Uranite i bivate nagrađeni vidjeti rosu na laticama ruža ispred Gimnazije, te osvježene ulice koje je jučer cijeli dan i noć prala obilna kiša. Sjećam se kako je prije izvjesnog broja godina, no ne baš davno, supruga tadašnjeg gradonačelnika Ante Šolića, gospođa Ruža (koja je nažalost u međuvremenu preminula) vrlo uspješno organizirala nekoliko godina izložbe cvijeća u Društvenom domu. Vidim po novinama da se baš ovih dana u Zagrebu održava Flor-art, i mislim si kako niti svoju izložbu cvijeća nismo mogli sačuvati. Kažu u Turističkoj zajednici da to više nije bilo moguće financijski podnijeti. Gledam kako neki naši građani imaju smisla za estetiku, pa su ograde i dijelove fasada obrubili lijepo održavanim ružama penjačicama. Lijepo je to kad ljudi sade i siju nešto što se ne jede, nego pruža neka „viša zadovoljstva“ estetike i mirisa. Danas je u središnjoj gradskoj ulici Hrvatska liga za borbu protiv raka organizirala dvosatnu edukaciju o štetnosti pušenja, povodom (ako se ne varam) Svjetskog dana nepušenja. Zbog cigareta, tog smrada i otrova, i moj djedi otac su umrli „prije reda“. Kašljali su, patili se godinama, ali „žderali“ cigarete kao da moraju. Visoki tlak, astma, čir na želudcu i na kraju angina- pectoris , sve su to „zaradili“ kroz duhanski dim. Katkada nisu imali obzira prema nama djeci pa smo se ljutili kad su katkada otpuhivali svoje oblake dok smo jeli za stolom. Oni su bili zarobljeni tim porokom kojeg se nisu mogli riješiti. To mi je ostalo kao vrlo ružna slika iz djetinjstva. I sam sam kao adolescent, tko zna zašto, počeo pušiti, jer sam kao u društvu „bio faca“, ili tko zna zašto. Kasnije mi je to počelo smetati zdravlju, pa sam poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja, uspio odbaciti to smeće od sebe, nakon niza godina trovanja. Pušenje je individualna odluka, no pušači maltretiraju nepušače na svakom koraku. Nećete vjerovati, ali evo baš sam si otvorio prozor na svom radnom mjestu, jer su kolegice zapušile „sve u 16“. Radije sam na propuhu nego u smradu. Ipak svaki dan dođem kući kao da sam bio kobasica u pušnici. Odvratno mi odjeća smrdi po dimu mojih „dragih“ kolega i kolegica. Nakon prestanka pušenja, vratilo mi se u potpunosti osjetilo njuha, pa čak i okusa, nemam nikakvih dišnih smetnji i u tom smislu osjećam se odlično. Proces „čišćenja“ organizma od katrana u plućima kod mene je trajao oko 9 mjeseci, a potom je sve prošlo. Sad mi jako smeta kada netko kraj mene puši dok pjevam ili pričam. Odmah se počnem gušiti. Obožavam prirodu, čist zrak, i siguran sam da sam napravio pravi potez što sam prestao pušiti, zbog sebe, moje obitelji i okoline u kojoj živim.
Post je objavljen 31.05.2006. u 11:39 sati.