Kad sam bio dijete pamtim da smo imali malog bijelog psića, lijepu pudlicu duge bijele dlake poput ovce. Imali smo lovačku kujicu Lili koja je pod okriljem noći vratila u zubima svoje štence natrag iz nekoliko kilometara udaljenog mjesta ( kada ih je djed poklonio jednom čovjeku). Imali smo manjeg bijelog psa sa dvije crne točke koji se zvao Čarli i koji je „bio živa legenda“.Jutrom je krao jogurte ispred trgovine. Nježno bi zubima uzeo samo jedan, potom bi ga donio u skriveni dio dvorišta i ondje pojeo. Trgovkinje su mislile da to radi neki čovjek. Imali smo neodgojenog i neotesano vučjaka ( kotobož njemački ovčar bez rodovnika) kojeg mi je 91' godine poklonio jedan poznanik prije nego što je otišao na ratište i ondje nažalost poginuo. Njega smo se zapravo svi bojali, a pogotovo je bilo zlo kad ga treba cijepiti. Zbog njega sam i ja išao na cijepljenje jer mi je kravlji lanac prokrvario ruku, kad sam ga vodio veterinaru. Imali smo i malog crnog brak-jazavčara koji samo što nije znao govoriti. Bio je poslušan, ali veliki proždrljivac koji nije imao mjeru u jelu, pa se jedva gegao od debljine. Dobili smo na poklon malu kujicu Mini koja je zapravo bila mali crni pinch tek nešto veća od mačke. S njom je bio problem kad je bila štene jer su se na nju „oblizivale“ mačke, pa sam ju morao čuvati u posebnoj drvenoj kutiji. Kad je malo odrasla bila je dobra s mačkama. S njima spavala i igrala se, no napadala je djecu i bila jako zločesta. Neobično je i to što se družila s jednom mladom lisicom koja je došla tko zna otkud. Jednog dana je nestala. Rođaka ima malu kujicu (pekinezera) koja me obožava. Svi se čude kako se ponaša kad me ugleda. Samo se umiljava, (dok na druge laje) i gleda me u oči kao da mi želi nešto reći. U šali znamo reći : „ma neće ćuko ćuku ugrist'“. Ovaj s fotografije je iz Okučana. I on mi neće ništa, dapače kao da mi se smije uvijek kad me vidi.
Post je objavljen 08.05.2006. u 15:27 sati.