Labudove sam viđao i hranio kruhom na Savi u Mačkovcu, u Dolini i Pričcu, ali i na ribnjaku kod Oriovca gdje sam za sretnijih dana provodio sate uz cverglove, babuške i pokojeg šarana. Zgrozio sam se kad su počele priče o ptičjoj gripi i „sotonizacija“ labudova na sto načina. Evo nedavno sreo sam jato labudova u kutiji za kolače kod rođake koja ih je pekla za svatove. Poslije mog odlaska kolači nisu bili na broju, posebno oni od lješnjaka i oraha. Društvo labudovima-kolačićima su pravile umjetne jagode, koje zbog svog izgleda posebno mame najmlađe. Ovih dana kupovao sam prave jagode, najprije su koštale 20 kuna kilogram. Kad su podigli cijenu na 30 i 34 kune nisam ih kupovao nego sam se zbog cijene zafrkavao s prodavačicom. Kad su sad pojeftinile na 7,5 kuna, sad sam opet dobre volje i uživamo u njima. Sjećam se da smo nekad imali neke ananas-jagode koje su bile bijele boje i imale predivan miris. Nisam ih nigdje vidio već desetke godina. Inače kad smo bili klinci nismo mogli dočekati da jagode sazriju nego smo ih više-manje zelene poklopali i sa svojih i susjednih rovatli (čitaj gredica). Plašili su nas da će nas boljeti stomak, a mi smo to isto radili i s trešnjama, pa nam nije bilo ništa. Jeli smo i travu kiselicu. Od te pomisli mi i sad krene slina. Sjećam se da bi poživčanili kad smo vidjeli da nam puževi jedu jagode, ili kad bi nam se naši psići pridružili u krađi jagoda, te počeli raditi što i mi, a potom po istim mjestima „obavljati ono s mlazom i dignutom stražnjom nogom“. Volim prati i čistiti jagode u hladnoj bunarskoj vodi, a potom narezati i posuti šećerom. Nakon toga s njima u hladnjak, pa na to ide šlag. Mljac!
Post je objavljen 28.05.2006. u 11:38 sati.