Odlučio sam krenuti ponovno pisati na svom blogu. Eto nije me bilo dvije godine tu iz niza razloga o čemu ćete vjerujem pročitati "između redaka" u slijedećim postovima. Pozdrav starim prijateljima blogerima: Rib@rnici, Sirenici, Bać Ivi,...nadam se kako su ipak tu negdje
- 22:57 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
30.12.2010., četvrtak
Ja sam čovjek iz boce za zimnicu
Kad se sjetim što mi se sve dogodilo tijekom ove godine, stvarno mogu biti sretan što se sve u ovim zadnjim danima godine završava (u financijskom smislu) u plusu. U emotivnom smislu dakako pun sam malih i većih ožiljaka od kojih su neki (što bi rekli mi Slavonci) “već zarasli kao na ćuki”, a druge ću vjerojatno ponijeti i u grob. Kao dijete kad progleda (pa drekne u plač), kao mačka kad vidi svoj odraz u ogledalu, kao stoper koji konačno dočeka samilost stranca, tako sam se ja čudio, bivao uplašen, razočaran, žalostan, a puno rjeđe sam bio vesel i ponosan. Promijenio sam puno toga, a i ne žalim, dapače možda sam trebao i više. Razočaran zbog svoje lakovjernosti i naivnosti, sam sam ponajviše na sebe ljut, kad se sjetim koliko su me lagali, a ja to nisam primjećivao. Želio bih nastaviti negdje gdje sam stao, onda kada sam se ponadao da moji putevi vode u bolju budućnost moje male obiteljske zajednice. Putovanja su nam bila dobra protiv stresa, a mi smo voljeli stalno nekud ići, gledati ljude kroz staklo i komentirati promjene u prirodi tijekom godišnjih doba. U malom gradu ili velikom selu, svi sve o svakom misle da znaju, a mene ne zanima kako drugi žive, pa mi kažu da nisam baš “sav svoj”. Vijest da je netko od poznanika preminuo, toliko je učestala da pomišljam kako sam i sam ostario ( jer toliko tih ljudi znam). Rakovi, srčani i moždani udari i razne druge boleštine, kao da su se namnožile u ovim vremenima teškog života. Više se nitko niti ne obazire na ljude koji vade prazne plastične boce iz kanti za smeće i iz kontejnera. Do prije koju godinu, to je bila i sramota, a danas nije. I ljudi su se isprokletili pa gdje god stignu glume političare koji kao odlučuju o sudbinama mnogih. A svi smo mi ponajprije živa bića sa svojim nasušnim potrebama za jelom pićem. Treba nam toplina doma po zimi i ostale osnovne potrebe, pa tek onda zabluda o “uređenom” pravednom demokratskom društvu (kojem navodno težimo). Našim malim i velikim političarima padaju maske iz dana u dan sve više, pa kao poslije maskembala, čudimo se, pa kažemo: “Pa to si ti?” I gledamo oko sebe pa kažemo: “Bit će tog još! I ovaj je lopov, I onaj! I onaj treći!” I čudimo se ciframa, stotinama tisuća ili milijuna kuna, eura ili drugih novaca koje su pokrali, pa si mislimo: “Eto pa zato nemamo! Pa zato propadamo sve dublje do dna!” Htjeli ili ne, pod snažnim utjecajem medija, svi podliježemo masovnoj histeriji, a život stalno teče i ne staje. I ljudi stalno nekud odlaze i dolaze, Ja isto prođem gradom. Gledam ozbiljna lica i nagađam tko će slijedeći preminuti, jer svi smo mi bolesni. Sretne me poznanik, pa pita: “Pa kako si, pa što ima?, a ja znam da me izmudruje kako bi “imao što za tračati”, jer danas se ni to ne pita bez nekog razloga. Tko me jednom svjesno uvrijedii, to nikada ne opraštam. Ljudi su skloni radovati se tuđem zlu, a to mi je baš odvratno. Zato sam skeptičan prema svakom naizgled slučajnom razgovoru, jer među ljude su se uvukli zavist i jal. I kako to obično biva, više te razumiju i poštuju oni koji ti se nikada nisu dodvoravali niti ulizivali, već oni koji su “gledali svoja posla” i kojima si eto tek tako oduvijek bio simpatičan. Pomišljam na suštinu reklamong slogana “OUT JE IN” na jednoj od svjetlećih gradskih reklama, koji kao da odgovara cijeloj našoj Slavoniji koju su osramotili i ponizili hoštapleri i njihove nezasitne dame. I to je već “stara priča”, pa se tako i moja ovogodišnja životna događanja lijepo uklapaju u to sivilo hladne jutarnje zimske izmaglice u Novoj Gradiški, u srcu Slavonije, na kraju ove 2010. godine. I glupo pitanje za kraj: “Što očekujemo od slijedeće godine?” Smrt ne treba očekivati, jer ona će i onako doći, u dan, u sat, u godini i trenutku koji je već odabran. Život dostojan čovjeka? E to bi već mogla biti realna i teško ostvariva želja za koju bi mi trebalo nešto više mogućnosti zarade novca, sloge i zajedništva. Prije svega toga najviše želim zdravlja mojim najmilijima jer u njima vidim razlog moga postojanja i motiv koji me pokreće i onda kada bi najradije stao ili nekud zauvjek otišao.
