se "malo trgnuo". Riječ iz naslova –beskućnici- cijeli događaj dodatno dramatizira. Vidjeti odraslog čovjeka komu je "prišiven" takav pridjev nije toliko teško, za razliku kada je riječ o djetetu. Biti gladan, bez doma u vrijeme kada se drugi razbacuju izobiljem? Ta foto priča je garant urednicima bila cool i bez problema zasjela na naslovnicu. A što s tim djetetom? Kako se to mediji igraju našim emocijama i tuđim sudbinama? Tko ima pravo na diskreciju i zaštitu osobnosti? Zar nema dijete željno izobilja, kojem se eto pružila prilika nešto bolje pojesti? Da nije to senzibiliziranje javnosti za socijalna pitanja? Pitanja je puno, a odgovor je jedan. Siromaštvo je tu s nama, živimo ga svatko na svoj način. |
24.04.2006., ponedjeljak
Svakodnevnica
Kao poslije položenog teškog ispita na faksu, praznina. Uskrs, rođendan, poslovne obveze, nervoze i mudrovanja o svemu i svačemu, sve je kao jako važno i nezaobilazno, dvosmislenosti u izobilju. Prolazim kroz gradski park, bijeli labrador gricka komad grane dok čovjek pored njega stoji na travi i gleda prema cesti. Mlađa žena vozi dijete u kolicima, čistač ne žureći posipa stazu pored platoa na kojem je nekad stajao partizanski spomenik. Vrane grakću, magnolija je prosula latice po pločniku, a kesten pokazao prve velike svjetlo zelene listove. Podigao sam fotografije s djetetovog rođendana i poželio sjesti na klupu kako bih ih pregledao. Umor ili tek prolazna želju. Rijeke teku, šume su u buđenju, toliko je mirnih trenutaka za barem privremeni bijeg od svega. Ljudi su gledano kroz povijest i izmišljali i uređivali takva mjesta gdje se „pune baterije“. Grof Jankovac iz svijeta austrijske elite poželio je slavonski mir, skretao potoke, pravio jezera, stvorio vodopad, uložio dio bogatstva u sirotinjsku zabit i dovodio elitu na dokoličarenje i zabavu. I prije i kasnije tu su se „muvali“ razbojnici i vojske, ljubavnici, moćni i slabi, šumske aveti i zvijeri zalutale iz mraka šuma. Da li smo svakodnevni bezveznjaci koji osim svojih briga ne vide dalje od nosa ili smo obdareni moćima da pomognemo sebi i drugima, i da živimo u zajedništvu s prirodom? Glad, bijeda, sirotinja među slabima i razbacivanje među bogatima. Coca –cola je bolja od vode? Nikad, pa niti sad. Još jedan radni dan nakon vrlo dinamičnog vikenda u kojem sam opet malo spavao, a više putovao i noću bio budan s razlogom i za korist. Nadam se da me vrijeme ne troši onako brzo koliko ga se bojim. Htio bih vidjeti djecu moga djeteta, ne znam da li ću biti u prilici. Uživam u svom malom kraljevstvu i morao bih sagraditi zid prema izvanjskom svijetu, da bi smo bili sigurniji, ne samo noću. Na komadu bijelog papira rukom napisana obavijest na gradskom oglasnom stupu. Netko traži bijelog labradora, nudi i nagradu |
18.04.2006., utorak
Stres
Da nam svakodnevica ne bi bila monotona, ili možda čak poprimila pozitivna svojstva, s vremena na vrijeme pobrinu se „sitne ljudske duše“. Laž, pakost, zloba, zlonamjernost, smutnje, sve je to hrana nečijeg ega. Neko je svjestan zla u sebi i rado ga širi oko sebe, a ima i onih koji su se deformirali od životnih teškoća i prebrzo potežu za obrambenim sistemom koji ima otrovne bodlje, ne pazeći da će u igri riječi ili djela teško povrijediti nekoga. Krhka prijateljstva se lako sruše, a nije loše i kad-tad otvoriti oči nakon godina zabluda, ma