„Bože moj zašto si me ostavio?“ znakovita je rečenica spominjana u pjevu Muke u vjerskim obredima Velikog Petka. Danas sam posve neplanirano prateći aktivnosti jedne političke stranke, bio u jednoj obitelj prigradskog naselja Kovačevac, koja živi u vrlo siromašnim materijalnim uvjetima s nekoliko djece oboljele od vrlo teških bolesti. Ti mali anđelčići gledali su nas s prozora kad smo ulazili, a potom se razbježali i posakrivali. U dvorištu su lajala dva psa, a između nogu nam je proletjela mačka kad smo ulazili u kuću koja je odavala dojam neurednosti i prljavštine. Pomislih kako trebam oprati ruke kada dođem kući. Njihova majka je primila poklon (šunku, jaja, sokove i uskrsni kolač u velikoj žutoj vrećici) i tihim glasom zamolila da se o tome ne piše u novinama. U drugoj kući gdje živi petoro djece, njihova majka nas je dočekala ispred kuće dolazeći od susjede koja joj je posudila malo mljevene crne kave. Uručili smo dar njoj i djeci pored automobila na ulici jer nas eto nije pozvala niti u dvorište. U trećem slučaju dar namijenjen obitelji iz Cernika koja ima osmoro djece, uručili smo susjedi trudnici koja nam je rekla da je obitelj otišla skupljati drva u obližnji šumarak. Rekla je da je u toj obitelji glavna fizička radna snaga trudna majka koja je već skoro za roditi. U dvorištu sam vidio dvije kokoši koje su skakale zatvorene u olupini crvenog vatrogasnog kombija. U četvrtom slučaj poklon smo darovali siromašnoj starici u centru grada, kojoj je umro i suprug i sin koji je svojedobno i magistrirao. Gospođa je vrlo uglađena i naizgled uredna i kulturna žena. Njena kuća je u susjedstvu i u stanju je raspada. Njoj je ovo pomoćni smještaj koji tek malo bolje izgleda, a navodno živi od 1200 kuna mjesečne socijale. Čudno nas je gledala jer je shvatila da ovo nije nekakva klasična pomoć umirovljenicima nego da je ona očito među onima odabranima (najugroženijima). Smiješak na rastanku je bio usiljen, a svi smo se osjećali nelagodno. Kad sam se vratio s tog terena osjetio sam odjednom neku veliku tugu, i to najviše kad pomislim na onu djecu. Nedavno sam se prisjetio da sam baš na današnji dan prije desetak godina pjevao ulogu Isusa Krista u Muci. Marljivo smo vježbali Muku u Župnom uredu, no pred Veliki Petak sam se jako razbolio, glas mi je bio dubok i bolan i sam sebe nisam mogao prepoznati. Žene su plakale u crkvi i gledale me maglovitim pogledom, a ja sam jedva obavio ovu za mene svetu dužnost. Osjetio sam veliki ponos i pomislio na muški dio moje obitelji koji nije nikad previše odlazio u crkvu. Gledali su me s divljenjem, a ja sam imao dojam da sam bio obogaćen nekom velikom pozitivnom energijom. Fotografiju koju vidite snimio sam na današnji dan prije mislim dvije godine. Ona mi je na neki način otvorila neke nove putove. To je Središnji Križ na Gradskom groblju pored kojeg delegacije u raznim prigodama polažu vijence, jer niti nakon svih ovih poratnih godina nisu još izgradili spomen obilježje poginulim hrvatskim braniteljima.
Post je objavljen 14.04.2006. u 14:12 sati.