|
- 10:02 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
03.12.2010., petak
Riječi su dijamanti (a šutnja je zlato)
Potreba za pisanjem, strah od smrti, želja za vječnošću, testiranje vlastitih mogućnosti, pokušaj promjene svijeta, emocionalno pražnjenje, preispitivanje samog sebe, potraga za nadrealnim, obračun sa zlom, trag u vječnosti, tek tako nekakvo intelektualno zezanje? Ne znam zašto pišem na ovom blogu. „Kad me uhvati“ pišem svaki dan, a ponekad je suprotno i nema me mjesecima. Zapravo mi je ulazna lozinka komplicirana i ne znam ju napamet, tu su i neke čisto tehničke prepreke itd., itd., a kada bih se doista htio pravdati sam sebi, razloga bi još bilo pregršt. Ipak mislim da treba pisati jer recimo za razliku od rada na radiju, gdje sve nekako ode u vjetar i nestane, ovdje ipak ostane trag. Riječi su snaga u rukama mudrih, a onima koji to bezuspješno pokušavaju biti služe kao bič kojim obične normalne ljude lupetaju kojekakvim glupostima. Prepričavaju mi ovih dana govor mržnje koji sustavno u epizodama stiže od podmuklo osoba koje kao po kazni vuku sobom vlastiti teret nemorala, pokvarenosti, zla i lopovluka. Ne bi njih niti bilo da im ne odgovara klima i uvjeti koji su im bili plodno tlo za rast i bujanje. Što bi rekao Štulić: „Padaju mi na pamet vodene boje. Umazane ruke, lako se peru?“ Razmišljam o sarkastičnim pogrebnim epitafima koji bi bili pogodni takvima i sličnima. Njihovo djelovanje je njihova najgora reklama, a trenutak istine zapravo već žive. To je nešto kao glavobolja poslije teškog pijanstva. Zlurado zločesto lupetanje dobiva zgražavanje i osudu kao nagradu. Bolje im je u živom blatu ne micati se puno, jer će samo brže tonuti na dno. Definitivno zapravo već jesu na dnu dna, kao što je netko mudro primjerio komentirajući njihov vokabular i umne, stručne i ljudske dosege. Sve je to zapravo bilo za očekivati, pa i reakcije njihovih pokrovitelja, sponzora i ma kako ih već zvali. Ne žale ni para ni dara da ostvare do kraja svoj naum otimačine. Oni znaju kako se to radi jer su već po tom receptu „usrećili“ druge „lokalce“ stvarajući svoje svemoćne „mreže“ po cijeloj zemlji uz veliku pomoć svojih ljudi u važnim institucijama sistema. Pa i to se zna, jer su u tu priču ušli u svom transparentnom bahatom stilu, ne prikrivajući namjeru besramno se obogatiti „prodavajući maglu“, a drugima braniti da uopće bilo što javno kažu i pri tome na sva usta lažu kako se „baš tako radi i u Europi“.. Opet pomišljam kako smo stvarajući novu državu, stvorili birokratska čudovišta i lažnu demokraciju u kojoj se tako vješto snalaze kojekakvi politički smutljivci i njihove sponzoruše, te pobočnici - bijednici beskičmenjaci i cijela svita interesnih patuljaka. Oni ljudima izmučenim socijalnom bijedom i neimaštinom drže lekcije iz domoljublja, prozivaju i prijete. Žele nam ogaditi predivne domoljubne pjesme, koje pompozno najavljuju svoji poganim slatkorječivim jezicima. Upravo obični ljudi jako dobro znaju da baš s tim pjesmama oni nemaju nikakve poveznice jer su se prije 90.-tih tako zdušno zalagali protiv svega što u nazivlju ima H a kamoli HRVATSKO. Baš zbog toga treba pisati i to ne samo rečenice nego i knjige. Jednu sam nedavno objavio, jednu završavam, a bit će ih zasigurno još jer je okolina u kojoj živim tako inspirativna, kako u pozitivnom, a još više i u negativnom smislu. O tome sam donio čvrstu odluku dok sam sjedeći na klupi gledao moj rodni grad.
