Obećao sam objaviti fotografiju psića moje drage nećakinje Anje.
To je Džoni, sretni psić s Malešnice. Vrlo je mlad i pomalo blentav, nježan i plašljiv i uživa brojne privilegije za kojima bi mu zasigurno mnogi ljudi pozavidjeli. Džoni nije za selo i provinciju, jer tu vladaju druga pravila. On je jednostavno prefin za periferiju.
Kad smo kod tog imena sjetim se „Azre“ i činjenice da sam godinama obožavao tu grupu koju sam na neki način pratio od samih početaka. Sretao sam Džonija i ekipu kad sam išao na jelo u Studentski centar, a uz neke moje prijatelje odlučio sam im organizirati koncert u našem novogradiškom kraju. To je bilo nakon njihovog prvog albuma, kada doista nisu imali niti 1 promil današnje karizme i kultnog statusa. Prodali smo 19 ulaznica. Dečki su poštene odradili 2 sata neprekidne svirke (Štulić, Leiner, Hrnjak), a nakon toga smo sjeli kraj peći i uz rum-kolu razgovarali i šalili se onako neobavezno. Nisu zamjerili što nisu mogli dobiti dogovoreni novac, no srećom tih dana su svirali u Požegi ( mislim da su ondje i unajmili razglas) pa su se valjda nekako „pokrili“. Bili smo tada pre-alternativni za lokalne glazbene ukuse.
Još jedan događaj desetak godina poslije toga (ali prije rata). Moj band je imao probu, kad je odjednom iz mraka došla poznata faca. Bio je to Jura iz grupe „Aedrom“ koji je tada počeo svirati sa Azrom koja je tada bila nevjerojatno popularna. Netko ga je poslao k nama posuditi gitarsko pojačalo za Džonija. Moje mu je odmah „zapalo“ za oko, i ja sam im ga posudio za svirku u domu u Starom Petrovom Selu. Morao sam otići to vidjeti. Bila mi je čast i ponos gledati kako Džoni Štulić svira na moje gitarsko pojačalo. U društvu mojih glazbenika od tada sam zbog tog pojačala i događaja imao poseban status. Bio je vrlo zadovoljan i samo se nasmijao poslije koncerta, kad sam mu spomenuo davni koncert. Imao sam dojam da nema pojma o čemu mu govorim. Jura mi je rekao „hvala“ a Džoni je bio u svom svijetu.
Prošlo je još neko vrijeme i stjecajem čudnih okolnosti u Zagrebu sam bio nazočan posljednjem koncertu „Azre“ prije što je Džoni otišao u inozemstvo. Kiša je padala, pokisnuo sam prije koncerta, a nakon njega dugo sam hodao ulicama Zagreba u natopljenoj kožnoj jakni, sklopivi kišobran mi je bio pod jaknom. U ušima mi je odzvanjalo „Kada Zagreb izranja iz sna….“ Išao sam tragom slika iz Džonijevih pjesama i bojao se velikog grada.
Post je objavljen 27.04.2006. u 10:24 sati.