30.05.2006., utorak
Oprost?
Praštanje je možda najviši čin dobrote kojom nas uči naša katolička vjera, no mi to nekada olako shvaćamo. Praštamo olako ili pak ne želimo oprostiti. Podsvjesno iz sjećanja nastojimo što brže izgurati ružne stvari i zamijeniti ih ljepotom. Katkada si dušu opterećujemo mržnjom, no katkada obezvrjeđujemo sami sebe i priklanjamo se slatkorječivima koji kažu da sve treba minorizirati jer kao „to netko nama uvjetuje da to i to moramo učiniti“, i kažu: „ma dokle ćemo govoriti o ratu i tim glupostima“. Zanimljivo, upravo tih osoba u to vrijeme nije bilo nigdje, dapače nisu smjeli podići glavu iz raznih razloga, a sada nam u oči gledaju i lažu kako su oni za vrijeme rata radili ovo i ono za dobrobit Hrvatske. Neki su samovoljno promijenili svoje ime ili jedva dočekali da promijene prezime, da bi se mogli dokazivati. Sada od njih nema većih Hrvata, pa i nas „obične“ podučavaju kako nam valja živjeti. Još će nas početi i vjerski podučavati oni koji su odgajani u ateističkim obiteljima. „Sve je to ljudski“- neko će reći, aludirajući na sklonost ljudi prema preobrazbama ( kao kod Kafke). Da se zec preobrazi u vuka, još hajde de, a da se lisica preobrazi u janje to je rijetko, no izgleda ipak moguće. Kad god budem u Slavonskom Brodu odem vidjeti Savu, a često pogledam i ovaj spomenik posvećen djeci stradaloj u nedavnom ratu. Konkretno takozvane „lune“ i druge ubojite rakete i granate padale su i po dječjim igralištima i ondje ubijale nevinu dječicu koja nisu mogla cijelo vrijeme biti u skloništima. Granate su ubijale i djecu u mom gradu, i sjećam se njihovog plača i straha iz skloništa. Djeca i danas gledaju, što mi to radimo? Kakve to igre igraju odrasli? Čim se primirilo, s novogradiškog područja su hrlili preko u Bosnu kupovati, jer je kao tamo bilo jeftinije (?). Pitao sam se, pa gdje je ponos tim ljudima? Zanimljivo išli su i stradalnici rata i članovi njihovih obitelji. Sada je situacija drugačija. Odrasli (što se igraju ekonomije) sad su nešto drugačije bacili kocke, pa sad primjerice s područja Banja Luke kupuju deterdžente po našim veletrgovinama. Djeca nas gledaju, i jedna i druga, i naša i njihova i pitaju se:“ Pa kud sad trebamo ići?“. Majke i očevi još tuguju za svojim najmilijim, a nekima se još ne zna na grob. Neki su na smrti svoje djece profitirali, a neke je tuga slomila zauvijek. Da nema spomenika što bi nas to onako slučajno ubolo u dušu i preispitalo savjest? Ovi naši u gradu još se svađaju oko spomenika, to mi je toliko grozno. Tolike godine se ne mogu oko toga dogovoriti. Sramota. Stara izreka za kraj. Ako ne poštuješ svoju povijest ne zavrjeđuješ niti budućnost. Poštuj svoje. |
| < | svibanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr