Iza vjetrobranskog stakla automobila gledati slavonska sela nije takav gušt, kao kad se provezete starinskim drvenim kolima, a ispred vas prizor kao sa ove fotografije. Ovaj prizor snimljen je u subotu u eko-etno selu Stara Kapela gdje je dr. Antun Tucić na svom imanju organizirao doček prve turističke ture iz Zagreba. On je pozvao brojne uzvanike, predstavnike medija, a s obzirom da mu oko svega toga pomažem od prvog dana, eto i mene na fešti. Iako sam u šali rekao da ću uživati u raznoj hrani, nisam ondje ništa jeo. Gužva je bila poprilična. Kad su gosti stigli ja sam se lagano udaljio i otišao svojoj kući iskoristiti lijepo vrijeme za radove u dvorištu. Bitno da su me vidjeli. Ono što mi je od svega najviše ostalo u sjećanju su bijele patke koje su kao manekenke paradirele selom i divni konji u zaprežnim kolima. Pun autobus Zagrepčana uživao je u pravoj slavonskoj paradi. Kad god je takvo što, ja kao da se ne znam ponašati. Uživim se zapravo u ulogu glazbenika, pa mislim da sam tu zbog posla (sviranja), pa nikako da shvatim da sam gost i da trebam samo jesti i piti. To mi se već par puta dogodilo, primjerice kad je netko od rodbine priređivao svatove. Zapravo moj doživljaj Slavonije vezan je uz polje, njive, šume, rad u polju, a manje uz slavlja. Sjetim se prašine s ceste za vrijeme ljetnih žega i odlazak na njivu. Nosili smo vodu u bocama, kruh i ostalo jelo u „cekeru“ i pokriveno bijelom izvezenom krpom. U polju je bilo nekoliko bijelih trešanja, koje smo jeli na povratku kući, dok su kola drndala i protresala želudac na tisuću načina. Najveća čast je bila sjesti u didovo krilo i uzeti kajase u ruke. Bože kako je to bilo davno. Imena didinih konja uvijek su imala nešto magično u sebi, kao da su to bila neka mitska stvorenja s kojima smo putovali kroz vrijeme.
Post je objavljen 15.05.2006. u 09:49 sati.