23.03.2006., četvrtak
Nebeski igrokaz
Kad čovjek leti nerijetko bude puno buke i rada strojeva koji uznemire sve ostale stvorove kojima je let „kao dobar dan“. Čovjek misli da može sve poput svakog drugog stvora. Može biti zmija, može bosti kao komarac, gristi kao vuk, biti lukav kao lisica, umiljat kao mačka ili odan kao pas. Može li doista? Takozvane stereotipe vežemo u podsvijesti za određena živa bića, a sebe ne vidimo. Niti jedan stvor ne može načiniti toliko zla kao što može čovjek. Izmisliti i primijeniti mehanizme oduzimanja života i uništavanja svega oko sebe. Kao djeca smo se ljuljali na ljuljačkama, smišljali melodije pjesama i pjevali gledajući u oblake koji su krstarili nebom. Svijet je bio tajna prepuna ljepota koje na nas čekaju. Godine su donijele istinu. Djetinjstvo je divan lažni svijet prepun ljepota, baš takav kakav bi smo željeli da bude. Plastične igračke helikoptera bile su zamjena za smradež nafte i metala velikih zrakomlata ogromnih proporcija. Leteći strojevi za ubijanje ne mogu me impresionirati nego samo nanervirati. Nebo iznad grada je pretrpjelo još jedan šok. Ptice su se privremeno posakrivale, kao onda kad su letjele granate i smrad smrti i straha bio dio pijane svakodnevice. Pivom smo tada slavili kraj još jednog dana među živima. Danas gledamo igrokaze na nebu i gledamo djecu na ljuljačkama. |
Povratak ždralova
Postoji red u prirodi koji rijetko kada doživljava izmjene. Neki dan, kad je bilo sunčano, čula se dreka s neba, kad ono ždralovi lete sa zapada prema istoku. Nekoliko jata u razmaku od nekoliko sati preletjelo je i jedno vrijem kružilo iznad kuće u kojoj živi moja obitelj. Kažu neki ljudi da oni žive na Uralu ili negdje na Karpatima, ili pak negdje drugdje, tko zna gdje. Jedno stanište očito nemaju, nego eto putuju, ovisno o godišnjim dobima, kao nekakav leteći cirkus ili ciganska karavana. Kad smo na Zemlji, za njih smo sitne točkice na koje oni mogu obaviti i nuždu. Ovih dana rušili smo dotrajale dvorišne zgrade koje su se počele urušavati od zuba vremena i starosti. To čak nije zidao niti moj pradjed, jer on je imanje jednostavno kupio od nekog tadašnjeg očito imućnog čovjeka. Na meni je da rušim i popravljam, kad već dvije generacije prije mene nisu po tom pitanju baš puno učinile. Dreka ždralova s neba, a ja sam mislio da su se neka bića zalegla u tom kršu kojeg ćemo srušiti. Dva dana je bilo lijepo ptice su prelijetale dvorište, a mi smo obavili većinu posla. Ponovno zahlađenje i kiša. Sve se pretvorilo u razrovanu kaljužu, kao da se i zemlja pati da izbaci drlog i napravi mjesta za nešto ljepše. Čuje se cvrkut malih ptica iz obližnjeg vrta. Po dvorištu skakuće nekoliko prekrasnih sivih ptica srednje veličine sa prelijepim crveno-žuto-plavkasto-zelenim rubovima za krilima i repu. Ne znam kako se zovu i otkud su došle. Nisam tužan, samo poprilično umoran i željan završetka posla te da sjednem s mirom popiti kavu u dvorištu koje će biti ograđeno od tuđih pogleda. Dvorište će imati više prozračnosti, Sunca, a manje vlage i sjene. |
18.03.2006., subota
Putu je kraj
Čovjek je smislio i plovila da bi se brže kretao Svijetom. More je tajna koju nikad nećemo do kraja otkriti. Ovu malu barku nije željelo potopiti nego tko zna iz kog razloga položiti kraj asfaltnog puta. Dalmacija joj je dom, a Biograd utočište za raspad. Mi u Slavoniji hodamo po dnu bivšeg Velikog Mora. Vidio sam okamenjene ribe u našim brdima i dio ribolovnog pribora nekih dalekih ljudskih plemena. U našem novogradiškom kraju, na brdu Slavči su pronašli falusni simbol koji s jedne strane prikazuje muško spolovilo, a s druge ženske atribute. Nazvali su taj arheološki nalaz „Venerom sa Slavče“ pa ga čak koriste i u promidžbene turističke svrhe. Novogradiški praljudi zasigurno su živjeli