|
- 22:50 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
09.09.2010., četvrtak
Nakon perušala
Puno toga se dogodilo u međuvremenu od posljednjeg posta do danas, no ne želim nikoga zamarati problemima, nego eventualno samo nešto napisati o čemu bi možda bilo dobro dublje promisliti. Lakomost je ljudska osobina slična gramzljivosti, nezasitnosti, bahatosti. Kao što svaki lonac ima poklopac tako su ljudi za sve smislili i pokoju mudru izreku, pa kazaše tako onu: „Možeš koliko hoćeš ali nećeš dokle hoćeš!“. I stvarno, puče balon, ode mast u propast, puče bruka o dugovima, lopovlucima, utajama. Umjesto arogancije, prepotencije, rasipništva i demonstracije moći, stiže brzo istina na uvid, a možda i na naplatu. I dok su jedni jedva preživljavali drugi se rasipali do apsurdnosti uz onu „ma netko će već platiti“. Gdje se skrila pravda i tko koga godinama štiti i zašto to čini? Nije to teško dokučiti ako se želi, a ako ne, onda će se sve nastaviti samo će se drugačije zvati. I što sad? Po dosadašnjim rezultatima, institucije sisteme uglavnom (zbog niza razloga) neće odraditi svoj posao onako kako bi trebale i morale (da smo u kakvom „sređenom“ društvu to bi se žurno dogodilo). U cijeloj priči zapravo ništa novo. Već viđen model po kojem se u Hrvatskoj može vrlo brzo postati materijalno bogat, ne prezajući od bilo čega, i usput rugajući se nekim temeljnim vrijednostima. Ljudi kažu „misli na sebe, briga te tko će tu sada voditi glavnu riječ“, a ja pomišljam na to kako se ponovno ne cijeni rad, sposobnost, neutralnost, poštenje, nego više spletkarenje, dodvoravanje, politika, ulizivanje i slično. Tko je podijelio žene i ljude na „naše“ i „njihove“? Prije sam gledao njihove, a sad ću naše, ili obrnuto? Sve dok je tako, bit će nam tako kako nam je, i ne moramo očekivati ništa posebno. Podobnost ili sposobnost je stara priča. I ne zavrjeđujemo izgleda bolje svi mi kao cjelina od vrha do dna (ili obrnuto). Netko spominje povijesne kletve, netko globalne zavjere. Nije uopće upitno kakvi smo, nego da li se možemo mijenjati? U goblenu intirga i spletki trebalo bi rasplesti sve niti kako bi se nešto novo i ljepše moglo izvesti. Sve je tako isprepleteno, a opet tako očito i poprilično nedolično i jadno. U prirodi se svakodnevno rađa i umire i to je osnovna zakonitost. Ljudi vole komplicirati, a mnogi od toga i jako dobro žive. Na sceni su igrači „raznih fela“. Predstava je u tijeku. Nekima se radi o glavi, a neke sve to samo zabavlja, neki su kao i uvijek ravnodušni, a drugi čekaju znak da li da zaplješću ili da zvižde i negoduju. Sve su naznake da je riječ o tragediji s elementima humora.
|
- 16:22 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
19.06.2010., subota
Proljetnice
Moj sin je na početku ovogoišnje proljeća snimio lijepe fotografije proljetnica. Evo malo osvježenja u ove sparne ljetne dane.
