30.12.2010., četvrtak
Ja sam čovjek iz boce za zimnicu
 Kad se sjetim što mi se sve dogodilo tijekom ove godine, stvarno mogu biti sretan što se sve u ovim zadnjim danima godine završava (u financijskom smislu) u plusu. U emotivnom smislu dakako pun sam malih i većih ožiljaka od kojih su neki (što bi rekli mi Slavonci) “već zarasli kao na ćuki”, a druge ću vjerojatno ponijeti i u grob. Kao dijete kad progleda (pa drekne u plač), kao mačka kad vidi svoj odraz u ogledalu, kao stoper koji konačno dočeka samilost stranca, tako sam se ja čudio, bivao uplašen, razočaran, žalostan, a puno rjeđe sam bio vesel i ponosan. Promijenio sam puno toga, a i ne žalim, dapače možda sam trebao i više. Razočaran zbog svoje lakovjernosti i naivnosti, sam sam ponajviše na sebe ljut, kad se sjetim koliko su me lagali, a ja to nisam primjećivao. Želio bih nastaviti negdje gdje sam stao, onda kada sam se ponadao da moji putevi vode u bolju budućnost moje male obiteljske zajednice. Putovanja su nam bila dobra protiv stresa, a mi smo voljeli stalno nekud ići, gledati ljude kroz staklo i komentirati promjene u prirodi tijekom godišnjih doba. U malom gradu ili velikom selu, svi sve o svakom misle da znaju, a mene ne zanima kako drugi žive, pa mi kažu da nisam baš “sav svoj”. Vijest da je netko od poznanika preminuo, toliko je učestala da pomišljam kako sam i sam ostario ( jer toliko tih ljudi znam). Rakovi, srčani i moždani udari i razne druge boleštine, kao da su se namnožile u ovim vremenima teškog života. Više se nitko niti ne obazire na ljude koji vade prazne plastične boce iz kanti za smeće i iz kontejnera. Do prije koju godinu, to je bila i sramota, a danas nije. I ljudi su se isprokletili pa gdje god stignu glume političare koji kao odlučuju o sudbinama mnogih. A svi smo mi ponajprije živa bića sa svojim nasušnim potrebama za jelom pićem. Treba nam toplina doma po zimi i ostale osnovne potrebe, pa tek onda zabluda o “uređenom” pravednom demokratskom društvu (kojem navodno težimo). Našim malim i velikim političarima padaju maske iz dana u dan sve više, pa kao poslije maskembala, čudimo se, pa kažemo: “Pa to si ti?” I gledamo oko sebe pa kažemo: “Bit će tog još! I ovaj je lopov, I onaj! I onaj treći!” I čudimo se ciframa, stotinama tisuća ili milijuna kuna, eura ili drugih novaca koje su pokrali, pa si mislimo: “Eto pa zato nemamo! Pa zato propadamo sve dublje do dna!” Htjeli ili ne, pod snažnim utjecajem medija, svi podliježemo masovnoj histeriji, a život stalno teče i ne staje. I ljudi stalno nekud odlaze i dolaze, Ja isto prođem gradom. Gledam ozbiljna lica i nagađam tko će slijedeći preminuti, jer svi smo mi bolesni. Sretne me poznanik, pa pita: “Pa kako si, pa što ima?, a ja znam da me izmudruje kako bi “imao što za tračati”, jer danas se ni to ne pita bez nekog razloga. Tko me jednom svjesno uvrijedii, to nikada ne opraštam. Ljudi su skloni radovati se tuđem zlu, a to mi je baš odvratno. Zato sam skeptičan prema svakom naizgled slučajnom razgovoru, jer među ljude su se uvukli zavist i jal. I kako to obično biva, više te razumiju i poštuju oni koji ti se nikada nisu dodvoravali niti ulizivali, već oni koji su “gledali svoja posla” i kojima si eto tek tako oduvijek bio simpatičan. Pomišljam na suštinu reklamong slogana “OUT JE IN” na jednoj od svjetlećih gradskih reklama, koji kao da odgovara cijeloj našoj Slavoniji koju su osramotili i ponizili hoštapleri i njihove nezasitne dame. I to je već “stara priča”, pa se tako i moja ovogodišnja životna događanja lijepo uklapaju u to sivilo hladne jutarnje zimske izmaglice u Novoj Gradiški, u srcu Slavonije, na kraju ove 2010. godine. I glupo pitanje za kraj: “Što očekujemo od slijedeće godine?” Smrt ne treba očekivati, jer ona će i onako doći, u dan, u sat, u godini i trenutku koji je već odabran. Život dostojan čovjeka? E to bi već mogla biti realna i teško ostvariva želja za koju bi mi trebalo nešto više mogućnosti zarade novca, sloge i zajedništva. Prije svega toga najviše želim zdravlja mojim najmilijima jer u njima vidim razlog moga postojanja i motiv koji me pokreće i onda kada bi najradije stao ili nekud zauvjek otišao. |