na brdu, a ne u dolini po kojoj mi tumaramo svakodnevno. Možda u negdje pronađu i lađe. U Savi sam prije nekoliko godina (za vrijeme nezapamćene suše) vidio ostatke velikih brodova koji navodno potiču još od Rimljana. Jednom sam umjesto stare cipele ili soma upecao neobičnu posudu s još čudnijim ugraviranim znakovljem. Sve je završilo u blatu u kaljuži krava i krda domaćih svinja pored Pričca. Pustio sam i ovaj tekst na Internet kao da sam pustio brod u boci.Tek čamac u raspadu, bez vesala, jedara i vjetra. SOS na ljudsku savjest. More je bilo milosrdno, no vlasnik nije. |
Križ kraj puta
Na raskršćima cesta pa čak i poljskih putova u Slavoniji, ali i u Istri često stoje križevi uz koje netko donosi cvijeće. Kažu da je to preventiva, da se na tim mjestima ne bi sastajale vještice, vile i vilenjaci te kovali razne planove koji bi naštetili ljudima. Tko zna zašto, ali relativno često provezem se pored ovog mjesta iako mi baš i nije „na ruku“. Uvijek se prekrižim i poželim zaštitu za obitelj i sebe, da se sretno vratim s puta. To je put kojim je jedan čovjek iz malog sela u blizini odvezao kamion u Irak i ondje na ničijoj strani poginuo u tuđem ratu. U selu nedaleko tog križa nedavno je sebi bombom oduzeo život mladić koji je pisao pjesme i nesretno živio bez posla i primanja. U selu s druge strane puta imao sam prijatelja koji je navodno „prolupao“ i više s nikim ne komunicira kao prije. Bili smo nerazvojni i bio mi je kao brat kojeg u stvarnom životu nisam imao. Jedne zime u dane Božića više puta sam tu noću prolazio, a kad sam se vraćao sve je bilo zaleđeno u automobilu, pa čak i brave od vrata tako da sam jedva izašao. Bojao sam se da mi se auto baš na tom mjestu ne ugasi, na pola puta između sela, daleko od prvih kuća. Razmišljao sam o tome kako nije dobro sresti neznanog čovjeka na takvom mjestu. Prisjetio se dječačkih večernjih povrataka biciklom s kupanja na Orljavi, kada su mi u mrklom mraku psi dahtali po nogama koje su grčevito gazile pedale. Kao da sam obarao brzinske rekorde po drndavom putu bježeći od zvijeri koju nisam niti vidio, samo čuo njen lavež i zamišljao veličinu. Najgori je bio pas vučjak na Kovačevcu, koji je i po danu bio velik. Nisam pristalica postavljanja križeva uz cestu, na mjestima pogibije nekih ljudi. Pored tih križeva se ne prekrstim, ali zato to činim prolazeći pored crkvi i kapelica. To najčešće činim kad sam sam. Ako je netko još sa mnom u automobilu osjećam nelagodu, pa to nekada namjerno ne učinim. Na tom križu s fotografije katkada zna odmarati sokol, pa i druge ptice. S te visine pogledom love miševe s oranica, a kažu da veća ptica grabežljivica lako ulovi i zeca a i goluba. |
I pad je let
Da bi bio ptica moraš pobijediti strah od letenja. Da bi živio moraš biti jači od straha kojeg ti život katkada servira. Jedan lokalni letač zmajevima i malim avionima već mi je više puta nudio besplatno vozanje nebom iznad grada i okolice, no nisam pristao jer nisam imao želju za tim. Avionom polijećeš, letiš i spuštaš se. Padobranom kontrolirano padaš i usput letiš. Danas su specijalni policajci letjeli iznad grada i padali točno na veliki X pored „šahovnice“ na trgu ispred banke. Iskakali su iz helikoptera koji ih je ostavio u oblaku iznad grada. Dobio sam želju za letenjem. Znatiželjna masa ljudi gledala je prema nebu, kao da se mole Bogu, a zapravo su strepili da ne bi koji padobranac zapravo pao njima na glavu. Uzdizali su mobitele i digitalne kamere prema nebu, poput nekog rituala prema Svevišnjem, kao da mu kažu „Evo naših drugih očiju koje imaju moć zabilježiti nestvarni pomalo trenutak“.Prije sam često sanjao da letim. Zapravo sam lebdio iznad stvari, pa čak i iznad kuća i šuma, te stvari gledao upravo kao iz ptičje perspektive. Nakon toga sam sanjao putovanja gotovo uvijek jednim te istim krajolicima koje u stvarnom životu nisam do tada viđao. Jedanput putujući prema moru kao da sam prepoznao krajolik iz sna. Od tada pokušavam zapamtiti barem pokoji detalj i putovanja iz snova, a možda je sve samo posljedica gledanja satelitskih tv-programa ili što ja znam. Leteći policajci odjeveni u crno, vitki su i žilavi dečki koji su očito dobro uvježbani za te stvari. „I pad je let“, to je stara fora sa faksa, kada ne položiš ispit, no doista je tako. |