koliko to bolno bilo. Ako su oči bile zatvorene, nismo mogli vidjeti realno nego smo, možda i namjerno, živjeli sa svojom fikcijom koju je održavala mašta. Možda smo i namjerno žmirili? Ljudi se intenzivno druže zbog posla ili nekog drugog interesa. U fliperu života naša loptica se uvijek drugačije odbije, no uvijek se da naslutiti kraj, jer pravila je smislio netko, nekad davno. Volimo pobjeđivati ali porazi su obično češći. Loše je kad smo prinuđeni nespremno dočekati negativne situacije. Tada se i u nama probudi jedna od varijanti poriva za preživljavanjem. Kao kad je nekog pračovjeka napala zvijer. Stres.Bolesti također ne biraju niti mjesto niti vrijeme svoje obznane da su u tijelu. Nesreće, neimaština, tuđe boli, fizički napori, sve nas to pogađa i lagano mrvi. Prijatelj vam kaže:“Ne sekiraj se, nemoj se žderati, samo će te stomak boljeti.“ Ako ne volite nepravdu naravno da ne možete biti ravnodušni. Kada čistimo kuću ne možemo prašinu stavljati pod tepih. Dobro je imati čistu situaciju i naznaku mogućnost kontrole. Ipak razne kušnje nismo niti htjeli. Tko je redatelj drame ili komedije našeg života? Mnogo odgovora nećemo za života saznati. U međuvremenu ćemo neke ljude izopćiti iz svojih života i staviti ih na marginu zbivanja. Oni će ipak biti tu negdje, jer njihov život je ostavio trag u našem, kojim katkada moramo prolaziti. Opet ćemo u tom trenutku osjetiti barem djelić transmisije njihove negativne energije. Svi ostavljamo tragove, po kojima nas drugi prepoznaju. Eto bili ste na tragu moje misli danas kad su mi „digli tlak“ vrlo ružnom porukom. Fotografija je snimljena u Slavonskom Brodu lani. Nju sam mail-om poslao starom prijatelju iz djetinjstva. Uvijek me pogled na nju smiruje i podsjeća kako su konji divna bića. Neizrecivo bolja od ljudi. |
16.04.2006., nedjelja
Buđenje
Sretan Vam Uskrs, jedan od najljepših dana u godini, posebice za vjernike kršćane koji značaj ovog blagdana prije svega vide u uskrsnuću, razlogu i vlastitog života, dokazu da sve ima smisla, pa i radost i bol, i patnja za druge, i žrtvovanje. To nije samo nada u zagrobni život, nego i opravdanje ispravnosti života. Lako je nešto uništiti, ali stvaranje zahtjeva trud i moć. One koji su otišli iz ovozemaljskih poteškoća trebali bi smo sresti negdje u zajedništvu s Ocem. Uskrs nam je i znak da ćemo otići jednog dana i da ne trebamo zbog toga paničariti. Smrt treba doživjeti kao nastavak puta prema Svjetlosti. Naša tijela nisu stvorena za vječnost, no za naš duh to se ne bi moglo reći. Uskrs je baš u proljeće kad se sve budi. Iz sjemena koje je zimus izgledalo mrtvo niknuo je novi život. Priroda je bogatstvo raznolikosti života kojoj i mi pripadamo. Da li smo se probudili? Isus Krist je putokaz kojeg valja protumačiti, mogućnosti su brojne. Svatko ima svoje viđenje, a najvještiji u tumačenjima su Njegovi učenici koje prepoznajemo u likovima svećenika i duhovnih ljudi. Ne pripadam među njih no poštujem ono što oni rade. U svakom žitu ima kukolja pa tako i među njima ima „zalutalih“ s kojima se ne bih mijenjao jer svojim životom, ponašanjem i djelima ne zaslužuju materijalno izobilje koje uživaju. Oni časni nam po tko zna koji put naglašavaju značaj Uskrsa ovih dana, a na nama je prihvatiti ili ne. Ima nas koji smo tijekom života doživjeli buđenja i korjenite promjene. Možda smo i