Na obroncima Psunja i Papuka, u truleži lišća, u vlazi mokre trave i daleko od ljudskih pogleda leže ogromne bukve koje je nevrijeme, tko zna kad, polomilo kao čačkalice. Kažu da je takva pijavica sišla svega nekoliko kilometara južno prema našem gradu, da bi bio opći kaos (kao tornado). Tu postoje i spilje raznih veličina u kojima se i danas katkada nalaze razne zvijeri, spavaju šišmiši, ili izviru potoci čiste pitke vode. Nije uputno hodati neutabanim stazama jer mine prijete tamo gdje se najmanje nadate. Ljudi tu katkada svrate planinariti, fotografirati, kupiti gljive ili tko zna kojim povodom. Nije loše osjetiti taj kontakt s prirodom, penjući se kroz šumu po strmovitom brijegu. Shvatite što znači ne biti u kondiciji, ili pak kako je lovcima i planinarima. U pričama o ravnoj Slavoniji stvarno ima puno neistina. Nekad se i živjelo po brdima gdje postoje arheološki nalazi nekadašnjih naselja. Ti nekakvi „praljudi“ silazili su primjerice prema Savi (koja je bila razlivena svud širom) loviti ribu. Nije bilo nasipa uz Savu, nije bilo sadašnjih autoputa i cesta, carovala je močvara i bogatstvo flore i faune. U kontaktu s prirodom shvatimo katkad koliko smo sitni i mali. Naši svakodnevni problemi, zapravo su manje značajni nego što nam se čini. Ljudi žive tako da se orijentiraju jedni na druge, a zaboravljaju prirodu. Prema njoj se ponašaju bahato i prepotentno. Kad priroda „okrene ploču“ onda se čude. Pamtim miris konja i odlazak na rad u polju za vrijeme ljetnih žega, berbu bijelih trešanja na rubu šume, žabe i zmije u potocima, nabujalu Savu u proljeće kada krene zelenilo trava i sivilo rijeke dijeli pogled od plavih bosanskih planina. Lovio sam s ocem štuke u savskim rukavcima gdje su se jeleni dolazili kupati. Na malom motociklu vozili smo se kroz šiblje i trnje do najboljih mjesta za ribolov. Obožavali smo gledati životinje na slobodi u prirodi. Vraćali smo se kasno navečer kad su se već počeli brinuti i pitati:“Pa gdje su oni?“.
|