Dva prijatelja su odrasla zajedno. Nakon vedrih srednjoškolskih dana bili su cimeri u domu na faksu, potom prošli rat, jedan drugog tješili i radovali se, preživjeli, a vidjeli smrt i užas oko sebe u raznim oblicima. Nakon rata su se oženili, jedan drugom bili u svatovima, maštali o djeci i obiteljskoj sreći. Jedan je postao profesionalni vojnik, a drugi je ostao „u civilnoj službi“. Obojica su fantazirali o tome što je demokracija i sloboda. Iako još mladi i duhom i tijelom, kad god su se sretali sve više su pričali o prošlosti, a sve više zatajivali jedan drugom događaje iz svakodnevnog života i govorili o svakodnevici. Jedan je bio nesretan i nezadovoljan, zapao u probleme i teške brige, drugi je bio sretan ali nije se htio hvaliti, kako ne bi povrijedio svog prijatelja svojom hvalisavošću. Onaj nesretni počeo je izbjegavati onog drugog koji je živio svoj život sve skromnije, sa sve više problema, ni on više nije bio tako sretan kao na početku. Nesretni je bivao sve nesretniji. Sve manje su se viđali. Jednog dana su se sreli, otišli na piće i više nisu imali o čemu razgovarati. I jednog i drugog nije zanimalo kako onaj drugi živi, a više nisu imali niti volje razgovarati o sretnim trenutcima iz mladosti. Slijedeći put nisu željeli niti otići na piće i počeli su izbjegavati jedan drugog kada se slučajno vide u gradu. Ljudi su govorili da su se tko zna zbog čega posvađali, a oni su znali da to nije istina. Za jednog su govorili da se razbolio i da više s nikim ne razgovara, a za drugog da je „više nije onaj stari“. Otuđili su se jedan od drugog. Pomislio sam na svog prijatelja kada sam ovo ugledao. More je potopilo jedan čamac, a drugog su ljudi obojili u plavo i i dalje ga odlučili koristiti.
Post je objavljen 05.05.2006. u 13:59 sati.