03.12.2010., petak
Riječi su dijamanti (a šutnja je zlato)
 Potreba za pisanjem, strah od smrti, želja za vječnošću, testiranje vlastitih mogućnosti, pokušaj promjene svijeta, emocionalno pražnjenje, preispitivanje samog sebe, potraga za nadrealnim, obračun sa zlom, trag u vječnosti, tek tako nekakvo intelektualno zezanje? Ne znam zašto pišem na ovom blogu. „Kad me uhvati“ pišem svaki dan, a ponekad je suprotno i nema me mjesecima. Zapravo mi je ulazna lozinka komplicirana i ne znam ju napamet, tu su i neke čisto tehničke prepreke itd., itd., a kada bih se doista htio pravdati sam sebi, razloga bi još bilo pregršt. Ipak mislim da treba pisati jer recimo za razliku od rada na radiju, gdje sve nekako ode u vjetar i nestane, ovdje ipak ostane trag. Riječi su snaga u rukama mudrih, a onima koji to bezuspješno pokušavaju biti služe kao bič kojim obične normalne ljude lupetaju kojekakvim glupostima. Prepričavaju mi ovih dana govor mržnje koji sustavno u epizodama stiže od podmuklo osoba koje kao po kazni vuku sobom vlastiti teret nemorala, pokvarenosti, zla i lopovluka. Ne bi njih niti bilo da im ne odgovara klima i uvjeti koji su im bili plodno tlo za rast i bujanje. Što bi rekao Štulić: „Padaju mi na pamet vodene boje. Umazane ruke, lako se peru?“ Razmišljam o sarkastičnim pogrebnim epitafima koji bi bili pogodni takvima i sličnima. Njihovo djelovanje je njihova najgora reklama, a trenutak istine zapravo već žive. To je nešto kao glavobolja poslije teškog pijanstva. Zlurado zločesto lupetanje dobiva zgražavanje i osudu kao nagradu. Bolje im je u živom blatu ne micati se puno, jer će samo brže tonuti na dno. Definitivno zapravo već jesu na dnu dna, kao što je netko mudro primjerio komentirajući njihov vokabular i umne, stručne i ljudske dosege. Sve je to zapravo bilo za očekivati, pa i reakcije njihovih pokrovitelja, sponzora i ma kako ih već zvali. Ne žale ni para ni dara da ostvare do kraja svoj naum otimačine. Oni znaju kako se to radi jer su već po tom receptu „usrećili“ druge „lokalce“ stvarajući svoje svemoćne „mreže“ po cijeloj zemlji uz veliku pomoć svojih ljudi u važnim institucijama sistema. Pa i to se zna, jer su u tu priču ušli u svom transparentnom bahatom stilu, ne prikrivajući namjeru besramno se obogatiti „prodavajući maglu“, a drugima braniti da uopće bilo što javno kažu i pri tome na sva usta lažu kako se „baš tako radi i u Europi“.. Opet pomišljam kako smo stvarajući novu državu, stvorili birokratska čudovišta i lažnu demokraciju u kojoj se tako vješto snalaze kojekakvi politički smutljivci i njihove sponzoruše, te pobočnici - bijednici beskičmenjaci i cijela svita interesnih patuljaka. Oni ljudima izmučenim socijalnom bijedom i neimaštinom drže lekcije iz domoljublja, prozivaju i prijete. Žele nam ogaditi predivne domoljubne pjesme, koje pompozno najavljuju svoji poganim slatkorječivim jezicima. Upravo obični ljudi jako dobro znaju da baš s tim pjesmama oni nemaju nikakve poveznice jer su se prije 90.-tih tako zdušno zalagali protiv svega što u nazivlju ima H a kamoli HRVATSKO. Baš zbog toga treba pisati i to ne samo rečenice nego i knjige. Jednu sam nedavno objavio, jednu završavam, a bit će ih zasigurno još jer je okolina u kojoj živim tako inspirativna, kako u pozitivnom, a još više i u negativnom smislu. O tome sam donio čvrstu odluku dok sam sjedeći na klupi gledao moj rodni grad. |
| < | prosinac, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr