Papa Ivan Pavao II za svog života, no i nakon toga, nadahnjuje me u svakodnevnom životu. Na poslu mi je stresno. Rad s ljudima podrazumijeva česte nesuglasice i sukob različitih interesa pojedinaca koji u ovo vrijeme materijalne, ali više moralne krize društva, žele afirmaciju na brzinu i po svaku cijenu. Puno je nesloge i podmetanja, laži, prevara i manipulacija te kušnji kroz koje se probijamo na putu do istine i pravde. Kada god želim mir, razumijevanje ili mali poticaj, poput nevidljive podrške „tapšanja po ramenu“da ustrajem i ne klonem, tada pogledam na njegovu sliku koja se nalazi na mom radnom stolu, i nekako mi biva lakše. Prošli smo daleko teža vremena kad nam je život svaki dan bio u pitanju, pa smo se uzdali u svoju vjeru i pomoć Svetog Oca, i ona je stigla. Otišao je poslije svega iz ovozemaljskog života, kad smo se našli na pravom putu kojim sada samo treba valjano kročiti. I dalje će biti s nama ako mi to želimo za sebe i svoje obitelji. Danas su druge opasnosti koje nam prijete, ovisnosti, neimaština, krize, no zar ćemo se sad predati? Pa naravno da nećemo, nego ćemo i dalje nastojati dati najbolje od sebe za one s kojima dijelimo sate i dane, a daj Bože i još desetke godina. Kada pogledam svoj život unatrag, žao mi je što neke stvari, poput obitelji, nisam imao i ranije. Čekanje je bila pogrešna odluka, ovako mi je ostalo manje vremena za sreću.Ipak, neke stvari dođu onda kada je za njih vrijeme. Prije nisam ovako razmišljao, znači da nisam bio niti spreman na odgovornosti kakve sad imam. I mene jednog dana neće biti, možda ovaj blog neće imati tko pisati. Možda će ostati ovaj malo neobičan post posvećen Svetom Ocu Ivanu Pavlu II.
Post je objavljen 12.05.2006. u 11:30 sati.