17.03.2006., petak
Vrijeme je za pametnije
Ma ne možemo mi naprijed sa starim načinom razmišljanjima, s birokratskim okorjelim strukturama, poltronima, ljudima ogrezlih u dodvoravanje aktualnim političarima na vlasti ( ma tko bio, crveni žuti ili plavi ili roza vragovi). Mladi su stalno u zapećku, omalovažavani, obezvrjeđivani i minorizirani. Stariji se boje novih tehnologija. To je strah od onoga s čime se oni ne znaju služiti, a misle da su prestari da bi počeli učiti. Bez sustavnog stjecanja znanja i samoobrazovanja i oni koji sada nešto znaju, za svega godinu dana ako ne prate nova dostignuća, već će kaskati za onima koji su to svladali. Ide vlak novih tehnologija, u našem gradu otkucavaju zadnji trenutci da se neki noktima uhvate za zadnji vagon te kompozicije.U gradskoj upravi niti pročelnici pojedinih gradskih upravnih odjela nemaju PC, a ono što se da vidjeti u nekim uredima već je odavno trebalo biti na otpadu ili u muzejima. Za laptope su čuli ( neki su ih i vidjeli), a ima i onih (imućnijih) koji ih koriste da u radno vrijeme surfaju bez veze. Ovo što vidite na fotki su „strojevi“ iz Industrijsko-obrtničke škole. Ondje je puno toga OK, a i druge gradske škole su „skužile“ kako treba raditi. Bit će bolje ako je suditi po situaciji u gradskim osnovnim i srednjim školama. Dajte više prostor mladima. Nekima je stvarno vrijeme za mirovinu. Ne samo to, ako već odu u mirovinu, neka onda ondje i odmaraju, a ne opet otimaju mladima kruh i tako ih tjeraju iz grada. Grozno zvuči ona: „dok jednima ne smrkne, drugima ne svane“, no ima tu puno istine. Dajte više, maknite se. |
Sram vas bilo
Po mnogo čemu smo originalni i primitivni, a ovakvih divljih deponija u novogradiškom kraju imate na tisuće. Ljudska vrsta truje ptice, ostala bića i cijelu prirodu dok se raspravlja samo o raspodjeli nekakvih novaca i prelijevanju iz šupljeg u prazno. Misli globalno djeluj lokalno. Pričaj o zaštiti okoliša, a svoje smeće rasipaj okolo. Opća nekultura, obiteljski neodgoj, opća klima neodgovornosti i površnosti. Nemar za vlastito zdravlje. Ovo je manje od kapljice mora u moru zagađenja. Nemojte se čuditi što u novogradiškom kraju ima toliko oboljelih od tumora i karcinoma. Stres, rat, svekolika zagađenja i uz to svaki dan iznova ovakva „mrtva priroda“.Sram vas bilo. |
Zemlja
Poljodjelci o zemlji govore sa strahopoštovanjem i divljenjem, a političari i razni mudraci o njoj lupetaju takve gluposti da nije za slušati. Što učiniti s državnim poljoprivrednim zemljištem? Kome dati kome prodati, kome oteti? Poticaji, muljaže, zasij tek tako, nemoj gnojiti, briga te kako će biti. Prikaži štetu, moli boga da led stuče, baš te briga, muljaj, petljaj, platit će država, osiguranje, ili netko treći. Vitezi hrvatske ravni, seljačke stranke, puna usta retorike. Uzmi poticaj, kupi novi auto, investiraj u nešto drugo,ionako imaš drugih prigoda. Zaprijeti bombama, blokadama cesta, bavi se politikom. Idemo u Europu, pravi se katastar vinograda, višegodišnjih nasada. Uzmi kredit, zaduži se. Prezentacije savjetodavnih službi, predpristupni fondovi EU. Baš te briga za staračka seljačka domaćinstva. Oni su ionako jednom nogom u grobu. Trebamo mlade moderne poljoprivrednike, farme, zaokružen proces proizvodnje. Samo će veliki opstati. Neka mali krepaju. Krediti, banke, investicije, sajmovi, kravlje ludilo. Korumpirani veterinari i inspektori, udri po seljaku. Vodno slivna naknada, zarasli kanali i poplave, komunalije, oslobađanje od participacije, poskupljenje lijekova, visok tlak. Pogrebni troškovi. Uvedite i plaćanje hrvatskog zraka i hrvatske zemlje. Poskupljuje repromaterijal, plavi dizel. Zemlja vas sve čeka, ma koliko vi lupetali o njoj. |
