„Bogati se voze u kolima a siromašni idu pješice“- kaže duhovita dosjetka koja se obično spomene onima koji kao poštapalicu katkada spominju riječ Bog. Psovka i sve što liči na nju ma kako izgledala kao odušak za napete živce, ipak je samo ružna uvredljiva je dosjetka.
Vrlo ružno zvuči kada primjerice ugledan čovjek u razgovoru često koristi psovke. Nedavno mi se smučilo slušajući jednog općinskog načelnika s novogradiškog područja. On je gori od bilo kojeg kočijaša. Ružno je čuti dijete kako psuje iako možda još nije niti svjesno težine izgovorenih riječi. U Slavoniji je nekad bio običaj igrati kolo poslije mise u cintoru crkve u neke posebne dane blagdana. Posebno mi je bilo simpatično kad se u taraban uhvati i župnik i „oplete“ koji bećarac u kojem zeza bakice koje idu na misu zbog tračanja i ogovaranja a ne zbog duhovnosti. To mi je bilo simpatično, no bilo je i nečeg što me je znalo zasmetati. Ponekad mi je krivo na misi kad se svećenik bavi dnevno-političkim problemima, kritizira mladež i stalno u svemu vidi negativnosti. Pa djeca nisu kipovi da se ne bi smjeli pomaći, nasmijati. Jedan franjevac u Okučanima je ne tako davno svu djecu koja dođu na misu zvao sebi što bliže. Bilo je to predivno za vidjeti. Drugi koji je došao poslije njega tjerao ih je od oltara i svađao se s roditeljima. U našem novogradiškom kraju gotovo svi svećenici a i časne sestre voze odlična kola novog vremena (automobile). Kola sa sicem bila su cijenjena jer su se ljudi u njima manje drndali po tada neasfaltiranim cestama. Sic nije imao svatko, drugi su imali žuljeve na stražnjici. U ovakvim kolima kao sa fotografije, išlo se na vjenčanja ali i u polje. Voziš se i gledaš konju u pozadinu, a on katkada obavi i nuždu, pa i to htio ne htio moraš vidjeti. Meni konji svejedno mirišu, i to mi je nekako prepoznatljiv miris iz djetinjstva. Djed je u njima uživao, a poslije kao i drugi kupio traktor. U jesen smo pekli rakiju kod Banovića (dva brata neženje koji su držali konje). Ondje je sve mirisalo po konjima možda i malo previše. Sada su drikovi s kola u otmjenim restoranima po zidovima. Štranjge su strunule, a orme prave tek rijetki. Bilo mi je smiješno gledati potkivanje konja. To je kao da dobiješ Borovo cipele pred početak nove školske godine. Nekad su, kažu, umjesto u kafić, išli u kolo. Kolo je zapravo krug koji povezuje i stvara odgovarajući oblik zajedništva. Kola su asocijacija na četiri kruga. I u svemiru Mala i Velika kola. Ova žuta sa fotografije više nikoga ne voze, sad su pod šupom samo za gledanje.
Post je objavljen 25.04.2006. u 16:37 sati.