bili mrtvi? Gotovo kao da smo se digli iz mraka, a zapravo smo bili na rubu jer smo mislili da život nema smisla. Doživjeti radost, a misliti da se to tebi neće nikada dogoditi? Pobijediti pesimizam i biti ponosan a stidjeti se svojih životnih poraza? Biti nositelj i poticatelj tuđe sreće? Živjeti u sjeni ili izaći na Svjetlo? Svako zlo za neko dobro. Vjera je pomoć, a naš život jedinstveno bogatstvo koje treba dijeliti, jer isteći će mu ovozemaljski rok trajanja. Razmišljajući što Vam pokloniti za Uskrs, odlučih se za ovu fotografiju koja svjedoči ljepotu života. Nešto vezano uz tradiciju i običaje, ali i mladost, pobuđivanje emocija vezanih uz zaljubljivanje. Žene u svijetu u kojem živimo trenutno, rađaju nove ljudske jedinke. Nekima su uzrok radosti, a nekima ne. One su predivna zagonetka. Osobno sam doživio radost osnutka obitelji. Tu radost shvaćam kao nagradu za moje buđenje. |
14.04.2006., petak
Križ
„Bože moj zašto si me ostavio?“ znakovita je rečenica spominjana u pjevu Muke u vjerskim obredima Velikog Petka. Danas sam posve neplanirano prateći aktivnosti jedne političke stranke, bio u jednoj obitelj prigradskog naselja Kovačevac, koja živi u vrlo siromašnim materijalnim uvjetima s nekoliko djece oboljele od vrlo teških bolesti. Ti mali anđelčići gledali su nas s prozora kad smo ulazili, a potom se razbježali i posakrivali. U dvorištu su lajala dva psa, a između nogu nam je proletjela mačka kad smo ulazili u kuću koja je odavala dojam neurednosti i prljavštine. Pomislih kako trebam oprati ruke kada dođem kući. Njihova majka je primila poklon (šunku, jaja, sokove i uskrsni kolač u velikoj žutoj vrećici) i tihim glasom zamolila da se o tome ne piše u novinama. U drugoj kući gdje živi petoro djece, njihova majka nas je dočekala ispred kuće dolazeći od susjede koja joj je posudila malo mljevene crne kave. Uručili smo dar njoj i djeci pored automobila na ulici jer nas eto nije pozvala niti u dvorište. U trećem slučaju dar namijenjen obitelji iz Cernika koja ima osmoro djece, uručili smo susjedi trudnici koja nam je rekla da je obitelj otišla skupljati drva u obližnji šumarak. Rekla je da je u toj obitelji glavna fizička radna snaga trudna majka koja je već skoro za roditi. U dvorištu sam vidio dvije kokoši koje su skakale zatvorene u olupini crvenog vatrogasnog kombija. U četvrtom slučaj poklon smo darovali siromašnoj starici u centru grada, kojoj je umro i suprug i sin koji je svojedobno i magistrirao. Gospođa je vrlo uglađena i naizgled uredna i kulturna žena. Njena kuća je u susjedstvu i u stanju je raspada. Njoj je ovo pomoćni smještaj koji tek malo bolje izgleda, a navodno živi od 1200 kuna mjesečne socijale. Čudno nas je gledala jer je shvatila da ovo nije nekakva klasična pomoć umirovljenicima nego da je ona očito među onima odabranima (najugroženijima). Smiješak na rastanku je bio usiljen, a svi smo se osjećali nelagodno. Kad sam se vratio s tog terena osjetio sam odjednom neku veliku tugu, i to najviše kad pomislim na onu djecu. Nedavno sam se prisjetio da sam baš na današnji dan prije desetak godina pjevao ulogu Isusa Krista u Muci. Marljivo smo vježbali Muku u Župnom uredu, no pred Veliki Petak sam se jako razbolio, glas mi je bio dubok i bolan i sam sebe nisam mogao prepoznati. Žene su plakale u crkvi i gledale me maglovitim pogledom, a ja sam jedva