Cica mace
Dojadilo više ovo vrijeme, kišovito, snjegovito, bljećkavo i nikakvo. Kad će više Sunce zasjati poslije ovih zimskih babaroga? Evo već su se pojavile i cica mace koje kao da drhte od zime. Ovih dana vozeći se automobilom u večernjim satima ugledao sam i nekoliko zečeva uz cestu. Nekad ih je bilo puno, ali kažu da su potrovani zbog primjene herbicida na poljima. U međuvremenu ima sve više zapuštenih oranica i zaraslih kanala te grmlja koje lagano prerasta u male šikare i mlade šume. To je idealno stanište sitnih životinjica. Oranice se odmaraju, a ptice grabljivice prelijeću tražeći miševe koji sve češće izlaze iz zemlje. Priroda se ipak budi i kada uslijedi nekoliko toplih dana sve će odjednom zazeleniti i procvjetati. Klimatološke promjene su evidentne. Više nemamo klasičnih proljeća i jeseni. Imaš samo ljeto koje prži i pola godine zime. Sunce prži sve opasnije, a zime su sve okrutnije. Čovjek je uspio naštetiti prirodi, a da ne spominjemo genetski inženjering i uvozne bolesti na usjevima kojih nije bilo dok nismo uvozili sjeme iz SAD-a i nekih europskih država. Uvozimo katkada i životinje koje nikada nisu obitavale u Slavoniji, i onda se čudimo što je poremećen red u prirodi. Najbezvezniji igrač u toj igri je čovjek koji ne poštuje pravila, nego ih sustavno krši. Tko još mari za cica mace, osim alergičara? |
16.03.2006., četvrtak
Pogled s visine
Najbolji pogled na Svijet oko sebe imaju ptice. Ti stvorove često vežu uz pojam slobode. Amerikanci su sa svojim orlovima ušli u vlastitu povijest. Sjetite se flaminga, slavuja, bijelih golubova (koje su katkada iskorištavali političari i drugi ovozemaljski autoriteti). Na što vas asociraju sokolovi, čvorci, supovi, rode, vapci, kolibrići, lešinari, albatrosi, galebovi? A papige? Percepcija ljudskog raja nerijetko podrazumijeva ptice raznih boja i njihov čaroban pjev u divna sunčana jutra ili romantične sutone. Nakon ove dosadne zime stići će uskoro i dugo očekivano proljeće. Doći će i ptice selice, nikada toliko neželjene kao ove godine. Pogađate da mislim na psihozu smrtonosne ptičje gripe. Ptice su i kokoši, pure, patke, guske. Gledano s gastronomskog stajališta na životinjski svijet, ljudi jedu ono što leti, hoda ili pliva.Kako ptice doživljavaju ljude? Možda kao one opasne i manje opasne, ili možda kao uobičajenog neprijatelja u prirodi koji se nalazi negdje pri vrhu prehrambenog lanca? I ptice katkad pojedu ljude, a o toj fobiji čak je snimljen i dobro poznati filmski klasik (horor). Ljudi vole ptice držati u zatočeništvu i protuprirodno im mijenjati staništa. Ptice su nanijele manje zla ljudima nego ljudi njima. Ptice su dobile krila da bi mogle pobjeći od prirodnih neprijatelja koji samo hodaju ili gmižu. Ljudi vole ptice spominjati u pjesmama i umjetničkim djelima. Ptice ne pišu pjesme i ne slikaju. Ptice najradije žive u slobodi što dalje od urbanih sredina. Neke vrste ptica vole živjeti u kolonijama poput ljudskih gdje vladaju odgovarajuća pravila. Pticama ne trebaju radari. Ljudi su izmislili avione koji smetaju pticama. Ptice su katkada razlog pada aviona. Neki ljudi su alergični na ptičje perje. Ptice se izlegu iz jaja, a ljudi su sisavci. Ptice kao i ljudi znaju graditi nastambe. Neke ptice znaju krasti kao i ljudi. Neke znaju i psovati, kao ova s fotografije, koju je upravo zbog toga vlasnik odlučio prodati. |
