O siromaštvo možemo govoriti pozitivno i negativno; možemo govoriti kršćanski i ljudski. Ne želim ja nikome ništa prodavati a kamoli nekoga u nešto uvjeravati, ali kad govorimo o siromaštvu, mi, obični ljudi, odmah mislimo na manjak materijalnih dobara, premda ima I duhovnog siromaštva koje je možda gore od materijalnog.
Isusov poznati govor na gori, govor o blaženima, počinje:”Blago siromasima”!
Punim pravom, jer kako kaže sv.Ambrozije, prva krepost po redu je ona, koja je temelj i izvor ostalima. Prvo blaženstvo, ponavlja on, jest siromaštvo. Ono je uistinu prvo u redu vrlina, majka i roditeljica vrlina. Zašto?
Onaj koji prezire vremenite stvari, taj cijeni vječne; nitko neće doći u kraljevstvo nebesko, koji opterećen požudom svijeta, više nema snage da ga ostavi, da ga se riješi.
Sveti Bazilije, sveti Jeronim, sveti Augustin, prije njih Origen, poslije njih sveti Grgur, dokazuju na isti način: privrženost zemaljskim dobrima jest zapreka da se steknu duhovna dobra.
Ja se veoma dobro sjećam općega materijalnog siromaštva poslije II. Svjetskog rata. Međutim ljudi su bili zadovoljniji nego danas. A dobro se sjećam I onih par godina pred propast bivše države, kada se, materijalno gledano, daleko bolje živjelo nego danas. I u to “dobro” vrijeme su ljudi kukali, htjeli su imati još više. To je dokaz da se materijom, novcem ne može kupiti sreća. Pretpostavljam da ti pripadaš mlađoj generaciji koja baš nije naučila na naimaštinu. Vaše poimanje siromaštva je dijametralno različito od moga, a da i ne govorimo o mišljenju jednoga starca koji je preživio i I. i II. Svjetski rat. Ono što se danas smatra normalnim, nekakvim standardom, je relativno. Ja sam odmah po uspostavljanju nove hrvatske države za potrebe Vlade preveo Zakon o socijalnoj pomoći SR Njemačke. U mojem popratnom opismu tadašnjem ministru sam rekao, da je nažalost „normalno“ da je kapitalizam nemilosrdan i da stvara velike socijalne razlike. Kapitalizam nije riješio niti jedan socijalni problem. O tome sam problemu napisao nekih pedesetak stranica ali nisam još nigdje uspio objaviti, jer to je „tvrd govor“. Jasno da se siromaštvo, posebno kao fenomen kapitalističkog, a mogli bi već govoriti i o postkapitalističkom društvu, nesmije zaboraviti, nesmije pomesti pod tepih. Dapače! Na njega se mora uvijek i svom snagom ukazivati, jer u pitanju je ljudsko dostojanstvo. Dakle pune ruke posla imaju i vjernici i humanisti. Mogao bih još, ali već sam pretjerao. Basta! Puno te pozdravljam!
25.04.2006. (19:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
baca iva
O siromaštvo možemo govoriti pozitivno i negativno; možemo govoriti kršćanski i ljudski. Ne želim ja nikome ništa prodavati a kamoli nekoga u nešto uvjeravati, ali kad govorimo o siromaštvu, mi, obični ljudi, odmah mislimo na manjak materijalnih dobara, premda ima I duhovnog siromaštva koje je možda gore od materijalnog. Isusov poznati govor na gori, govor o blaženima, počinje:”Blago siromasima”! Punim pravom, jer kako kaže sv.Ambrozije, prva krepost po redu je ona, koja je temelj i izvor ostalima. Prvo blaženstvo, ponavlja on, jest siromaštvo. Ono je uistinu prvo u redu vrlina, majka i roditeljica vrlina. Zašto? Onaj koji prezire vremenite stvari, taj cijeni vječne; nitko neće doći u kraljevstvo nebesko, koji opterećen požudom svijeta, više nema snage da ga ostavi, da ga se riješi. Sveti Bazilije, sveti Jeronim, sveti Augustin, prije njih Origen, poslije njih sveti Grgur, dokazuju na isti način: privrženost zemaljskim dobrima jest zapreka da se steknu duhovna dobra. Ja se veoma dobro sjećam općega materijalnog siromaštva poslije II. Svjetskog rata. Međutim ljudi su bili zadovoljniji nego danas. A dobro se sjećam I onih par godina pred propast bivše države, kada se, materijalno gledano, daleko bolje živjelo nego danas. I u to “dobro” vrijeme su ljudi kukali, htjeli su imati još više. To je dokaz da se materijom, novcem ne može kupiti sreća. Pretpostavljam da ti pripadaš mlađoj generaciji koja baš nije naučila na naimaštinu. Vaše poimanje siromaštva je dijametralno različito od moga, a da i ne govorimo o mišljenju jednoga starca koji je preživio i I. i II. Svjetski rat. Ono što se danas smatra normalnim, nekakvim standardom, je relativno. Ja sam odmah po uspostavljanju nove hrvatske države za potrebe Vlade preveo Zakon o socijalnoj pomoći SR Njemačke. U mojem popratnom opismu tadašnjem ministru sam rekao, da je nažalost „normalno“ da je kapitalizam nemilosrdan i da stvara velike socijalne razlike. Kapitalizam nije riješio niti jedan socijalni problem. O tome sam problemu napisao nekih pedesetak stranica ali nisam još nigdje uspio objaviti, jer to je „tvrd govor“. Jasno da se siromaštvo, posebno kao fenomen kapitalističkog, a mogli bi već govoriti i o postkapitalističkom društvu, nesmije zaboraviti, nesmije pomesti pod tepih. Dapače! Na njega se mora uvijek i svom snagom ukazivati, jer u pitanju je ljudsko dostojanstvo. Dakle pune ruke posla imaju i vjernici i humanisti. Mogao bih još, ali već sam pretjerao. Basta! Puno te pozdravljam!
25.04.2006. (19:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...