obavio ovu za mene svetu dužnost. Osjetio sam veliki ponos i pomislio na muški dio moje obitelji koji nije nikad previše odlazio u crkvu. Gledali su me s divljenjem, a ja sam imao dojam da sam bio obogaćen nekom velikom pozitivnom energijom. Fotografiju koju vidite snimio sam na današnji dan prije mislim dvije godine. Ona mi je na neki način otvorila neke nove putove. To je Središnji Križ na Gradskom groblju pored kojeg delegacije u raznim prigodama polažu vijence, jer niti nakon svih ovih poratnih godina nisu još izgradili spomen obilježje poginulim hrvatskim braniteljima. |
13.04.2006., četvrtak
Put posut cvijećem
Latice ruža bacane su pred noge kraljeva i velikodostojnika na njihovom ovozemaljskom putu. Mladence po izlasku s vjenčanja obasipaju ponegdje svježim nježnim cvjetovima. Na Havajima odmah po dolasku okite vas cvjetnim vijencima dobrodošlice. Moj put posut cvijećem kojeg vidite na fotografiji je u Blaževića Dolu, malom selu pokraj Vrbove, a vodi prema brijegu na kojem se nalazi kapelica Svetog Ilije. Tursko groblje je nekad bilo povrh brijega. Tu tek katkada zabruji pokoji traktor vozeći drva iz šume a jednom godišnje bude posebno živo. Pogađate baš na blagdan, kada stignu i članovi brojnih obitelji koji rade u inozemstvu, uglavnom u Norveškoj. Ovih dana nakon nimalo lake operacije, jedna baka je s nama odlučila poći do kapelice, mada smo ju mi u čudu gledali i pitali se kad je brže-bolje ozdravila. Pobojao sam se da ju poslije te avanture nećemo morati voziti na hitnu. Sve je bilo u redu, hodali smo po putu posutom proljetnim nakitom jaglacima, visibabama, plavišima i drugim mladim cvjetićima koje je stidljivo provirivalo iz još hladne i vlažne zemlje. Nismo puno razgovarali, samo smo se smješkali i spominjali neke šaljive trenutke, kao onaj kad su seljani odlučili kupiti novi štrik za zvono. Baka je spominjala didu i njihove zgode iz mladosti, a mi smo po tko zna koji put to slušali praveći se da nas zanima. Još jedan nezaboravan divan proljetni dan s obitelji u prirodi, daleko od briga i problema. Priroda nas je tretirala kao kraljeve i posula nam put cvijećem. |
Dohvati Nebo
Ljudi vole biti pohvaljivani i nagrađivani. I životinje je lakše dresirati ako ih nagrađujete komadićima hrane. Tako se stječe i povjerenje i zabluda. Bitno je tko vas nagrađuje ili kažnjava. Kažu i da nije toliko važno što je rečeno, nego tko je rekao. Kad smo bili djeca za dobra djela dobivali smo pohvale od roditelja, učitelja, a kasnije od drugih. Ljudska vrsta je izmislila i kazne za one koji ne čine djela onako kako je pravilima zamišljeno. Mudri bi stoga nastojali biti što više pohvaljivani i što manje kažnjavani, ili barem biti onkraj svega bez posljedica. Život donosi situacije svrstavanja i nužnog odlučivanja, kada naprosto ne možeš ustuknuti pred odlukom. Ili si ovo, ili si ono. Vječne dvojbe svijetlost-tama, crno-bijelo, plus-minus, dobro-zlo, snaga-slabost, …Na suprotnostima se navodno i Svijet temelji. Kažu da je djeci svojstveno gledati stvari oko sebe crno-bijelo, a da život to zapravo nije, nego da uvijek postoji i nešto između. Šteta je kvariti dobro vino vodom, no prejaki plam katkada zapali onoga tko se tek želio malo ogrijati. Ako ste mlaki u životnim odlukama, tako vam i život prođe. Za dobrim konjem se i prašina diže. Na prijemnom za vojne fakultete prije