U bespućima Slavonije
Na obroncima Psunja i Papuka, u truleži lišća, u vlazi mokre trave i daleko od ljudskih pogleda leže ogromne bukve koje je nevrijeme, tko zna kad, polomilo kao čačkalice. Kažu da je takva pijavica sišla svega nekoliko kilometara južno prema našem gradu, da bi bio opći kaos (kao tornado). Tu postoje i spilje raznih veličina u kojima se i danas katkada nalaze razne zvijeri, spavaju šišmiši, ili izviru potoci čiste pitke vode. Nije uputno hodati neutabanim stazama jer mine prijete tamo gdje se najmanje nadate. Ljudi tu katkada svrate planinariti, fotografirati, kupiti gljive ili tko zna kojim povodom. Nije loše osjetiti taj kontakt s prirodom, penjući se kroz šumu po strmovitom brijegu. Shvatite što znači ne biti u kondiciji, ili pak kako je lovcima i planinarima. U pričama o ravnoj Slavoniji stvarno ima puno neistina. Nekad se i živjelo po brdima gdje postoje arheološki nalazi nekadašnjih naselja. Ti nekakvi „praljudi“ silazili su primjerice prema Savi (koja je bila razlivena svud širom) loviti ribu. Nije bilo nasipa uz Savu, nije bilo sadašnjih autoputa i cesta, carovala je močvara i bogatstvo flore i faune. U kontaktu s prirodom shvatimo katkad koliko smo sitni i mali. Naši svakodnevni problemi, zapravo su manje značajni nego što nam se čini. Ljudi žive tako da se orijentiraju jedni na druge, a zaboravljaju prirodu. Prema njoj se ponašaju bahato i prepotentno. Kad priroda „okrene ploču“ onda se čude. Pamtim miris konja i odlazak na rad u polju za vrijeme ljetnih žega, berbu bijelih trešanja na rubu šume, žabe i zmije u potocima, nabujalu Savu u proljeće kada krene zelenilo trava i sivilo rijeke dijeli pogled od plavih bosanskih planina. Lovio sam s ocem štuke u savskim rukavcima gdje su se jeleni dolazili kupati. Na malom motociklu vozili smo se kroz šiblje i trnje do najboljih mjesta za ribolov. Obožavali smo gledati životinje na slobodi u prirodi. Vraćali smo se kasno navečer kad su se već počeli brinuti i pitati:“Pa gdje su oni?“. |
Anđeli postoje
Nisam neki vjernik, niti se dodvoravam svećenicima zbog nekih osobnih interesa. Ne nagovaram ljude da budu aktivni u nekoj od vjera, jer mislim da je vjerovati u nešto ili ne doista stvar osobnog izbora. Kad mi je bilo teško, u nekoj teškoj životnoj situaciji, pa čak kad mi je i život izravno bio u opasnosti, imao sam dojam da mi je u ključnom trenutku stigla tražena pomoć. Nedavno sam čitao neke knjige i čak gledao neke poprilično neozbiljne tv emisije o tome da li eventualno postoje anđeli (kao personifikacija neke sile koja nam pomaže i čuva nas). Misticizam mi je također stran, pa ne mogu tražiti rješenja u nadnaravnom, čega se iskreno rečeno i zazirem, jer smatram da čovjek tu može zaglibiti i zastraniti, pa i izgubiti poveznicu sa stvarnim životom. Imam pomalo čudan stav da mi u životu često srećemo anđele, a da toga nismo niti svjesni. Oni se možda kriju u likovima ljudi i životinja ili pak su nevidljivo prisutni uz nas u nekom okružju u kojem se zateknemo. Moram priznati da mi godi osjećaj blizine dobrote, i čini me opuštenim i čak veselim, a isto tako odmah reagiram kada osjetim kod drugih ljudi primjerice zločestoću, pakosne misli i druge oblike zla. Ljudi participiraju anđele kroz vjerske skulpture kakvu vidite na fotografiji snimljenoj ispred katedrale u Zagrebu. Mislim da anđeli ne moraju imati savršeno lijep lik, niti krila. Može anđel biti i netko tko je ružan po mjerilima ljudske estetike, a krila na neki način imaju i svi oni koji katkada putuju avionima, pa je i to relativno. Volio bih da moji anđeli budu uz mene stalno kao što su to bili i do sada, mada po nekim mjerilima ne živim baš u nekom materijalnom izobilju. Tu nekakvu moju sreću ne razumiju katkada niti moji najbliži, koji su opterećeni brigama nekako stalno u borbi za novcem. Mislim da ima nešto u teorijama plusa i minusa, dobra i zla, noći i dana (itd). Cijeli svijet je izgrađen na suštinskim suprotnostima kojima se stalno opredjeljujemo tijekom svog života. Volio bih cijelo vrijeme biti igrač svjetla i dobrote i odolijevati uspješno raznim negativnim kušnjama. Za sada sam dobro igrao uz pomoć mojih nevidljivih prijatelja koji me čuvaju i čine me radosnim |