|
- 13:59 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
21.05.2010., petak
Rođendan u zakorovljenom vrtu
Spremam se večeras ponovno založiti vatru, kako bih se malo ogrijao u ovom hladnom svibnju. Danas sam prije kiše pokosio travnjak, a društvo mi je pravila mršava šarena mačka, koja se , čini mi se, tek omacila. O njoj sam pisao u jednom od davnih postova. Jednog davnog juta pronašao sam ju izgladnjelu i gotovo slijepu pored jedne novogradiške pekarnice. Dovezao sam ju kući, nahranio i ona je ostala. Ona nije kućna mačka, nego živi tu okolo. Kada me vidi u dvorištu, zastane, dođe i gleda me u oči u očekivanju da ju barem na tren malo dodirnem. Kada se to dogodi, nedugo zatim ode. Životinje osjete, i znaju biti zahvalne. Sutra mi je rođendan, a danas sam s gađenjem pratio vijesti o situaciji na poslu gdje se ljudi svađaju i samo što se međusobno ne rastrgaju. Kulminacija mržnje, nesposobnosti, a sve u sjeni lakomosti, prokletstva i pokušaja da se pošto poto bude u svijetu imućnih, na račun onih koji samo žele skromno živjeti od svog rada. Gdje je kraj ponižavanju? Nadam se blizu. Sram nas bilo što dozvoljavamo da Slavonija bude ovako javno silovana i obeščašćena. Sve je jasno kao dan ali oni sa zdravim očima se najviše prave slijepi. Legalizirana višegodišnja anarhija pred očima onih koji bi morali voditi brigu o provedbi zakona. Ako se to smije, pa hajmo svi u anarhiste? Mene su učili poštenju. Vrati novčanik ako ga pronađeš, budi bogobojazan, poštuj sve ljude. Kako da sad postanem lopov preko noći, da pljunem na sebe i sve svoje korijene? Pa naravno da neću. Hladni svibanj, tragično loše prokleto krizne godine. Zebu me noge, možda je to znak da „dam petama vjetra“. Koja smijurija i sprdnja, koji „nemogući mix“ ljubavi i boli. Kako je do očite prepoznatljivosti dovedena suština njihove mržnje. Pjesme su isprostituirali i političari u kampanjama, pa kao da su poslali poruku drugima, „to se smije“, činite to i svi vi drugi, jer i to smo vam odavno uzeli (a da niste niti znali). Sutra mi je rođendan. Ne mogu se radovati jer strahujem za budućnost i ogorčen sam i kivan i na sebe. Sudbina je (ako je ima) valjda nešto što je teško smjestiti u kontekst vremena. Nisam mogao birati niti dan niti mjesto svog rođenja, a sve što dalje i sve drugo bih htio mijenjati. Sutra idem na krštenje jednog djeteta, Na malu feštu u širem obiteljskom okružju. Eto tu ću proslaviti svoj rođendan, ali većina za njega neće znati. Godine sam protratio družeći se s krivim ljudima, tako lakomisleno i naivno, čak tragično i žalosno. Danas je u dvorištu procvala prva crvena ruža, a uskoro će ih biti cijelo čudo. Naoštrio sam sjekire i motike i kanim napraviti velikog reda u vrtu.
|
- 22:58 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
19.04.2010., ponedjeljak
Umoran sam od budala
Kao da me sve boli, i duh i tijelo mi traže odmor. Najradije bih se na Suncu grijao negdje pored manje rijeke, u svježoj travi, dok plovak očekuje trzaje šarana, ne misleći o nekim teškim egzistencijalnim pitanjima. Zapravo to i činim kad god poželim. Jednostavno zažmirim i eto me u svijetu relaksacije. Neki koji u svemu traže razlog misle da mi netko brani raditi, pisati, misliti. Koje li gluposti. Laž je isto maštarija. Može biti lijepa kod dobroćudnih ljudi, ali zli se njome češće koriste. Samo oni znaju zašto to čine. Od zlih ljudi samo su gore zle žene (spominje se i u jednom bećarcu). Možda bi kraća psihoanaliza pokazala da me zapravo jedna od njih silno želi, pa me zato na sva zvona okolo kudi i oblajava bez razloga? Smiješno mi je, ali ima tu nešto, ipak neću od tuđe bolesti praviti sprdnje. U proljeće priroda u živim bićima budi požude. Volim mirise proljetnog cvijeća i donekle mogu razumjeti bube koje eto nasjednu na mamac. I mi smo katkada slični. Padnemo na miris, izgled, riječ, a kada prođe prvi dojam osvijestimo se probuđeni kao nakon pijanstva, pa se možda i kajemo ili mislimo da smo pogriješili.
