novogradiščanin

16.05.2006., utorak


Ptičja kuća
„Čardak ni na nebu ni na zemlji“, kažu katkada ljudi za nastambe na drvetu. U dječjoj literaturi nerijetko susrećemo motiv kućice na drvetu u kojoj se djeca igraju ili pak skrivaju od odraslih. Moj prvi bijeg od kuće bio je sa 6 godina. Preplašio sam se gusaka, pa udario u plač. Drugi put sam pobjegao u veterinarovo dvorište, a treći put na željezničku stanicu. Poslije više nisu brojali. U osnovnoj školi, pod satovima tehničkog nekada smo pravili kućice za ptice, baš kao što je ova s fotografije. Pravili smo istini za volju i rakete i padobrane, no kućice za ptice imale su pravu uporabnu vrijednost. Kad sam boravio u Istri, zgrozio sam se kad sam vidio kako je jedan stariji čovjek lovio ptice u svom vinogradu, a potom od njih pripremao za jelo. To je radio s nekakvom žicom i posudicama s vodom. Mi smo kao djeca bezuspješno lovili fazane kraj šume tako što smo nanizali zrna kukuruza i pšenice na udice u travi. Najuspješniji smo u lovu bili s kartonskom kutijom, podmetnutim klipićem drveta povezanim s uzicom te postavljenom hranom ispod kutije. Na to su se najbolje „pecali“ golubovi i vrapci. Kad oni zađu ispod kutije, mi povučemo klipić i onda ih kutija poklopi. Problem je onda bio kako dohvatiti pticu koja se grebala i kljuckala. U ovo vrijeme strahovanja od ptičje gripe, mnogi zaziru od ptica, pa rijetki, kao što je ovakav slučaj, još primamljuju ptice u kućice , hrane ih i pomažu oko pravljenja gnijezda. Sad su došla neka druga vremena. Ni ptice nisu ono što su nekad bile, a to bi nam svima trebao biti znak s Neba da nešto nije u redu, ta da se malo zamislimo kako se odnosimo prema Prirodi.
- 13:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>