Kad čovjek leti nerijetko bude puno buke i rada strojeva koji uznemire sve ostale stvorove kojima je let „kao dobar dan“. Čovjek misli da može sve poput svakog drugog stvora. Može biti zmija, može bosti kao komarac, gristi kao vuk, biti lukav kao lisica, umiljat kao mačka ili odan kao pas. Može li doista? Takozvane stereotipe vežemo u podsvijesti za određena živa bića, a sebe ne vidimo. Niti jedan stvor ne može načiniti toliko zla kao što može čovjek. Izmisliti i primijeniti mehanizme oduzimanja života i uništavanja svega oko sebe. Kao djeca smo se ljuljali na ljuljačkama, smišljali melodije pjesama i pjevali gledajući u oblake koji su krstarili nebom. Svijet je bio tajna prepuna ljepota koje na nas čekaju. Godine su donijele istinu. Djetinjstvo je divan lažni svijet prepun ljepota, baš takav kakav bi smo željeli da bude. Plastične igračke helikoptera bile su zamjena za smradež nafte i metala velikih zrakomlata ogromnih proporcija. Leteći strojevi za ubijanje ne mogu me impresionirati nego samo nanervirati. Nebo iznad grada je pretrpjelo još jedan šok. Ptice su se privremeno posakrivale, kao onda kad su letjele granate i smrad smrti i straha bio dio pijane svakodnevice. Pivom smo tada slavili kraj još jednog dana među živima. Danas gledamo igrokaze na nebu i gledamo djecu na ljuljačkama.
Post je objavljen 23.03.2006. u 15:24 sati.