Kad smo se u djetinjstvu vraćali s kirvaja iz obližnjeg sela, ženski dio obitelji molio je Boga da se sretno dođe kući, jer bi primjerice dida „postao prekuražan“ pa bi kandžijom češće konje peckao po butinama. Mi bi kao vile polijetali drndavim prašnjavim vijugavim putovima dok je noć već potvrđivala dolazak okruglim Mjesecom, a Sunce je već nestajalo iza hrastove šume kraj autoputa. Ponijeli bi „milošću“ u košari, pa smo mi djeca već razmišljali koliko ima kolača i da li će biti za svakog barem još po dva. Bio sam malo dijete, no pamtim te trenutke kao nekakva večernja čuda. Žar cigarete iz krajička didinih usta, miris prosute rakije i vonj konjskog znoja kojeg je vjetar unosio u pluća. Kasnije, kad je kupio sivi traktor Ferguson, dida je mirisao po nafti, a bojali smo se s njim voziti u platon kolima, jer je on nije svladao dobro vještinu vožnje, naglo bi puštao kvačilo, pa smo miu nerijetko s nogama u zraku završavali na leđima, kad bi nas „cugnuo“ s drvene klupe. Dida se kasnije s jačim traktorom prevrnuo kad se vraćao iz brda. Malo je više popio i pravo je čudo da mu nije bilo ništa. Dobro je govorila baka Marija da traktor nije bio za njega, niti on za traktor. Uvijek je ratovao sa bivšom milicijom. Kasnio je sa registracijom i često bio „tehnički neispravan“ pa su ga kažnjavali, a on bi ih sočno „slao u rodni kraj“ pa im onako usput spominjao i Titu i lopovsku državu. Dida Franja je obožavao konje. Bio je svojedobno veliki gazda, a konje je prodao tek kada se stvarno moralo jer nije bilo više radne snage za skupljanje sijena i sve je postalo muka i problem. Kažu da je imao uvijek najbolje konje u okolici i da nije držao „šta bilo“. Kad se negdje zapije, konji su ga znali sami vratiti kući, no tada nije bilo prometa i asfalta kao danas, pa su i ljudi i životinje bile manje izložene opasnostima. Mi Slavonci kao da smo sudbinski slični Romima. Volimo se vozati. Mi smo više vezani za obitavalište i zemlju, a oni nisu. Ipak volimo jako i konje i kola.
|