15.03.2006., srijeda
Kuda vode slavonske ceste?
Ne zna se što je naizgled tužnije, da li jesenje kiše ili zimske hladnoće i izmaglice. Treba li krenuti nekud dalje u potrazi za boljim životom? Ova zima se otegla u nedogled pa tako i potrošnja energenata za grijanje naših domova. Kad ti je po zimi hladno, a nemaš za grijanje, to je grozno i osjećaj hladnoće biva još snažniji. U gradu je nedavno uvedena plinska mreža, no i za to treba imati novaca. Govore da će početi graditi tvornice u industrijskoj zoni. S tim pričama su već dojadili, pa je vrijeme da već nešto konkretno učine. Tko će tu dobiti posao? Ako bude kao u veletrgovačkim centrima koji su nedavno otvoreni, bit će jadno i bijedno (žene na blagajnama rade za 1600 kuna u groznim uvjetima i po 15 sati dnevno). Samo im kažu:“Ako vam se ne sviđa, uvijek možete uzeti radnu knjižicu“. Kako bi bilo da svi odemo u Zagreb? Kad pogledate po županijama, jedino ondje postoji pravo tržište radne snage, pa čak za neke struke i mogućnost izbora. Mi u provinciji smo po tom pitanju katastrofa, a uz to caruje korupcija i razna mafija. Može li se do podla na pošten način? Skepticizam i sumnja. Savjetodavci za nove poslove kažu da treba pozitivno razmišljati te da je to ključ svakog uspjeha. Moram priznati da uopće nisam pesimist i nekakav lik okupiran crnim mislima. Mislim da smo kao društvo zaglibili u mnogim sferama i više niti jedna vlast nema prava prodavati demagogiju, nego da treba (ako se već ne zna kako nešto napraviti) slijediti tuđe pozitivne primjere. Država je previše centralizirana i metropolizirana. Tu je ključan problem, jer koncentracija kapitala i svega što ide s tim na jednom mjestu dovodi do nedostatka kapitala na drugom mjestu. Dakle nužna je bolja raspodjela nego što je sad. Neće vrana vrani oko izvaditi, pa niti aktualni političari rezati granu na kojoj sjede. Njima je dobro. Dobro je bilo i onim prije njih, a već se neki pripremaju smijeniti ove što su sad (koncentrični krugovi gluposti, poput koncentričnih krugova siromaštva, poznatih u ekonomiji). Umjesto nesposobnih političara trebaju nam sposobni gospodarstvenici koji jedini mogu spasiti situaciju. Nova Gradiška je trenutno nigdje, a krajnje je vrijeme da bude bar negdje, i mi obični ljudi skupa s njom. |
Muke "mladog" blogera
Muke „mladog „blogeraO kako si tepam. Evo patim se sa slikama, a i sa postavljanjem teksta na ovaj blog zato što ne znam (krhko mi je znanje kojeg uporno pokušavam nadomjestiti upornošću i strpljenjem). Kad sam studirao više sam mislio na neke druge životne radosti i strasti, a uzgred rečeno i tehnologija nije bila na ovoj razini. Ekonomija tadašnje Jugoslavije je bila u raspadu, a ja sam iz tog predmeta na Ekonomskom faksu dobio vrlo dobar. Dakle vrlo dobro sam znao nešto čega sada nema, a već tada se vidjelo da je sve u raspadu. Ja sam ratni profiter koji je dobio kakav takav posao baš za vrijeme bivšeg, neki kažu domovinskog rata. Ovaj tekst je otišao u krivo jer sam zapravo htio reći kako šume spavaju zimski san. Prema jednoj mudrosti kaže se da duše mrtvih borave u krošnjama drveća. Ponekad su mi šume ( koje obožavam) zbog toga jezovite i mistične. Slavonija je nekad bila još veća šumetina s ogromnim hrastovima. Životinja je bilo kao u priči, kao recimo sad političara. Ajmo msad to pokušat postavit na blog. Drž' te mi fige. |
Gdje sam , što sam?
