Gurmani smo, pa što onda? Za razliku od Dalmatinaca imamo problema sa žuči, sa visokim tlakom, sa dijabetesom i kolesterolom (ja još uvijek ne). Nema tu stereotipa da su Slavonke debeljuce, a Slavonci ili mršavi i žilavi ili pak trbušasti i dobronamjerni. Svi smo mi „krvavi ispod kože“, tolerantni ili pak „brzo zapaljivi“. Zajedničko objedovanje pouzdano jača zajedništvo i poznato je još od davnina. Stari Rimljani, Grci i ini, jeli su i ležeći, a mi Slavonci to nerijetko volimo činiti „na stojeći“ u prirodi gdje smo „svoji na svom“, (a ako ovako sve skupa nastavi, ništa nam drugo neće niti preostati). U subotu sam pozvan na jednu posebnu feštu gdje će se prezentirati autohtona jela koja su nekad „jeli naši stari“. Što kažu ljudi „nisu oni bili ludi“ i „“znali su što valja“, a i nužda ih je tjerala na snalažljivost. Nije Slavonija samo kulin i šunka. To je samo za one koji ne znaju za bolje. Moje nepce i jezik trebali bi dotaći te gurmanske tajne od integralnog brašna, divljači, ribe, vina. Kao i sav kulturan svijet toga dana umjesto piva pit ću malo desertnih vina i učtivo pohvaljivati trud domaćina, a potom sjesti u automobil u strahu da me neće uloviti „nula promila“ na relaciji od svega nekoliko kilometara. Moj djed je bio strašan gurman i odličan kuhar jela od divljači i ribe, a specijalitet su bili „bijeli bubrezi“ ( jelo od jaja uškopljenih mladih svinja „na saft“ sa lovorovim listom, a uz žgance), volio je i eksperimentirati, pa je pripremao puževe i druga neobična jela.
Nekad bilo sad se spominjalo.
Post je objavljen 08.05.2006. u 13:16 sati.