Tko mi je kriv? Školovanje u Slavonskom Brodu, Požegi, Zagrebu, pa natrag u rodni grad Novu Gradišku baš početkom 90'-tih. Rat (nekom brat), pa onda mir bez posla u financijskoj bijedi. Sve se nadaš bit će bolje, proći će krize, bit će nešto. Vrijeme prolazi, malo toga se pozitivnog mijenja na bolje. Firme se zatvaraju, političari i njima bliski jedino dobro žive. Inteligencija igra neku čudnu igru poltronstva i šutnje. Da li uopće u provinciji ima istinske inteligencije koja bi trebal i morala biti pokretač razvoja? Sistem «ne talasaj» upražnjavaju birokratske strukture kojima je zapravo svejedno tko je pobijedio na izborima, (oni uvijek ostaju i u svoje redove regrutiraju nekog iz šireg rodbinskog kruga). Grad krupnim koracima ne ide nikud dok se tvornice zatvaraju, a najveći promet radne snage je na Zavodu za zapošljavanje. Kao ptica selica bijah i na moru par godina da se nešto zaradi i preživi. Opet dalek let i san za gnijezdom. I to u međuvremenu riješih. Iz gnijezda vire kljunovi (najradije se jedu mesni obroci), no nema dosta, pa se sekiram. Propustih neke prigode u životu, lovio sam i ribu i nekad i bolje živio (nisam niti znao da mi je bilo lijepo). Nema napuhavanja, morao bih opet na let, a baš mi se ne da. |