će proći onaj tko nacrta orla a ne slavuja. Kako udovoljiti danom trenutku, kako se prilagoditi? Postoje li granice preko kojih ne smijemo ići? Trebaju li se i hrabri ipak nekoga bojati? Ljudi koji drže do duhovnosti imaju odgovor i zapravo uvijek žele dohvatiti Nebo. Postoje li pomoćni alati u tom poslu? Život servira bezbroj situacija kada reagiramo oprezno, a katkada smo i brzopleti. Dobro je kad ne skrivimo tuđu nevolju, a za svoju je najbolje teretiti samog sebe. Moramo se znati služiti tehnologijom vremena u kojem živimo. Bogatstvo novih spoznaja donose kontakti s drugim ljudima.Više ljudi više zna. Lijepo je pomoći drugima dohvatiti željeni cilj za kojeg će biti ne samo pohvaljeni nego i nagrađeni. |
Kamen
Kamioni su pokušali pojesti brdo Pliš povrh Velike. Ondje su domišljati pronašli kvalitetan kamen kojim grade ceste, kuće i tko zna što sve još. Spretni su odlučili kako doći do velike zarade a i zaposliti ljude i obogatiti svoj kraj. U tome su uspjeli i od malog neuglednog sela napravili su čudo, podigli svoj životni standard teškim radom s kamenom, pa još k tome ostvarili gotovo nevjerojatne i šašave dječačke nogometne snove. Do uspjeha se stiglo raznim putovima, pa i političkim prečacima. Ljudi su mislili da tako treba i mora biti. Okamenjene ribe i školjke su ugledale svjetlo dana, a oko njih na okolnim brdima od detonacija su se tresle stari dvorci i utvrde. Mještani misle da je to cijena boljeg života. Izbetonirali su vodotok potoka, a životinje su sa sigurne udaljenosti gledale što se to zbiva. Pobunili su se prijatelji prirode i pokušali objasniti da brdo ne bi trebalo nestati s lice Zemlje. S vrha tog brda ljudi mogu gledati kao ptice, a mogu i polijetati zmajevima bez smrdljivih motora. Spominjali su „ružu vjetrova“ i to da će nestanak brda možda donijeti nepredvidljive promjene. Radnici u poduzeću za proizvodnju kamena su rekli da su ti ljubitelji prirode „nečiji igrači“ i da „što sad oni tu prtljaju“. U Slavoniji ima puno kamenoloma, neki navodno rade kako treba, drugi ne. Neki imaju sve potrebne dozvole kako bi i ljudi i priroda pravedno podijelili Božji dar kamen, a drugi ne. Da li čovjek smije mijenjati prirodu kako mu se prohtije? Možeš bilo gdje uzeti jedan kamen. Mogu li primjerice ja brdo i njegovu nadmorsku visinu izbrisati sa zemljopisne karte i reći da je to u redu? U Dalmaciji u Hercegovini, u Istri ima kamena u izobilju. Hercegovcima i Dalmatincima je kamena „preko glave“. Slavonski hrast se nalazi i na britanskom dvoru, no otkud tolika ljubav i čežnja za slavonskim kamenom? Da li su to Slavonci „kao od kvalitetnog kamena odvaljeni“ (nešto slično znaju reći za mladiće iz kršne Like). „Tko nije grešan neka prvi baci kamen!“, „tko tebe kamenom, ti njega kruhom“. „Kamen kojeg odbaciše graditelji, postade kamen temeljni“. David je onesposobio Golijata kamenom iz praćke. Tko su ti zidari današnjice kojima treba baš slavonski kamen u tolikim količinama? Koja je to zabluda da je Slavonija ravna, kad ima toliko kamena? Možda je Pliš bio otok u nekadašnjoj Panoniji? Ovih dana čujemo da je poduzeće koje je vadilo kamen iz Pliša „otišlo u stečaj“ te da im je stečajni upravitelj tajnik Grada Nove Gradiške. To je druga riječ za to da će ti ljudi ostati bez posla. „Kamen im se odbio od glavu“. Postoji li rješenje i za ljude i za prirodu, i za obitelji koje trebaju zaposlene očeve i majke i za zdravlje, biljke i životinje? Hoće li netko postaviti kamen temeljac nove tvornice u kojoj bi ti ljudi trebali raditi? |
