Da bi bio ptica moraš pobijediti strah od letenja. Da bi živio moraš biti jači od straha kojeg ti život katkada servira. Jedan lokalni letač zmajevima i malim avionima već mi je više puta nudio besplatno vozanje nebom iznad grada i okolice, no nisam pristao jer nisam imao želju za tim. Avionom polijećeš, letiš i spuštaš se. Padobranom kontrolirano padaš i usput letiš. Danas su specijalni policajci letjeli iznad grada i padali točno na veliki X pored „šahovnice“ na trgu ispred banke. Iskakali su iz helikoptera koji ih je ostavio u oblaku iznad grada. Dobio sam želju za letenjem. Znatiželjna masa ljudi gledala je prema nebu, kao da se mole Bogu, a zapravo su strepili da ne bi koji padobranac zapravo pao njima na glavu. Uzdizali su mobitele i digitalne kamere prema nebu, poput nekog rituala prema Svevišnjem, kao da mu kažu „Evo naših drugih očiju koje imaju moć zabilježiti nestvarni pomalo trenutak“.Prije sam često sanjao da letim. Zapravo sam lebdio iznad stvari, pa čak i iznad kuća i šuma, te stvari gledao upravo kao iz ptičje perspektive. Nakon toga sam sanjao putovanja gotovo uvijek jednim te istim krajolicima koje u stvarnom životu nisam do tada viđao. Jedanput putujući prema moru kao da sam prepoznao krajolik iz sna. Od tada pokušavam zapamtiti barem pokoji detalj i putovanja iz snova, a možda je sve samo posljedica gledanja satelitskih tv-programa ili što ja znam. Leteći policajci odjeveni u crno, vitki su i žilavi dečki koji su očito dobro uvježbani za te stvari. „I pad je let“, to je stara fora sa faksa, kada ne položiš ispit, no doista je tako. |