Iskreno sumnjam da je pas najbolji čovjekov prijatelj. S tim se vjerojatno niti psi ne bi složili da mogu govoriti. Ljudi si često daju neke nadnaravne sposobnosti, a to je zapravo fikcija i neistina. Pas u snu vjerojatno sanja neku kujicu, dobar zalogaj ili nešto slično. Sumnjam da su mu ljudi prioritet. Negdje sam pročitao da životinje, poput ljudi, imaju svoje snove. Ja kao da sam zaboravio sanjati lijepe snove. Rijetko mi se dogode. Kao da su me umorile budale „raznih fela“ i životni problemi i sekiracije. Jučer mi je palo na pamet da bih mogao na dvorište iznijeti kauč i malo odspavati na Suncu. Digao sam noge na stolicu i promijenio žice na mojoj crvenoj električnoj gitari. U šali bi rekli „oštri se za nove svirke“. To sam trebao već odavno učiniti, no nije mi se dalo. Branio mi je neku unutarnji glas koji mi je rekao „ušparaj, pa stare su još dobre, mada su trunčice raštimane“. Dojadilo mi je „fulanje „ za skoro pola tona na donjim poljima pragova. Znate ono: odsviraš kako treba, a ono ne zvuči dobro. Shvatiti mogu samo oni koji se u glazbu razumiju. Škrtci bi rekli: „šparaj dok imaš, ako su žice stare i nevaljale, još su čitave“, a ja si mislim „ma dojadilo mi je natezanje u svemu i svačemu“, ma neka lijep instrument ima ono što zavrjeđuje. Nek krepa škrtost, bacam se u investicije.
Na krovu kuće ovih dana gledam par mladih golubova. Pomislih:“zašto gloubovi, pčele, mačke, krave (ili već netko treći) nisu „najbolji čovjekovi prijatelji“. Psi izgleda imaju najveću moć trpljenja i tolerancije. Evo zabilježih trenutak se jedan pas, poput mene, odmarao od svega i svačega. Njega kao da je „pucao“ jesenji“ a mene „proljetni“ umor.
|
- 18:04 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
16.04.2010., petak
Ja još ratujem
Kao poslije bolesti, vraćam se u kuću iz koje sam naizgled otišao. Sve me isto dočekalo, ali kao da bi trebalo pospremiti, oprati i započeti nešto iznova. Nosim bolest i radost sa sobom. Stara sjeta me prati kao sjena. Pitam se da li je ljubav nekada postojala ili je sve to bio san kojeg smo godinama živjeli budni? Duša me boli a to se teško liječi. Neću umrijeti sam nego osamljen. Sve mi je više sve svejedno , ali to se samo tako kaže, a živi se drugačije. Noću se budim i brinem. Što će biti? Živim bez novaca, kao po kazni, a drugi ih troše nemilice. Donosio sam krive odluke u ključnim trenutcima, no sad je kasno. Ja sam hranitelji i nisam branitelj. Teže je biti živ nego mrtav. Onako bi bio častan, ovako sam bijedan. Kao da poput Indijaca baš zbog toga još bolje shvaćam sve. Ne vrijedi bisere pred svinje bacati, niti besplatno davati znanje drugima i još zbog toga biti popljuvan. Rulja voli osrednjost, učmalo neznanje i bezvrijednost. Ništa ne voljeti, o ničemu ne sanjati, ne davati nikome nadu i osmjeh, nego sve smatrati besmislenim i samo kritizirati. Treba i taj Grad živjeti baš tako, prosječno bezlično, samozadovoljno posljednjim pozicijama u svemu. I svatko pametan i zdravo uplašen, otići će nekamo što prije i što