Nakon naizgled uspješnog pokretanja bloga, pokušavam ga pronaći preko raznih tražilica, a potom i na listi (blog.hr) no nikad nitko nije čuo za nešto što se zove Novogradiščanin.Mi inače iz NG imamo kompleks da smo provincija te da nam je štošta uskraćeno u životu samo zato što smo u nekom obliku "nedođije"(što bi Srbi rekli). Često za to nismo sami krivi, a katkada pogotovo naši županijski susjedi Brođani kažu da stalno nešto "brondamo" (da ne bi možda htjeli i da se Županija zove Brodsko-novogradiška, a ne Brodsko-posavska). U medijima Novu Gradišku spomenu samo kad je nešto negativno, a tu se često zaigra uz poznati hrvatski jal i jal loklanih novinara koji kao i velika većina drugih ljudi iz te "branše" nerjetko jedni druge ne mogu smisliti. Ja sam apsolutni početnik u blogiranju pa vjerojatno nešto nisam napravio kako treba. Slao sam i mail na Blog.hr pa nisam dobio nikakav odgovor. Da li sam među blogerima ili je sve ovo fikcija, za koju samo ja znam? |
07.03.2006., utorak
Rođen za let
Tko mi je kriv? Školovanje u Slavonskom Brodu, Požegi, Zagrebu, pa natrag u rodni grad Novu Gradišku baš početkom 90'-tih. Rat (nekom brat), pa onda mir bez posla u financijskoj bijedi. Sve se nadaš bit će bolje, proći će krize, bit će nešto. Vrijeme prolazi, malo toga se pozitivnog mijenja na bolje. Firme se zatvaraju, političari i njima bliski jedino dobro žive. Inteligencija igra neku čudnu igru poltronstva i šutnje. Da li uopće u provinciji ima istinske inteligencije koja bi trebal i morala biti pokretač razvoja? Sistem «ne talasaj» upražnjavaju birokratske strukture kojima je zapravo svejedno tko je pobijedio na izborima, (oni uvijek ostaju i u svoje redove regrutiraju nekog iz šireg rodbinskog kruga). Grad krupnim koracima ne ide nikud dok se tvornice zatvaraju, a najveći promet radne snage je na Zavodu za zapošljavanje. Kao ptica selica bijah i na moru par godina da se nešto zaradi i preživi. Opet dalek let i san za gnijezdom. I to u međuvremenu riješih. Iz gnijezda vire kljunovi (najradije se jedu mesni obroci), no nema dosta, pa se sekiram. Propustih neke prigode u životu, lovio sam i ribu i nekad i bolje živio (nisam niti znao da mi je bilo lijepo). Nema napuhavanja, morao bih opet na let, a baš mi se ne da. |
Ah ti blogovi!
Evo i mene nakon nekih razočarenja na kojekavim portalima gdje sam radio kao manijak besplatno (za tuđu korist).Ovdje namjeravam "guštati" i pisati nešto što će nadam se biti zanimljivo. Dobrodošli svi na moj blog . Dobrodošao ja među Vas. Toliko sam blogova pročitao i komentirao, da je vrijeme da i sam krenem. |
| ožujak, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr