Sve što radimo u svom životu zrcali se u životima drugih osoba no i u nama samima. Da li smo svjesni tog odraza kojeg ostavljamo za sobom? Možemo li onda biti sebični, gledati samo svoju dobrobit bez obzira na druge, laktati se, „grebati“ samo za sebe i „gaziti preko živih“ i praviti se da je to sve u redu? Pa drugi iz tog negativnog odraza o nama stvaraju sliku kakvu mi katkada ne bi smo željeli vidjeti. Mi katkada sebe smatramo najpametnijima, gotovo savršenima, najzgodnijima,… Fascinira me lakoća kojom neke osobe oko mene lažu iako se pozivaju na pobožnost i vjeru. Kakav je to zmijski karakter, kakva je to deformacija slike u odrazu? Priča o prolaznosti životu tu za njih pada u vodu, jer oni se bore za sad, za tren, a za poslije ih nije briga iako bi ih trebalo biti briga. Fascinira me upornost kojom takve osobe „love“ one čiji je odraz blistav i nepomućen. „Umilno janje dvije ovce sisa“ stara je izreka, pa ti onda budi muško i imaj stav i čvrstoću karaktera i vjere. Da li ti se to isplati? Tko ima pravo drugom suditi primjerice da li je dobar ili loš vjernik? Vjerojatno osoba čista odraza, a tu nije mjera stupanj obrazovanja, „svećenički čin“ ili stečene zasluge dodvoravanje ili darivanjem materijalnih dobara. Može li se kupiti čist odraz? Čime se sve plaća „zaštita s ovozemaljskih visina“? Rađa li zlo zlo, ili ipak neće tako biti? Trebamo li se takvima izmicati?
Kažu ljudi da su se ove godine u našem kraju jako razmnožile zmije. Čak i ulaze u kuće ljudima koji ostavljaju široko otvorena ulazna vrata. One mogu i kroz zatvorena vrata (mislim da sam u pravu). Osobe zmijskih karaktera mogu pokušati, ali ne mogu ući u one čiji je odraz čist. Čistoća je smetnja prljavštini. Žene-zmije i ljudi-zmije ne vole govoriti o svome odrazu. Nikada se ne bih s njima mijenjao, a pogotovo ne zato što je njih Bog već odavno „darovao“.
Post je objavljen 05.05.2006. u 11:58 sati.