brže. Ostaviti čarobnjacima intriga neka provode stare trikove na svoj predvidljiv način. Oni su lažni spasitelji i oni znaju sve okrenuti sebi u korist. Nemoj se smijati jer zaplakat ćeš na kraju. Laka si lovina hijenama koje ti se smiju u lice i gledaju kako ti se smrt bliži. Caruje laž i vještina manipulacije. Ponižavam se povjeravajući se onima kojima nije stalo do nikoga. Oni pokušavaju pogaziti vlastitu prošlost i maskirani sami sebe uvjeriti da nisu to oni nego netko treći, nov, drugačiji, privlačniji. Ja sam si zamislio da sam golub i ovih dana vozeći automobil pridružilo mi se jato grlica leteći uz mene. Vidim ptice iz nikada viđene perspektive. To još nisam vidio niti doživio. To je znak, i to osjećam. Predosjećam da ću uskoro odletjeti s njima. Jučer sam bio u Vinkovcima u svojstvu zamjenskog gosta. Kao da je Netko ipak htio da baš ja budem ondje. Vojarna, vojska, vojnici i sjećanja. Ono što smo sanjali ostvareno je. Vidio sam i sada mogu biti miran. O tome smo maštali kada smo u birtijama slavili dan po dan života. Letač me srdačno pozdravio. I on zna da sam sretan, mada sam bijedan. Ne trebaju mi platiti za ono što sam dao, tako sam mislio, tako se ponašao, a na kraju tako i prošao. Jasno mi je sve. Drugi su na vrijeme mislili na sebe. Kada se brzo živi nema puno vremena za razmišljanje. Ja sam ga naizgled imao previše. Već sam se navikao na naizgled slučajan slijed. Svi imamo putove prema gore i dolje, a ja baš odlučio letjeti, pa naizgled mogu časkom i gore i dolje. Nisam zapravo nigdje. Tamburaši su zapjevali pjesmu koja me dirnula. Budi čovjek, pa uz vino i suzu pusti, ali da nitko ne vidi. I sjetim se onih koji su negdje iznad svih nas, sve vide i vrijeme im više ne znači ništa. Sigurno smo im zabavni sa svojim igrokazima o tome koliko tko vrijedi i koliko se kome treba beskrajno diviti. Gomila različitih bezveznjaka u društvu onih kojima je život smrt, onih koji znaju kao preživjeti i kako ubiti. Uostalom to im je posao. Idu u mirovne misije diljem svijeta. Ratuju za mir, za druge, za dobre plaće, za svoje obitelji.
Slavonija u srcu, kao komad zemlje naslijeđene od didova. Kao teret, uteg i magnet. Kao mi nešto stalno branimo od nekoga tko nam to želi uzeti? Onda se predomislimo, pa sve raskućimo sami gore od ratne pošasti. Sami sebe napadnemo i porazimo. Dođu veletrgovački centri, poklonimo svoje banke strancima, pa svi kažu, zemlja se ne cijeni, dukati su prodani, sve to skupa ne vrijedi ništa. Oni odozgora opet nam se vjerojatno smiju pa si misle, ovim baš ne znaju i ne zavrjeđuju, nema tu sreće. Na vrijeme smo otišli.
Danas samo bio marljiv od ranog jutra. Tražio pomoć okolo. Nešto našao, nešto dobio, nešto ušparao, nešto osigurao drugima i sutra svoju borbu nastavljam u 5 ujutro. Završavam jedan veliki posao, a kao i poslije položenog teškog ispita, osjećam prazninu i ravnodušnost umjesto sreće i zadovoljstva. Pomislih na čovjeka kojeg su u džungli našli dugo godina nakon rata, Rekli su mu da je rat gotov. On nije vjerovao.