12.04.2006., srijeda
Lovice
To su tigrovi, pume, gepardi, leopardi, koji žive među nama. Imaju naglašen instinkt za preživljavanjem i ubijanjem. U mnogo čemu su spretnije od mnogih malih životinja. Neki kažu da su to mistična bića posebno štovana još u doba faraona. Mačke uz ostalo vješto love štakore, miševe, ptice, ali i bube, leptire. Ne kaže se bez veze „umiljat kao mačka“. Neki ih smatraju podlima i prepredenima, a drugi pak vrlo urednim. Neki misle da su posebno opasne zbog bolesti koje prenose najčešće putem dlake izmeta i ostalih izlučevina. Mačka se može uvrijediti i otići iz domaćinstva, živjeti čak i kod susjeda i nikada vam se više ne vratiti ( zlopamtilo). Neki kažu da ima 7, a neki čak i 9 života. Posebno su strasne u veljači, a udebljaju se po zimi kao i ljudi. |
Simbol mira
Još od davnih vremena ljude su fascinirali bijeli golubovi, pa su im davali katkada i nadnaravna obilježja vezana uz raj, mir, bratstvo, slobodu, čistoću. Samo za trenutak sreće, (kada bi ih kao oslobodili), držali su ih u kavezima, i privikavali na zatočeništvo. Katkada bi se znalo dogoditi da golubove sprži olimpijski plamen, da ih polove dresirani sokolovi ili orlovi, da njima nahrane životinje u zoološkom vrtu ili pak da nakon jednog kruga preleta, slete natrag u kavez. Vjerskim vođama dolijetali su natrag, a iz ruku političara i vojskovođa rado su odlijetali što dalje. Ako prije svega trebamo postići mir sa samim sobom, to znači da trebamo prepoznati bijelog goluba u sebi. Trebamo ga i osloboditi i živjeti s njim svakodnevno. On nas možda može naučiti i letjeti. |
11.04.2006., utorak
Sova
Ljudi imaju neprijatelje u svojoj vrsti, ptice također. Kada sova huči, kažu netko će umrijeti u susjedstvu. Kad čujete lupu na tavanu kao da netko hoda, možda baš sova lovi golubove koji su ondje sagradili gnijezdo. Ova sova koju ćete moći vidjeti tek ako povećate ovu sliku, preko dana spava, a noću lovi. To je snimljeno u Starom Petrovom selu. Čovjek iz susjedne kuće je ovih dana umro, a vlasnik dvorišta u kojem je sova također je završio u bolnici i kažu da neće dugo. Jedan stariji gospodin je prije nekoliko godina, penjući se na drvo da bi skinuo veliko gnijezdo, od iznenađenja pao kad su ga iz gnijezda pogledale velike oči sove. Dijete je reklo: „Dida je pao kad je ugledao psovu!“ (to smo kasnije u šali prepričavali). Neke tajnovite organizacije za svoj amblem koriste lik sove. Prije nekoliko godina oko 5 ujutro ogromna sova bi se zaletjela u prednje staklo na automobilu. Mislio sam da mi je poda automobil skočio čovjek. Bio sam šokiran iznenadnim događajem. Ona je lamatajući velikim krilima nestala u tmini. Sove su navodno mudre imaju specifičan vid kojem teško što može promaći, a također i okreću glavu u nevjerojatnoj rotaciji. |
Proljetnice
