novogradiščanin

09.05.2006., utorak


Sirena
Pakoštane, lanjskog kolovoza. Bijeli sitni pijesak masira tabane čim uđeš u More. Moja mala obitelj uživa u malom ovozemaljskom raju. Sunčamo se i pomalo kupamo, šalimo i ne razmišljamo previše ničem posebnom. Brige nas čekaju kod kuće u Slavoniji gdje nema toliko strujanja zraka. Udišemo punim plućima i namjerno se zagrckavamo Morem kako bi pročistili sinuse. Tako se besplatno inhaliramo do mile volje. Čuje se samo zrika kukaca iz šumskog zelenila, a Sunce upeklo kao da za sat dva neće zaći. Jedriličarska utrka u daljini i lik ženske osobe koji se tu zatekao slučajno, baš kad sam poželio uloviti vjetar u jedrima lađa u daljini. Nekoliko sekundi kasnije izgledala je kao sirena. Igra svjetla i sjene u objektivu. Naše fotografije su prepune osmjeha, podsjećaju nas na tako važne detalje i sitnice i rado ih pregledavamo šaleći se na vlastiti račun zbog nesavršene linije i opuštenosti i „uvlačenja stomaka“ kad „skužimo“ da nas netko fotografira. Naše fotke nisu za javnost. Zezaju me „Kako to da kod tebe u foto-aparat uvijek „ulete“ neke ženske?“ šali se moj pašanac (suprugin brat) kada smo pregledavali slike s Mora. On je sad sa svojom djevojkom na Lastovu. Baš mu zavidim. Sjećam se Rapca, Krka, Malinske, Šibenika, Vodica, Pule, Biograda, Makarske i svih onih manjih mjesta uz obalu kojima sam pozaboravljao i imena. Kao student sam kampirao i išao stopom. Kad nas ulovi kontrola u kampu, mi promijenimo prebivalište. Sad mi i pomisao na takve avanture djeluje opasno. Ja bih išao na More, barem na koji dan.
- 15:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>