|
- 08:05 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
17.03.2010., srijeda
Sretni meredov
Velika brana na Orljavi, snimljena sunčane ali hladne nedjelje ožujka, kada se obilni snijeg topio i slijevao s brda. Nedaleko ovog , sada ne baš vizualno lijepog mjesta, nalazi se groblje, Kloštar i Slavonski Kobaš. Tražili smo (supruga, sin i ja) Sunce da nas konačno malo zgrije nakon sada već prokleto duge zime, loženja, smrzavanja. Najbolje je bilo stati u zavjetrini i što manje hodati po hladnoj i blatnoj zemlji. Sin mi kaže: „Nema se tu što slikati. Odoh ja sjesti u auto.“. Gledam Orljavu, sve je otužno u rano proljeće, ipak tu lijevo, gdje je sada šipražje, tu sam se radovao i zapamtio jedan od najljepših dana djetinjstva. Tko zna zašto, opet me slučajnost donijela na tragove prošlosti. Upravo tu sam jednog sunčanog nedjeljnog popodneva prvi puta ulovio nekoliko šarana, a otac je „u pola bijelog dana“ digao i povećeg soma. „Jel' idemo kući, ili ćemo još malo?“, upitao me tada tata kada smo krenuli sa ribičkog natjecanja iz Lužana gdje smo toga dana osvojili treće mjesto i nagradu, novi meredov. Nas dvojica na motoru, dva ruksaka što uvijek smrde po ribi, jedan stari narančasti Tomos moped –remenjaš koji nas je jedva vozio. Nedjelja kao iz najljepših dječačkih snova. Ja sav važan i ponosan, a tata ribički majstor koji je još jednom lakoćom dokazao da je među najboljima u lužanskom ribolovnom društvu. Po prvi puta im je i mene pokazao, svoga sina ribiča. „Ja sam da se ostane!“.-uzvratih mu tada očekivani odgovor i uputili smo se niže, nizvodno kako bi smo još malo pecali toga dana. Meredov je bio doista sretan. Dubinke su se trzale, a šarani dvokilaši vukli iz vode. Bilo je ljeto, nekakav državni praznik onog vremena. Nekad je Orljava prije ove brane išla drugačijim tokom, više uz cestu. Bilo je puno ribe, a posebno velikih somova koje su privlačili otpaci hrane obližnjih svinjaca. Tu je ljeti znalo gadno smrdjeti, a veliki somovi su lovili patke i guske po površini rijeke. Tu, dvjestotinjak metara poviše brane smo imali smo savršeno mjesto za lov na somove. Sada toga više nema. Skrenuli su tok Orljave i ribe je vrlo malo. Tu ispod brane znala se mrijestiti riba iz Save. Na nedalekom ušću smo lovili kečige i šarane divljake, ali dakako i bandare, balavce, i raznu bijelu ribu. Tata me podučavao ribičkim trikovima. Znao je reći da trebaš vjerovati da ćeš uloviti, da trebaš biti miran i strpljiv, no i da treba znati i privući ribu k sebi. Nije volio galamu, i volio je loviti ondje gdje drugi nisu običavali. On si napravi novo mjesto, okrči, pročisti, i eto ti ribe. „Gdje ljudi ostavili trag, riba osjeti i neće na udicu“- znao je reći tako jednostavne svoje ribičke mudrosti. Gledam sad gdje sam i što sam. Još sam dijete u duši, a sve je drugačije, kao umrtvljeno i ružno. Uvijek u proljeće kad se dižu rijeke stiže me neka tuga. Jel' ja to žalim sam sebe ili tugujem za ljudima kojih više nema? To obično riješim tako što odem negdje koji sat samovati kraj rijeke, pa se onda osjećam kao da sam vratio dug i odazvao se nečijem pozivu. Kao da mi je neko zabranio i lijepa sjećanja i otkinuo dio mene i bacio u rijeku kao otpad. Tata nikada nije dozvolio ostavljati smeće iza sebe. Svaki papirić, svaku plastičnu čašu, sam morao ponijeti kući. I to je bila velika škola jer on je poštivao staništa riba i prirodu. Znao se čudno šaliti pa reći kad riba peca: „E ovo je šaran.“. Kad bi ga doista ulovio, ja sam se čudio kako on to zna vidjeti ribu u mutnoj vodi, a ja ne. On je već znao i kako koja riba trza, kako vozi plovak. I tome me podučavao. Što će mi sada ta mala znanja? Nikome ne trebaju, pa niti meni. Ka god vidim meredov, pomislim kako sam jednom davno možda ulovljen njime? Iz te mreže naizgled ne uteče nitko. Riba se meredovom izvlači kad je ulovljena, kad više gotovo i ne pruža otpor, kad se predala. Meredov je pomoć koja je dobrodošla svakom pravom ribiču. Meni sada treba pomoć, meredov za sreću koja se skrila negdje u mutljagi ove moje svakodnevice. Kao da mi sreća izmigolji kada je već ulovljena? Da imam meredov za te stvari, možda bi mi bilo lakše? Više ne idem u ribolov, ne znam niti gdje sam rasuo pribor po kući. Ljetos sam (da žena ne zna) u trgovačkom centru kupio novu rolu za sina. Kad budem imao novaca kupit ću mu i novi štap. Možda me se nekad sjeti, kad me ne bude, kad bude bio u ribolovu, kad ga ponesu sjećanja na naše dolaske kraj Orljave.
Ovaj post posvećujem virtualnom prijatelju Rib@rnici i svim ribičima.
|
- 11:05 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