Sunce, kiša, toplo, vjetar, pa sve ispočetka desetak puta na dan. Proljeće je stiglo i sve probudilo iz zimskog sna. Trebamo se riješiti nagomilanog viška masnoća u tijelu. Malo smo se kretali, a dobro papali. Već smo se od dugog boravka u kući počeli međusobno svađati. Idemo sad malo na zrak u prirodu osjetiti buđenje. Pogled na zelenu salatu otkriva želju i potrebu za vitaminima. Stiže i Uskrs, jaja, kuhana šunka, vjerski obredi, dolazak članova šire obitelji iz Zagreba. Opet ćemo se sjetiti djetinjstva i slušati savjete o tome kako bi trebali živjeti. Ipak su mi to posebno dragi trenutci, simpatični i pomalo nostalgični. Proljetnice su u vrtu. Još kao dijete sam ih obožavao i prvi otkrivao još ispod snijega. Kasnije sam osjetio i kako je divno proljeće u primorju, kad posebno intenzivno zamirišu aromatske biljke. Kao dijete prve „svoje novce“ zarađivao sam skupljanjem i prodajom puževa. Tako sam si kupio prve „prave“ patike i traper jaknu. Nitko mi nije bio ravan. Danas razmišljam kako djetetu kupiti ponovu za Uskrs. |
Gnijezdo
U novogradiškom središnjem gradskom parku ponovno su se ovog proljeća prije dolaska ptica selica počele gnijezditi vrane i gavranovi. Uz puno graktanja danima su donosili granje i pravili gnijezda za svoju mladunčad. Park tada još nije niti zazelenio, a drveće nije izlistalo. Sve se događalo prije nego što je najednom sve propupalo i buknulo u proljetnoj ljepoti, sve do danas kada su i magnolije ispred Gimnazije nabubrile svoje velike cvjetove. Magnolije se sjećam iz Požege i iz Zagreba ispred studenskog doma na Šari gdje sam proveo nekoliko lijepih godina u prizemlju C-paviljona. U proljeće se ptice gnijezde, ali i ljudi krenu s gradnjom i uređivanjem. Kažu ljudi da onoga tko se ženi i tko gradi kuću, ne treba žaliti jer očito ima novaca. U novogradiškom kraju zbog svekolike besparice, malo se gradi. To mogu samo oni s debelim mirovinama ili privilegiranim primanjima, ili ako imaju nekoga u inozemstvu. Kad vidim tko je sve uspio sagraditi novu kuću i nabaviti stan, upitam se ima li pravde i vrijedi li djeci pričati priče o poštenju i važnosti učenja i školovanja. Pravda je relativna, a proljeće dolazi svake godine i donosi ljepotu, buđenje i radost života. Ne može se bez gnijezda, a njega valja graditi na sigurnom. Neka gnijezda su privremena, neka trajna, neka se obnavljaju i renoviraju. I ptice vole biti u novim gnijezdima, jer mali ptići moraju biti u mekom i toplom, zaštićeni od proljetnih oluja i proždrljivaca. Zašto vrane i gavranovi uporno dolaze u gradski park iako ih odande svake godine rastjeruju , čak i puškama? Što to ima što privlači te (kako neki kažu) ptice zloslutnice, koje su posebno bile brojne tijekom rata, kada je tutnjalo i sve je izgledalo tako crno, kao njihovo perje? Da li smo mi vranograd ili gavranograd? |
09.04.2006., nedjelja
Pasji život
Prodao je dušu čovjeku i navodno mu postao najbolji prijatelj. Čovjek to nikada neće poštovati nego će ga držati u uzništvu, u lancima i sjetiti ga se tek ponekad, kad mu zatreba nježnosti ili neke druge emocije. Psi pomažu ako želite smršaviti, ako ste slijepi, ako ste sami, ili naprosto ako više nemate povjerenja u ljude. Psi su tu da bi ste vi dokazali sebi i drugima da možete biti i bolji, a ne samo nervozni, bahati, oholi, agresivni ili možda čak teško podnošljivi sebi i okolini. I psi imaju psihu i navodno ima i onih koji uspješno podređuju čovjeka sebi. Oni mogu iskorištavati vašu ljubav i postići primjerice da mrzite mačke i da vam ne smetaju dlake i pasji smradež u vašem stanu ili automobilu (mada to vaši prijatelji i rodbina primjećuju ali vam ne žele reći kako vam se ne bi zamjerili). Kad čovjek kaže da živi kao pas, misli na to da živi