Kad ne šripi, nema nikog na bunaru. Ovaj đeram je iz Stare Kapele, a voda u njemu je „prva liga“ jer je riječ o brdskom kraju i selu koje obiluje izvrsnim izvorima pitke vode izuzetne kvalitete (vodu su slali na analizu). U dvorištu dr. Tucića teče potočić (još jedan u nizu) i gdje god malo dublje zakopaš, potekne divna bistra voda a u njoj se brčkaju bijele patke. Umjesto kojekakvih kupovnih (u bocama) voda za piće, ako vas put nanese u Staru Kapelu, možete besplatno natočiti vode koliko god želite, pa se osvježavajte kad poželite. Ovih dana, posebno poslije već spomenute fešte u tom selu, mnogi su se raspisali o Staroj Kapeli. Ja u šali kažem da eto kasne barem oko dvije godine. Sjećam se jednog đerma iz Magić Male gdje smo kao djeca nekad znali navratiti, kod dida Pere. On je imao konje koje je napajao pored bunara, u velikom betoniranom valovcu. Tu se pekla i rakija jer je „sve bilo na ruku“, pa se i kom samo ispuštao na đubre pored staje, a kasnije izvažao u polje. Đeram je bio u sjeni velikog oraha, pa je taj dio dvorišta osvježavao za vrijeme velikih ljetnih žega. Dida Pero tu je znao i zadrijemati, onako odjeven u tamnozelene muzgave hlače, staru sivo-plavu majicu, bos, sa starim natikačama na nogama. Probudio se samo kad je trebao uzeti ušur. S druge strane zida dvorišta živio je „slatki dido“ koji je držao pčele i uvijek imao više vrsta meda. Nama djeci to su bili tako nezaboravni događaji da se još sjećam kako smo pili tek podojeno i prokuhano kravlje mlijeko, jeli domaći kruh iz krušne peći, nećkali se na suho meso, a od meda gubili apetit za bilo što drugo. Rano se ustajalo i rano išlo spavati, a dan prepun događaja bez televizije, mobitela, kompjutora, satelita. Dvorišta su bila prepuna živine i domaćih životinja koje smo zadirkivali i spominjali pri dolasku kući.
Post je objavljen 17.05.2006. u 11:33 sati.