neurednim životom, neredovito se hrani, nema uredan seksualni ili obiteljski život, skita se i ne može se vezati za jedno mjesto. Pudlice u bogatim obiteljima imaju pasji život na kojem bi pozavidjeli materijalno siromašni ljudi. Psi lutalice su odmetnici kako u pasjem, tako i u ljudskom svijetu, oni odbačeni od čovjeka živi su svjedoci ljudske nemilosrdnosti.. "Pasji svatovi" su nešto kao grupni seks na ulici. Kujice katkada "zavrte glavom" psima, tako da se oni znaju ponašati poput ljudi. Nesauvislo bivaju zaluđeni lavinom hormona "i samo im je ona stvar na pameti", kad se strasti smire, tada vide da su počinili kobne životne greške no nema povratka. Psi mogu predvidjeti događaje i imaju istančanija čula od ljudskih, no to ne znači da su inteligentniji stvorovi. "Seoska džukela" je posprdan izraz za psa koji pazi na obiteljsko gospodarstvo i ne spada među one s rodovnikom koji imaju posebne nasljedne osobine (krvosljednici i slično). "Avlijaner" je također posprdnica k tome još i s turcizmom. Danas se osjećam kao pas jer mislim da me samo iskorištavaju, mada se baš trudim udovoljiti svima. Negdje sam pročitao da se prema nekim vjerovanjima katkada noću (u neke dane u godini ) psi okupljaju na tajnovitim mjestima i razgovaraju njima znanim jezikom o svojim problemima. Preko dana se ponašaju kao da se ne poznaju, a zapravo među psima navodno postoji povezanost, pa čak i odgovarajuća hijerarhija i zakonitosti. Ista priča kaže da su oni u službi dobra, za razliku od mačaka koje su "na drugoj strani". |
06.04.2006., četvrtak
Leti, hodaj, plivaj, roni
„Snađi se druže“, stara je parola iz nekih bivših vremena koja itekako vrijedi i danas. Ptice i druge životinje navikle su na to da ako žele preživjeti, da se moraju prilagoditi okolini u kojoj žive, te svladati mnoge vještine. Ovih 5 pataka snimio sam ovih dana u eko-etno selu Stara Kapela. Prema novom zakonu koji nas navodno štiti od ptičje gripe, te životinje bi morale biti u zatočeništvu, no one kao svih ovih godina radosno švrljaju po jarku kojeg su napunile prve obilnije proljetne kiše. Nemojte me izdati i odati nekome tajnu gdje se nalaze ove patke. Dovoljno mi je bilo što su me iza firangi gledale sumnjičave nečije oči koje su vjerojatno mislile da sam jedan od veterinarskih špijuna. Kao djeca smo uživali u proljeće tambati po nabujalim jarcima. Lovili smo žabe, i čak ih i sicirali i poput dabrova pravili male brane. Patke je obožavao moj pokojni otac. On nije mogao gledati klanje svinja ili bilo koji drugi čin ubijanja. Kada ga je hitna odvozila u bolnicu iz koje se nije živ vratio, u haustoru se pojavio stari patak, tatin ljubimac, koji ga je valjda zadnji put došao pozdraviti. Tog patka smo poklonili jednoj obitelji poslije očeve smrti. Nismo mogli niti zamisliti da bi ga skuhali. Druga varijanta bi mu bila da eventualno ugine od starosti. Patke imaju jednostavan probavni sistem i kažu da nije baš uputno jesti njihova jaja. Kao dijete najčešće sam doručkovao bijelu kavu i pečena jaja na oko. Nismo imali novaca za salame i kojekakve namaze. Pačja jaja sam baš volio, no nadao sam se da će doći dan kad ću ipak i nešto drugo doručkovati. Patke su mi uvijek bile drage. One su mi na neki način pomogle da odrastem i shvatim neke stvari na vrijeme. |
| < | travanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr